e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

26.04.2006., srijeda

20 godina nuklearne katastrofe u Chornobylu

raspadnuti krov reaktora #4 Kad sam pisao članak KiddofSpeed, najavio sam i ovu temu, koju sam pripremao par dana. Da biste razumjeli što tu sve piše, morate imati tek nešto znanja srednjoškolske fizike.

Uvod
Chornobyl je 8 stoljeća star gradić u Ukrajini blizu granice s Bjelorusijom. Bio je važno sjecište ekonomije još u 19.stoljeću.
Grad se nalazi 14.5 kilometara jugoistočno od nuklearne elektrane, a u blizini je i gradić Pripyat i mnogo manje poznat, Opachichi.

Grad je dobio ime po biljci crvotočini koje ima u izobilju na tom području kao i po stepama, a naziv mu se također miješao s biljkom pelin, vjerojatno zbog konotacija s Apokalipsom u Bibliji.
Nuklearna katastrofa nije se dogodila u samom Chornobylu, nego na periferiji gradića Pripyat, koji je bio prosperitetno i lijepo naselje za obitelji osoblja elektrane, brojivši 50000 ljudi.

Sama nuklearna elektrana ima naziv Memorijalna Socijalistička Černobilska nuklearna elektrana Vladimir Iljič Lenjin.

Elektrana je u vrijeme katastrofe imala četiri nuklearna reaktora snage 1 GW i davala je oko 10% ukrajinskih elektroenegnetskih potreba. Također, u to vrijeme su se upravo i gradila dodatna dva reaktora iste snage, što bi pretvorilo regiju u masivni izvor električne energije.
Reaktori su bili tipa RBMK-1000. RBMK znači Reaktor Bolshoy Moshchnosti Kanalniy (kanalni reaktor velike snage)

Postoje dvije teorije o tome zašto je do katastrofe došlo. Obe se snažno lobiraju od raznih strana, a vjeruje se da niti jedna nije posve točna, te da je istina negdje između.
Problem je bio i u tome što voditelji pogona nisu bili obaviješteni o nedostacima RBMK-1000, a i sami nisu imali velikog iskustva s nuklearnom energijom uopće, tj. bili su nekvalificirani.

RBMK ima nekoliko mana koje ga svrstavaju u vrlo opasan tip reaktora.
Naime, svaki moderni reaktor je napravljen tako da ako se izmakne kontroli, sam se vrati natrag u sigurno područje. Pri jakom zagrijavanju reaktora u jezgri (koja je puna tlačne vruće vode) se stvara para koja usporava rad reaktora, no u RBMK-u, ona ubrzava rad i još više povisuje temperaturu.
K tome, kontrolne šipke reaktora su dijelom bile od grafita (moderator neutrona) koji bi u nekoliko trenutaka pri spuštanju šipki, zamijenio vodu (apsorber neutrona) ubrzavajući reakciju.
Treći razlog katastrofe je bilo nepoštivanje pravila od strane osoblja, te eksperimentiranje pri ugašenim sigurnosnim funkcijama reaktora.
Glavni razlog je bio taj test proveden pod niskim sigurnosnim uvjetima.

Kronologija katastrofe
Naime, 25.travnja, sada uništeni reaktor #4, predbilježen je za redovno održavanje. Osoblje je htjelo iskoristiti tu priliku za provođenje testa.
Cilj testa bio je provjeriti može li u slučaju nestanka vanjskog izvora struje inercija turbine u vrtnji dati dovoljno struje za sigurnosne pumpe rashladnog sustava za vrijeme dok sigurnosni dizelski generatori ne krenu u rad i počnu davati struju.
Test je već prije proveden uz sve sigurnosne uvjete i bio je negativan, što znaći da inercija turbine nije davala dovoljno struje. Turbine su bile unaprijeđene i test se sad morao opet provesti.

Da bi se test sigurnije proveo, smanjena je snaga reaktora s 3.2GW toplinske snage na 1GW. No, zbog kašnjenja u pripremi testa, ubrzali su smanjivanje toplinske snage što je u jezgri dovelo do pozitivnog pomaka u ravnoteži stvaranja ksenona 135, koji guši fisiju.
Da bi izbjegli gašenje reaktora (ponovno paljenje traje danima i skupo je) izvučeno je nekoliko kontrolnih šipki da bi se snaga povisila i time apsorbirao ksenon 135.
u 1:05 sati ujutro, test je nalagao paljenje vodenih pumpi, koje su u 1:19 počele snažnije raditi, što je dovelo do još jačeg gušenja reaktora, pa je opet izvučeno nekoliko kontrolnih šipki, još više ugrožavajući stabilnost reaktora.

Osoblje nije bilo svjesno nestabilnosti jer kontrolne ploče nisu pokazivale nikakve znakove opasnosti.
Test je počeo u 1:23:04 isključivanjem vodenih pumpi sa vanjskog izvora struje te turbine iz vodenog kruga. To je uzrokovalo smanjeni protok rashladne i apsorberske vode kroz jezgru. Nadalje, pošto voda više nije išla u turbinu, povisila se koncentracija pare u jezgri, dižići temperaturu.
U 1:23:40, osoblje je uključilo SCRAM (hitno gašenje reaktora vraćanjem svih kontrolnih šipki).
Zbog grafitnih vrhova šipki (objašnjeno ranije) i sporosti spuštanja šipki (20ak sekundi), snaga se još više povisila, time i temperatura, pa su se šipke iskrivile dok nisu ušle niti 1/3 u ležišta. Zaglavile su.
Do 1:23:47 (u samo 7 sekundi!) snaga reaktora skočila je na trideset gigavata. To je dovelo do topljenja gorivnih šipki, a to do snažnog porasta tlaka pare u reaktoru.
Reaktor to nije mogao izdržati i nastala je ogromna eksplozija pare, toliko jaka da je odbacila tisuću tona težak poklopac reaktora, probušivši krov i razdrmavši cijelu zgradu. Nastao je potres magnitude 2.5 Richtera u okolici.
Ta prva parna eksplozija je u atmosferu izbacila radioaktivnu vodu te same gorivne elemente, uran i njegove fisibilne produkte. Jedan dio svega je pao i u područje oko elektrane.
Nakon parne eksplozije, na mjesto pare ušao je zrak i zapalio grafitne blokove, sastavne dijelove RBMK reaktora.
To je dovelo do nove eksplozije koja je dodatno u atmosferu izbacila radioaktivni grafit i gorivo.
Nakon toga su uslijedile dodatne eksplozije, svaka oslobađajući radioaktivni materijal po okolici i u atmosferu.
Reaktor je snažno i vruće gorio i tako u zrak raznosio masivne količine radioaktivnih tvari.

Sanacija
Priču o hitnom spašavanju situacije većina ljudi zna.
Okupljeni su tzv. "likvidatori", vojnici i radnici koji nisu pojma imali kakve to vruće komade lopatama krcaju u kamione. Najnesretniji su umirali zbog ušetavanja u područja s radijacijom od 20 kiloRoentgena po satu (smrtna doza je 500 roentgena po satu, a puno manje doze od toga izazivaju karcinom i leukemiju).
Pošto su dozimetri instalirani po elektrani razoreni, šef pogona Aleksandar Akimov je (unatoč tome što je vidio da oko elektrane leže komadi jezgre) mislio da je reaktor očuvan, pa nitko od osoblja nije nosio zaštitnu odjeću. U svega tri tjedna, skoro su svi umrli od akutne radioaktivne bolesti.

Snažna vatra u reaktoru isprva se gasila vodom, no dio je eksplozivno isparavao mnogo prije nego li je uopće došao blizu te sjajne vruće mase, a dio je cijedio u podrum. Postojala je opasnost da rastaljeni visoko radioaktivni materijal progori pod i padne u tu podrumsku vodu, što bi dovelo do puno snažnije eksplozije koja bi zatrovala još veću površinu.
Zato se odlučilo na bacanje vreća s olovom, bornom kiselinom i pijeskom. Nadalje, u podrum se uštrcavao beton, a kasnije i tekući dušik, i vatra je nekako utrnula, iako se i dalje dimilo.
Jedan je likvidator opisao osjećaj jake radijacije kao metalni okus u ustima te bockanje po cijelom licu.

Stanovnici u području su vidjeli eksploziju, no evakuacija bez objašnjenja je naređena tek za 24 sata, kad su već bili ozračeni. Rečeno im je da će se vratiti za 3 dana, tako da je gradić Pripyat ostao pun osobnih predmeta, konzerviran. U 36 sati je iz regije evakuirano 135000 ljudi.

Tek 27.travnja, radnici švedske nuklearne elektrane Forsmark su zabilježili porast radijacije, pa su isprva mislili da je njihova elektrana u kvaru. Kasnije su radijaciju zabilježile i francuske elekrane, pa britanske itd.
Sovjetska vlada više nije mogla zataškavati problem.

Analize su pokazale da je svega 5-10% od oko 185 tona uranovog oksida izbačeno iz svojeg ležišta; nešto je pobjeglo u atmosferu kao prašina, nešto procurilo u podrum, nešto razbacano oko elektrane i po zgradi.

Isprva je problem bio radioaktivni jod-131, zbog kojeg su ozračeni uzimali tablete joda, da bi štitnjača što manje prikupljala radioaktivni jod.
Drugi problem je bio stroncij-90 i cezij-137 koji su ušli u tlo i floru, zagadivši područje.
Treći problem su dugotrajni izotopi urana i transuranskih elemenata.

Radioaktivni se oblak proširio po cijeloj Europi, stigao je čak do istočnih dijelova SAD-a. U tadašnjoj Jugoslaviji je rečeno da se ne jede povrće i pije mlijeko, te da se ne izlazi iz kuće osim ako nije prijeko potrebno, što su tek lakše mjere obrane.

Sarkofag
Ubrzo, počela je gradnja Sarkofaga, golemog betonsko-željeznog štita nad reaktorom. Tako je brzo i loše izveden, da se ubrzo počeo raspadati zbog vrućine i vlage.
Predviđa se da će se u sljedećih 10-ak godina urušiti sam u sebe, jer mu je za to dovoljan jak vjetar ili slabi potres. Urušavanje će podići novi oblak radioaktivnih tvari koji će se raširiti Europom. To je nažalost neizbježna istina.
Planira se gradnja izuzetno skupog štita na tračnicama dalje od reaktora koji bi se doklizao iznad, no trajanje takvog objekta je oko 100 godina, a radijacija neće biti bezopasna još najmanje 100 tisuća godina.
Zasigurno, to je globalni problem koji će rješavati sljedeće generacije 21. stoljeća.

U okolici još ima oko 300 ljudi, većinom starih osoba koje iz raznih razloga više nije briga hoće li i kako će umrijeti.

Zdravstvo
Dugoročni zdravstveni problemi uključuju porast oboljelih od karcinoma, leukemije, nadalje će rasti kongenitalni poremećaji, neželjeni pobačaji itd.
Ne zna se puno o nekim podacima, a vlade pogođenih zemalja zataškavaju činjenice, čak zatvarajući i podmićivajući znanstvenike.
Najaktivniji po pitanju traženja istine je Greenpeace, koji iznosi šokirajuće podatke da je od posljedica zračenja umrlo oko 200000 ljudi u periodu 1990-2004. što je zapravo sramotno preuveličavanje tragedije.
Jedan ministar u Ukrajini je potvrdio da više od 2.4 milijuna Ukranijaca pati od posljedica, a javljaju se i studije iz Švedske koje govore u prilog nešto povišenijem mortalitetu od uobičajenog.

203 likvidatora je završilo u bolnici, 31 je ubrzo umro.
Ukupno je oko 600000 likvidatora radilo na saniranju katastrofe, a 6000 je mrtvo, te je 165000 invalida.

Slika prikazuje poklopac reaktora težak milijun kilograma kojeg je parna eksplozija doslovno odbacila u zrak kao novčić. Vide se cijevi kroz koje su se unosile kontrolne šipke, zamjenjivali gorivni štapovi itd.
Ne znam zbog čega je sve crveno. Moguće je da ova crvena masa zapravo isijava crvenu svjetlost, jer je slika snimljena prije gradnje Sarkofaga. A i vidi se da još nema olova, pijeska i borne kiseline, dakle, snimljena je u prva dva-tri dana. Zapravo, možda i ima materijala, ali se sve rastalilo i procurilo niže.
No, vrlo je lako moguće da je to samo osvijetljena hrđa.

Ovaj članak sam post-ao na blog točno 20 godina od eksplozije. 1 sat 23 minute 47 sekundi.


editirano 1.5.2007.

- 01:23 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

interferencija on/off

Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

zapamtite!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

Sva prava pridržana.