Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 26.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 7

Sedam plemena jednog naroda

Legatus Hastatus mirno je jahao na čelu svojih legionara – veterana iz tisuću bitaka s nemirnih limesa Rimskoga carstva i sve više razmišljao o tim zagonetnim Hrvatima što zaokupili su pozornost samoga cara Heraklija. Nešto ga je sve više tajnovito vuklo prema tim Hrvatima.

Tako su nekoliko puta naišli na plemena što tvrdila su da su dio velikog Slavenskog naroda, ali predstavljali su se kao Duljepci, Moravljani, Lehi, Česi, Lužičani ... i tko bi sve zapamtio ta imena, ali nigdje nije bilo tih Hrvata. Dok su se svi ostali Slaveni držali zajedno, ti Hrvati voljeli su samostalnost i vjerovali su samo svojim velemožama i knezovima i stalno su bili na oprezu.

Onda pak toga jutra Hastatus ugleda skupinu pastira što okupili su se oko vatre spravljajući doručak. Pastiri nisu mnogo obraćali pozornost na kolonu jahača što bili su ogrnuti crvenim legionarskim kabanicama. Kada je Hastatus postavio pitanje da li ih mogu uputiti prema području u kojem obitavaju Hrvati, najstariji među pastirima podigne glavu i na iznenađenje Hastatusa mirno odgovori na razumljivom latinskom:

'Quod bonum, faustom, felix, fortunatumque sit, Legatus! Daleko si od svojih legija, zašto tražiš Hrvate?' Hastatus se nemalo iznenadio i nije očekivao latinski od jednog pastira, pa umjesto da mu odgovori on ga upita gdje je naučio jezik. Starac mu dogovori da je služio dvadeset godina u legiji kao 'pilus prior', a potom on pokaže rukom prema krošnji velike lipe:

Imaš sreće Legatuse, uskoro će pod lipu stići svih 'sedam braće Hrvata' sa svojim mnogobrojnim ratnicima na savjetovanje, a potom će slaviti pobjedu nad divljim Pečenezima što nemilice nas pljačkaše dok 'braća' nisu stigla sa svojim ratnicima u ove krajeve. Ako se požuriš stići ćeš prije njihovih prethodnica.



Nije dugo trebalo čekati, a netom nakon prethodnica pojavila su se 'braća' sa svojim svitama, pratnjama i mnogobrojnim ratnicima. 'Kneževa braća' nisu se baš ni po čemu, barem u vanjštini, razlikovala od ostalih ljudi što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim bijelim surkama ispod kojih su se nazirali kožnati vojnički oklopi usko pritegnuti uz tijelo. Oružje svih bilo je slično, ili čak jednako, no, iskusnom oku Legatusovom ipak je lako bilo izdvojiti kneževe i kontese od ostalih velemoža i župana hrvatskih.

Kneževska braća imala su šubare od mlade kunovine obrubljene zlatnim lancima i obručima, dok su ostale velemože i župani nosili iste takve šubare, ali od ovčjeg, vučjeg ili lisičjeg krzna. U kneževske šubare bila su utkana sokolova pera, dok su ostali velemože nosili pera fazana ili nekih drugih ptica. Po svojoj dobi kneževi više nisu bili u pravoj mladosti, čak i najmlađi mogao je imati više od trideset godina.

No, kontese su pak bile mnogo mlađe, ali iskusni Athumanunh lako je primijetio da djevojke sjaje pravom i razvijenom ženskom ljepotom, zapravo, sestre kontese bile su u najjačem ženskom rascvatu. Kontese su također nosile uske grudne oklope koji su samo isticali punoću njihovih grudiju, te tanke i uske strukovne kožne oklope posebno izrađene za žensko tijelo. Sestre su uz bok nosile kratke, ali široke mačeve, slične rimskim 'gladiusima', ali ipak različitim ...

... Na glavama sestre su nosile malene ženske šubarice također od krzna kune obrubljene zlatnim obručima oko kojih su bile isprepletene pletenice plavih kovrčavih kosa. Krasni, prekrasni i rumeni obrazi svijetlili su i sjajili čistom i iskrenom dobrotom i milinom, ali i dostojanstvom pravih kontesa i ženske samosvjesnosti ...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...