Proljetna radost

25.03.2015.



Zamirisao proljetni zrak kroz naš mali grad, ni snjegova nema na brdima, zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom jedan kutak svijeta koji miruje ne ometan značajnim događajima. Utorak je, do početka proljeća po kalendaru još samo 4 dana, drug Avdo pije kafu sa službenicima u jednom opštinskom sekretarijatu, razvlače se neke uobičajene lijene priče, a njih Avdo ne sluša, on dok drži šoljicu gleda kroz prozor, dočekuje pogledom proljeće i vidi sebe kako radi u svom voćnjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stovirile gust oblak dima u kojem se samo razaznaju konture službenika, tek čuješ onaj pored prozora kaže:
- Imaš li ti Simo nekoga da pogura stvar, da konačno dobijem tu Ladu koju sam uplatio još ljetos ?
- Imam, i to brata od strica, ali šta mi vrijedi, i ja sam čekao skoro dvije godine, neće da pomogne, a kada je njemu trebala građevinska i ostalo, brate Simo treba ovo, treba ono, a ti ludi Simo trči, čašćavaj referente i ostale. Misliš neko mi je rek'o hvala?
- A nije sigurno. Ja direktora gimnazije častio, i još mu neke stvari sredio, oko vikendice, ali to neka bude među nama, samo da onaj mulac šurjakov prođe razred, i sve se nešto i danas osjećam dužan čovjeku, kad ja sjedim u kafani a dođe ja odma naručujem, šta ću takav sam. Niko zahvalan, niko ništa, a dok je trebalo, molili, kumili, treba, ti se znaš s njim, pa samo mu reci. Eeee moj Simo ko da to ide tako, pa ti znaš, treba častiti, treba čovjeku to reći nekako, odma i on od tebe očekuje nešto jer si i ti kao na položaju nekom...
Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehić, preturajući po papirima, još uvijek u mislima vidi okrečene voćke. Dolaze i stranke, uvijek sa istim uvodom:
-Dobro jutro drugovi, vi znate onaj moj slučaj...
Avdo se mršti, i već mu je muka od svake stranke, istina utorak je, a njemu je već svega dosta ponajviše zbog toga što je petak je daleko, prošli vikend bilo je hladno sa malo kiše, pa drug Avdo ništa nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji svi radni dani su sunčani i lijepi a vikendi namjerno zahladne i još poklone kišu. Otvorio je prozor i kroz njega dolazi dah proljeća, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce. Strankama je svejedno, oni imaju svoje slučajeve, i to su im najveći životni problemi.
- Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke, ako treba, ja ću njih dovest' nek' kažu, a taj Mustafa to je čo'jk koji ne priča sa pola sela, i samo pomijera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je međa bila...
Orah, jedno veliko stablo postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara dušu i nerve od ovih i ovakvih. Od njihovih slučajeva, od njihove pravice, od njihovih laži, od svjedoka, od zaobilaženja propisa, i od sjednica, od paragrafa, od dnevnog reda, od partijskih rukovodilaca, od kongresa koji će uskoro... Još prije desetak dana, Avdo je nabavio kreč kojim želi, ali nikako ne može, da okreči svoje voćke. Ali prije toga treba ih i obrezati, dok nije udario sok. Kao da svaku grančicu na stablima zna, on se sjeća, i sve bi htio negdje da to zapiše, da ne zaboravi. Ali doći će petak, pa će drug Avdo ranije otići s posla, oko jedan, pa pravac Kovači. Taj dan ne mora ručati sa ženom, ne mora čekati djecu iz škole, oni neka rade šta hoće i kako hoće, neka ručaju, neka idu u kino. Hitno treba orezati i okrečiti voćke! Jer ako se u poslu zastane, polako će izrasti i trava pa dok se to pokosi, dok se ovo sve stigne, a što vrijeme odmiče obrezivanje voća sve je veći rizik, a neki su već davno obrezali, a on vikendima sjedio po sastancima, nije se moglo...
Drug Avdo na pauzu ide u jednu staru i poznatu ćevabdžinicu, koja se nalazi u jednoj oronuloj kući čiji je vlasnik bio neki beg, o zlobi i okrutnosti tog bega i danas priča iako je umro nekako odmah poslije rata, sjećaju ga se mnogi. U ovoj ćevabdžinici Avdu dobro poznaju, on se lijepo prošeta do nje prvo ulicom koja nosi ime po brigadi u kojoj se nekada borio Avdin otac, pa skreće u jednu drugu ulicu koja nosi ime po jednom našem revolucionaru, u kojoj se nalaze aščinice, buregdžinice, ćevabdžinice, brijačnice, urarske radnje, pekara i jedna trgovina. Pozdravljaju ga dok prolazi, a u čevabdžinci stalan je i poštovan gost, skida svoj mantil, i dolazi do svog omiljenog mjesta, sa kojeg fino vidi ulicu ali prolaznici njega nešto teže. I čeka, dok mu ne donesu ćevape i mineralnu vodu. Promatra proljeće koje je poranilo i sve misli u sebi da je šteta što mu propada tako lijep dan, a onoliko posla čeka.
- Kreč treba zavariti, pripremiti makaze za obrezivanje, četku za krečenje, posložiti alat po šupi i vidjeti šta nedostaje, a onda krenuti krečiti voće iz podnožja parcele ka vrhu i sve lagano. Da li će u subotu biti ovako sunčano?
Donose mu ono što on obično jede i pije, te on uživa u prizoru lepine iz koje vire ćevapčići, a koja je djelimično pocrnila po vrhu, i to mu se čini idiličnom i lijepom slikom, slikom koja mami mirisom i pobuđuje glad. Jede lagano, dok ga oni koje ulaze u ćevabdžinicu pozdravljaju. Kad završi sa jelom, ode da plati uzima mantil i ide okolo jednom manjom ulicom, tu gdje je sada obdanište, a baš to mjesto predlagao je Avdo kao lokaciju za izgradnju Partizanskog groblja. Svoju ideju predlagao je na skoro svim sastancima dok se izrađivalo idejno rješenje, ali neko nije želio groblje u sred grada, zalud što bi to bio jedan predivan park sa spomenikom, tako da je Avdin prijedlog odbačen, a groblje je sad na periferiji grada. Tu baš u toj ulici postoji jedno dvorište u kome je neki domaćin još u februaru obrezao voće, te je to pobudilo u Avdi misli koje ga od tada proganjaju. Dokon čovjek pa može da radi kad hoće, mislio je. I svaki puta prolazeći pored tog dvorišta zagledao bi je li ispravno obrazeno, i uvijek mu se petak daljim činio. Čak i kada je četvrtak, sutrašnji dan bio bi mu dalek, a uvijek je strahovao od pogoršanja vremena a strah je bio opravdan i tako sedmicama. Ali evo i kalendarski proljeće je sve bliže, još 4 dana samo. Odlazio bi laganim korakom do opštinske zgrade, te nastavljao da radi. U srijedu su mu javili za partijski sastanak koji će se održati u petak popodne, to ga je naljutilo. Baš taj isti dan konobar je odnio ćevape čovjeku koji je došao poslije njega u čevabdžinicu, a on je izrevoltiran ustao te otišao kod buregdžije Arifovića. Nije prolazio onom malom ulicom u kojoj je avlija sa voćnjakom. Sve je ipak popravljeno u četvrtak kada je javljeno da je sastanak odgođen za ponedjeljak. Sunce je zasjalo jače, i sve je govorilo da nas očekuje lijep vikend. Stigao je i petak, Avdo je radosno pijuckao kafu ujutru, veseo se prošetao kroz dvije ulice, pojeo svoje ćevape, popio mineralnu vodu dok mu je u grudima cvjetala proljetna radost. Kada je poslije pauze pozavršavao nedoložne poslove, sjeo je u svog plavog Yuga, otišao i kupio dva bureka „za ponijeti“, kupio je usput i tri piva, te se odvezao dragim drumovima do svog imanja. Gore na vrhu Kovača mirisale su probuđene trave i čuo se cvrkut veselih ptica. Avdo je radio lagano, sve kao po propisu reko bi se, odmarao se i divio urađenom poslu, a iz sjećanja mu je pobjegla ona avlija u gradu. Vikend je proveo tu sa suprugom i djecom, jer na imanju uvijek ima posla za svakoga. Obrezao je voće, okrečio ga, popravio ogradu, i bio okružen onima koje voli, daleko od zidova njihovog novog stana. Ručak u takvom okruženju posebna je draž. U ponedjeljak je uz jutarnju kafu na poslu pričao kolegama o svojim radovima i divno provedenom vikendu. Oni su pak za razliku od njega vikend prokockali gledajući televiziju. Drug Avdo po ustaljenom redu radovao se novom vikendu, odlazeći u ćevabdžinicu, čitajući novine, i radeći sa strankama od kojih vikendom odmara na svom imanju u rodnom selu.

Emir N.
Imena i mjesta su slučajno odabrana

Kumstvo

22.03.2015.



To je duhovno srodstvo, velike važnosti kod naših naroda, a posebice kod Srba. Najpoznatija krilatica na tu temu kaže: „Kum se poštuje na zemlji, a Bog na nebu“. Kumstvo postoji kod katolika, pravoslavaca i naravno muslimana iako to neki suvremeni vjerski teoretičari poriču nepoznavajući i iskrivljujući povijest. Ja definisah kumstvo kao duhovno srodstvo, ali naši stari su išli jedan korak dalje pa su tvrdili da je to „duhovno roditeljstvo“. Zapravo u kumstvu se traži neki spas i garancija, zaštitnik koji će uvijek brinuti za čovjeka, kada ostane sam, bez roditelja prvenstveno. Tada treba da mu oko svega pomogne kum, onoliko koliko može. Prije svega onima koji misle da nešto znaju, treba reći da je religija jedno a običaj nešto sasvim drugo, osim toga svaku religiju naši su ljudi prekomponovali po svome. Kumstvo je važan stup naših običaja.

Kumstvo kod Hrvata u BIH

Jedan od najvažnijih socijalnih odnosa kod katolika u Bosni i Hercegovini svakako je kumstvo. Uglavnom se ono prenosi sa obitelji na obitelj, te postoje takve veze koje traju stotinama godina. Svako kumstvo je prepreka za brak, jer se kumstvo izjednačava često sa krvnim srodstvom. Glavne vrste kumstva kod katolika u Bosni i Hercegovni su :
Kumstvo pri krštenju
Kumstvo kod krizme
Vjenčano kumstvo
Kumstvo kod prvog šišanja djeteta
Najvažnije je kršteno kumstvo, te se kršteni kum smatra drugim roditeljem. Kršteno kumstvo je općepoznata stvar te o tome ne trebam puno ni govoriti. Krštenje je crkveni obred, uvođenja novog člana zajednice (djeteta) u hrišćanstvo. Isto tako važno je i neophodno kumstvo pri krizmi, često je to isti kum (kuma). Krizma se smatra potvrdom krštenja, u ovom obredu sudjeluje kum ili kuma te krizmenika prati držeći mu desnu ruku na desnom ramenu, a postoji i jedna molitva koju kum pri obredu mora izgovoriti. Ovdje kum mora biti katoličke vjere.
Vjenčano kumstvo je zajedničko svim narodima u BIH, najčešće se kod katolika i muslimana kaže da to i nije kumstvo već se radi o svjedocima pri sklapanju braka, ali svi ljudi koje znam imaju vjenčane kumove i tim imenom ih nazivaju. Za vjenčane kumove se biraju bliski prijatelji, a biti kumom na vjenčanju je izuzetna čast i privilegija. Kum se na svadbi najviše i veseli, posebno ako je to kum koji osobu prati od rođenja, onda je to i njegovo veselje. Poznato je da se na svadbama glasno izvikuje rečenica : „Kume izgore ti kesa“, što ukazuje na to da je kum obavezan da najviše časti. Kum je onaj ko će pomoći u svakoj nevolji, vjeruju naši katolici, te se priželjkuje da kum bude iz većeg društvenog statusa. Kum je uvijek dobro došao u kuću, te mu se pridaju posebne počasti kao gostu. Ako bi se u nekoj obitelji desilo da im umiru djeca, onda se trajno kumstvo raskida i traži se novi kum kako bi se taj nesretni niz prekinuo, pa se za kuma uzima slučajan prolaznik ili pak pripradnik druge vjere. Institut šišanog kumstva kod katolika u Bosni i Hercegovini već dugo vremena ne postoji. To je obred prvog šišanja djeteta, pri čemu sudjeluje kum , koji opet ne mora biti kršteni a ni krizmeni kum. Kumstvo među katolicima je stvar ogromnog značenja i međusobnog poštovanja. Može biti raskidivo, pored slučaja koji sam već pomenuo, kum se mijenja i pri kršenju moralnih i običajnih normi.

Kumstvo kod Muslimana u BIH

Jednom davno pronašao sam tekst u Glasniku zemaljskog muzeja iz 1889. godine, gdje stoji naslov „Kumstvo u Muhamedovaca“. Rečenica kojom je autor Kosta Hörmann završio ovaj tekst glasi : „...Osmanlijama je kumstvo posve nepoznato i nećeš mu naći traga ni u Kur'anu niti u šerijatu.“ Tačno tako, kumstvo kao vid socijalne brige, pomoći, međuljudske ljubavi i poštovanja, izostavljena je nažalost u islamu koji važi za jednu od najčistinih vjera današnjice, i koja od svih najviše njeguje ljudske vrijednosti poput brige za nejake, bolesne, siromašne, ljubav za cio svijet i slično. Kumstvo je da se razumijemo, pozitivna stvar, i jako mi smetaju oni koji kažu da je ono „haram“ (grijeh). Ono prije svega nije izričito zabranjeno islamom. Svi Muslimani koje poznajem i s kojima živim imaju kumove. Kako je zabilježio autor pomenutog teksta u Glasniku zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, on je prvo čuo lirske pjesme koje govore o kumstvu kod „Muhamedovaca“. Postojale su tri vrste kumstva kod Muslimana u Bosni i Hercegovini :

Svatovsko ili vjenčno kumstvo
Šišano kumstvo (vodeno)
Kumstvo kod suneta

Kumstvo je i ovdje velika čast, i nikada se ne odbija. Od svih ovih danas se jedino zadržalo vjenčano kumstvo. Kako i zbog čega su Muslimani sve ovo napuštali ne bih znao, ali niko ne može poreći da ono nije postojalo. Svjedoke na vjenčanju i danas nazivamo kumovima, a to su u pravilu dobri prijatelji, često i druge vjere. Sa njima ostaju trajne veze, često je uzvraćeno. Kumovi se osobito paze i pomažu, ne sjećam se da sam nekada čuo da su se kumovi zavadili. Šišano kumstvo kod ove vjerske skupine najduže se zadržalo u Hercegovini. Svako kumstvo pa i ovo služi za utvrđivanje prijateljstva, a kod šišanog kumstva kum ne mora biti musliman. Kod prvog šišanja kum uzima dijete u krilo pa mu na tri mjesta odsiječe makazama tri pramena kose, nakon čeka kum daruje dijete novcem. Šišani kum postaje zaštitnik djeteta i to traje sve dok su kum i kumče živi, a ono prestaje smrću jednog od njih. Nakon ovog ritualnog šišanja, priređuje se slavlje, majka djeteta po kumu šalje poklone njegovoj porodici. Slično je kumstvo pri obrezivanju djeteta tj. kod sunećenja, kum u ovom slučaju drži dijete dok berber ili neka osoba vrši obrezivanje koje je svojstveno muslimanima. Kum je poseban i važan gost, nađe se u svakoj nevolji, a pred njim se žene u kući ne skrivaju što je nekad bio običaj kada u kuću dođe muškarac koji nije iz bliže rodbine. Ako dijete kojim slučajem ostane bez oca, onda ima kuma, da mu se obrati za pomoć a on će uvijek pomoći koliko je to moguće. Postojao je i običaj da kada dolazi mladenka u kuću, ona pored poklona koje donosi u mladoženjinu kuću donosi i poklone za kuma i njegovu kuću. Da li su društveni tokovi, ili sasvim drugačije tumačenje vjere doveli do gašenja ovih instituta koji simboliziraju ljudskost i vjekovnu tradiciju ?

Kumstvo kod Srba u BIH

Narod koji kumstvo poštuje kao najveću svetinju zasigurno su Srbi. Tu imamo četiri vrste kumstva:

Kršteno (vjersko ili mokro )
Vjenčano kumstvu (suho)
Striženo (suho)
Kumstvo u nevolji

Kršteno kumstvo je zasigurno najvažnije, jer je ono prožeto vjerom, a ostala su prijateljska. Ova vrsta kumstva uglavnom je uzvraćena, tj. po osnovu naslijeđenog kumstva. Kumovi su uglavnom rođaci, prijatelji ili pak komšije. Kako se krug kumstva proširivao tako se sužavao krug za izbor bračnog druga, jer je duhovno srodstvo zabranjivalo brak, ali i spolne odnose, te se taj prijestup smatrao „duhovnim incestom“. Najvažniji učesnici obreda krštenja su svakako kumovi, oni snose velik dio materijalnih i moralnih obveza, a kod Srba najčešće kum bira ime za novorođenče. Na kumu je obveza i da plaća krštenja, časti sveštenika, kupuje krst, daruje porodicu, a često i goste, zatim kumčetu kupuje poklone na svaki rođendan i na značajne praznike. Krštenje je simbol inicijacije u pravoslavnu vjeru. Kum ide u prošnju djevojke, te se pita oko mnogo stvari u životu kumčeta. Poznato je i to da se kumstvo ne odbija. Poštovanje koje uživa kum jednako je poštovanju koje uživa i otac. Svako kumče poštuje svoga kuma i kumu, te im ukoliko nemaju djece pomaže kada ostare. Isto tako važi i za kumče koje bi ostalo bez roditelja, brigu nad njim vode kumovi. I kod Srba kumstvo može biti raskidivo, u slučaju da nekoliko djece umre u jednoj prodici, ili kada se rađaju samo kćerke, ili kada se kum ogriješi o moralne norme. Tada se pristupa tome da se dijete odvede na neko raskrižje, pa prvi prolaznik koji naiđe mora kumovati djetetu, ošišati ga i darivati ga novcem. Ovo se zove slučajno kumstvo, ponegdje kumstvo na sreću, kumstvo na raskrsnici, a samim tim ovo podrazumijeva i štriženo kumstvo. I ovdje striženo ili šišano kumstvo podrazumijeva onoga kuma koji je prvi puta, ili na raskrsnici ošišao dijete. Vjenčano kumstvo je važana socijalna veza kod Srba, a i tu kumstvo može biti uzvraćeno ili nanovo sklopljeno. Jedno od najljepših podvrsta kumstva je kumstvo u nevolji, ono nažalost postoji samo kod Srba, te ne znam iz kojeg ga razloga nisu prihvatili i pripadnici ostalih naroda u Bosni i Hercegovni. Kada se čovjek nađe u teškoj nevolji, onaj ko mu pomogne postaje njegov kum u nevolji, kum u nevolji može biti i onaj s kim se zajednički prebrodio neki životni problem. Kum u nevolji ostaje vječan i posebno cijenjen prijatelj kumu i njegovoj porodici, najčešće iz vječne zahvalnosti. Postoji još jedna vrsta podkumstva kod Srba ali je nisam naveo ranije, iz razloga što to nije kumstvo među ljudima, već kumstvo među čovjekom i bogomoljom, tj. crkvom. Kum se crkvi bira svake godine, na neki veliki praznik, pri otvaranju nove ili obnovljene crkve, i to mora biti čovjek koji poštuje vjerske postulate, i ujedno mora biti imućan te darovati crkvu novcem, on je te godine zaštitnik crkve, nosi ikonu ili veliki krst tokom vjerskih obreda, ovaj obred strogo je formalan, i podrazumijeva čestitanja kumu ponajprije od sveštenika a zatim i od starog kuma crkve, ponegdje kum kumu predaje krst, ponegdje se prepolovi pogača i slično. Dostupna mi literatura o crkvenom kumstvu malo govori, te sam ovo napisao po sjećanju tj. ono što sam vidio nekoliko puta na različitim mjestima. Rekoh u ranijim tekstovima da pri sahranjivanju u nekim dijelovima Srbije kum oko groba prostire slamu, kako bi duša lakše našla put do drugog svijeta, te se ova slama naziva „kumova slava“, smatram da taj običaj izumire i u Srbiji, a nikada nisam čuo da je postojao kod nas u Bosni i Hercegovini.

Kumstvo ponajprije ono vjenčano postoji kod mnogih naroda diljem svijeta, te je ono prije svega ima socijalni i običajni značaj, a dijelom i vjerski. Kršteno kumstvo je kao što rekoh vid prihvatanja novog člana u vjeru. Ova socijalna pojava propagira prijateljstvo, međusobno pomaganje, brigu za prijatelja, poštovanje, jačanje međuljudskih odnosa. Biti kum velika je čast i privilegija, kum je uvijek drag i najvažniji gost, prisutan na svim slavljima i svim bitnim životnim momentima od rođenja do smrti, pa i nakon nje. I ja sam kum, ali me kumom oslovljavaju i ljudi kojima sam drag, što me osobito raduje. Vjerujem da vam je moj tekst pomogao da o kumstvu naučite neke osnovne značajke, te uvidite sličnosti i razlike po pitanju kumstva među narodima u Bosni i Hercegovini.

Emir N.

Literatura :

-Slovenska mitologija, enciklopedijski rečnik
-Kumstvo u Muhamedovaca, Kosta Hormann,GZM 1889. knjiga I

Rijetka imena iz Donjeg Kamengrada

16.03.2015.



Ranije sam objavio neobična imena iz Husimovaca, među kojima je bilo i nešto imena koja potječu iz Donjeg Kamengrada ali i iz Demiševaca. Ovo su mjesta koja pripadaju općini Sanski Most, i posebno su lijepa u proljeće kada sve zazeleni. Karakteristično je za ovaj kraj da su cure prelijepe, te se u Ključu, Cazinu i okolini za onoga ko se oženi iz Husimovaca recimo kaže da je zasigurno doveo ljepoticu svojoj kući. Ono što sam još ranije primijetio je to da se u ovom kraju njeguju neka stara za moj kraj neobična imena, a osim njih i neka nova prosto čudna koja bi se teško uklopila u ravnicu pored rijeke Spreče. Kroz Donji Kamengrad protiče rijeka izuzetne ljepote koja se zove Bliha.

To je prije svega prelijepo mjesto, inspirativno za umjetnike, gdje su ljudi susretljivi, prijatni i ne skrivaju svoj krajiški šarm i osebujnu duhovitost. Na ovom području nalazio se stari grad Kamengrad, koji je 2008. godine proglašen za nacionalni spomenik,a njegovi ostaci i danas su vidljivi, nalaze se na lokaciji k.č 2061, koja je upisana u z.k. uložak broj 162 katastarske opštine Donji Kamengrad. Kamengradska tvrđava se nalazi iznad Donjeg Kamengrada na nadmorskoj visini od 417m, a sve je to udaljeno oko 9km od Sanskog Mosta. Ovaj stari grad Kamengrad prvi puta se u dokumentima pominje 03.05.1374. godine u jednom kupopordajnom ugovoru. Pošto je bogata povijest ovog područja sasvim je očekivano da ovdje ima i nekih imena koja podsjećaju na stara vremena.
Ova imena sam uglavnom doznao u razgovoru s ljudima, te sam ih očitavao sa nadgrobnih spomenika. Zato evo, ovoga tjedna iz Husimovaca idemo u susjedni Donji Kamengrad da doznamo koja su to specifična imena u ovome mjestu.

Dobro je što razlike postoje i što svi nismo isti, dobro je to što svaki kraj ima svoj naglasak pa često možeš negdje daleko prepoznati ljude iz Krajine. Zanimljivo je to što ljudi u Krajini često na određene riječi i imena koja završavaju sa o ili a, umjesto toga koriste samoglasnik e, pa tako to jedno „e“ imenu na koje smo mi navikli u okolini Tuzle, npr. Aziza daje potpuno drugu melodiku kada ga oni izgovaraju (a tako ga i pišu) Azize. Ovo se ne dešava samo u Krajini i u Dalmaciji često imena završavaju sa „e“ na istom principu (Mato-Mate, Ana-Ane, Ivo-Ive). Naravno ne radi se samo o promjeni radi lakšeg izgovora već se takva imena nalaze i u javnim ispravama.

Napominjem da su ovo vlastita imena, koja se nalaze u dokumentima, te da njihovim predočavanjem nastojim privići vas na neka imena koja bi vam ako ih čujete zvučala neobično ili pak smiješno, ali i da stara imena spasim od zaborava.

Abud
Arzija
Agin
Almaza
Anefija
Azit
Azize
Bejza
Bajazid
Bejha
Braco
Crnko
Ćerim
Ćamka
Džafo
Elifa
Erzumana
Enez
Efrajim
Fazla
Fajko
Ferisa
Fada
Himka
Hrusta
Huzeir
Hušid
Iso
Itfan
Jasim
Kalima
Mašo
Midhad
Merzuk
Naja
Nuhadija
Novad
Nesiha
Nedžemija
Rubija
Sabid
Sado
Subha
Sejida
Sadbera
Silvad
Tanzila
Tofik
Trivo
Vezire
Zajim
Zajfa
Zehrid


Imena koja sam ranije objavio u tekstu „Nekoliko neobičnih imena iz Husimovaca ovdje nisam ponavljao, ali se ona u praksi isprepliću. Neki od ljudi sa ovim imenima ne žive na području Donjeg Kamengrada jer ih je život odveo dalje, ali postoji njihov trag i vjerodostojna predanja na osnovu kojih sam ih i zabilježio.

Emir N.

Staro mezarje u Tojšićima

10.03.2015.



Svako groblje u mom kraju, ima neku svoju priču. Sve se one svode uglavnom na isto, a proizvod su ljudskog straha, a možda čista istina.
S prvim mrakom na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojšiće, znali su nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju. Možda, još dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, dođe li do nevolje niko nikad neće čuti. O strašnim kricima u noćima, pogotovu zimskim, koji su dopirali iz pravca mezarja, pričalo se tad, a ista priča se može čuti i danas, samo dosta rjeđe. Čuli su se ti čudni zvuci u davna vremena čak do Dedajića, a možda i dalje. Krici su nekad ličili na dječiji plač, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako drugačije, kao da nije sa ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz daljina o kojima ljudski um slutiti ne može. Zbog strašnih urlika mnogi po Gornjim Tojšićima, noćima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna rješenja.
-To zviždi vjetar kad uniđe u dolinu kod potoka.
- Misliš Mumine da j' to?
- Nejma šta drugo bit', to ti je.
- A jest', pravo i veliš, vjetar, a narod priča kreče mrtva djeca.
- Mrtvi ne kreče, moj Hasane.
Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo pričinjava, i da nema nikakvih krikova noću. Jer dešavalo se da krike nekad ne čuju oni čije su kuće najbliže mezarju, ali ih čuju oni čije su kuće dalje, ali taman tako da jačina i smjer zvuka otkriva da dolazi sa mezarja.
Onda su neki vraćajući se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, čuli te krike, nikad glasnije i strašnije, te su im se priviđale vatre koje su gorjele iz mezarova, ili pak neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih nišana sa turbanima. Takvi bi se u prvi tren skamenili od straha, i ostali bez snage, taj kratak period straha izgledao je kao vječnost, kao zadnji ljudski časi, a onda bi bježali prema prvoj kući, prema prvom svjetlu. Ipak su žene pričale drugačije kada se danju sastanu da piju kavu kod neke kone, bez okolišanja i lažne utjehe, sa dozom straha počinjala je priču neka od njih. Nekada davno, pričale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje žene su zakopavale svoju izvanbračnu djecu, ili često žensku djecu jer bilo je sramota roditi žensko dijete u neka vremena. Krici su baš plač te djece koja nisu našla svoje utočište na onom svijetu nego na ovome moraju odživjeti svoj određen broj godina, te se tako noću oglašavaju plačem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja nikada nema ptica, i to je značilo nešto, a one nikako nisu mogle znati šta. Ovakve razgovore čulo bi neko od djece, te priču prenosilo ostaloj djeci u komšiluku. Kada bi nastupio period u kome se krici ne čuju onda i strašne priče o groblju prestaju, ali ipak noću se obilazi taj brežuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima, oživjele bi priče i svi strahovi. Nekad bi se noću začuo samo jedan krik, a nekada su trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u žilama i često su pretvarajući se da spavaju čekali ponoć kako bi čuli strašne krike. Preplašena njihova srca zastajala su pogođena umirućim krikom. Zato noću i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na brežuljku, iako su priče a i strašni krici odavno utihnuli. Još uvijek je najcrnja noć kod malog mezarja na brežuljku, i u krošnjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Nešto strano, nešto strašno i nejasno ipak postoji.

Emir N.

Nekoliko zanimljivih imena iz Husimovaca

07.03.2015.

Pošto radim s ljudima, imam priliku i obvezu da proučavam ljude. Ljudi sa sobom nose čudne sudbine, svoje boli, skrivene tajne, sreću, zlobu, mržnju, ljubav, ljepotu, ali i imena. Ime je nešto što uglavnom ne biramo sami, mada ima i takvih slučajeva, ime nam je netko dao, pri rođenju, pri krštenju, ili čak prije toga. Dešava se da su neka imena rijetka ili pak čudna. Neki ljudi se tih imena srame pa ih prikrivaju no u poslu kojim se bavim, na vijelo izađu prva imena, koja izgledaju neuobičajeno za moje vrijeme i podneblje.



Ne znam kada sam došao na ideju da bilježim čudna imena, i prezimena, ali to sam radio onako usput. Skorih dana baš sam se dao na posao, pa sam u sanskom kraju pribilježio nešto malo neobičnih i rijetkih imena. Neka od tih imena su zaista stara tradicionalna, dok su druga savremeni produkt nečije mašte, ova imena su iz sela Husimovci, Demiševci i Donji Kamengrad, neka sam čak preuzeo sa nadgrobnih ploča (na baš naročito starih) što će reći da ta imena svoje korijene imaju u prošlosti. Naravno, ova imena tamo nisu čudna, ali su čudna u mom kraju u okolini Tuzle, Kalesije, Živinica i možda ondje gdje vi živite... Isto kako je ljudima u Švicarskoj čudno i neobično što se ja zovem Emir, tako i neka naša stara ili savremena imena znaju zvučati čudno samo desetak kilometara dalje od našeg prebivališta. Ja se ne bavim proučavanjem imena, te neću tražiti njihova značenja, njihov korijen i porijeklo, već ću ih samo pobrojati, to su uglavnom muslimanska imena, a ima i par pravoslavnih. Neka vam se možda i dopadnu, pa eto razloga da neko novorođenče ponese neko od ovih imena. Krenut ću onim redom kako sam ih i zapisivao :



Dursum

Zulfo

Namka

Ensuda

Emsuda

Ilham

Zilham

Sebiha

Redžifa

Vasva

Erzumane

Rasmina

Nurfad

Sevdaga

Midho

Garib

Šehiza

Dursa

Zarif

Mevluda

Beisa

Sediha

Hađija

Meleća

Maksuma

Đuja

Unka

Sehad

Kelima

Dedo

Samin

Lutfo

Rufad

Ešref

Meaz

Mejaz

Farko

Harko

Emsud

Evit

Hajrulah

Ćerim

Hadžo

Ađul

Elmisa

Hruste

Meisad

Tehvid

Fehret

Medin

Almaz

Senadin

Merdžane

Hurem

Tifko

Armil

Nurfad

Sidikija

Ulfa

Napominjem da mi nije cilj ni želja da se neko smije nečijem imenu, imena ne mogu biti smiješna, jer njih ne briramo sami, kao što rekoh. Toliko ovoga puta o neobičnim imenima iz Husimovaca i okoline, svima onima koji se prepoznaju na listi lijep pozdrav.

E. N.

Grob/Groblje

05.03.2015.

Grob je vječna kuća još po najstarijem vjerovanju naših naroda. U prilog toj činjenici govore i srednjovjekovni nadgrobni spomenici stećci, koji liče na kuću. Grob je sveto mjesto koje se poštuje i za koje se vežu mnogobrojna predanja u našem narodu.



On mora biti označen, u prošlosti grobovi nisu imali tako često epitafe, jer su ljudi bili nepismeni. Uglavnom su grobove razlikovali vizuelno, prema udaljenosti od ograde groblja, od nekog stabla, po nekom ornamentu i slično. Često su na grobovima postavljani određeni simboli, prvenstveno su to vegetativni, geometrijski, animalni i religijski simboli. Najčešći oblik nadgrobnih spomenika kod nas je krstača, zatim križ, i nišan sa turbanom. Groblje je spoj ovoga (prolaznog) i onog (vječnog) svijeta, i Slaveni su vjerovali da se svijet živih i mrtvih prepliće. Groblje je mjesto na kome se sahranjuju mrtvi, ono je uglavnom udaljeno od sela, a za skoro svako groblje vežu se priče o prikazama, đavolima, karakondžulama, duhovima... Treba reći da su groblja razvrstana po konfesionoj pripadnosti, što ipak ne mora biti slučaj, jer postoje „mješovita“ groblja, na koja se sahranjuju mrtvi različitih vjerskih pripadnosti.
Kaže se da vile rusalke žive na groblju, to su da podsjetim zle vile. Groblja često posjećuju žene koje se bave crnom magijom, jer je groblje kao stanište duša umrlih predaka snažan izvor magijskih dejstava. U najopasniju i najstrašniju grupu magijskih rituala spadaju oni koji se obavljaju na groblju. Postoji mnogo obreda oko smrti, sahrane, i samim tim vjerovanja i poimanja groblja. U Kini su recimo svoje mrtve farbali bijelom bojom kako bi bili sretni na onom svijetu. Negdje se mrtvi, kao što znate, spaljuju, a negdje u domorodačkim plemenima Afrike i Azije, mrtve ostavljaju divljim životinjama. Kod nas se još od davnina vjeruje se da postoje dvije skupine mrtvih, oni koji su umrli prirodnom smrću, te su se kod njihove sahrane ispoštovali svi rituali. Drugoj skupini pripadaju utopljenici, samoubice, ljudi umrli pod čudnim okolnostima, te oni kod čijeg pogreba nisu poštovane običajne norme. Ovakvi pokojnici često su se vraćali među žive te im nanosili razne nevolje. Kako to često kažu naši ljudi, duša umrlog luta 40 dana na ovom svijetu, dok ne ode na drugi, vječni svijet. Zato i muslimani i katolici i pravoslavci kod nas poštuju tih 40 dana, tzv. četeresnicu, na razne načine, ostavljajući upaljeno svijetlo na kući tokom tih 40 dana, ne sjedajući na pokojnikovo mjesto u kući, odnoseći hranu na grob, učenjem tevhida, davanjem parastosa i slično. U drevnim kulutama kao što je egipatska, umrle faraone su sahranjivali sa raznim dragocjenim predmetima, zatim sa njihovim podanicima i slično, jer je vjera u zagrobni život bila na veoma visokom nivou. Sličnih slučajeva je bilo i kod nas, pa mogu slobodno reći da ih još uvijek ima. Desi se da pokojnika sahrane sa nekim njemu bliskim i važnim predmetom, muzičara sa instrumentom, čovjeka odanog vjeri sa nekim vjerskim predmetom ili knjigom, majstora sa alatkom i slično. Samim tim, događalo se da se grobovi otkopavaju i pljačkaju ; npr. grobovi kraljeva i veleposjednika, jer su oduvijek postojale legende da su sahranjivani sa zaltnicima, a ljudska pohleda jača je od svega. Razumljivo je da se pogrebni običaji prije svega razlikuju među vjerskim konfesijama, ali osim toga, postoji mnogo različitih rituala u samim obredima u zavisnosti od podneblja. Sigurno je da su neke karakteristične životne i povijesne okolnosti nametnule vjerovanja i obrede u određenoj sredini. U nekim krajevima dešavalo se da kum postavlja slamu oko groba kako bi olakšao duši put na onaj drugi svijet, te se to naziva „kumova slama“. U Jasenici, tj. u Šumadiji kada su pripremali drveni krst za umrlo dijete taj krst su oblačili u odjeću koje je dijete za života nosilo, te je tako odjeven krst nošen ispred pogrebne povorke. U skoro svim krajevima na kojima danas žive potomci starih Slavena, može se čuti predanje da preko mrtvaca ne smije preskočiti neka životinja, naročito mačka, jer postoji strah da se pokojnik time ne bi pretvorio u vampira. U svim religijama na našim prostorima postoji stroga zabrana skrnavljenja grobova, bilo čijih, pa čak i ateističkih. Grob se ne smije gaziti nogama, niti se sa groblja simije ubirati cvijeće. Dešavalo se, a i danas se dešava da neko za života odabere mjesto za svoj grob. Najčešće su pokojnici sahranjivani u mjesna groblja, nešto manja su bila porodična groblja, a dešavalo se da zbog nekog razloga grob bude sam i udaljen od mjesnog groblja. Po starim vjerovanjima, u mjesno groblje se nije mogao sahraniti samoubica, razvratnik, utopljenik i slično, jer su se seljani plašili kazne u vidu poplava, grada, suše i slično. Grobovi imućnih ljudi, junaka, vjerskih velikana, obilježavani su na poseban način, te se i nalaze na nekim posebnim mjestima. Primjer za to su turbeta kod muslimana. Turbe je zapravo mauzolej poluotvorenog ili zatvorenog tipa, podizana su posebno važnim ljudima, najčešće slavnim borcima. Vjerovalo se i to da ako je iskopani grob premali te ga treba proširiti (ako se ne bi mjerilo naravno) kad dođe sanduk, onda će iza pokojnika ubrzo umrijeti neki njegov blizak rođak. Negdje se na sahranama nariče i kuka, negdje se glasno plače, a opet, negdje je običaj da se sahrane proprate sa što većom tišinom i što prije. Sve ima svoj protokol, ko prvi baca grumen zemlje na sanduk, ko ga spušta, ko stoji s koje strane, ko nosi sanduk, ali o tim obredima dao bi se napisati dosta obimniji rad. Prvo se na grob postavlja privremeni drveni spomenik, a nešto kasnije najčešće godinu nakon smrti postavljaju se trajni nadgrobni spomenici od kamena. Na grobove umrle nekrštene djece nekada su stavljali grane od jasike, a često iste i palili. Ljudi su vjerovali da zemlja sa groba ima magična svojstva, te istu koriste ponajviše vještice. U mom kraju se vjeruje da tu zemlju ne valja donositi kući, na obući ili odjeći. Svako groblje ima svoj kodeks ponašanja, da tako kažem, tačno se zna da se u muslimanska groblja pri ulasku prouči El-Fatiha za dušu svih umrlih u tom groblju, zatim se tačno zna šta se na groblju smije raditi a šta ne. Istočni Slaveni nemaju običaj da se na groblju pozdravljaju sa dobar dan i do viđenja, da se ne bi ponovno sastajali na groblju. Cijelo selo se brine o održavanju groblja, pa su ona često uređena, dok postoje zapuštena groblja, a razlozi za to su brojni. Izmiještanje nadgrobnih spomenika i grobova strogo je zabranjeno kao i svako uznemiravanje mrtvih. Stoka se ne smije izvoditi na pašu u groblja, a diljem Srbije utemeljeno je vjerovanje da je zabranjeno sjeći drveće na groblju, jer duše pokojnika se neće moći odmarati u njihovom hladu i jesti njihove plodove. Kako vjeruju Makedonci i Bugari, a takva vjerovanja nailazimo i po selima Bosne i Hercegovine i Srbije; mrtvi noću ustaju iz sanduka, te šetaju po groblju i međusubno se posjećuju. Jedna šaljiva narodna priča kaže da je neki pijanac idući noću kroz groblje sreo nekog čovjeka koji mu se pridružio, te ovaj pijani reče neznancu :
-Baš lijepo što sam te sreo, da ne idem sam. Mene je uvijek strah ići kroz groblje.
A na to će mu reći ovaj:
-I mene je bilo strah, kad sam bio živ.
O grobljima postoje razna predanja, i priče strašne i nevjerovatne. Neki su viđali kako noću iz groba izlazi vatra, neki su čuli krike, neki viđali čudovišta, neke su čudovišta čak napadala. Ako se baš noću mora proći pored groblja, najbolje je kažu izgovarati molitve ili se krstiti. Također negdje smatraju da mrtvaca dok ga nose ljudi, na groblju dočekuju duše onih koje je on ispratio na put bez povratka. Groblja se posjećuju masovno na određene dane : blagdan Svih svetih , Zadušnice, Trojice, uoči Bajrama i slično. Dan Svih svetih u nekim oblastima Hrvetske naziva se „prvi Božić“. Postojao je običaj u Bosni i Hercegovini da se uoči Ramazankog bajrama stari nišani okreče u bijelo, te da na Bajram osvanu bijeli i čisti. Kod Srba se zadušna jela na groblju nude komšijama ili prosjacima za duše umrlih. Ranije sam pisao o bajanju na groblju, o vampirima, tako da ću sada to izostaviti, ali ću reći da se ljudi plaše rupa na grobovima, jer vjeruju da odatle izlaze vampiri, te rupe zatrpaju kada ih vide, ili na njih stave glogove grane. Za udubljenje u grobu vjeruju da je znak da će uskoro umrijeti neko iz familije pokojnika na čijem je grobu udubljenje. U istočnoj Srbiji nekada su tjerali zmaja koji sprječava padanje kiše, tako što bi muškarci na groblju zapalili veliku vatru te oko nje igrali bez odjeće. Mnoga groblja imaju svoje nazive: tursko, vojno, mađarsko, grčko, cigansko, staro groblje, svatovsko, mramorje, jehudijsko groblje, bogumilsko itd... Poštovanje koje se nekada iskazivalo prema grobljima kao velikoj svetinji i današnje poštovanje drastično se razlikuje. Ako nekoga zanima nešto više o muslimanskim grobljima, može puno toga doznati u mojoj knjizi „Stari nišani u Đurđeviku“.

Emir S. Nišić

Literatura:
-Slovenska mitologija enciklopedijski rečnik
- Treće oko, magazin
-www.starisloveni.com

Proljeće u najavi

03.03.2015.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se