utorak, 19.08.2008.

Sitnice koje život čine životom

Datum 27.07. – jedan od sretnijih dana u mome životu… prijatelj mi se javlja sretan… napokon ima djevojku… život je lijep… život je prekrasan… smijem se… nisam mislila da ću se smijati… napokon on je MOJ prijatelj… moj najbolji prijatelj… i ima djevojku… na vlastito čuđenje nije mi bilo bitno ni je li crna ili plava, je li mi slična ili ne… MOJ prijatelj, dečko kojeg svatko mora voljeti, napokon ima djevojku… trenutak sna kao da je zaposjeo stvarnost… sretna zbog njega…
Datum 28.07. nešto poslije 23 sata… Tek dan nakon ushićenja, smijanja, sreće, suza radosnica… suza… plakati zbog sreće… ili plakati jer sam tužna… novinari su napisali: Još jedan mladi život izgubljen zbog velike brzine… Mladić sletio s ceste… Mladić završio u polju duhana… Mladić?? Bilo koji mladić?? Netko nepoznat? Sve dok se inicijali nisu pretvorili u ime i prezime… Ime i prezime mladića, mladog čovjeka… Mladića čije ime i prezime nekom prolazniku neće ništa značiti… I dok sam se istovremeno veselila zbog jednog izgubila sam drugog… Prijatelja i kuma… Mladića, nekad dječaka s kojim sam odrastala… A život se odjednom pretvorio u niz sitnica, trenutaka, slika koje se neprekidno motaju po glavi… Dječaci koji trče mojim dvorištem… Svi plavi, samo on crn… Dječak kojem sam popravila prvo računalo… Dječak koji me toliko puta nasmijao… Sada mladić, gotovo odrastao čovjek… Mladić koji je svoj automobil sam zaradio i bio ponosan na njega… Na njegovu brzinu… A bio je brži, brži od života… Koji na kraju svedemo na sitnice… Na sitnice koje poput filma prolaze glavom kad nam kažu da je gotovo i da dalje nema… Filma koji prolazi glavom kad ne želimo povjerovati u najgore, kad tvrdimo da nije istina… Filma koji se pokrene svaki puta kad poželimo još jednom reći VOLIM TE i zažalimo jer nismo to rekli dovoljno puta… I baš te sitnice drže nas iznad vode svaki puta kad počnemo tonuti i bez obzira na sve baš one život čine životom… Jer lako je zaboraviti loše stvari i poželjeti da se ne ponove, ali je teško zaboraviti sitnice i prežaliti što se neće vratiti, bez obzira na sve…

20:20 - Komentari (7) - Isprintaj

srijeda, 13.08.2008.

Nebo ti je granica

Prolazeci pogledom milujem nebo...
Neke sjenke davno izgubljene,
sada zive, tako stvarne...
Gotovo dodirljive dlanom...

Zar vrijeme nije da sve pustim da spava?
Ili da te ponovno trazim, iako znam da te pronaci necu,
mada zivis u meni, mada zivis u nama...

Nece te dovesti svjetla nekih novih automobila,
niti te vratiti vjetar sto mirisom podsjeca na neka ljeta iz djetinjstva...
Nece te vratiti svijece, cvijece...
Niti suze sto poteku zazalivsi za nekim djecjim snima...

A uvijek ce se iste slike nizati u mojim mislima
i pitat cu se ponovno... Zasto?
Mada negdje, u dubini znam da natrag povratka nema
i da je vrijeme da ponovno zatvorim ove iste ladice sto bude sjecanja...
I na kraju, nastavim put u buducnost, jer kao i tebi, nebo mi je granica...

Nedavno izgubljenom prijatelju...

00:36 - Komentari (4) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se