ENIGMA EMINA

26.06.2015.

Mjesec šesti, na kalendaru fotografija Mostara koja istini na volju nije neophodna da bih se u ovom mjesecu sjetio Mostara. Jer Mostara se neki od nas često sjete. Danas sam konačno dokon za razmišljanje o pjesnicima i njihovim muzama, a broj mostarskih pjesnika zasigurno je impoznatan trocifren broj, dok je broj mostarskih ljepotica daleko veći. Ipak, jedan pjesnik i jedna ljepotica, drže vodstvo ispred svih.



Bližio se kraj školske godine, a mi đaci, osnovci siti ranih trešanja Mostarki, i zelenih džanarika (divljih šljiva) maštali smo o raspustu koji dolazi, a on je sa sobom donosio kupanje u rijekama, bazenima, odmor od knjige, a dobar dio đaka radovao se moru. Slijedio je čas matematike, bio je treći ili četvrti toga dana, nastavnik Avdić je kasnio dobrih deset minuta, prvi puta od kada ga znamo. Bio je to tačan i uredan čovjek, precizan kao i svi matematičari, i naravno često je govorio kako se sve može dokazati matematički, u šta nas je pokušao uvjeriti i tog dana. Ušao je u učionicu, spustio na katedru dnevnik i neku bilježnicu te stojeći počeo da nešto brzo zapisuje i ono što zapiše brzo i precrta, pa onda ponovno, piše. Čudili smo se svi zašto prvo nije upisao čas u dnevnik, odsutne đake i već kako je običaj grdio nas zbog neuredno obrisane table, ali čudo je tek uslijedilo. Učenicama u prvim klupama postavio je neobično pitanje:



-Kad je rođen Aleksa Šantić?



Niko od njih nije znao, a onda je kao razigrano dijete išao od đaka do đaka, pitajući otpilike ovim redom:



- Šta imaš iz jezika ?

- Pet.

- Pa kad je rođen Aleksa Šantić?

- Ne znam.

- Kako onda imaš pet?



Ja sam odgovorio protupitanjem, odakle to pitanje sad u matematici i kakve veze ima Šantić sa tom naukom, tu je stao pa polako pojasnio razlog svog kašnjenja i ovog pitanja.

Tog dana u našu školu svratio je neki njegov kolega, sad da li je to bio kolega matematičar, kolega nastavnik (bilo čega; jezika, tjelesnog, geografije), kolega šahista jer je i naš nastavnik Avdić bio strastveni šahista, ne bih znao. Pošto se u zbornici pričalo sve i svašta, došlo se nekim čudom i do Emine iz Šantićeve pjesme. Kolega je tvrdio da je njemu na fakultetu predavo prefesor koji je bio oženjen baš tom Eminom. To je zaintrigiralo našeg nastavnika, pa je htio to matematički provjeriti i eventualno dokazati. Pred njim su bile fukcijske i neodređene jednadžbe koje je valjalo riješiti kako bi potvrdio ili opovrgnuo priču svog kolege.



-Pa sad ako je on išao na fakultet šezdesetih godina, eto neka mu je taj predavao 1968., a profesor na fakultetu je recimo imao tad 60 godina, i znači da je bio pretpostavimo 1908. godište, i ta njegova žena je bila približnih godina, ako se udala sa dvadeset recimo, to je bilo 1928., dok je bila djevojka to je bilo ranije, pa kad je živio Šantić ja ne znam, a nikoga u zbornici od ovih što predaju jezik, zato ja vas to i pitam. Ako imate te petice iz jezika, trebali bi valjda znati kad je rođen slavni pjesnik, kad je umro barem ?



Nakon toga neko je izvadio čitanku i pronašao dragocjen podatak za nastavnika, a to je bilo da je Aleska Šanić rođen 1868. a umro 1924. godine.



-Moguće, moguće.



I nastavi da računa, nakon što nama zapisa neki zadatak na tabli, kako bi se nečim zabavili i kako nam čas ne bi uzalud propao. Meni je bilo čudno kako to da neko može izračunati takvu stvar. Tad sam malo znao o Aleksi, o Emini još manje, iako sam već tada bio šolski pjesnik čije su pjesme znale biti objavljene po dječijim časopisima tog doba. Ali su me kasnije prilike primorale da o njima više doznam. Prvo sam odgledao TV seriju „Moj brat Aleksa“, a nešto kasnije shvatio da filmska istina nije što i materijalna istina.



Kao prvo mome nastavniku Avdiću netko je prenio dezinformaciju, netko je u tom lancu nešto pogrešno čuo ili shvatio. Profesor X koji je predavo kolegi Y možda i jeste bio oženjen nekom Eminom iz Mostara, pa je netko iz dokolice ili ko zna čega pustio glas da je to baš ta čuvena Emina. Iako je moj nastavnik svojim formulama učinio priču sasvim vjerovatnom, to ipak nije odgovaralo istini. Ali mene su nešto kasnije priče i zapisi o Emini bacili u tešku dilemu.



U jednom slučaju tvrdi se da je pjesma Emina napisana i objavljena 1902. godine, a u nekima da je to bilo 1903. godine. Jedno je sigurno da Aleksa Šantić nikad nije progovorio ni riječ sa pomenutom Eminom, ali je bio na neki način opčinjen njom i u njoj pronašao inspiraciju, te tako napisao pjesmu koja je planetarno poznata, a koja je pretočena i u sevdalinku te kao takva slovi za najpopularniju.



Ako je Aleksa Šantić rođen 1868. godine (a jeste) te 1902. godine imao je 34 godine, mada u većini tekstova i predanja koja sam čuo po Mostaru stoji da je Aleksa napisao Eminu sa svojih 35 godina, što otklanja nedoumicu i datira pjesmu u 1903. godinu. Samim tim Aleksa više nije sporan, nikada se nije ženio pa je razumljivo što je u tim godinama kao mator momak još zagledao djevojke i to mlađe. Koliko mlađe ?



Emina Sefić, kćerka mostarskog imama Saliha Sefića koji je predavao islamsku pouku djeci u mektebu koji se nalazio kod Starog mosta uz kulu Hercegušu (te su ga zvali Sefića mejtef), rođena je 1884. godine, udala se kažu sa 16 godina za Avdagu Koludera mostarskog veletrgovca. Podatak koji pobija ovo je godina njenog rođenja 1884. , što će reći da je ona te 1903. godine imala cijelih 19 godina (odnosno 18 ako računamo da je pjesma nastala 1902. godine). U jednom od tekstova o Emini pročitao sam i pomalo strašnu tezu o tome da je u momentu kada joj je pjesnik posvetio pjesmu imala svega devet godina. Ono što je tačno je to da je najstariji Eminin i Avdagin sin Alija rođen 1903. godine. U tekstovima koji govore o Emini podaci o njoj su nabacani, kaže se recimo da je rođena 1884. , da je pjesma nastala 1903., te da se ona udala sa 16 godina, da je umrla 1960. godine u svojoj 83. godini, a niko nije htio da postavi stvari u obliku 1903-1884=19 ili 1884+83=1967. Razumijem da mi koji pišemo ne volimo matematiku, ali bolje je provjeriti jednostavnim računskim operacijama.



Da li je najslavniji mostarski pjesnik pjesmu pisao po sjećanju ili je pjesmu pisao već udatoj ženi? Volio bih da sam ovu dilemu „nabacio“ još onda nastavniku Avdiću, pa neka izračuna i to, ako može. Po predanju moje nene, njena je bogata ujna još u neka doba išla u Mostar s namjerom da vidi tu lijepu Eminu koja se pominje u pjesmi.



Sama pjesma jako je rasrdila Aleksinog strica i starijeg brata, jer su to smatrali sramotom, da on piše o Sefićevoj kćerki kako se vrcka po bašči sa ibrikom u ruci. A možte zamisliti tek kako je bilo imamu Sefiću? I kako se osjećala ta Emina koja sa dotičnim nikada progovorila nije. Ona je po svom sjećanju jednom kazala doslovno ovako :



„Sretala sam ga često, kad bi išla u mekteb, u školu, ja l' na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je „Kara majka sina Ahmeta“ uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on to pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je lijep čovjek. „



Zašto je Šantić često bio u Ćorovića avliji pojašnjava poznata činjenica da mu je pjesnik Svetozar Ćorović bio zet, te je njegova sestra Persa Ćorović nakon Aleksine smrti poklonila njegovu radnu sobu Zemaljskom muzeju u Sarajevu.



Svo to vrijeme Emina nije marila za svog pjesnika, te je svom suprugu Avdagi rodila 14 djece od kojih mnoga nisu preživjela, u prvom dijelu tog bračnog života živjela je u izobilju i bogatstvu u velikoj kući na Carini u Donjoj ulici, baš u neposrednoj blizini Carinskog mosta. Za nju kažu da je bila kako lijepa, tako i ljupka, te da nikada nije isticala ni svoje bogatstvo ni ljepotu. Njen muž prvi je u Mostaru imao automobil, zatim među prvima je njihova kuća imala i električnu energiju (1912.), zatim moderni vodovod i telefon. Imala je poslugu ali je i sama brinula o ukućanima, te im bila predana.



U jednom izvoru pronašao sam i imena njene djece : Alija, Šerifa, Ziba, Ramiza, Dutka i Besim. Emina Sefić Koluder umrla je 1967. godine, mada postoji podatak da je umrla i 1960. godine u starosti od preko 80 godina, što se onda nikako ne poklapa sa ostalim činjenicama. Živjela je tačno 83 godine, a njen suprug Avdaga umro je u svojoj 94. godini.



Avdaga je bio veliki trgovac, koji je čak trgovao i na berzi. Baš je berza uništila njegov imetak, kupio je kažu dosta kafe, ali je ubrzo cijena kafe na berzi drastično pala, i onda oni napuštaju veliku kuću, te su se preselili u jedan poslovni prostor koji su preuredili za stanovanje, a to je bilo u Hendeku, gdje je opet u blizini bio most, i to onaj Stari most, po kome je Mostar prepoznatljiv.



Zanimljiva činjenica je da je prvi radio-aparat u Mostar donio Eminin sin Alija koji je nešto kasnije bio zaposlen u Radio-televiziji Sarajevo. Eminin sin Besim umro je u Sarajevu 1996. godine. Uprkos ogromnoj popularnosti koju je sasvim slučajno doživjela, Emina se držala podalje od javnosti, isticala se samo kao uzorna supruga, dobra majka, vrijedna domaćica. A to da je baš ona ljepotica kojoj je čuveni pjesnik napisao pjesmu govorili su drugi. Pitam se da li bi neka od današnjih ljepotica o kojoj bi se napisala pjesma (otpjevala bolje bi odgovoralo, jer danas pjesnici uopće nisu popularni, ali zato jesu pjevači ), ostala u anonimnosti ne želeći na račun toga zgrnuti ogromno bogatstvo. I ova činjenica dobro nam govori o skromnim ljudima kakvih je bilo prije, a sad ih jako malo ima.





Emina zapravo i nije umrla, ona je ostala vječno da živi. Pjesma Emina ponos je svakog Mostarca, čak i onima koji u životu nikad ništa čitali nisu, znaju ovu pjesmu i znaju ko je njen autor. Po onome što se vidi iz TV serije „Moj brat Aleksa“, ali iz knjige „Mostarenja“ , Šantić je trebao napisati pjesmu za list Kolo iz Beograda, sa tematikom iz muslimanskog života i onda je tražeći inspiraciju sasvim slučajno naišao na Eminu. Zbog toga je i njegova pjesma prepuna turcizama poput : alčak- lopov, din- vjera , hamam-javno kupatilo...



Kako god bilo, Emina Sefić Koluder je i po pričama Mostaraca, i po pisanim izvorima, ali i matematički zaista Emina iz pjesme Alekse Šantića. Od 2010. godine, ona u svom Mostaru blizu Lučkog mosta ima i bronzanu statuu, koja zapravo nije urađena po njenim fotografijama već po zamisli umjetnika Zlatka Dizdarevića koji je svoje djelo stvarao tri mjeseca.



Ima nešto čudno u pjesnicima i u ženama, nešto što ih spaja i češće razdvaja, sve ovisno od životnog trenutka. Jedan spoj je najvažniji, onaj vječni, kada ni pjesnik ni ljepotica nisu živi, spoj koji se pjesma zove.



Emir Nišić

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se