04.03.2006., subota
CIJENA NEBA - uvod
|
Prekjučer sam prekopavao kutiju s CD-ovima i našao sam nešto što mi je jedno vrijeme zaokupljalo um jako, jako dugo, a još mi padne na pamet neki put pa me onda uhvati sjeta, pravedni bijes i tuga. Radi se o 11. rujnu. Aerial51, Fermion, Meilong i cypress to već dobro znaju, ali evo neka ovo bude za one koji će ovdje navratiti posve slučajno ili iz bilo kojeg drugog razloga. Sjetio sam se tog kobnog dana, a također i bjesomučnog prekopavanja svega i svačega na Internetu i po knjižnici da bih saznao što više. Istina je, znam mnogo o tome, ali to je dvosjekli mač - s jedne strane mi je drago što znam jako puno o tom povijesnom događaju, a s druge strane mi je beskrajno žao što to znam, jer se sjećam razdoblja kad sam htio vikati na sav glas o nekim stvarima, a znam da nije bilo smisla, ama baš nikakvog. Nisam stvoren za "ledolomca", bar tako mislim. Bilo bi možda lijepo, ali, ne... Dakle, bio je to sunčani dan kasnog ljeta. Nevjerojatno je kako je ogromni dio planeta tog dana zapravo imao lijepo vrijeme. U New Yorku je bilo gotovo identično kao i u Zadru. Dan nije mogao biti bolji. Bilo je vruće, ali ne neugodno vruće, nego onako stvoreno za guštanje šetnjom po plaži ili parku, kad misliš da nema briga na ovom svijetu, i da su svi nekako povezani i sretni. Stvarno dobar dan. Zato sam i ugasio televiziju i nešto se zafrkavao po kući i po garaži s alatom. Čuo sam susjedu gdje negdje iza 15h govori mojoj baki kako su "neki" išli rušiti "neka" dva nebodera u Americi. Iako su mi te dvije zgrade najljepše zgrade ikad, makar nisu bile sasvim najviše na svijetu (malo im fali), nisam uopće obraćao pozornost na njene riječi, dan je toliko bio dobar da sam mislio da je na TV vidjela neko rušenje stambenih blokova negdje u SAD-u. Inače, sve je zapravo počelo u 8:46 AM u New Yorku, po našem srednjoeuropskom vremenu u 2:46. Nekoliko trenutaka prije toga ja sam ugasio televiziju i tako propustio početak nečega što je obilježio početak 21. stoljeća. Negdje iza 16h, zvala me Meilong vičući na telefon da upalim televiziju, da su "srušili blizance". To mi je tako čudno zvučalo, ali kad sam upalio televiziju i vidio WTC #2 i oko njega bijelo-žuti oblak, nešto mi je kvrclo u glavi. Znate, jedan od onih trenutaka koji se zovu šok, kad je osoba neuračunljiva. To se u životu rijetko događa, pa većina ljudi misli da je to smiješno. Nešto sam promrmljao na telefon i poklopio ga. Tko zna koliko sam tako stajao buljeći u tu apsolutno nevjerojatnu sliku. Onda kao da mi je nešto dalo impuls svijesti - otrčao sam u sobu i pokrenuo dial-up, a onda opet u kuhinju za TV. Onda opet u sobu za kompjuter, da bih na Yahoo!-u vidio "vijest". Brzo sam se išao spojiti na ESB towercams (imate link u boxu) glupo očekivajući da će kamere samo za mene raditi, a milijune ljudi po svijetu ostaviti u neznanju. Naravno, kamere nisu radile zbog prevelikog mrežnog prometa, a ja sam otrčao na kat kod bake i onako joj zbunjenoj pokušavao objasniti što se događa. Kad sam joj upalio televiziju, i ona je ostala u šoku, samo je buljila u televiziju bez riječi. Mislim da je išla zvati rodbinu u New York, ali su linije naravno bile zauzete. Bio je to jedan osjećaj posvemašnje nemoći pred tim velikim, stravičnim, BRZIM, i što je najgore, masovnim događajem. Znaš da svijet bulji u televiziju i internet, znaš da gledaš povijest u stvaranju, a opet se osjećaš kao da nitko ne zna što ti misliš i želiš u panici vikati (svojevrsni egoizam, ali normalan). Uskoro su došle mama i sestra, uzrujane, čule su ljude kako paničare po gradu i nije im bilo jasno. S njima slična priča. Naravno, tu su i ljudi koje ovaj događaj nije nikako taknuo, razlozi su razni. Jedino što mogu sigurno reći da mi je ovo bio jedan od dva najgora "blitzkrieg" šoka u životu skupa sa smrću djeda. Iako nisam bio u New Yorku, imam jako dobar dojam o razmjeru te katastrofe. Čak sam i planirao otići tamo. Mnogi ljudi nemaju ama baš nikakav pojam o veličini ovog događaja, bilo u materijalnom bilo u sociološkoj smislu. Nije ih briga ili ne žele znati. Nije važno. Oni koje to zanima eventualno saznaju. Uglavnom, kao što vidite, dan mi se pretvorio u pakao. Cijelog sam ga proveo uz televiziju, sve do kasnih sati. Probudio sam se iza ponoći, vani je bila oluja, a na televiziji izvještaj o zadnjem događaju koji je zaključio stravu 11. rujna. Bilo je to vrlo sumnjivo rušenje sedme zgrade Centra - nebodera WTC #7. To me dotuklo pa sam deprimiran otišao narag u krevet. Sutra svi su s nevjericom govorili o tome. Događaj je bio velik, a meni je promijenio život, jer sam nakon toga počeo s dvogodišnjom intenzivnom pretragom o svemu što se tiče Svjetskog centra, ali doslovno o svemu. To je iziskivalo mnogo vremena i novca, ali ne žalim. Ovo je bio samo uvod u, seriju članaka o mojem pogledu na ovaj događaj. Kad već imam blog, a ne pišem klasični dnevnik niti memoare, neka ovdje stoje moja sjećanja na prekretnicu koja je kriva za današnju situaciju u svijetu i koja je pokrenula nepojmljivo mnogo drugih događaja. Za ono što znam o ovome neću reći da je apsolutna istina, ali je blisko tome. Svaki put kad budem imao vremena, napisat ću članak o nekom segmentu ovoga. Da ne bi palo u zaborav, iako se, radi na tome.  "I feel this way about it. World trade means world peace and consequently the World Trade Center buildings in New York ... had a bigger purpose than just to provide room for tenants. The World Trade Center is a living symbol of man's dedication to world peace ... beyond the compelling need to make this a monument to world peace, the World Trade Center should, because of its importance, become a representation of man's belief in humanity, his need for individual dignity, his beliefs in the cooperation of men, and through cooperation, his ability to find greatness." — Minoru Yamasaki, autor projekta World Trade Center New York |
