|
Sjedim sama... okruzena ljudima... ali sama... osjecam kako me prijetelji gledaju... ispituju druge sta mi je... a mene nije briga... samo gledam u pod... sa tim tupim pogledom.. s ocima punim suza... osjecam se kao da cu puknuti... nemogu vise izdrzati... no moram... ne smijem otkriti svoju slabost.. nesmiju me vidjeti kakva sam.. ne smiju... moram sve svoje slabosti, sve sto me cini svojom... sve sto otkriva moje pravo lice... sve to trebam sakriti.. maknuti od njih.. jer inace... svi bi me odbacili... a bez njih nemogu nista... s njima provodim vrijeme... svoj jadan zivot... s njima dozivljavam te trenutke srece... zapravo zabave... ali smijati se ne znaci biti sretan... ja se smijem... ali placem iznutra.. ja zivim... ali umirem... ja disem, no gusim se u beskrajnosti ovog mucenja... no nitko to ne smije znati...nikada... sjedim sama... vjecito cu sjediti sama.. uvijek sama...
u mislima odlazim u svoj svijet... gdje sam svoja... gdje nisam sama... no znam da taj svijet ne postoji... znam da sam uvijek sama.. nitko me ne poznaje.. niti ne zelim da me upoznaju... znam, da na bilokakav znak slabosti... oni bi reagirali krivo.. mislili bi da sam glupa... da nije sve tako crno... da nema razloga da sam uvijek tako potistena... no to je samo dobra namjera... da me oraspoloze.. no to se nece dogoditi.. ne moze mi nitko reci da ce biti bolje... dok nije zivio bar sekundu u mojoj kozi... dok nije osjecao sto ja osjecam... mrzim se... zbog toga sto osjecam... zbog svoje depresivnosti... tuge... zbog mene.. neznam zato uopce zivim... koji mi je cilj.. znam da sam jos mlada... ali sto cu.. zivjeti jos godinama, dok se osjecam ovako... a tek onda saznati sto znacim ovdje.. u ovom svijetu.. okrutnom.. nepravednom... osjecam kako placem.. no iznutra... izvana se to nesmije vidjti.. lomim se... padam.. sve vise u taj labirint... labirint mojih misli... svega okrutnog... u tu tamu... nistavilo... uvijek sam sama... uvijek cu biti sama... makar bila okruzena milijunima ljudi...  |
|
Lutam... vjecito... u ovom nistavilu zvanom zivot... u ovom svjetu... zasto je toliko usamljenih ljudi.... toliko tuge... toliko placa... toliko mrznje... toliko praznine... neznam... pitanja na koje nema odgovora... nema pravog odgovora... samo pitanja... to su sve posljedice nekih dogadaja.. koji nastaju pod tim okolnostima... tako da nikada neznamo kako je sve pocelo... kad se rodio zivot, dali se rodila smrt?... kada se rodio smijeh, dali se rodio plac?... kada se rodila sreca, dali se rodila tuga?... kada se rodila ljubav, dali se rodila mrznja?... to je sve uvijek tako... sve ima svoje suprotnosti... ali tesko je priznati... uvijek je to s nama... neznam tocno kako da se izrazim... sumnjam da se itko ikada potpuno otvorio nekome... uvijek su tu tajne... stvari koje zelimo zaboraviti... koje ne zelimo priznati.. kojih se sramimo... ali to nikada ne nestaje... i bas ako ih pokusavamo zaboraviti... necemo uspijeti.. to je ipak dio nas... svi ti osjecaji.. a kada postignu vrhunac... covjek se slomi... i napravi nesto sto ne zeli... ali ga sva ta zbunjenost, praznina, mrznja, tuga tjera na to... i koliko god mi to ne zelimo priznati... tu je... sva mrznja...
neki ljudi to ne shvacaju... da moraju priznati da tu prisutnost... koja nas uhodi kao duh proslosti, sadasnjosti, buducnosti... i pokusavaju voditi svoje savrsene zivote... koji se mozda cak njima cine savrseni.. jer su se uvjerili u to... ali toga nema... uvijek ima oziljaka proslosti, sadasnjosti... uvijek su tu.. makar ih drugi, pa cak i mi sami ne vidimo.... jeli slucajnost sto prvo u zivotu kada se rodimo napravimo je zaplacemo.. jeli slucajnost... sumnjam... mislim da je to prva stvar koju svi moraju znati, koju odmah moraju nauciti... jer ce im trebati puno u zivotu... nazalost... prva stvar koju upoznamo su suze, plac... bol... no tek poslje dolaze zvaravanja... sreca... smijeh.... neznam... sve je to previse... previse za sve nas... ali stvarno... sta nije cudno da prvo sto upoznamo su suze... cim se upoznamo sa dahom.. zivotom zaplacemo.. .mozda shvatimo da smo dosli u nepravedan, ruzan svijet...  |
|
Okruzena nistavilom... lutam... prazni pogledi upereni u mene... vide samo povrsinu... vide samo smijesak... vide samo srecu.. vide samo ispunjenost... no zapravo... sto samo ja vidim... to je plac... to je tuga... to je praznina... nitko me ne poznaje... niti ne zelim to... onda bi me svi gledali drugacije... onako kako zasluzujem... pogledima punim gadljivosti... punim odbijanosti...
nista nije isto... nista... bilo je bolje... bilo je gore... pocinje biti jos gore... neznam sto cu... neznam kuda cu... zbunjenost... samo praznina... plac... zbog sestre... zbog obitelji... zbog zivota... svega mi je dosta... svih mukotrpnih i iscrpljujucih smjesaka... svih tih gluposti... no nemogu to maknuti... nisam nista bez toga... bez glume... bez maske... bez toga bila bi prozirna... bila bi nista... zapravo, ljudi bi vidjeli da sam nista... vec jesam nista... cudim se svaki put kada nesto osjetim... kada vidim svoju sjenu... cudim se svakoj suzi, svakom umjetnom smijesku... svakom dodiru.. svemu... svemo sto dokazuje da postojim.. jer ne osjecam se tako... makar se cinim sretna... i jesam sretna u neku ruku.. nemogu zaboraviti.. nemogu maknuti... nemogu nista uciniti sa tom boli proslosti... sadasnjosti... buducnosti...  |
|
Osjecam se bespmocno... tonem u dubinu tog vjecitog mraka... tonem sve vise... zivot i sreca izmice mi... polako... ali ucinkovito... moje nepostojanje... prilazi mi... ponekad se osjecam odvojenom, kao da nisam ovo ja... kao da gledam nekoga kako zivi... zivi svoj besmislen zivot... zivot... kakva je to rijec... zasto ja nemogu biti sretna u svom zivotu, dok drugi vode svoje savrsene zivote... samo lutam, u ovom labirintu kojeg nazivamo zivot... i cini mi se da izlaza nema... da idem samo vise i vise unutra... u dubinu tog labirinta... tonem... sve me vuce dalje od izlaza... tako dug zivot... tako besmislen... a leptiri... oni zive jedan dan... moraju prozivjeti sve, osjetiti sve, svaki miris, svaki osjecaj, u samo jednome danu... i cini mi se da je tako bolje.. umrijeti prije nego uopznati tugu... mrznju... prazninu... oni su po meni simbol slobode... iako znam da sada zvucim jadno... oni slobodno lete, lete prema nebu... u slobodu... zive.... sretno... zive kratko... ali sretno... i tako slobodni, sretni... umiru... to je savrsen kraj... umrijeti kao tek rodeno dijete... ne biti upoznat s nesigurnoscu... sa zlom... sa odbijanjem...padom... tim beskrajnim padom... to je sreca...
 |
| lipanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
