e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

29.01.2008., utorak

Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #5

"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan

Peti članak, originalno zamišljen kao posljednji, no daleko je od toga. Što više kopam, nalazim sve više gluposti. Iskreno, straši me količina sranja kojom neki blate ovaj povijesni pothvat.
Bloggeri, tražili ste zastavu, dobili ste je. Tu je, u ovom članku.


Na nekim videosnimkama astronauti izgledaju kao duhovi. Kroz njih se, posebno kada se miču, vide tlo, lander i ostalo, a i razmazuju se po ekranu. Snimke su očajne kvalitete i očito je da su namjerno smanjili kvalitetu snimke tako da gledatelji uživo ne mogu vidjeti da je sve snimljeno u studiju. FEJK!

Ovo nije ništa čudno. To je upravo nužna posljedica tadašnje najbolje video-tehnologije. Svatko tko je ikad vidio stare televizijske snimke, primjerice TV Zagreba, mogao je primijetiti sličan efekt. Posebno je očit kada se radi o blještavim objektima, recimo svijećama ili reflektorima. Astronautska odijela na Mjesecu stvarno bliješte.
Stvar je u primitivnim elektronskim receptorima u kameri koji se lako "uzbude" a zatim nešto teže vrate u prvobitno stanje. Nešto kao ljudske oči, samo ne neurokemijski, nego čisto električno.
U Apollo misijama su se koristile Hasselblad kamere za snimanje fotografija, zatim 16 mm kamere za snimanje filmova, te video-kamere za izravne prijenose. Fotografije i 16mm snimke ste imali prilike vidjeti; u ovom članku ćete vidjeti video-snimke. Što se tiče prvih snimljenih, loše su kvalitete zbog same primitivne tehnologije koja se nije mogla nositi s visokim kontrastima na Mjesecu. Kako su dolazile novije misije, tako su i snimke postajale sve bolje. Inače, negdje 1972. godine, u Americi je broj kućanskih televizora u boji premašio nego crno-bijelih, pa je pola države moglo gledati kvalitetnije prijenose u boji.
Televizijske kamere onog vremena nisu se mogle odvući na Mjesec jer su bile preogromne i pitanje je bi li radile pod uvjetima vakuuma. Zato je NASA razvijala prve prave analogne video-kamere, upravo ono što danas postaje prošlost, jer dolaze sve jeftinije digitalne. U vrijeme kada je NASA razvila te kamere, nije ih se moglo kupiti. Prvi modeli došli su tek nakon pet godina i bili su vrlo loše kvalitete po današnjim standardima, no tada su bili na glasu kao vrlo napredna tehnologija.
Kako su ljudi uopće gledali prijenos Apolla 11, prve misije koja je sletjela na Mjesec? Signal u SSTV formatu koji je snimala kamera na Mjesecu, hvatali su radioteleskopi u Parkes Observatoryju i stanicama za praćenje - Goldstone i Honeysuckle Creek. Signal se razdvajao na dva. Jedan je sniman na magnetne trake (te snimke su zagubljene u arhivu NASA-e, skupa sa snimkama telemetrije), a drugi je pretvaran u oblik pogodan za javnu televiziju. To se radilo na, za današnje uvjete sirov način - izravnim snimanjem TV ekrana koji je prikazivao SSTV snimku. Tako dobiveni TV signal slao se na glavne odašiljače i odatle diljem svijeta. To ga je dodatno degradiralo kao što se vidi na ovim slikama.



Lijevo su screenshotovi SSTV snimki, desno su degradirane verzije nakon konverzije u TV format.

1969. godine, kada je bio Apollo 11, nije moglo drukčije. Kasnije snimke sve su bolje i bolje.
Zanimljivo je kako teoretičari zavjere razmišljaju:
1) Fotografije su predobre - sigurno je sve lažirano.
2) Snimke su preloše - sigurno je sve lažirano.
Believere se ne da uvjeriti. To je bolest.


Nisku gravitaciju se moglo lako lažirati. Dovoljno je bilo snimati ubrzano, a zatim prikazivati usporeno. Kada se ubrzaju snimke astronauta, vidi se kako normalno skaču po studiju. FEJK!

Nimalo. Ovo je vezano za onaj 100% tvrdokorni argument (prvi članak) koji se tiče prašine.
Zašto su se astronauti kretali po Mjesecu onako polagano? Kao prvo, zbog niske gravitacije, koja iznosi jednu šestinu Zemljine. Kao drugo, zbog toga što nose 100 kg tereta. Istina, tih 100 kg tereta nema istu težinu kao na
Zemlji, no svejedno još uvijek ima istu količinu gibanja.
Količina gibanja izražena je ovom jednadžbom:

p = m * v


s tim da su p i v vektori. Dakle, količina gibanja jest umnožak mase tijela i njegove brzine u nekom trenu. Ona ovisi o tome i o niti čemu drugom.
Masa je pri nerelativističkim brzinama (dakle, daleko od brzine c) nepromjenjiva i stalno je intrinsično svojstvo tvari. Astronaut na sebi nosi najmanje 100 kg opreme, a tu je još i njegova masa od prosječno 70 kg. Ukupno imamo najmanje 170 kg mase koja se pokušava kretati u niskoj gravitaciji.
Astronaut se mora kretati lagano, jer mu se u tim uvjetima teško oduprijeti nogama od tlo i tako promijeniti smjer i brzinu kretanja. Pogledajte na koji način su se morali kretati.


Kada ubrzamo snimke, vidimo da su brzine kojima miču ruke te rukuju alatima, neprirodno velike. Astronauti se zaista nalaze na širokim prostorima u uvjetima niske gravitacije. Široki prostori niske gravitacije ne mogu se lažirati. Nemoguće je.

Kada su se astronauti žurili, gotovo redovno bi se spoticali, kao recimo na ovoj snimci (Apollo 17, EVA #1) koja je posve sigurno jedan od najboljih filmova koji pokazuje takvo gibanje neostvarivo igdje drugdje nego na Mjesecu.


Pogledajte kako se brzo miče dok mu je cijelo tijelo podvrgnuto niskoj gravitaciji, a prašina koju odbacuje sporo pada u parabolama. Uočite kako se muči sa silama koje mora uložiti u svoje masivno odijelo da pri vraćanju u normalan položaj ne izgubi kontrolu. To se ne da lažirati nikakvim oprugama, žicama ni usporenim snimkama.


Tko je snimao lander kako se diže s površine? Očito ekipa u studiju gdje se sve snimalo, jer kamera savršeno prati uzlet, iako signal kasni zbog velike udaljenosti Mjeseca. FEJK!

Astronauti su u Apollo misijama podalje od landera stavljali TV kamere kojima su upravljali ljudi na Zemlji. I nije teško sinkronizirati paljenje motora i dizanje objektiva kamere. Uračuna se koliko signal kasni i sve funkcionira.


Dizanje landera izgleda kao snimka modela kojeg podiže konac. Ne vidi se vatra rakete i ništa se ne čuje. Scena izgleda kao neki jadni efekt iz SF filmova. FEJK!

Naravno da se neće ništa čuti kad na Mjesecu nema atmosfere pa stoga nikakav mikrofon neće ništa uhvatiti. Nema vatre? Poprilično točno. Pogledajte i sami.


Na snimci je odlazak gornjeg dijela landera Apolla 17 zvanog Challenger. Kamera je na mjesečevom vozilu (roveru) koji je nekih 145 metara dalje. Snimka prestaje kad je letjelica na visini od oko 460 m.
Vatra se ne vidi jer je gorivo dvokomponentno - hidrazin (N2H4) i dušikov(IV) oksid (N2O4). Kada te dvije kemikalije dođu u doticaj, spontano kreću u reakciju koja u krajnjem ishodu daje dušik i vodu, te proizvode gotovo nevidljivi plamen. Plamen se može vidjeti kada je letjelica dovoljno visoko, kao svijetla točka (onda zapravo gledamo u sapnicu). Snimka pokazuje točno ono što bi se dogodilo u vakuumu i u niskoj gravitaciji.

Još jedan filmić, Apollo 15 i Falcon koji uzlijeće.


Primijetite kako prašina padne na tlo. Lansirana je iznad tla i zatim se okolica odjednom razbistri. Vakuum i niska gravitacija. Ne može se lažirati.


Na svim fotografijama se vidi kako zastava leprša na vjetru. Na Mjesecu nema atmosfere, pa ništa ne može lepršati. FEJK!

I evo napokon taj dragulj gluposti. Iako gornji filmovi dokazuju stvari, idemo i po ovom.
Iskreno me zanima kako netko može na fotografiji vidjeti da nešto leprša. Zar fotografije nisu statične? U svijetu Harryja Pottera nisu, ali u stvarnosti su itekako statične.
Postoji niz fotografija svih misija, na kojima se vidi zastava i na niti jednoj se ne vidi nikakvo lepršanje, čak ni u obliku razmaza zbog motion blura.
Evo dvije uzastopne fotografije Apolla 11. Buzz Aldrin pozira ispred američke zastave.
1, 2
Sve što ja vidim jest zgužvana zastava koja se ne miče.

No idemo proanalizirati zastave. Od čega su napravljene, zašto zastava stoji tako kako stoji, itd.
Pošto je očito da u vakuumu, svaka zastava stoji obješeno, NASA je gore uz stijeg, poslala i horizontalni držač koji rasprostire zastavu. Tijekom Apolla 11, taj držač nisu mogli razvući do kraja, pa su zastavu nabrali. Istu stvar su ponavljali i druge misije, da bi se dobio dojam rasprostiranja. Nitko ne želi fotografiju na kojoj je zastava obješena.
Neke su zastave bile od vrlo tankog najlona, a neke su u sebi imale mrežu tankih metalnih niti. Na Mjesec su stizale smotane u tuljcima.
Što se događa kada u niskoj gravitaciji i vakuumu postavljate zastavu obješenu na štap, kada zabijate stijeg u tlo, vrtite ga i zatitravate? Lelujat će i to prilično snažno. Astronauti su tijekom prve misije imali problema sa zabijanjem stijega u regolit, pa su silovito pokušavali zabiti stijeg što dublje, da zastava ne padne.
Zastava, nakon što ju se pusti na miru, leluja neko vrijeme iako ju ništa ne gura. Naime, ponaša se kao njihalo čiju kinetičku energiju u toplinsku pretvara samo trenje unutar tkanine, tako da je potrebno neko vrijeme dok tanka tkanina prestane s lelujanjem. Također, njen aluminijski stijeg titra oko svoje uzdužne osi u niskoj gravitaciji. Kada to sve prestane (a traje dulje nego što bi netko pomislio, jer nema zraka za dodatno prigušenje), zauvijek se umiri, osim ako se na nju ne utječe. A utjecaja ima nekoliko:
1) slučajno doticanje - vjerojatno se događalo dok su astronauti bili u blizini, no da je baš snimljeno, čisto sumnjam.
2) mikrometeorit - sitni kamenčić iz svemira koji naleti na zastavu. Ne mogu dovoljno dobro opisati koliko je vjerojatnost ovakvog scenarija malena. Ovo možemo gotovo posve isključiti iz igre. Inače, udarac bi izgledao kao nagli trzaj.
3) vibracije tla - može ih uzrokovati astronaut koji protrči kraj zastave. Vjerojatnost događaja je malena. Dovoljno jako vibriranje zahtijevalo bi lupanje po regolitu kraj stijega.
4) opuštanje tkanine - pošto je zgužvana, a Sunce ju radijativno grije, povremeno može trznuti kako se tkanina širi i opušta. To se može vidjeti tu i tamo, skupa s prigušenim lelujanjem netom nakon postavljanja.
5) elektrostatska privlačenja i odbijanja - Vjerojatnost za taj scenarij je velika. Objašnjenje slijedi.

Postoji jedan detalj u cijeloj Apollo misiji koji naizgled djeluje vrlo čudno, a to je postavljanje zastave tijekom misije Apollo 15, četvrte misije koja je sletjela na Mjesec. Pogledajte cijelu snimku.


Ovo je, koliko znam, jedina snimka na kojoj vidimo naizgled čudno ponašanje zastave u vakuumu. Pri kraju snimke, kada astronaut trči kraj zastave, ona zatreperi i onda nastavlja s ljuljanjem. Zar to nije dokaz da okolo nije vakuum, nego atmosfera, a time i studio?
Nije. Da postoji atmosfera, regolit kojeg guraju nogama ne bi padao u parabolama nego bi se kovitlao, a zastava ne bi mogla biti potpuno mirna u ogromnom dijelu snimke jer su astronauti u stalnom gibanju.
Primijetite kada se i kako miče. Nakon što su je zaboli u držač zabijen u regolit, nastavlja slabo prigušeno lelujati, a onda se posve umiri. Pri kraju snimke, kada jedan od astronauta protrči kraj nje, zastava se mu se približi, a kad ju prođe, nastavi lelujati sa slabim prigušenjem. Da je stvar u zraku, plinskom fluidu, zastava bi se odmicala, a kad astronaut prođe, snažno bi kaotično zalelujala jer gibanje tijela kroz fluid u njemu stvara turbulencije.
Dakle, nije riječ o atmosferi jer turbulencija nema.
Riječ je o električnoj sili (Coulombova sila, elektrostatsko privlačenje) između astronauta i zastave. Odakle se ona pojavila? Kao što sam već napisao u prošlim člancima, gdje je opisa regolita bilo dosta, regolit na Mjesecu je slabo električno nabijen iz razloga što ga bombardira Sunčev vjetar. Također, jaki je električni izolator, pa se razdvojeni naboji teško vraćaju na svoja mjesta.
Astronauti i zastava isprva nisu nabijeni jer su tek sišli u prvi EVA. Stijeg zastave je od aluminija i prilikom zabijanja se nabija površinskim nabojem regolita. Astronautska odijela su isto jaki električni izolatori pa ostaju poprilično neutralni.
To sve na kraju dovodi do toga da se nabijena zastava približava neutralnom astronautu, a da nakon njegovog odmicanja, slabo prigušeno titra dok se ne zaustavi, a to opet traje dosta dugo.

Teoretičar zavjere se sigurno neće potruditi oko ovoga već će reći: "Zastava vijori, to je dokaz da puše vjetar i da je sve u studiju."
A naivci će popušiti.



Što će biti u sljedećem članku? Vjerojatno nešto vezano za Mjesečevo vozilo. U principu još "raznog".

- 16:30 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

interferencija on/off

Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

zapamtite!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

Sva prava pridržana.