29. družina Encijan

Tko ove godine nije bio s nama na Mrežnici, ne zna što je propustio.
U rano jutro 27. srpnja 2009. odred hrabrih (čitaj: Odred izviđača Studentski grad), krenuo je u još jednu od svojih pustolovina. Uprtiti na leđa ranac od 10-15 kg, prvi je test. Ako preživiš-možeš dalje.
Autobus nas je vozio od škole Mate Lovraka do sela Katići kod mjesta Generalski Stol blizu Karlovca. Zašto smo se iskrcali u Katićima? Zato što dalje nije bilo puta.
Kako smo došli do cilja? Naravno, pješice. Koliko smo pješačili? Ne znam, čini mi se kilometrima. Znoj nas je oblijevao, noge klecale, ali ono što smo ugledali, bilo je vrijedno svakog truda. Gusta zelena šuma okupana suncem i najčišća rijeka koju možete zamisliti… Mrežnica.
Uz samu obalu, u gotovo netaknutoj prirodi, bili su postavljeni naši šatori. Prvo što mi je palo na pamet je to da su se stariji izviđači morali dobro pomučiti dok su pripremili logor i da je baš dobro imati samo 10 godina. Svi te paze i maze, Keko se povremeno zadere, ali ništa ozbiljno. Klopa je bila odlična.
Dani su nam bili uzbudljivi: polagali smo vještaštvo plivanja, luka i strijele, pantomime, Robinzona, a neki i osmatrača. Hrkija je ubola nekakva buba.
Išli smo na slapove Mrežnice. Bilo je divno, ali i pomalo zastrašujuće-bar za mene.
Noću smo imali uzbune i izmjenično stražarili. Hm, stražariti po mrklom mraku, dok iza leđa čujete ježeve i divlje svinje, baš i nije najugodnije iskustvo. U šumu smo redovito išli po drva, a i na latrinu.
Da sve ne bude tako lijepo, pobrinula se kiša. Posljednja dva dana kao da se otvorilo nebo i sastavilo sa zemljom. Kiša je lila kao iz kabla. Na dan povratka, opet je zasjalo sunce. Mrežnica je bila ljepša nego ikad. Sve je mirisalo. Dok smo se penjali uz brdo prema autobusu, povremeno sam se okretao prema logoru i shvatio da bih volio opet doći.
Tko nije izviđač, ne zna što propušta.
Što čekate? Pridružite nam se da zajedno uživamo u ljepotama naše domovine.

Luka K