If just for one day i wish i could disappear...

Jucer sam, razmisljajuci zacudujuce kako je dobro prosao dan, taj osjecaj izgubila odmah... nije ni malo ostao samnom.. odmah se sve trebalo srusiti... sve pasti... opet... do sada sam cak imala nade, opet, da ce cak biti dobro sve... jer... moja sestra je bolje.. prestala je... zbog toga sam jako sretna... zbog nje... drago mi je.. ali nesto se drugo dogodilo.. o cemu nemogu ni pisati... samo.... legla sam se jucer navecer u krevet, krenula spavati, i onda sam cula viku iz druge sobe... cula sam nesto sto me toliko uzrujalo... da sam plakala prvo sat vremena valjda... a onda razmisljala jos jedan sat o tome... od sve te iscrpljenosti... zaspala sam... cudo... nisam mislila da cu moci... i onda danas u skoli... cijelo sam vrijeme o tome razmisljala... suze mi isle na oci... ali nisam plakala.. nisam... uspjela sam izdrzati tih sedam sati bez suza... a onda... u trenutku kada sam usla u stan i sjela se na stolicu... te suze su mi se vratile... ali sada nisu stale... ne razumijem... zasto svaki put, kada stvari pocinju ici na bolje, se srusi sve opet.. na mene padnu... a ja nisam toliko snazna da to podnesem... moja sestra mi je rekla da sam se previse uzrujala oko tog (ispricavam se sto ne pisem tocno oko ceg), da nije to nista... ali mozda njoj... meni je to prestrasno... i nisam dovoljno snazna da to pretrpim.... opet sam se ozljedila... opet sam pocela.... sve isponova.... pada....reze... gusi...

sve se rusi... zakopava me... boli me... zakopana ispod svih tih dogadaja... guse me... iscrpljuju me... gase me... polako... isponova sve se rusi... ovaj pu sumnjam da ce se opet posloziti natrag.. da cu se uspjeti dici...

Evo ga opet...
Vratio se...
Taj osjecaj zarobljenosti...
Izmedu svih tih ostalih osjecaja...
Toliko ih je...
Ne razumijem...
Zasto...
Zasto me jednostavno ne postedis boli...
Zelis da patim...
Znam...
Ne razumijem...
Ali znam...
Shvati ti svoj problem...
Pa ce se moj smanjiti...
Ali ti nemozes nista shvatiti...
Nista...
Samo svoju casu...
Da....
Samo to...
A ja u meduvremenu patim...
Placem...
Mucim se...
Ti to ne vidis...
Sve se to dogada iznutra...
Ali ne nestaje...............

Sorry ljudi.. opet neki cudan post... neznam... eto... ovo je izaslo iz mene sad... znam... glupo... ali sta cu... to je to...

Neznam sto cu danas napisat... neznam... samo sam se htjela javit... cudno se osjecam... jos uvijek.. neznam sto mi je... fakat neznam...

Jednom... radoznalo dijete bilo je sto i uvijek... radoznalo... htijelo je sve znati... sve osjetiti... svaki osjecaj... svaki dodir... svaki miris... htijelo je cuti sve.. dobiti odgovore na sve... imalo je snove... velike snove... snove koji su bili samo njegovi.... samo djetetovi... no sto je sve dijete upoznalo... nije sve bilo dobro... i polako su se ti snovi poceli gasiti... nada je postajala sve manja... i manja... a sada visi na jednoj niti... snovi kao da svakom suzom sve vise nestaju... plamen nade gasi se... u toj tami... u toj tuzi... gusi se... sada je tako blizu smrti....dijete se promjenilo... nije vise ikada bilo kao na pocetku... zivahno... sretno..... radoznalo... vise nije htijelo znati... sva ta tuga, mrznja, patnja... sve je to uplasilo dijete i sada se ono boji uopce pitati... biti radoznalo... svijet je ubio dijete... ne fizicki... ali njegovu dusu... ubilo ju... dijete vise nikada nije nista pitalo.. nista probalo... samo je.... bilo... samo je bilo... samo je postojalo... ali nista nije vise htijelo.. nije imalo snove.. samo nocne more.... samo to...

evo... ovo je izaslo iz mene... ova prica... nisam nista mogla napisati onako... ali ovo je izlazilo iz mene... samo sam tipkala... i ovo je nastalo... ta prica.... neznam zasto... ali eto... nista vise ne izlazi... vec mi se spava malo... pa nestajem...

Bas mi je sugavo vrijeme ovih dana... neam volje za nista... uzas... kisa stalno.... ali... dobra je meni kisa.... ja i frendica idemo na biljar... i svi kraj nas trce da se maknu s kise.... a ja i ona polako secemo.... ko neki ludaci.... al ono... kisa... nece me ubit..... Uglavnom... danas mislim da nece biti nesta pametan post.... nekek neam inspiracije... neam ni volje razmisljat... vrijeme... da... Jucer sam isla spavat negdje oko 4-5 nisam sigurna... i nisam radila ko inace.. gledala televizor.... ili surfala po netu.. uzela sam olovku i papir i isla sam crtati... vec dugo nisam nista nacrtala.... ovaj put samo probala nacrtati † AngelDust †... ali uopce se ne vidi da je to ona... samo neka cura... steta... da... ko da sam mislila da ce uspjet...samo gluposti.... necu sad nista vise pisat... nekak... neznam... cudno se osjecam...

U svojoj bezvoljnosti... cudim se.... svojim osjecajima... osjecam se cudno.... sve je cudno... nemam volje za nista.... samo zelim lezati... slusati muziku... i odlutati u svoj svijet... gdje me nitko nece ometati... spustati... povrijediti... to je lijepo... samo lezati mirno... spokojno... kao u smrti... nista ne raditi... kad bih bar mogla... uvijek tako....

evo vam slika... ali se ne vidi bas jer sam s foticem slikala... skener mi ne radi....

EDIT: evo poslusala sam † AngelDust †.. i stavila originalnu sliku po kojoj sam crtala... tak da mozete vidjet kolko ne slici... eto..... ae, nestajem...

Pokusala sam... nisam uspjela..... zapravo... pokusala sam pokusati..... nisam uspjela reci sestri.... nemam dovoljno snage.... jednostavno nisam mogla..... nemogu objasniti...... sjedim ovdje.... misli su mi zatocene... nista ne izlazi van.... nema rijeci.... neznam... nemogu objasniti.... mozda bi joj cak pomoglo da joj pokaazem ovo sto sam napisala.... ali nemogu... jednostavno joj nemogu pokazati.... neznam sto bi mislila... neznam sto bi napravila....... pokazala sam jednoj prijateljici taj post.... neznam zasto.... stvarno neznam.... njen prvi komentar bio je 'ovo nisi ti'.... da... nisam.... kad nitko nezna mene... kako bi znao... ovo je moja druga strana.... prava.... neznam zapravo.... ovo su moje misli.. moji osjecaji... koje nemogu podjeliti s drugima... mislim.... sa prijateljima.... ovako je lakse..... znaju neki moji frendovi da imam jos jedan blog, osim onog za koji oni znaju.... ali neznaju adresu... prosli put sam napravila tu gresku i dala adresu... nakon tjedan dana cijela je skola znala za moj blog... i nasla sam se odjednom pisuci lazi... nesposobna napisati sto zapravo osjecam.... i pukla sam.... da... ma neznam.... sada da me netko pita da kazem sto sam napisala orije minutu nebi znala reci.... samo tipkam.... gledam tipkovnicu... i tipkam.... nije ni cudo sto neznam sto pisem.... vrijeme je ono... kasno....

Osjecam se zatoceno.... u svojoj nesigurnosti... slabosti.... lutam... trazeci nesto... neznam sto... ali... moja uvijek u potrazi.... za cim....... za srecom... za tjednom bez ijedne suze.... za danom bez brige... potraga bez kraja... meni nece doci takvo vrijeme.... i tako ultam... vjecito lutam... u potrazi.... i gubim razum... gubim nadu.... znam da necu to naci... trazim svog andela.... uvijek je tu... ali nekada se sakrije.. nemogu ju naci.... i kada slijepo hodam u tami samo me primi za ruku... i povuce na svijetlost.... moj andeo... koji me oslobada.....

My angel... my guardian angel...
This prayer is for you...
Hoping it will reach you...
I pray...

Odlucila sam podjeliti nesto s vama... nesto nisam mislila da cu ikad napisati ovako na blogu... da cu reci ljudima.... ali neznam..... moram... nesto me potaklo....

Ja znam koja je meni najvaznija osoba u zivotu... nisam ni sama to znala... ali saznala sam prije nekog vremena.... dosta vremena... nije moja mama... nije moj tata.. nije moj decko, nisu moji prijatelji... nego moja sestra.... mislim da nitko nezna koliko ju ja zapravo volim... mislim da niti ja to nisam znala... zato sad dok ovo pisem suze padaju po tipkama... ona mi je nesto najvaznije na ovom svijetu... makar to ona nezna... ona vjerojatno misli da ju podnosim jer mi je sestra... ali ona nezna nesto... vecina mojih suza... mojih oziljaka na ruci.... vecina mojih bolova... psihickih i fizickih.... bila je zbog nje... nitko to nezna.... niti ja neznam kako da to objasnim... ona mi je najvaznije na svijetu... i u par navrata kada sam razmisljala o samoubojstvu... ona me izvukla.... ona me za ruku odvukla od ruba.... ona je skinula omcu s moga vrata... ona je zilet maknula od moje ruke... ona je tablete bacila u wc.... makar to nezna.... ali svaki put kada si mislim nesto napraviti.. mislim na nju... i to me spasi.... ona je moj andeo cuvar... moj andeo koji pazi na mene.... andeo koji nikada to nece znati.... moji prijatelji su mene par puta pitali dali ju volim... odgovor je 'da, pa sestra mi je'... zvuci kao ljubav iz obaveze.... ali pravi bi odgovor bio 'najvise na cijelom svijetu, ona je moj andeo cuvar!'... mi se svadamo stalno.... to je sve sto ljudi znaju... mi smo najrazlicitije osobe... ona je techno, ja sam rock... ona je sminka, ja sam obrnuto... ona je droga, ja nisam... zato ljudi i misle da se ne podnosimo... ona se drogira... zato ja patim... kako sam rekla.. patim zbog drugih... zbog nje najvise.... brinem se... sto ako prijede preko granice... ako nestane... ona to nezna... ali ja bez nje nebi bila ovdje... na ovom svijetu... ona mi je najvaznija osoba.... koju volim najvise... za koju se najvise brinem... koja me uvijek spasi... makar to ni sama nezna.... no ona je uvijek bila... i uvijek ce biti... moj andeo cuvar......

U ovoj tami... lutam.... bez ikakve nade... ali nalazim na svijetlo... na mog andela cuvara... ona me cuva... ona me pazi... spasava... vodi me do izlaza... pisuci ovo suze teku niz moje lice... pisuci ovo... shvatila sam to... prije mi nije bas ulazilo u glavu... pisuci ovo... nadam se da ona to shvaca... moja patnja je zbog njene patnje... moje suze su zbog njenih suza.... moja sreca je zbog njene srece... nadam se da cu jednoga dana imati dosta hrabrosti njoj to reci... ili joj ovo pokazati...

Moj andeo cuvaru... volim te... molim te nemoj se unistiti... nemoj... molim te... bez tebe... mene nema... ti si moj spasitelj... moj andeo cuvar.... volim te... molim te nemoj se vise unistavati... volim te.... s nadom zavrsavam ovu molitvu... s nadom da ce doprijeti do tebe.... i da ces shvatiti sve ovo.... molim te... prestani... volim te....

Trudim se.... jos uvijek... ne prekinuti onu vezu.... svaki dan shvatim da trazim mane.. kao i uvijek.... ali pokusavam ne misliti na to... pokusavam biti sretna.... bar koliko je moguce... odlucila sam primiti tu srecu k sebi... iako znam da ce ispariti i on nje ostati samo sitne kapljice krvi i suza... jednostavno znam... nista ne traje vjecno.... zar ne?.... neznam ni sama sto ocekujem iz ove veze... nista... ne vidim svrhu u tome.... ipak... znamo obadvoje da cemo kad tad prekinuti... zasto smo onda uopce usli u to... jer zna se... sve zavrsi u suzama.... ali naravno... skrivenim... nemogu ja to pokazati... ma dobro... dosta o tome... Jedna frendica mi se vratila... sa ljetovanja.... bile smo na kavi... mislim kavi.... coli bolje receno... i pricale smo 3 sata... bilo mi je drago sto se vratila... s njom sam uvijek pricala o svemu... makar smo i mi imali svojih nesuglasica.... no ipak... trebao mi je takav razgovor... iako sam saznala jos losih stvari... pa sam jos vise u bedu sad... ali dobro...

Osjecam se zatoceno... ispod ove maske... i ne postaje laksa... ne mogu ju podignuti.... ali kad bi mogla... bih li stvarno to zeljela... neznam bas... otkriti svima svoje slabosti... svoje pravo lice... neznam... mozda je bolje ipak zivjeti zivot pod maskom... gdje te nitko ne poznaje... gdje, u njihovim ocima, mozes biti sto zelis.... da... zivot pod maskom je bolji... no tada se sami moramo suociti sa svojom boli, sa svojim problemima... nitko nece biti nas oslonac kada placemo... nitko nece biti tu da nam pomogne kada krvarimo... nitko nece biti tu da nas uhvati kada padamo... no ipak... neznam bas zelimo li mi da nas ljudi vide u tim situacijama... to je bolje zadrzati za sebe... zasto bi to itko htio znati... samo bi ih bez ikakve veze opterecivala jos.... ma neznam... svi imamo svoju masku... jedina je razlika u tome.... sto ju neki zele... a neki ne........

Naslov danas nea bas veze s postom.... zapravo ni neznam sta cu vam napisati.... ali mislim da bi bilo dobro da se javim malo.... u zadnje vrijeme me malo pocela hvatati depra.... ali ne zbog mene.... nego zbog drugih... kad saznam da se nekome nesto desilo... baci me to u bed..... shvatila sam da je to moj problem... previse mi je stalo do drugih.... ako su oni bar malo tuzni... ja cu bit u depri... neznam zasto... a dobro....... ovo vrijeme sam malo razmisljala... o tome sta radim... sta sam radila.... neznam... shvatila sam nesto.... ja bjezim iz veze... shvatila sam da nijedna moja veza nije trajala niti mjesec dana... i uvijek sam ja prekinula... zato sto se bojim biti povrijedena.... zato sto znam da ce se to desiti... uvijek se to desi... sada sam u vezi..... nekih 2 tjedna... par dana vise... i pokusavam ne bjezat.... iako se nalazim u trenutcima kako trazim njegove mane.... mane u toj vezi... pokusavam naci razloge za prekid... i pokusavam naci nacin da prestanem to raditi.... ali uvijek bjezim.... od te svoje sigurne izgubljene sudbine... ali ova veza je drugacija... ovaj put sam ja prva nesto osjecala prema njemu... sto je cudno za mene... jer ja inace osjecam privlacnost tek nakon sto saznam da se svidam nekom.... taj sam problem shvatila da je zato sto ja nemogu zavoljeti nekog brzo... bila sam povrijedena... i rana nikad nije iscjelila.... i neznam hoce li ikad... ali zbog toga ne pustam nikoga blizu sebe tako lako... a ovo je prvi put da sam nekoga primila k sebi tako... brzo... da tako kazem... s beskrajnom nadom da nece sve zavrsiti u suzama... mojim... za ostale me veze nije bilo briga hoce li zavrsiti... zato sto si nisam dopustila da mi udu u srce tako lako.... ali sada.. neznam... mislim da sam to dopustila... makar mislim da ce nakraju ono opet zavrsiti u komadicima... no naravno... nitko to nece znati.... mozemo reci da imam srece jer imam dar u prikrivanju osjecaja.... mogu ispasti sretna makar se iznutra trgam... placem... makar me boli... ja mogu ispasti sretna... tako kada dode taj dan... kada cemo prekinut.... sigurno cemo se dogovoriti da ostanemo prijatelji.... i naravno... tako ce i biti... no meni ce se srce slamati jos vise, suza ce biti jos vise... svaki put kad ga vidim... no on to nesmije znati... nikad.... sto se njega tice... nakon ove veze... bit cemo prijatelji.... sto se njega tice.... upravo sam shvatila da opet to radim... na pocetku razmisljam o kraju... o tome kako cemo prekinuti i kako ce biti poslje.... a nikad ne razmisljam o sadasnjosti... nikad... nemogu...

Nestajem... u beskonacnosti ovih lazi... u laznoj buducnosti... s nadom da nece nakraju biti toliko komadica mene za skupljati... jer nema vise snage u meni vracati ih nazad... svaki put kada ih vracam sve ih je manje.... i samo iscekujem dan kada ih nece vise biti... kada cu ostati prazna... potpuno otupljena od svijeta... od ljubavi... nesposobna voljeti... samo lagati... glumiti... i tako nastavljam zivot... samo s nadom... koja se svakim danom sve vise smanjuje... i ona nestaje... samnom... nestaje u taj labirint osjecaja... iz kojeg nema izlaza kada udes unutra.... i sada samo nestajem... zauvijek nestajem....

Sto napisati... neznam ni sama... sad sam drukcija... mozda zbog drustva... mozda zbog sebe... procitala sam komentar od Mortal Abyss... i shvatila da mi se to i dogodilo... u ovih 2 tjedna ili kolko vec puno se toga promjenilo... novo drusto... bolji ljudi... sve je bolje... neznam ni sama kako se to dogodilo.. no sretna sam... mislim, ima jos trenutka kada se svadam kada mi se nesto dogodi.. no sada to ne shvacam tako ozbiljno... nije me jednostavno briga... izasla sam iz onog drustva svog... mislim... izasla... vise neidem s njima van... ni nis... i bolje je to... jer cim sam otisla pocelu su tracat... to me zivcira... prvi put kad nisam s njima izasla... odmah cujem da me tracaju... ali sta... neznam... nije me briga... ako su takvi prijatelji nije me briga.. neka rade sto hoce....sada sam u novom drustvu... stariji su svi od mene... ali bolje je drustvo... ja tamo najmlada ali su me prihvatili onakvu kakva jesam... onak su metalci, rockeri, sk8eri... bolje mi je s njima... nitko ne pljuje po meni po tome sta sam u crnom... nitko ne pljuje po tome sta slusam... svi se prihvacaju... i ne tracaju... ne govore iza leda sranja... bolje je... nemojte sad mislim da se ja druzim samo s metalcima, i da mislim o drugima da su glupi... nego mi je uz njih lakse bit... vise imamo zajednickog... neznam.... ja neam nista protiv ljudi koji slusaju techno, hip hop itd... ali me zivcira sto neki ti ljudi pljuju po drugima jr su drukcji... jer su u crnom... ne kuzim to... tak da mi je ovak bolje... neznam sto da vam jos napisem... sada se cak veselim tome sto idem van... a ne da idem samo da ne ispadnem glupa... sada radim sto hocu... ne glumim... bolje je... nisam u bedu... neznam kako je do toga doslo... ali ne obazirem na ljude koji me pokusavaju povrijediti.... danas cu se sigurno posvadat s jednom frendicom... iz onog drustva odprije... zato sta je popljuvala ovo drustvo... pisala je kak su metalci glupi... kak se ne peru... kak se ne presvlace... i ta sranja... i kak su stalno u crnom.... i sad bi moja frendica rekla "sorry kaj mi se manikura nije osusila".... novi nacim rec sminkerima koji su glupi sorry kaj disem... bolje zvuci kad se kaze... ali fakat ne kuzim kak moze tak srat... ona mi je bila best frendica... a sada me bez ikakvog razloga ogovara... danas cu joj rec sto mislim ako ju sretnem... necu vise glumit... reci cu joj... vidjet ce da me nemoze tako spustati... da nisam tako slaba... pocela sam raditi na tom truditi se.... upala sam u primjenjenu... sretna sam... napokon cu raditi nesta sta volim.. nitko me nece siliti... ljepo.... ae, ljudi... znam da vas pola nece ovo procitati jer sam se fakat raspisala... ali vas pozdravljam.... nestajem....

Sjedim sama... okruzena ljudima... ali sama... osjecam kako me prijetelji gledaju... ispituju druge sta mi je... a mene nije briga... samo gledam u pod... sa tim tupim pogledom.. s ocima punim suza... osjecam se kao da cu puknuti... nemogu vise izdrzati... no moram... ne smijem otkriti svoju slabost.. nesmiju me vidjeti kakva sam.. ne smiju... moram sve svoje slabosti, sve sto me cini svojom... sve sto otkriva moje pravo lice... sve to trebam sakriti.. maknuti od njih.. jer inace... svi bi me odbacili... a bez njih nemogu nista... s njima provodim vrijeme... svoj jadan zivot... s njima dozivljavam te trenutke srece... zapravo zabave... ali smijati se ne znaci biti sretan... ja se smijem... ali placem iznutra.. ja zivim... ali umirem... ja disem, no gusim se u beskrajnosti ovog mucenja... no nitko to ne smije znati...nikada... sjedim sama... vjecito cu sjediti sama.. uvijek sama...
u mislima odlazim u svoj svijet... gdje sam svoja... gdje nisam sama... no znam da taj svijet ne postoji... znam da sam uvijek sama.. nitko me ne poznaje.. niti ne zelim da me upoznaju... znam, da na bilokakav znak slabosti... oni bi reagirali krivo.. mislili bi da sam glupa... da nije sve tako crno... da nema razloga da sam uvijek tako potistena... no to je samo dobra namjera... da me oraspoloze.. no to se nece dogoditi.. ne moze mi nitko reci da ce biti bolje... dok nije zivio bar sekundu u mojoj kozi... dok nije osjecao sto ja osjecam...
mrzim se... zbog toga sto osjecam... zbog svoje depresivnosti... tuge... zbog mene.. neznam zato uopce zivim... koji mi je cilj.. znam da sam jos mlada... ali sto cu.. zivjeti jos godinama, dok se osjecam ovako... a tek onda saznati sto znacim ovdje.. u ovom svijetu.. okrutnom.. nepravednom...
osjecam kako placem.. no iznutra... izvana se to nesmije vidjti.. lomim se... padam.. sve vise u taj labirint... labirint mojih misli... svega okrutnog... u tu tamu... nistavilo... uvijek sam sama... uvijek cu biti sama... makar bila okruzena milijunima ljudi...