e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

31.08.2006., četvrtak

Homeopatija - purgativ za novčanik

Prije nego li se svom snagom oborim na ovu temu, jedna zamolba za sve čitatelje. Ako želite komentirati, molim vas, pročitajte cijeli članak. Ako budete pitali nešto što već piše u članku, neću se osjećati pozvanim odgovoriti, pogotovo ako me budete napadali (što će se vjerojatno dogoditi). Članak će vam zaista pojasniti o čemu se radi.

Homeopatski pripravci su jedina skupina šarlatanskih proizvoda koji se posve legalno prodaju pod nazivom "lijekovi", iako po zakonu RH taj naziv ne nose i ne smiju ga nositi.
Sama homeopatije je prije svega fenomen današnjice - tihi, ali prodorni spomenik ljudskoj gluposti.

Ona spada u alternativnu medicinu.
Što reći o alternativnoj medicini? Alternativna medicina se puno više oslanja na placebo efekt nego na stvarnu kemijsku i fizikalnu djelotvornost. Ona je danas jedna mješavina stare pučke medicine nekih naroda uz nešto malo moderne tehnologije.
Pučka medicina je spoj praznovjerja i stare službene medicine, s tim da je udio prvoga puno veći. Zapadnoj medicini je znanstveni dio pučke medicine već otprije poznat tako da je puno efikasnije odmah krenuti sa zapadnom medicinom kojoj su osnove u logici i egzaktnim znanostima.
Alternativnu medicinu najviše forsira New Age sekta, bez ikakve vrijedeće osnove. (Ovo "sekta" je možda pretjerano, no ako ćemo gledati metode kojima se širi, ne odskače previše.)

No, idemo mi na homeopatiju.
Dakle, što je to?
Homeopatija je skup postupaka za liječenje koji je izmislio njemački liječnik Samuel Hahnemann u 18. stoljeću. Homeopatija je onda zaista "liječila" ljude, ali iz posve specifičnog razloga.
18. stoljeće je u medicini poznato po vrlo neugodnoj praksi još slabo izvještene službene medicine. Praksa se oslanjala na humoralnu patologiju, tj. poremećaj u tjelesnim sokovima. Još je bio nazočno mišljenje o "nečemu" što je ušlo u tijelo i trema "ga" izbaciti. Nešto kao demon.
Zbog toga su se bolesnici podvrgavali purgativima (za izazivanje pražnjenja crijeva), emeticima (za povraćanje), diureticima (za znojenje), a također im se i puštala krv, više direktno nego pijavicama. Iznojavanje se radilo redovno. Također, vrijedilo je Paracelsusovo učenje o tome da je bolest poremećaj jednostavnih tvari u tijelu, koje treba nadoknaditi umjetnim putem. Pa se tako osobu kljukalo elementarnim sumporom, živom, spojevima teških metala i slično. Takva praksa nije imala gotovo ničeg dobrog u sebi. Bolesnik bi se užasno izmučio i dehidrirao te gubio na masi. Zbog ovih unešenih tvari, koje bi zaglavile u tijelu i kronično trovale, osoba bi bila "izliječena" na kratko vrijeme, a zatim bi umrla zbog trovanja. No... "Bog dao, Bog uzeo", time su se pravdali neuspjesi.
Vezano za dehidraciju, olakšanje bi bilo kratkoročno, jer kasnije izmučeno tijelo napadnuto bolešću nije moglo nadoknađivati izgubljene sokove (unos tekućina se ograničavao ili zabranjivao) te bi bolest još gore ugrozila čovjeka. Smrtnost je dakle, bila velika. Ogromna. Zato ljudi i nisu živjeli dugo kao danas.

Onda se pojavio Hahnemann sa svojom, za to vrijeme, revolucionarnom zamisli.
Naime, homeopatija (grč. homoios = slično, pathos = trpljenje, bolest) je "liječenje" infinitezimalno malim količinama tvari koje u većim koncentracijama izazivaju iste simptome kao i bolest. Homeopatija nije djelovala, ali nije ni štetila, za razliku od opasnih zahvata i kemikalija kojima su podvrgavani bolesnici tijekom bolesti koje tijelo ponekad može i sâmo riješiti. Zato se homeopatija činila djelotvornom metodom.
Na početku formuliranja homeopatije, Hahnemann je koristio malene količine tvari jer je smatrao da je bolest poremećaj ljudskog stalnog samoizlječivanja, poremećaj kojeg uzrokuje nešto nematerijalno. Razvio je "zakon istoga", koji je nalagao da bi se tijelo malim količinama lijekova trebalo samo pobuditi na liječenje. To nije djelovalo, pa je promijenio praksu i počeo s vrlo razrijeđenim otopinama tvari - ustanovio je zakon infinitezimala.
Zbog svoje prirode i prividno dobrih rezultata, homeopatija je ubrzo prihvaćena kao normalni dio medicine. U SAD-u su se osnovale škole homeopatije. No, s napretkom medicine, homeopatija je u Americi ubrzo pala na niske grane, što zbog zatvaranja školi ili prijelaska na pravu medicinu koja se pokazala djelotvornom.

Kako homeopatija uopće funkcionira?
Odgovor na ovo pitanje pobija homeopatiju. On glasi - nikako.
Naime, homeopatski pripravci se po pripravljanju dijele na kategorije X, C i M.
X kategorija znači da se jedan dio djelotvorne tvari otopio u deset dijelova vode, C jedan dio u 99 dijelova, a M - 1 dio u 999 dijelova vode. M je vrlo rijetka kategorija.
Kad na homeopatskom proizvodu piše 30X, to znači da je proces otapanja jednog dijela djelotvorne tvari u devet dijelova vode ponovljen 30 puta. Svaki put se ponovno uzima jedna desetina otopine i miješa s 9/10 vode. Tako 30X otopina znači da je tvar razrijeđena 10 na tridesetu puta.
Napisano, to izgleda ovako:
1,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000 (1x10e30)
Prilično obeshrabrujuće. Još više obeshrabruje činjenica da su "pripravci" koji se prodaju redovno klase 30C.
Slijedi prijevod s jedne stranice:
Pod pretpostavkom da kubični centimetar sadržava 15 kapi, 1x10e30 kapi je više vode nego 50 volumena planeta Zemlja. Zamislite da ste kapnuli kapljicu crvene boje u takav spremnik tako da se ona jednoliko raspodijeli. Homeopatski zakon infinitezimala je ekvivalent tezi da bilo koja kap takve otopine ima esenciju crvenila.

Robert L. Park, Ph.D., poznati fizičar i izvršni ravnatelj Američkog fizikalnog društva je primijetio da pošto je najmanja moguća količina tvari u otopini - jedna molekula, otopina klase 30C bi morala imati bar jednu molekulu tvari u minimalno 1x10e60 molekula vode.
To je 1,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000 molekula vode koje zauzimaju volumen od 30 milijardi volumena našeg planeta.

Iskreno se nadam da ste već do sada shvatili apsurd ovakvih "proizvoda".
Ako niste, ima još.
Jedan od najpoznatijih homeopatskih pripravaka zove se Oscillococcinum.
Njegova klasa je 200C (jeste li već uzdahnuli?), a služi uklanjanju simptoma prehlade i gripoznih simptoma.
Djelotvorna tvar je kaša pačje jetre i srca koja truli 40 dana u nepropusnoj posudi. Dobivena tekućina se filtrira, smrzne, osuši i rehidrira. Onda kreće proces bjesomučnog razrjeđivanja. Na kraju se ta "otopina" impregnira u šećerne granule.
Ono što fascinira je činjenica da kad bi jedna jedina molekula aktivne tvari preživjela toliko razrjeđivanje, njena koncentracija bila jedna molekula u 100x10e200 molekula vode.
U cijelom poznatom svemiru ima tek 1x10e72 do 1x10e87 subatomskih čestica (molekula je nakupina atoma koji se sastoje od subatomskih čestica).
Da biste iz 6X pripravka dobili kalcija koji se nalazi u prosječnoj tableti (5g) koju neki popiju svaki dan, morali biste svaki dan pojesti gotovo 50 milijuna kilograma tableta tog pripravka.
To su dva kamiona tableta na dan. S 30X tabletama, morali biste pojesti tih tableta koliko je težak naš planet. Očito, nema smisla.

Hahnemann je znao nešto malo kemije. Znao je da je granica razrjeđenja 24X, što je vezano za Avogardovu konstantu (6.022x10e23), pa je i znao da je šansa da se u dobivenoj otopini zatekne molekula tvari praktično ništavna.
Zbog toga je izmislio tzv. "memorijski efekt vode", apsurdni postulat koji kaže da voda pamti ono što je u njoj bilo. Hahnemann je postulirao da se ekstremnim usitnjavanjem, mućkanjem svojstvo tvari "upije" u vodu ostavljajući joj svoj "duh" te tako ona djeluje na isti način kao i tvar.
Ovaj postulat je nezamislivo apsurdan i pogrešan u svojim korijenima.

  • Kao prvo, voda ne može pamtiti.
    Čaša kemijski čiste vode sadržava molekule vode koje se gibaju na sve strane strahovitim brzinama, sudarajući se jedna s drugom i dijeleći i rasipajući svoje kinetičke energije. Molekule na površini ponekad dobiju dovoljan udarac i iskoče vani - voda isparava. Pri nižim temperaturama bliskim celzijevoj nuli, stvaraju se lokalne grudaste nakupine molekula vode koje se vežu vodikovim vezama (atom kisika jedne molekule se uhvati na atom vodika druge molekule), a te nakupine se stalno raspadaju i sastavljaju. Pri 0°C, kinetička energija molekula je nedovoljna da se odupre vodikovim vezama i tako nastaje led.
    Informacija o tvari koju bi voda morala memorirati ostvariva je jedino s vrlo složenim tvarima. DNK je možda najbolji primjer. Ta molekula prenosi informaciju uzastopnim ponavljanjem T, G, A i C molekula (timin, guanin, adenin, citozin) koje se međusobno čvrsto drže. No i DNA sama po sebi nije korisna. Ona informaciju prenosi tek kad ju provučemo kroz stanični aparat koji ju prevodi u bjelančevine koje zatim imaju neku svrhu.
    Nakupina malenih molekula kakva je H2O (dva protona bočno, 16 nukleona u sredini, sve obavijeno elektronskim oblakom) koje sumanuto udaraju jedna u drugu ne može prenositi nikakvu informaciju - jer je nema čime prenositi.
    I zato je svaka pomisao da bi voda mogla pamtiti, ultimativno pogrešna.

  • Kao drugo, kad bi i voda pamtila, koliko bi toga zapamtila?
    Promislite samo što je svaka molekula vode na ovom planetu prošla.
    Tijekom svog kruženja na Zemlji, bila je sastavni dio kristalne vode ogromnog broja minerala, zalijepila se vodikovim vezama za tko zna koliko molekula bjelančevina, dotakla ogroman broj atoma različitih metala, sudarala s molekulama kisika, dušika, argona, ugljikovog dioksida i monoksida, klora, ozona, gurala s benzenskim prstenovima i imala okršaje s različitim funkcionalnim skupinama, itd. Nadalje, ogroman broj puta ju je pogodio neutrino (što sa Sunca što s drugih izvora), gađana je alfa, beta zračenjem, kozmičkim zrakama visoke energije, fotonima svih frekvencija. Ukratko, prošla je sito i rešeto.
    Postavlja se pitanje - zašto jadnica nije to zapamtila, već je "zapamtila" baš taj komad ugnojene kaže pačje jetre i srca?
    Ako zaista pamti, onda bi sva voda na svijetu trebala biti lijek protiv silikoze pluća (jer je bila okružena silikatima), lijek protiv gljivičnih oboljenja, raznih alergija, otrovanja teškim metalima, kancerogenim, mutagenim i teratogenim tvarima. Mogla bi biti i lijek protiv melanoma, jer je bila u okršaju s fotonima UV zračenja. Liječila bi i otrovanje živom, jer bi molekule vode u pripravku pri unošenju u usta dotakle atome žive koji se stalno isparavaju s plombi.

  • Kao treće, zašto samo voda?
    ___________ -> tu dopišite što god želite.


  • Stan Polanski, liječnik iz Ashevillea u Sjevernoj carolini je ukazao na još zaključaka koje sam preveo i pomalo obogatio.
  • Sjetimo se još toga koliko je najrazličitijih tvari posvuda oko nas. Trenutno, na nosu čitatelja garantirano ima bar 10 atoma plutonija. Sve tvari su jednostavno posvuda. Zamislimo koliko je sve tvari u jednoj tableti takvog suludog pripravka.
    Zrak je okružen gljivicama, bakterijama, kapljicama izdahnutog zraka, čestica oljuštene kože, čak i meteorske prašine!

  • Kako voda među svim tim mikrokontaminantima zna koji je "The One", koja je to molekula čiji "duh" homeopat želi umnožiti?


  • Ukratko, homeopatski pripravak je obična voda, i to vrlo čista obična voda. Upravo je i to razlog velike skupoće komercijalnih homeopatskih pripravaka. Posuđe u kojem se pripravak pravi mora biti ekstremno čisto, a voda gotovo kemijski čista, kao i okružje. Već i sam otopljeni natrijev silikat iz stakla svojom količinom nadmašuje početnu tvar.
    Problem kod tih pripravaka je što se ne može utvrditi što oni zapravo sadržavaju. Oni su voda, i to navodno obogaćena svojstvima tvari ("energizirana voda"), za što danas znamo da je nemoguće.
    Sve studije koje su izvodile homeopatske tvrtke nisu na znanstvenoj osnovi, ne sadržavaju slijepu probu s placebom i ne drže se statistike. I prema tome su ništavne.

    Te tvrtke rade pod motom da su njihovi proizvodi nježni, prirodni, nenametljivi, i tako se pokušavaju obraniti od racionalnog pogleda.
    Upute na proizvodu (redovno šećerne ili neke druge neutralne kuglice namočene vodom) uvijek kažu da se "lijek" ne smije dirati prstima već se mora istresti u usta. Kakve to veze ima? Kao da usta već nemaju hrpu tvari koje se nalaze i na podu, rukama, stolu i slično?

    Homeopatija zapravo ponekad "djeluje" i to kod manjih bolesti, ali tek placebo efektom. Za to vjerojatno svi znamo što je, pa neću objašnjavati. Puno je bolje odmah krenuti s lijekom. Kad je bolest, ne igra se nego se liječi.

    dodatak: iz komentara sam primijetio da ljudi ne vjeruju niti primjerice čajevima i sličnim blagim tvarima koje alternativna medicina naveliko koristi, kao i obična medicina zasnovana na činjenicama, a ne vjerovanjima. Čajevi nisu homeopatski pripravci, jer sadržavaju ljekovite molekule. U čaju se vidi da nešto ima u sebi jer nije proziran. Homeopatski pripravak je praktično redestilirana voda.

    Ovim putem pozivam sve koji su ovo pročitali da educiraju svoju okolinu o ogromnoj prijevari koja nam se odigrava pred nosom. Ljudi troše ogromne novce da bi kupovali običnu vodu. Bogate tvrtke ljudima prodaju vodu za skupe novce.
    I moji su roditelji jednom davno tako nasjeli, ali nikad više.
    Evo, nadam se da će ovaj članak izaći na naslovnici. Zaista je koristan. Može izliječiti simptome purgativa u novčaniku.

    - 02:30 - gurni glavu kroz monitor (68) - snimi - #

    29.08.2006., utorak

    Fotografija #11 - Gušterica

    Cijelo ljeto nisam stavljao nikakve slike, ali sam ih zato dosta skupio. Gotovo sam svaki sunčani dan fotografirao bar pola sata. I ćorava koka nađe zrno - tako sam od sto-dvjesto slika slikao i neke kvalitetnije stvari. Vježbom do savršenstva.
    Slikao sam stvarno sve i svašta: od životinja velikih i malih, sasvim malih djelića vremena u kojima voda radi fantastične stvari te vratolomija s benzinskom vatrom i pirotehnikom.

    Pa, evo počinjemo s guštericom. :)
    Pia (Smeagölova biološka majka) ju je donijela u zubima i pustila ju u kući.
    To je jedan od načina na koji mačke pokazuju privrženost vlasniku. Drugi načini su "miješanje" vlasnikovog trbuha šapama (što boli ako imate tanku majicu ili - ništa), predenje, udaranje glavom u vlasnikovu glavu, žmiganje očima i slično.

    Vrijeme: 20.08.2006. 16:46
    Apertura: 5.6
    Duljina ekspozicije: 1/40 s
    ISO: 80

    Gušterica je obišla dvije sobe pa se skrasila u mojoj gdje sam je pokušavao uhvatiti kojih sat vremena.
    Na kraju mi je uspjelo, pa sam ju slikao vani u prozirnoj kutiji. Obradio sam sliku za ljetni wallpaper (kliknite i vodi vas na 1024x768 plisu) koji vas može podsjećati na odmor. Lagano je izvan fokusa, no ne smeta. Osobno mi djeluje nekako australski, valjda zbog jarkih boja.
    Dolje je copyright, koji vam ne smeta jer ga pokrije taskbar ako imate Windows XP.
    Guštericu sam pustio, nije joj čak ni rep otpao. Bar ne meni pred očima.
    Pokušao sam ju pustiti iz ruke, pa me ugrizla za kažiprst i tako se malo držala.
    Gušterice su zakon. Neće vam ništa, osim ako ste novorođenče s malim i mekanim prstima. ]:)

    - 16:14 - gurni glavu kroz monitor (16) - snimi - #

    22.08.2006., utorak

    Prvi mačići...

    Stara pila za kosti, koju neki patolozi još koriste zbog manjeg stvaranja koštanog aeroosola, kojeg cirkularna pila dosta stvara. Oni koji imaju slabo srce ne bi trebali ovo čitati, jer sadržava grafičke opise obdukcije.

    Je, Ivana, upravo tako. Zamolio sam jednu doktoricu da me nazove kad bude neka klasična obdukcija. Kad me nazvala bio sam vrlo uzbuđen i zadovoljan, a onda, dok sam išao prema bolnici, nešto mi je želudac šaptao. Lagano, na uho. Nisam ga slušao, hehe.
    Tijelo sam vidio na tren prije nego se doktorica spremila, obukao sam kutu, u usta stavio Orbit, a onda sam i ušao unutra. Nije me bilo ništa strah, ali mi je bilo malo nelagodno. Prvi put sam stajao kraj golog trupla koje je truplo tek nekoliko sati. Nije da nisam vidio truplo, ali svih 20-ak je bilo mrtvo nekoliko godina, a jedno svježe sam vidio na sekundu.
    Doktorica očito nije bila pripremljena na mene pa je počela pričati o čovjeku kao da je živ na stolu, kako je išao, kako je pošao, kako je rekao, itd. Pročitao sam mrtvozornikov nalaz gdje je pisalo da je posrijedi infarkt srca. Pola vrata i glava su bili cijanotični s naznakama laganog odlijevanja krvi, a iz jedne nosnice je curila krv po očima. Rigor mortis je nestao.
    Sala je mirisala po formalinu, etanolu i ksilenu, a ja sam slušao doktoricu kako priča o osobi, a ne o tijelu, gledao sam cijanotično lice i tu krv i tu salu i počelo mi je biti neugodno. Onda sve više i više, pa sam sjeo. Doktorica i asistentica su se namučile dok su mu ispod ramena položile dasku, pri čemu je opet počela curiti krv iz nosa. Zatim je asistentica uzela cirkularnu pilu za lubanju i krenula na posao. A onda su mi se u vidnom polju pojavile zvjezdice i sve je titralo pa sam rekao da se ispričavam, ali da početak trenutno neću moći gledati, te da me zovu na šivanje.
    Onih par metara do izlaza mi se činilo... vrlo neugodno. Trebalo mi je neko vrijeme da dodjem sebi, jedva sam više išta vidio osim tih zvjezdica. Bilo mi je vrlo slabo, da sam ostao u sali još pola minute, srušio bih se. Kaže asistentica da to nije ništa, da se ljudi obično vrlo brzo čim vide tijelo ispovraćaju i sruše u sali i tako to.
    Vani sam čekao jedno dulje vrijeme i slušao pilu, dlijeto. Uskoro je došla obitelj čiji je jedan član bio bijesan zbog dopuštene obdukcije, pa sam se povukao iz dvorišta da me ne bi što pitali. Pričao sam sa sestrama koje rade na biopsiji i do jedna se boji i priviriti u salu. Čudno mi je to. Kad bi doktorica otvorila vrata i dala uzorak tkiva, ove bi zaklanjale oči da ne vide ništa. Bez veze i sasvim glupo, štoviše, još gluplje zbog toga što rade tu.

    Ušao sam pred kraj obdukcije i uopće mi više nije bilo slabo. Miris je bio podnošljiv (kao u mesnici, samo nešto drukčije, pomiješano s malo crijevnog sadržaja), brzo sam se naviknuo. Doktorica je uzimala dodatne uzorke. Lubanja je bila otvorena, kao i abdomen, a na stolu je bilo puno krvi. Jako puno krvi.
    U kadi spojenoj sa stolom i posvuda po stolu je bila hrpa tjelesnog hardwarea, ako znate na što mislim. Dobro je bilo to što su oči bile zatvorene. Tako nestane dio osobnosti tijela pa je lakše biti pokraj.
    Onda smo počeli pričati o tome što je našla i kakvo je bilo stanje tijela. Srce i mozak nisam vidio, jer su već bili stavljeni u tijelo, ali sam zato vidio sve ostalo. O pojedinostima toga što je nađeno neću, jer nije etički. Doktorica je vratila hardware natrag u tijelo i pošla za svojim poslom, a ja sam čučnuo do otvorene lubanje i gledao njenu bazu (za one koji ne znaju, to je ono na čemu mozak sjedi).
    Nn. optici su puno, puno ljepši "uživo", debeli i bijeli. Lijepo se vide sinus cavernosus i A. meningea media (ovo će nešto značiti vjerojatno samo Aerialu, Amber i Maloj Vjetrenjači, ali OK).
    Dura mater je zapravo blijedo-roza, prošarana žilicama, i nije ni izbliza tako kruta kao na preparatima. Zapravo je vrlo podatna za gužvanje, ali čvrsta.
    Asistentica je uzela debelu zakrivljenu iglu i konac za šivanje (isti onaj konac kao za poštanske pakete, onaj tanki) i počela šivati počevši s bazom vrata.
    Onda je asistentica ugurala hrpu vate u lubanju i vratila joj calvariu (krov) te lagano nazad navukla skalp. Lice uopće ne mijenja groteskne grimase kao što sam čuo. Onda je išla zašiti skalp i to je bilo to.
    Pitao sam ju za ono famozno stavljanje medicinskog otpada u truplo (kute, rukavice, ampule, itd.) i rekla mi je da to rade rijetki patolozi (koji nisu pri sebi), te da se to ne smije. Za otpad postoji kanta na kojoj piše biomedicinski otpad. U tijelo se eventualno stavljaju papirnate krpe i vata da se popune praznine nastale uništavanjem struktura te upije krvarenje.
    Onda smo, dok je prala tijelo od krvi, pričali o šalama koje se ponekad zbijaju na odjelu. Tamo se vodi zanimljivi posao. Saznao sam i za iritantne larve kad je sudski slučaj, pa za mlade inspektore koji ne mogu ni priviriti od straha, kao i njihove smiješne stare mentore koji ih guraju u salu.
    Ubrzo je obitelj htjela ući, još dok je ova ispirala krv, pa sam ih zamolio da ostanu vani. Mislim da bi im bio prilično ogroman šok da su vidjeli tijelo u onakvom stanju. Kad je sve bilo gotovo, asistentica je stavila bijelu plahtu preko cijelog tijela osim glave i pozvala obitelj, jer su pod svaku cijenu htjeli vidjeti tijelo - u sali. Inače se to ne bi smjelo, jer obitelj tijelo smije vidjeti na groblju, kad je obučeno. Uljepšavanje kao u "6 feet under" se u RH ne radi kao poseban posao. To rade na obdukciji, ali ne komercijalno. To je njihova dobra volja.
    Još mi je rečeno da ljudi misle da patolozi kradu organe. To je ogromna glupost. Kao prvo, za sve što se radi mora se dobiti striktno dopuštenje. Kao drugo, organi tijela koje je na obdukciji su nekorisni. Deoksigenirani su dugo vrijeme i nisu bili na ledu. Tko god ovo pročita, nek zapamti to. Jadni patolozi se moraju svađati s obiteljima koje misle da im "bolnica krade organe njihovih najmilijih".

    I to bi bilo to. Nisam vidio cijelu obdukciju, ali kad budem mogao opet, ići ću i sumnjam da će mi biti zlo. I Aerial_51 će ići, yeah!
    Ako sam se naviknuo u roku od sat vremena na miris i otvoreno tijelo, onda ću se i naviknuti na piljenje i rezanje. Ionako uvijek možeš izaći vani i vratiti se.

    BTW, sestra mi je uspješno došla u Rotterdam, hvala Bogu. Prtljaga joj se bila zagubila, ali sad je sve sređeno. Pokušavam joj registrirati blog, ali ime je zauzeto (a bloga nema) što znači da ga je zauzela vjerojatno neka 10-godišnjakinja koja je i zaboravila na to. Super odlično... :-/

    Nego, evo vam usput jedna slika.
    Moj najljepši...
    Umalo sam se ugušio grkljanom kad sam je slučajno našao.

    - 21:15 - gurni glavu kroz monitor (21) - snimi - #

    16.08.2006., srijeda

    The B-52's

    Evo nešto potpuno, potpuno alternativno. Načinimo stravični odmak od depresivnih agresivnih pjesama koje su postale komercijalni mainstream. Nije dobro utopiti se u njima.

    Odlučio sam se pozabaviti malo ovom grupom, jer su mi se 2-3 pjesme svidjele koje sam čuo još dok sam bio vrlo mlad.
    Malo će ljudi znati za ovu grupu, jer je dobna struktura bloga takva kakva je. Ipak, možda zaluta netko tko je čuo za njih.

    Evo nekoliko podataka s wiki.
    Grupa je osnovana 1976. godine u gradu Athens savezne države Georgia, gradu koji je kasnije postao jedan od centara alternativnog rocka čemu su The B-52's snažno pridonijeli.
    Originalni članovi grupe su pjevačice Cindy Wilson i Kate Pierson, bubnjar Keith Strickland, pokojni gitarist Ricky Wilson i vokalist Fred Schneider.

    Grupa je nastala nakon pijane noći u kineskom restoranu, a prvu gažu je imala na Valentinovo '77.
    Njihov zaista unikatni zvuk može se opisati kombinacijom harmoničnih glasova Cindy i Kate te monotonim govornim pjevanjem Freda. Glazba je alternativni rock sastavljen od kombinacije surfa, uvrnutih vokala, efekata na synthesizeru i gitari, što je rezultiralo čudnim plesnim zvukom koji nerijetko podsjeća na B-filmove s početaka svemirske ere 50-ih godina 20. st. Pomalo daju dojam nekakvog dork banda, posebno u početcima karijere. Zlobnici ih često trpaju u gay scenu, s čim definitivno nemaju veze, kako su i sami potvrdili. Samo imaju jednu masivnu dozu uvrnutosti, to je sve. Slušajući njihove pjesme, imate dojam da se sprdaju s pop kulturom.
    Ime grupe dolazi od imena frizure B-52, a ona je opet dobila to ime prema bombarderu B-52, zrakoplovu s osebujnim ogromnim nosom. Kate i Cindy naime nose takve visoke frizure.
    Pjevačice često koriste neartikulirane i iskrivljene glasove, te harmonično pjevanje, a vokalist Fred daje šlag na kraju dodavanjem govornog pjevanja ponekad nazalnim glasom.

    Prvi singl "Rock Lobster" su izdali 1978. što im je osiguralo uspjeh na underground sceni te im dalo priliku za prve javne nastupe. Prvi album, "The B-52's", postigao je masivan uspjeh (platinasta ploča) te su skočili na Billboard.
    Uslijedilo je razdoblje vrlo uspješnih singlova i albuma koje je prepolovljeno s dvije godine zatišja zbog smrti gitarista Rickyja Wilsona 1985.
    Došli su novi albumi i singlovi, a nakon toga su najpoznatiji "izlet" imali u filmu "The Flintstones", čega će se sjetiti svatko tko je gledao film.

    1998. su izdali kolekciju singlova "Time Capsule: Songs For a Future Generation", a 2002. "Nude on the Moon: The B-52's Anthology"
    Grupa još djeluje, te se ove godine očekuje novi album.

    Ako imate vremena, volje i dobru vezu na Internet, skinite nabrojane pjesme:
  • "Planet Claire"; "WELL SHE ISN'T!!!" Većinom instrumentalni uradak koji najviše podsjeća na razdoblje opsjednutosti svemirskim postignućima u SAD-u na početku svemirske ere (koja, ne zaboravimo, još traje)

  • "Rock Lobster"; "We were at the beach, everybody had matching towels" Posve sigurno najbolja pjesma. Inače, na wiki sam našao podatak da je kompjuter Amiga 500 na svojoj matičnoj ploči imao ugraviran tekst. Ovo je a must have.

  • "Strobelight"; "THEN I'M GONNA KISS YOUR PINEAPPLE!!!" Što reći, opet ludilo. Govori o vođenju ljubavi pod bljeskalicom (ono u disku od čega vam se čini da je sve usporeno).

  • "Private Idaho"; "Don't go on the patio." Po meni, druga najbolja pjesma. Odlična gitara.

  • "Mesopotamia"; "I ain't no student, of ancient culture" Povijesno avanturistički nostalgična :)

  • "Legal Tender"; "We're in the basement..." Govori o krivotvorenju novca.

  • "Song For a Future Generation"; "...wanna be, the captain of the Enterprise...; čim sam je prvi put čuo, na pamet su mi pali Univerzijada i Zagi. Uvrnuta pjesma.

  • "Summer of Love"; "Just buzzin' around, downtown" Ova bi po svemu sudeći mogla spadati u nekakav eksperimentalni američki novi val. Nešto što je na radiju ugodno čuti na vrući ljetni dan.

  • "Love Shack"; "Tin roof, rusted!" Ovo znate iz Flintstonesa. Najpoznatija njihova pjesma. Lako dosadi, ali je legendarna. Spot je bez veze.

  • "Roam"; "Roam around the world" #3 na Billboardu rane 1990, pun pogodak ako se vozite autocestom kroz Liku.

  • "Good Stuff"; BLBLBLBLBLBL! POM-POM, moguće je da govore o nekoj drogi. Ili o seksu. Ne znam. Uglavnom, vrlo zabavna stvar.

  • "Debbie"; "Radio operator to the tower, Debbie's comin' in for a landing" posvećeno pjevačici grupe Blondie, još jedan odličan radio hit.

  • "Dance This Mess Around"; "do the escalatoooor!" Nakon ovih radio hitova, jedna uvrnuta i vrlo gitaristički eksperimentalna pjesma.

  • "52 Girls"; "name them today" Super gitara, vrlo slična Rock Lobsteru



  • Od svega ovoga, najviše preporučujem Rock Lobster, 52 Girls i Private Idaho.
    Stariji spotovi su prilično loši, ali to je i za očekivati jer znamo kakva je bila većina spotova prije više od 15 godina. Nisam vidio nove.

    Uglavnom, ukoliko netko proučava američku kulturu, The B-52's apsolutno ne smije zaobići, jer su originalni, nepromijenjivi i važan dio američke kulture.

    - 22:50 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #

    15.08.2006., utorak

    Fotografija #10 - Kraj ljeta


    Otkad znam za sebe, 15. kolovoza je dan kad ljeto naglo staje. Ove godine je drukčije. Ove godine je stalo ranije. Grozim se ledenog povjetarca u kolovozu. Zašto tako naglo sve prestane, ne znam. Uhvati me tako loše raspoloženje. Valjda nisam jedini.
    Slika je doduše slikana jučer, kroz filter za varenje (ne znam klasu) i povećana dalekozorom 40x, optikom fotoaparata 3x i softwareom aparata 3x, dakle 46x.
    Na Suncu možete vidjeti dvije nakupine pjega, pa rubno zatamnjenje naše zvijezde zbog njene atmosfere te dva blaga zatamnjenja koja bi mogla biti začetak pjega ili njihov kraj, ne znam točno.
    U ovom mjerilu, Zemlja bi bila do upola manja od ove tamnije, desne pjege, tako nekako.
    Eto, kraj ljeta uz ovo hladno Sunce, uživajte dok još možete.

    Vrijeme: 14.08.2006. 16:24
    Apertura: 10
    Duljina ekspozicije: 1/1000 s
    ISO: 80

    - 12:00 - gurni glavu kroz monitor (11) - snimi - #

    08.08.2006., utorak

    Pad Varšavskog radio jarbola

    Evo jedan članak o nečemu što je u samom vrhu Guinnessove knjige rekorda.

    Varšavski radio jarbol, poseban je po tome što je bio i ostao najviša građevina koju je ljudska ruka ikada podigla.
    Njegova visina bila je 646 metara i 38 centimetara.
    Puni naziv građevine je Radiofoniczny Ośrodek Nadawczy w Konstantynowie.
    Nalazio se blizu mjesta Konstantynow u Poljskoj, te je signalom pokrivao Europu, sjevernu Afriku te dijelove Sjeverne Amerike na frekvenciji od 227 kHz te kasnije na 225 kHz. Noću bi se signal mogao uhvatiti čak i u Australiji, zbog odbijanja od ionosfere.
    Projektirao ga je arhitekt Jan Polak, a izgradila tvrtka Mostostal Zabrze. Radovi su završili u srpnju 1974. nakon otprilike dvije godine podizanja.

    Usred polja od 65 hektara, izgrađen od čelika, težio je oko 500 tona. Bio je trokutastog presjeka, stranica širokih 4.8m.
    Sastojao se od čeličnih šipki od kojih su najdeblje rubne bile promjera 24.5 cm. Pri samom dnu je sjedao na 2m visoki valjkasti keramički izolator za 120kV naponskog naprezanja.
    Jarbol nije bio samostojeći - na mjestu ga je držalo 15 zateznih kablova, po 3 na 5 levela, debelih 5cm i podijeljenih izolatorima na više mjesta što je sve skupa težilo 80 tona.
    Pristupiti vrhu se moglo pomoću malog dizala brzine 0.35m/s te sigurnosnim ljestvama.
    Odašiljač na vrhu je uz pomoć atomskog sata odašiljao radiovalove prosječne snage 2.4 kW. Jarbol je služio kao antena od pola valne duljine (dakle, valovi su bili dugi oko 1300m).

    Na današnji dan 1991. godine, u kasnim popodnevnim satima, jarbol se srušio. Iako se govorkalo o sovjetskoj sabotaži, trojici mrtvih te dvanaestorici ozlijeđenih, sam arhitekt je potvrdio da nitko nije stradao te da je jarbol pao zbog pogreške u zamjeni kablova najvišeg levela, zbog čega se jarbol prepolovio, pri čemu se gornji dio zabio u tlo blizu baze, da bi nakon toga pala i donja polovica.
    Odgovorni iz građevinske tvrtke su zaradili do 2.5 godina zatvora.
    U rujnu 1995. je počela obnova koju su žustro zaustavili mještani uz poznato opravdanje da "jarbol zrači", pa je sve nastavljeno na starom vojnom području Soleca Kujawskog - no izgrađena su dva upola manja jarbola.

    Evo nekoliko usporedbi.

  • jarbol je viši od najmanje planine na svijetu (500m je granica iznad koje se nakupina zemlje i stijenja može nazvati planinom)

  • jarbol je toliko visok da bi osoba koja bi imala tu nesreću pasti s vrha, pri padu nakon nekog vremena prestala ubrzavati zbog otpora zraka; padala bi oko 25 sekundi, a u tlo bi udarila brzinom od gotovo 400 km/h

  • ako biste se odlučili na uspon dizalom, trebali bi u dizalu ostati pola sata

  • ako biste htjeli iskušavati živce i popeti se ljestvama, trebali biste savladati vertikalni uspon gotovo 2600 prečki što bi u prosjeku trajalo preko tri sata, jer većina ljudi od straha uspori već na 50ak metara, dakle na trinaestini puta, to znači da bi vam posjet vrhu oduzeo otprilike trećinu dana

  • kad bi uzeli 6 zagrebačkih katedrala i naslagali ih jednu na drugu, još ne bi dosegli punu visinu

  • za Zadrane informacija da niti 11 Sv.Stošija naslaganih u vis ne bi dostiglo konačnu visinu (i tu sam namjeravao staviti fotomontažu ali nisam imao niti jednu dovoljno veliku sliku u koju bi stala makar polovica)

  • jarbol je visok kao stambeni neboder od 215 katova ili kao poslovni od 170

  • na vrhu je temperatura zraka niža za oko 3.2°C od temperature na tlu


















  • Malo ljudi može predočiti nevjerojatnu visinu ove građevine.
    Evo jedna fotomontaža. Otprilike prikazuje kako bi izgledala panorama Zagreba s vidikovca kod uspinjače kad bi jarbol bio u Vukovarskoj ulici.
















    Ovdje imate sliku na kojoj su najviše građevine svijeta u usporedbi s jarbolom.

    Od pada pa do danas, visinski rekord opet drži KVLY jarbol u Sjevernoj Dakoti, visok 628.8m.
    Povijesnu titulu će za nekoliko godina odnijeti neboder Burj Dubai, koji se trenutno gradi. Visina je poslovna tajna, no smatra se da će prijeći nevjerojatnih 700m, što je ne samo prekoračivanje rekorda, nego i ogroman skok naspram današnjeg rekordera nebodera (Taipei 101). Do sada su se rekordi rušili raznim prijevarama što se mjerilo u nekoliko metara.

    Na ovoj velikoj slici koja se proteže blogom, ne vidite cijeli jarbol. Više slika, pa i onih koje prikazuju podnožje, možete vidjeti na wikipedia članku.
    Sadržava sve informacije koje se o ovome znaju (neke sam i sam prikupio višegodišnjim traženjem) i gotovo sve slike (neke su dušebrižnici pobrisali). Nema ih puno, jer je jarbol bilo zabranjeno posjećivati zbog politike SSSR-a. Spadao je u objekte s kojima civili ne smiju imati ništa.

    Navodno se danas održava "Goa trance party" na mjestu gdje je jarbol stajao, kao "memorial party". Jarbol će predstavljati snažan laserski snop. Živi bili pa vidjeli - slike.

    - 04:40 - gurni glavu kroz monitor (27) - snimi - #

    02.08.2006., srijeda

    kako sam glumio sondu i pronašao Pluton

    Možda je netko o ovome već pisao na blog.hr-u. Ja vam donosim ovaj članak jer sam napokon pronašao i zadnji planet Pluton, nakon više od godinu dana planiranja.


    O čemu se zapravo radi?

    Znate li ono Kožarićevo Sunce u Bogovićevoj ulici? Ogromna zlatna kugla koju neki maloumni idioti nalaze prikladnom za svoje izuzetne dosege u umjetnosti uličnog grafitiranja koje se sastoji od nečitljivih potpisa plavom bojom. Istina, nedavno ju je netko pokušao volonterski čistiti, ali nije niti došao do pola, kad su maloumnici opet zašarali skulpturu. Sad izgleda gore nego prije. Izgleda kao nečija ćelava glava.
    Uglavnom, ta skulptura je stara i nije oduvijek tu bila.

    Prije 3-4 godine, umjetnik Davor Preis se sjetio da bi mogao izvesti jedan, za RH sasvim originalni projekt.
    NINE VIEWS.
    Načinio je devet planeta veličine u omjeru spram Kožarićevog Sunca i postavio ih na udaljenosti od njega u istom omjeru.
    Tako je Zagreb postao mjestom koje utjelovljuje jednu sasvim novu - igru.
    Ovdje ju možete proučiti. Pronađite "Nine Views" među linkovima.
    Recimo da je igra pomalo "underground", jer koliko se može naći na Internetu, o njoj se uglavnom raspravlja na studentskim forumima. Stara stvar, ali malo ljudi zna za nju.

    Ova instalacija je posebna po tome što nam dopušta bar pomalo shvatljiv uvid u dimenzije Sunčevog Sustava.


    Kako izgledaju ti planeti?

    Kao što i možete vidjeti na dnu članka, skulpture su izvedene u kromu. Na pločicama kraj planeta (ako je planet prevelik, postavljen je iznad pločice) piše promjer i udaljenost od Sunca u stvarnosti. Imena planeta su na engleskom, tako da igra postaje internacionalna.


    Gdje su ti planeti?


    Unutarnje (terestričke) planete možete naći u samom centru Zagreba.

    MERKUR - nalazi se na sjeveroistočnoj strani Preradovićevog trga, kojeg znamo kao Cvjetni Trg, na žućkastoj fasadi pored kojeg je kafić. Garantirano je da će vaše zanimanje za skulpturu privući zanimanje lokalnih mještana koji nemaju drugog posla nego piti kavu...

    VENERA - nju možete naći na Jelačićevom trgu, kod Hypo banke, na zapadnoj strani prvog (južnog) stupa. Možda su je prekrili plakatima, slobodno ih strgnite.

    ZEMLJA - možete je naći u Varšavskoj ulici, kod kina Europa, na jednom od zapadnijih granitnih stupova. Mislim da su je jedno vrijeme dok su tu bili neki radovi bili i premjestili na drugi stup. Uglavnom, tu je negdje na tim stupovima.

    MARS - do njega dođete idući od Trga Tkalčićevom ulicom. On je postavljen na svijetlo žutoj fasadi nekakve upravne zgrade u blizini neke male zelene površine.


    Do vanjskih (jovijanskih) planeta je teže doći jer su puno dalje. Na niti jednom nema instaliranog prstena, samo su obične srebrne kugle.

    JUPITER - najlakše će te ga naći ako dođete do Kvaternikovog trga. Zatim idete na sjever Domjanićevom ulicom nakon koje dođete do kružnog toka. Skrenete u Voćarsku cestu i idete njom sve dok ne dođete do ulaza u Voćarsko naselje. Tamo je jedna ograda prekrivena šikarom na kojoj je Jupiter. Teško ga je promašiti. Ogroman je, nešto manji od rukometne lopte.

    SATURN - opet, polazak s Kvatrića. Iskrcate se na stanici "Mašićeva", te krenete Mašićevom ulicom prema Bukovčevom trgu. To je trokutasti trg na čijem je sjevernom dijelu na betonskoj ogradi model Saturna.

    URAN - tramvajem na liniji 7 ili 14 dođite do Zagrebačkog velesajma. Tamo su šest nebodera. Kod jugozapadnog je garaža. Uran je na njenom lijevom stupu.

    NEPTUN - eh, tu sam se namučio još prošlu godinu.
    Uhvatite tramvaj na koji vozi prema Savišću. Siđite na stanici "Zagrebački transporti" (jedna prije Savišća) i krenite Kanalskim putem prema istoku. Stići će te do jednog mostića. Zapravo, ne znam je li on još tamo. Gradonačelnik Milan Bandić je naredio zatvaranje kanala, a Neptun sam posjetio prije radova.
    Uglavnom, idete Kanalskim putem dok ne dođete do malog raskrižja od kojeg vode Kanalski put I. te Kozari. Pođite Kozarima i hodajte sve dok ne dođete do novog raskrižja od kojeg se odvajaju Kozari I. odvojak i Kozari II. odvojak.
    Tu, na tom raskrižju je električni stup na kojem je Neptun.
    Pozornost ne šteti. Kako su mi savjetovali, tamo nije pametno ići navečer. Idite po mogućnosti kad je najviše svjetla da biste izbjegli neugodnosti. Ja nisam imao nikakvih neugodnosti kojima su me plašili. Kozari Bok koji je na sjevernoj strani se sastoji od pitomih kućica i izgleda kao tipično predgrađe. Stanovnici su mi rado pomogli i čak su bili ponosni što žive na toj umjetničkoj točki.
    Kozari Putevi su nešto drugo, Zagrepčani otprilike znaju stanje stvari.

    PLUTON - nije jovijanac, ali je tu. Najdalje je. Vrlo daleko.
    Dalje je čak i od željezničke stanice "Gajnice". Možete vlakom ako želite, no mislim da je zanimljivije kombinacijom tramvaja i autobusa.
    Dakle, uhvatite tramvaj na liniji 2, 6 ili 11 koji vozi prema Črnomercu. Kad dođete na okretište, uhvatite bus koji vozi prema Zaprešiću. Ja sam se osobno vozio u 123 Zaprešić (bar mislim da je 123). Uglavnom, pitajte nekoga. Imate i liniju za Gajnice, ali većina vozi prema tamo tako da nema problema.
    Gledajte kroz prozor i pazite na stanice, jer bus ne staje osim ako ne stisnete tipku za zaustavljanje! :)
    Iskrcajte se nakon što vidite obnovljenu željezničku stanicu "Gajnice" (lako ju je prepoznati, piše "GAJNICE" i izvedena je u čeliku i sjajnom pleksiglasu, baš onakvom kakav meni treba za nešto...).
    Nakon iskrcavanja, nalazite se u Pripizdini blizu nekakve cementare. Da, tako nekako. Okolo jedva ima kuća, uglavnom su tu pogoni. Ali zato ima jako puno prometa na Aleji Bologne. Idite njom prema zapadu. Proći će te jedan mali nadvožnjak, kasnije drugi, puno veći.
    Zatim idite još dalje dok ne dođete do velikog nadvožnjaka s puno stupova. Pluton se nalazi na najistočnijem stupu koji je na pješačkom otoku usred te mahnite prometnice. Nema pješačkog prijelaza, očito. Ostaje vam izuzetan oprez. Zapamtite, auto je uvijek brži. I vlak.
    Pješački otok je uzak pa morate paziti da ne bi pali s njega na prometnicu.
    Evo ga.

    Kao što vidite na slici, malo mu se ogulila boja na natpisu, vjerojatno od ispušnih plinova i vlage.


    Još ću samo napomenuti kako ovo nije jedinstveni projekt. Nešto slično već ima u Kanadi te negdje u zapadnoj Europi (zapravo ne znam točno gdje), ali nije ovako pravilno. Mislim da je ovaj naš sustav prvi ovakvog tipa.

    To bi bilo to. Treba vam pola sata za unutarnje planete, par sati ili dana za vanjske, te možda godinu za Pluton, kao što je meni trebalo.
    Uživajte u potrazi!

    - 23:00 - gurni glavu kroz monitor (25) - snimi - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    < kolovoz, 2006 >
    P U S Č P S N
      1 2 3 4 5 6
    7 8 9 10 11 12 13
    14 15 16 17 18 19 20
    21 22 23 24 25 26 27
    28 29 30 31      

    interferencija on/off

    Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

    zapamtite!

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

    Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

    Sva prava pridržana.