Ljubopitljivo dijete

14.07.2015.

Avdu u sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju staranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima i propisima. Sve službenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve to može stojički da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije ćelav, to mi sami sebi čupamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najteže raditi. Avdo ima nešto kose na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su se otegle i svaki dan kao da je sve duži. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo zamišlja tako što će živjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bašti daleko od grada, vreve, stranaka i ovog našeg sekretarijata. Gdje će moći nešto da raducka i duboko ćuti.





-Mir, tišina, vjetar piri, ptice cvrkujću, čista voda, čist vazduh, uvijek ima voća... Trebaš doći druže Kostadinoviću gore kod mene, da vidiš to i osjetiš.

Oazu mira zadnjih mjeseci počelo je da narušava jedno dijete iz komšiluka kojem se Avdo nekim čudom učinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo nešto pričao, a dobar dio toga i sam sam vidio i čuo kada sam ga odlučio posjetiti jedne subote.

-Da me je napala kuga lakše bi mi bilo. Dođe pa hoda oko mene, pa me pita i propituje, a ja mu ništa ne mogu, dijete je to. Istina, ne čini nikakav zijan. Ali je dosadniji od komarca. Pa ti druže znaš da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam živce, ali neda se eto.

Mališan se zvao Galib, iz istog je sela, živi u kući na istočnim strminama od Avdinog imanja, te kad čuje zvuk Yuga, ili ako ga ne čuje pa ga opazi parkiranog pored vikendice, oko koje je istina velika širina i jedan idiličan mir, a on potrči i mir razbije u komade.

Još ispod šume glasno viče:

-Avdoooo, Avdoooo, druže Avdooo...

A drug Avdo recimo tek je otpočeo neki posao, posao koji voli i koji ga opušta, ali eto ti ga sad, lupi se po čelu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog šale ne riješi.

Trči dječarac od nekih 7 godina, kao da se raduje najdražem gostu, gleda u mene koji sam mu stran, i samo priđe blizu Avde i stade. Zaćuta.

Tek poslije reče:

-Nisam čuo kad si doš'o. Bio sam na onoj strani kod groblja, skuplj'o jaja iz gnijezda, kad čujem idu kola, i ja potrčim.

To mu se zvuk moga Stojadina učinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom propustio čuti i dočekati. Avdo samo prevrće očima, a ja znam to je baš onaj mali o kome mi je govorio. Krenusmo u podnožje imanja gdje je i lijep potok da mi pokaže kolega kako je kalemio voće, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu, i baš razmišljam neko mirno dijete. Kad taman počesmo da gledamo kako se primio koji kalem a ono dijete zavika :

-Avdo, Avdo, šta radiš?

- Gledam kaleme.

-Aha.

-A šta radi taj drug?

-I on gleda.

Krenusmo dva metra dalje a ono dijete opet.

-Avdo, Avdo, Avdo.

Ovaj se pravi da ne čuje i još jedno dvadeset puta čusmo kako ga doziva, i zasigurno prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao.

-Šta je?

- A šta sad radiš?

-Gledam kaleme.

- A šta su kalemi?

- Ne znam, pitaj ovog druga.

Onda poče da doziva mene ne znajući mi ime.

-Druže, druže, druže.

-Kaži mladiću!?

-A šta su kalemi?

-Kalemi su kad hoćeš da na jabuci rastu banane. Našalih se.

A on dotrča do nas pa poče dalje da ispituje.

-Avdo a hoće li stvarno to biti banane?

-Hoće.

- A kad će bit' banana tu?

- Na ljeto kad ugrije.

- A kad će ljeto?

- Još malo i eto ga.

- A kol'ko malo?

-Jebo te banane, vidi šta mi uradi. To Avdo reče meni. Tako je za vrijeme moga posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek išao za nama i pitao sve i svašta, ja sam se smijao, Avdo se mrštio, a mali bio neumoran.

-Radiš li ti druže sa Avdom na poslu?

-Radim, svaki dan.

- I ja ću kad budem veliki raditi sa Avdom.

-Još mi samo to treba. Promrlja Avdo.

Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tužno, jer on više odavno nije domaćin na svom imanju. Znao je Avdo šta ga čeka.

A to je izgledalo otprilike ovako:

Uzeo Avdo grablje i počeo da grabi pokošenu travicu, a on će :

-Šta to radiš Avdo?

-Grabim.

-A što?

-Moram da bude ljepše.

-Lijepo je nama i 'vako. Imaš li ti Avdo konja?

-Konja? Nemam.

-A mi imamo.

-Znam.

-A imaš li kravu?

-Nemam. Vidiš i sam.

-Mi imamo dvije. Je l' znaš kako se zovu naše krave?

-Ne znam.

-Šara i mrkulja.
Ona jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroavi na dijete koje mu smeta.

-Avdo ima li Boga?

-Rekli su da ga nema.

-A kakav je Bog?

-Čuj kakav je, ja ti kažem da ga nema. To pitaj hodžu Ismeta i popa Tadiju, nemoj mene mučiti s tim.

-Je li plav?

-Ko je li plav? Yugo? Vidiš i sam da je plav.

-Je li Bog plav?

-Ostavi se dijete Boga, ako me ko čuje šta pričam s tobom imat ću problema.

-Ima li Bog djece?

-Ama, ako ih ima neka su samo daleko od mene.

-Avdo hoćeš li ti nekad umrijeti?

-Neću, još mi se živi.

-E onda neću ni ja.

-E ja baš hoću, umrijet ću evo ovaj čas, pitaš li me još nešto.

-Umrijet ću i ja s tobom druže Avdo, časna riječ. A jesi li ti komunista?

-Jesam.

-Ako si ti druže Avdo komunista onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni najbolji drug. A je li more slano?

-More? Odakle sad more ? Jest' slano je.

-Pa ko ga je posolio?

-Posolio ga crni đavo, šta me dijete isptuješ toliko!?

-Kako onda mogu da ga piju?

-Šta da piju?

-Pa more!

-O kako poželim da se vratim na pos'o. Drago dijete, pusti me više.

-Šta ti misliš Avdo, je li dalje more ili sunce.

-Najdalji je moj mir, kako vidim.

-Povedi me na more kad budeš iš'o sa ženom i djecom. Povedi me Avdo molim te.

-Divan bi mi onda odmor bio!

Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je šef sekretarijata za plan, budžet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto više odgovaralo i mogao je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je čitao novine. Sve rjeđe je odlazio do imanja, jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viđali su ga vikendom po gradskim parkovima kako lagano šeta i sjedi na klupi. Čekao je da se onaj dječak zamomči pa da počne ganjati cure ili se baviti nečim, te da ga tako ostavi na miru, da Avdo odživi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je kiša, navuče kabanicu pa grabi lišće, a lijepim danima kad baš mora ostavljao bi kola u dnu sela, pa krišom se prikradao svome imanju, i onda u tišini i brzini odradio šta treba da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo došao kraj, otac tog radoznalog dječaka je dobio posao u gradu, te je i ta porodica otišla sa sela. Onda se Avdo obradovao, te nas zvao na imanje, da nas časti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije Avdo je tiho mrmljao:

-Koga li sad ispituje? Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se voća pravi eurokrem? Zašto nema čokolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima najljepšeg konja?



Emir Nišić

O pjesniku, pjesmi i ljepotici Lenki

Iako cijelu priču znam ispričati u komadu, ispričao sam je samo jednom, i to s razlogom. Ovoga puta neka to bude pričanje većem broju ljudi u jednom trajnijem obliku.



U svakome vremenu i na svakom prostoru rađaju se, događaju i umiru velike ljubavi, neke od tih ljubavi ostave svoj trag i u literaturi. Najljepša pjesma u srpskom jeziku nosi pomalo čudan naziv „Santa Maria della Salute“ , sam prevod još više zbunjuje „Gospa od zdravlja“ (negdje stoji: Gospa od Spasa). Naime, to je naziv poznate crkve u Veneciji, a pjesma sa ovim naslovom je vjerovali ili ne ljubavna. Kada sam prvi puta u životu imao priliku da pročitam ovu pjesmu odustao sam poslije prve dvije strofe. Da li je to bilo u drugom, trećem ili četvrtom razredu srednje škole ne bih znao, ali nekim čudom analizu ove pjesme smo preskočili, da li zato što nije bila u važećem planu i programu ili što je moj profesor bosansko-hrvatskog jezika bio veliki i neskriveni srbofob, ne bih znao. Ja sam iz neke radoznalosti odlučio jednog dana da pročitam pjesmu, a ta „čudna“ pjesma čudnog naziva počinje sa : „Oprosti majko sveta oprosti što naših gora požalih bor...“, kome se ovaj toliko izvinjava? Zašto ljudi ne pišu jednostavne pjesme kakve sam pisao ja? I odustanem, smatrajući Lazu bezveznjakom i pjesmu dosadom na koju ne vrijedi trošiti vrijeme. Možda je tako smatrao i moj profesor, inače kvalitetan pisac čijem se djelu jako divim uprkos mom uvjerenju da je bio izrazito nekorektan pri ocjenjivanju i što je često minimizirao vrhunska djela naše književnosti.



Svaka nepravda jednom se ispravi, silom prilika istraživajući dvorce Vojvodine doznam za porodicu Dunđerski koja je imala nekoliko dvoraca tokom 19. i 20. vijeka. Pored imena graditelja i vlasnika dvoraca isticalo se ime Jelena Lenka Dunđerski, jer je baš njoj Laza Kostić posvetio pjesmu „Santa Marija della Salute.“ Kako to? To ona pjesma o majci? Pronađem i pročitam pjesmu do kraja, sve postade jasnije, pročitam treći puta, i ona me osvoji. Ja tu pjesmu danas napamet znam iako je obimna, ali recitujem je nekad samome sebi da je ne zaboravim, pa je pjesma na neki način postala i moje vlasništvo jer je svakog trena u glavi nosim. Tako je lijepi dvorac u Čelarevu meni otkrio jednu zanimljivu ljubavnu priču koju ovom prilikom želim podijeliti s vama.




Laza Kostić bio je talentovan i školovan čovjek, profesor, advokat, predsjednik suda, doktor pravne nauke, treba reći da je doktorat branio na latinskom jeziku. Već u vrijeme kada je sreo Lenku bio je slavan pjesnik. Za sudbinski susret Lenke i Laze kriv je jedan stari klavir. Lenkin otac, Lazar Dunđerski je dvorac u Čelarevu kupio 1882. godine od Nikole Bezeredija, koji je pomenuti klavir jedne prilike jeftino kupio od nekog ruskog grofa koji je sve izgubio na kocki. Kalavir se lijepo uklopio u salon, i novog vlasnika je često zbunjivao, na njemu je počela da svira njegova kćerka Lenka. Kad već ima lijep dvorac, kad već ima taj klavir u salonu zašto da to malo ne iskoristi i unese još ljepote u sve to. Onda najimućniji Srbin u tadašnjoj Vojvodini odluči da organizuje večeri poezije, i tako pronađe slavnog imenjaka Lazu Kostića.



Lenka Dunđerski rođena je 1870. godine, pisala je pjesme, crtala je, te imala glas kojem bi se radovale najveće svijetske operske scene. Govorila je njemački, francuski i mađarski jezik.Školovala se u ženskom liceju u Pešti, a nakon toga u Višem vaspitnom zavodu u Beču. Sahranjena je u Srbobranu u kripti porodične kapele „Sveti Đorđe“.



Dugo se o ovoj ljubavi samo nagađalo. Da li je to bila samo jednostrana ljubav s Lazine strane, ili je bila obostrana... Nedavno se pojavio autentičan Lenkin dnevnik koji je nekim čudom izbjegao spaljivanje nakon njene smrti, i koji je 120 godina od javnosti skrivao tajne koje je javnost željela da zna. Iz dnevnika doznajemo da je ona zaista voljela Lazu Kostića, ali i pravi razlog njene smrti. Dnevnik se pojavio 120 godina nakon njihove ljubavi. Prava je šteta što taj dnevnik 1985. godine nije imao Miodrag Đurđević koji je napisao tekst za TV dramu „Slučaj Laze Kostića“, gdje je sažet cio život slavnog književnika, i gdje mu se pred istorijskim sudom sudilo posthumno za sve što je napravio, pa izeđu ostalog i za Lenkin slučaj. Stav u ovoj drami je bio takav da je Lenka bila samo pjesnička fama i da tu nije bilo nikakve ljubavi. Lazu Kostića vijerno je odglumio Ljuba Tadić, a Lenku sasvim sipatično i iskreno igrala je Dragana Vargić.



I danas se snimaju dokumentarni filmovi i razne emisije o Lazi i Lenki, ali to treba ispričati sa puno topline, što autorima teško polazi sa rukom. Pa da i ja već jednom započnem tu romantičnu priču. Prvi puta su se sreli 1891. godine kako to i svjedoči Lenkin dnevnik:

1891. godine

„Danas sam ga videla prvi put.Došao s mojim ocem. I bata Bogdan mi je toliko pričao o njemu dok sam onomad boravila na njegovom imanju kod Bečeja. Njegova slava je išla ispred njegove pojave. Dok sam ih posmatrala krišom kroz prozor moje sobe kako izlaze iz kočija, primetila sam da ima gibak, ponosit hod, prinčevsko držanje. Kako bih ga opisala? Razbarušene kose, uzdignutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju okruglih i ispupčenih, u kojima se ogleda umnost i duševna dubina...Ne znam da li sam se uspela dobro izraziti na srpskom. O muškima koliko znam, on nije onaj koji bi na prvi pogled zaneo neku devojku. Mada, u mladosti, mora da je bio lep. Kod nas će u Sokolcu odsesti nekoliko dana. Otac će prirediti i prijem u njegovu čast. Mislim da ću imati priliku s njim duže govoriti i bolje se upoznati, naročito s njegovim prelepim stihovima, od kojih mnoge znam, npr. Zvono i često u društvu recitujem napamet.“



Ono što ih je spriječilo da budu zajedno jeste razlika u godinama (čak 30) i razum koji je nadvladao srce („Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, ko besni oluj i stari hrast, najzad sile sustaše mile.Utekoh mudro, od sreće, lud.“) Lijepo je to napisala Lenka da je njegova slava išla ispred njega, tako je to kod velikih ljudi, uglavnom slava ide i ispred imena i ispred pojave. Najjače su te zabranjene ljubavi koje se dese, zapale i onda dugo i teško se gase. Ljubav Laze Kostića i Lenke Dunđerski ni do danas nije ugašena iako su oboje već odavno mrtvi. Ipak stih „Utekoh mudro, od sreće, lud.“ jedan je od najljepših u ovoj pjesmi, stih koji mnogo govori o toj ljubavi.



Laza Kostić se odista zaljubio u 30 godina mlađu Lenku, koja je plijenila svojom mladalačkom ljepotom, bila je školovana i govorila tri strana jezika, svirala je klavir, te znala da upravlja kočijama. Lazu je često dočekivala tako što bi posluga iznijela na trijem klavir pa bi svirala nešto što on voli. U nemogućnosti realizovanja ove romanse kroz brak jer je Laza bio siromašan a Lenka bogata i mlada, još je Kostić sa Lenkinim ocem bio veliki prijatelj, tako da mu sigurno ne bi dao ruku svoje kćeri još bi se i naljutio. Lenka je jedne prilike izjavila da bi se udala za čovjeka samo kakav je Laza Kostić. Pošto je uvidio da ne može da je oženi, on nju nudi svome prijatelju Nikoli Tesli, ali Tesla mu odgovara da njega žene ne zanimaju te da je on posvećen samo nauci. O svemu tome pisala je Lenka u svom dnevniku. Rado su vrijeme provodili skupa, i izgledalo je da su samo prijatelji, šetali su, Laza joj je recitovao, ali bilo je ipak tu i nešto više.



O Petrovdanu 1891. godine

„Gospodin Laza je pristao da mu otac bude dobrotvor. To znači da ću ga svakodnevno viđati bar godinu dana i razgovarat ćemo do mile volje. Mojoj sreći nema kraja.“



Već je i ovdje jasno da je Lenka zaljubljena i opčinjena Lazom Kostićem, koji je u to vrijeme bio vjeren za Julijanu Palanački još od 1884. godine, bogatu udavaču koja ga je čekala punih dvadeset godina. Julijana Palanački supruga Laze Kostića je jedina žena kojoj on nije posvetio niti jednu pjesmu, niti jedan stih. Čudno, zar ne?



Na Ognjenu Mariju 1891. godine

„Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!“



Uoči sv. Ilije 1891. godine

„G. Laza me uči engleskim rečima, i pomalo sada razumem i taj jezik.On kaže da je na tom jeziku ispevana najlepša ljubavna tragedija. Romeo i Julija, od g. Šekspira. Rekla sam da ću samo zbog ove tragedije engleski naučiti, na šta je on dodao: »Nadam se da naša priča neće biti takva.« Čvrsto sam mu stegla ruku.“



Ovo jasno dokazuje da je već tada zaživjela njihova ljubav, koja je nažalost završila jako tragično, iako se punih 120 godina do pojave ovog dnevnika tvrdilo suprotno. I puno se toga svih tih godina nagađalo, izgledalo kao slučajno i izmišljeno.



O Duhovima 1892. godine

„Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom.“



Oko Petrovdana 1892. godine

„Sutra g. Laza odlazi od nas. Kaže da mora da se odvoji i osami. Mene muči nešto drugo- da li odlazi zbog mene?

Bila sam u pravu. Uveče, pre rastanka, dao mi je pisamce i zamolio da ga otvorim tek kada ode. U pismu je bila samo pesma, samo stihovi bez početka i kraja. Odmah sam sve razumela. Sad je ostalo samo da ovom pesmom razgovaram dok je odsutan, dok smo rastavljeni...



Koga takne tvoja ruka

Oko tvoje kog prouka

Biće vredan toga struka

Toga lica, toga guka

Tih milina i tih muka,

Biće vredan, kako ne bi

Blago Tebi...



Neizrecivo mi je prazno u duši. Kuda god da se okrenem, očekujem da vidim njegovu dragu, razbarušenu pojavu, tople oči i pogled koji me svuda prati. Bože, ja sam srećna jer se prvi puta taj osećaj rodio u meni, i to prema takvom, u svakom pogledu, odličnom čoveku.“





To je onaj momenat kada je Laza utekao preko Dunava u manastir Krušedol. On čak nije ni skrivao razlog svog odlaska od lijepe Lenke. Pa ona u svoj dnevnik zapisuje i ovo :



S jeseni 1892. godine

„G. Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže» Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne smem da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zasto sam i pobegao od vas.«

Šta je prepreka našem osećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Moga bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on.“



Istina, socijalne razlike oduvijek su bile prepreka za mnoge ljubavi. Lenka se zaista upila u njegove misli i to je tako ostalo sve do njegove smrti. S jedne strane mučilo ga je to što je već vjeren, što je toliko stariji od nje, što je siromašan a ona bogata, što je prijatelj njenog oca, i što je voli više od sebe. Kao što su ustanovili u TV drami „Slučaj Laze Kostića“, on je, kažu, bio kukavica.



Oko Božića 1893. godine

„Kamo ona bazgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene... Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo....

Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače. Vodili smo ozbiljne i mučne razgovore.

-Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.

-Ali g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?

-Ja sam star i nedovoljan Vas. Ni po čemu nisam dostojan- ponavljao je.

-Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću.Vi se nečeg bojite g. Lazo?“



Sve do pojave ovog dnevnika bio sam uvjeren u neke slučajnosti u toj priči, sada vidim da ništa nije slučajno bilo i da je Laza u cijeloj priči negativac, koji se najljepšom ljubavnom pjesmom samo pokušao iskupiti, i dobiti oprost i od Lenke i od svih ostalih.



S proljeća 1894. godine

„Volela bih da mi se nešto dogodi. Došla sam ovde da svisnem. Bog da mi prosti, ovo neće na dobro izaći.“



Gdje bi to Lenka mogla doći? Vjerovatno u dvorac Fantast u Novom Bečeju čiji je vlasnik bio njen brat, a koji važi za najljepši dvorac u Vojvodini. Starine u ljepote dvoraca i mene su cijelog uvukle u ovu ljubavnu priču, a u svakom dvorcu bilo je nekih zanimljivih događaja, velikih ljubavi, i još većih tugovanja. Čak je i slavni kompozitor Betoven upleten u jednu ljubanu priču koja se veže za jedan drugi dvorac u Vojvodini, nagađa se da je čak i dolazio tu. Ipak, po meni najtužnija priča svakako je ona zbog koje je Laza Kostić napisao u pjesmu „Gospođici L.D. u spomenicu“.



„Svet je svakog pun stvorenja

Jednom cveća, drugom stenja

Jednom žetve i košenja

Drugom želja i prošenja

Tebi mladoj mladoženja.

Ali koga majka rodi

Te mu sudba tako godi

Da je vredan toj divoti...“



Lenki je svakim danom bilo sve teže. Jedino je mogla ponekad da se izjada svome dnevniku. A Laza se mučio sa moralnim normama i svojim osjećanjima.



Ljeto Gospodnje 1894.

„Još jedno leto. On se jednako ne javlja. I pred jednom apotekom sam zastala i kupila prašak za spavanje. Apotekar me je upozorio da je veća doza od propisane prelazak iz sna u san. Iz sna u san? Možda je to ono što mi je potrebno.“



Nakon toga se Laza sjetio svoga prijatelja Nikole Tesle te mu je nudio Lenku za ženu. Ona je kažu čak na to bila i pristala. Napisao je Laza svom prijatelju Nikoli o Lenki koju mu nudi između ostalog : „Ja mislim da bi i mrtvog oživela...“



O ljetu 1895. godine

„Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kratko! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronačazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog...Ovo više ne mogu da izdržim!“



Laza se nakon toga ženi svojom vjerenicom bogatom Julijanom Palanački, vjenčali su se kada je njoj bilo 46 godina, a njemu 54. Bila mu je dobra i vjerna žena, ali nikada nije zasjenila tu vječnu Kostićevu ljubav. Jedan hroničar je zabilježio da su mladenci koji su te toga dana vjenčali u Somboru imali ravno stotinu godina. Kum na njihovom vjenčanju bio je Lenkin otac, Lazar Dunđerski.



O Maloj Gospojini 1895. godine

„Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam mu nažao učinila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to pade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?“



6. novembar po starom kalendaru 1895. godine

„Ja još ne znam, i ne smem do kraja da kažem, ali... mislim da se sve odlučilo, i od tada kao da se sve izmirilo u meni i učinilo me čudno spokojnom. Kao da je odjednom sve došlo na svoje mesto. Ako je to cena mog spokoja, onda mu rado idem u susret. Sada samo čekam svoj rođendan. Sve je čisto kao kristal i jasno. Mirna i spokojna, nakon svega. Nakon tako dugo vremena. Umesto da me dariva, ja ću njega, i sebe, darivati. Poklonom večnim. Kojim ćemo se vezati u večnosti.“



Lenka je teško podnijela tu činjenicu. Ali je nešto kasnije na svom medenom mjesecu i Laza Kostić dobio vijest koju je jedva preživio. Dok je sa svojom suprugom oblizazio prelijepu crkvu Santa Maria della Salute, do njega je došao glas da je u Beču umrla Lenka Dunđerski. A o tome govori u svojoj pjesmi :
„Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvevde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!“





7. novembar po starom kalandaru 1895. godine

„Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve...“



Iako je zvanična verzija bila da je Lenka umrla od tifusne groznice, bilo je nagađanja da je u Beč otišla trudna te da je umrla prilikom abortusa. Nažalost Lenka je sama sebi oduzela život, ili je bolje reći da joj je još ranije svojom ženidbom život i volju za životom uzeo čuveni pjesnik Laza Kostić. Porodica je nakon njene smrti spalila i uništila sva pisma i stvari koje bi mogle biti kompromitirajuće, ipak Lenkin dnevnik nekako je uspjela sačuvati Lenkina sestra Olga, te ga predati Lazi Kostiću. Bilo mu je teško i svu težinu i gorčinu opisuje njegova pjesma umirućeg labuda, koju je u sebi nosio punih 14 godina, te je jedne prilike nakon što je i napisao na godišnjicu Lenkine smrti i recitovao u dvorcu Čelarevo. Samo je nju sanjao i čuo njene korake, osjetio njene usne, tako Laza u svom dnevniku na čistom francuskom jeziku piše:

„Znate, za mene L. nije sasvim mrtva...ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi.To baš ona bude tu. Ona udesi san. Ona uđe u moju pamet, moju dušu za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom.“



„Treći avgust 1908. Kada sam se probudio, činilo mi se da još osećam pohotljivu opekotinu njenih usana i teško bi mi bilo da shvatim da je to samo obećanje sa onoga sveta. O, ali kakvo obećanje! Nema zemaljskog blaga koje vredi tog obećanja u snu.Nijedno nepokretno imanje nije tako osigurano kao taj divni odblesak, taj nebeski pozdrav sa one strane groba.“



Igrom slučaja svoje živote su okončali u Beču i Lazina supruga Julijana kao i sam Laza Kostić 1910. godine, baš u gradu u kome je sebi život oduzela Jelena Lenka Dunđerski. On se u svojoj pjesmi nada da će sa časom smrti biti ponovno s njom, i to će biti konačno. Jer na onom svijetu sve razlike ćute.



Razlog zbog kojeg pjesmu Kostić počinje sa „Oprosti majko sveta što naših gora požalih bor...“ i što se obraća toj crkvi čija ga je ljepota oduševila je taj što je ranije napisao pjesmu „Dužde se ženi“, gdje je pogrdno pisao o Veneciji jer uništavaju dalmatinske šume za njihovu crkvu. „Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub...“



Stihovi koji se meni najviše dopadaju su oni gdje pjesnik opisuje Lenku : „Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u zorin svit...“ ; zatim gdje kaže : „U nas je sve k'o u muža i žene samo što nije briga i rad...“; i naravno „ A deca naša pesme su moje, tih sastanaka večiti trag...“



Pjesme su mnogobrojni tragovi o beskonačno mnogo ljubavi. Pjesme su uglavnom čiste i nevine poput djece, pjesme su veza vječnosti, posebno ako postanu poznate poput najljepše pjesme Laze Kostića.



Emir Nišić



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se