Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 28.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 9

Zvonimir – vitez svjetlosti starih Hrvata

Svanimir (Zvonimir – po Athumanunhu) drugi je sin božanskog para Jakše i Božene kojeg opisuje Hrvatsko bajoslovlje. To je drevni hrvatski bog Sunca i Svijetlosti i bez njega ne bi ni bilo života ljudi i bogova, plodnosti svih živih bića, sreće bogova i ljudi, vedrine Neba, bistrine rijeka i mora, božanskog i ljudskog znanja, razuma, nadahnuća u umjetnosti i sveopćeg blagostanja.

On je najsjajniji, najvidljiviji i najblistaviji od svih starih hrvatskih božanstava. Zvonimir čuva život, gorljivo štiti Prirodu, gospodar je Zemlje, tješitelj ljudskih srdaca, junak je On nad junacima ... Zvonimira vole biljke, životinje, ljudi, sva bića bajoslovlja (čovuljci, štriguni, križnici, psijaneki, vile ... – po Athumanunhu), vole ga svi bogovi i dive (božice – po Athumanunhu, nemojte pomiješati dive i divice, divkinje nije isto), no, ne voli ga (mrzi ga iz 'dna duše' – po Athumanunhu) njegov božanski bratić Zlomir (Paklenik) sin Crnoboga.



Koliko će se samo ljutih, teških i iscrpljujućih bojeva voditi na nebeskim prostranstvima, na zemaljskim ravnicama, nad i pod vodama, pod zemljom između Zlomira Mračnoga i Zvonimira Svijetloga ... Athumanunh će Vam opisati početak tog neprijateljstva i rivalstva, nešto kasnije (to je Athumanunhu jedna od najljepših mitoloških priča koju je on na svojim 'lutanjima' kroz svjetske mitologije uopće pronašao).

Iako je Svebog doista volio svu svoju djecu i ostale bogove, Athumanunh će ipak zapisati da je Zvonimir bio ljubimac svojega oca, a to ćete vidjeti i u samoj Athumanunhovoj priči, (kada je Zlomir oteo Zoranu Svebog je osobno probudio Zvonimira, osedlao je svog konja Krilaša, oboružao se i sa sobom poveo svoje najvjernije i najopasnije pratitelje – Silu i Snagu). No, dobro idemo dalje s opisom Zvonimira.

Zvonimir je prikazivan kao naočit mladić plave kose, vedra i otvorena lica, s vijencem žarkog svijetla oko glave (kao i oko glave njegovog oca Sveboga Jakše – po Athumanunhu). Odijevao je bijelo ruho, ogrtao se crvenim ogrtačem, a za pojasom mu je bio veliki mač koji štiti, ali i usmrćuje. Na glavi je imao zlatnu bojnu kacigu, a preko ramena nosio je srebreni rog obrubljen jantarom (bio je to simbol plodnosti i obilja starih Hrvata – po Athumanunhu).



Jutrima bi On, nakon ustajanja, svojom pojavom na Nebu obasjavao i oživljavao Prirodu, razgonio bi Tamu. Njegove svijetle, tople sunčane zrake darivale bi svijetlo, toplinu i život. Njegova družica pak je bila 'ružoprsta' Zorana, najljepša diva hrvatskog bajoslovlja (Danica – Nebeska diva, kasnije će vam je tako opisati Athumanunh).

Ljubav Zvonimira i Zorane bila je neizmjerna, beskonačna, čista i obostrana, a u svom braku imali su dvanaestero djece (dvanaest sunčanih 'dnevnih sati' – po Athumanunhu). Bili su to sinovi: Pribimir, Mutimira, Jaroslav, Krešimir, Radomir, Trebimir, Rujimir, Zlatomir i Vladimir, te kćeri: Kajana, Vesana i Lada.

Hrvatski ratnici u čast Zvonimira, a nakon pobjeda, prinosili su obilne žrtve zahvalnice u obličju pečenih volova, tustih ovnova, slasnih pogača, a u najstarija vremena i pogubljenje neprijatelja. Narod pak je u čast Zvonimira palio vatre na uzvišenjima preko koje su skakala djeca, ali i odrasli, a u želji pročišćenja ljudske duše. U čast Zvomimirova rođenja palio se Badnjak koji je posipan zrnjem žita i zalijevan rujnim vinom, a okolo su se postavljale ploče ili kamenje koje se nazivalo 'mirila, ili mirile' u namjeri pomirenja zavađenih.

Zvonimir (Svanimir) postoji i kod ostalih slavenskih naroda, te nosi imena poput Svane, Svance, Svarunić ... a kod Hrvata pak i mnogi hrvatski gradovi nose njegovo ime (Zvonigrad na rijeci Zrmanji – po Athumanunhu).

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...