Grob je vječna kuća još po najstarijem vjerovanju naših naroda. U prilog toj činjenici govore i srednjovjekovni nadgrobni spomenici stećci, koji liče na kuću. Grob je sveto mjesto koje se poštuje i za koje se vežu mnogobrojna predanja u našem narodu.

On mora biti označen, u prošlosti grobovi nisu imali tako često epitafe, jer su ljudi bili nepismeni. Uglavnom su grobove razlikovali vizuelno, prema udaljenosti od ograde groblja, od nekog stabla, po nekom ornamentu i slično. Često su na grobovima postavljani određeni simboli, prvenstveno su to vegetativni, geometrijski, animalni i religijski simboli. Najčešći oblik nadgrobnih spomenika kod nas je krstača, zatim križ, i nišan sa turbanom. Groblje je spoj ovoga (prolaznog) i onog (vječnog) svijeta, i Slaveni su vjerovali da se svijet živih i mrtvih prepliće. Groblje je mjesto na kome se sahranjuju mrtvi, ono je uglavnom udaljeno od sela, a za skoro svako groblje vežu se priče o prikazama, đavolima, karakondžulama, duhovima... Treba reći da su groblja razvrstana po konfesionoj pripadnosti, što ipak ne mora biti slučaj, jer postoje „mješovita“ groblja, na koja se sahranjuju mrtvi različitih vjerskih pripadnosti.
Kaže se da vile rusalke žive na groblju, to su da podsjetim zle vile. Groblja često posjećuju žene koje se bave crnom magijom, jer je groblje kao stanište duša umrlih predaka snažan izvor magijskih dejstava. U najopasniju i najstrašniju grupu magijskih rituala spadaju oni koji se obavljaju na groblju. Postoji mnogo obreda oko smrti, sahrane, i samim tim vjerovanja i poimanja groblja. U Kini su recimo svoje mrtve farbali bijelom bojom kako bi bili sretni na onom svijetu. Negdje se mrtvi, kao što znate, spaljuju, a negdje u domorodačkim plemenima Afrike i Azije, mrtve ostavljaju divljim životinjama. Kod nas se još od davnina vjeruje se da postoje dvije skupine mrtvih, oni koji su umrli prirodnom smrću, te su se kod njihove sahrane ispoštovali svi rituali. Drugoj skupini pripadaju utopljenici, samoubice, ljudi umrli pod čudnim okolnostima, te oni kod čijeg pogreba nisu poštovane običajne norme. Ovakvi pokojnici često su se vraćali među žive te im nanosili razne nevolje. Kako to često kažu naši ljudi, duša umrlog luta 40 dana na ovom svijetu, dok ne ode na drugi, vječni svijet. Zato i muslimani i katolici i pravoslavci kod nas poštuju tih 40 dana, tzv. četeresnicu, na razne načine, ostavljajući upaljeno svijetlo na kući tokom tih 40 dana, ne sjedajući na pokojnikovo mjesto u kući, odnoseći hranu na grob, učenjem tevhida, davanjem parastosa i slično. U drevnim kulutama kao što je egipatska, umrle faraone su sahranjivali sa raznim dragocjenim predmetima, zatim sa njihovim podanicima i slično, jer je vjera u zagrobni život bila na veoma visokom nivou. Sličnih slučajeva je bilo i kod nas, pa mogu slobodno reći da ih još uvijek ima. Desi se da pokojnika sahrane sa nekim njemu bliskim i važnim predmetom, muzičara sa instrumentom, čovjeka odanog vjeri sa nekim vjerskim predmetom ili knjigom, majstora sa alatkom i slično. Samim tim, događalo se da se grobovi otkopavaju i pljačkaju ; npr. grobovi kraljeva i veleposjednika, jer su oduvijek postojale legende da su sahranjivani sa zaltnicima, a ljudska pohleda jača je od svega. Razumljivo je da se pogrebni običaji prije svega razlikuju među vjerskim konfesijama, ali osim toga, postoji mnogo različitih rituala u samim obredima u zavisnosti od podneblja. Sigurno je da su neke karakteristične životne i povijesne okolnosti nametnule vjerovanja i obrede u određenoj sredini. U nekim krajevima dešavalo se da kum postavlja slamu oko groba kako bi olakšao duši put na onaj drugi svijet, te se to naziva „kumova slama“. U Jasenici, tj. u Šumadiji kada su pripremali drveni krst za umrlo dijete taj krst su oblačili u odjeću koje je dijete za života nosilo, te je tako odjeven krst nošen ispred pogrebne povorke. U skoro svim krajevima na kojima danas žive potomci starih Slavena, može se čuti predanje da preko mrtvaca ne smije preskočiti neka životinja, naročito mačka, jer postoji strah da se pokojnik time ne bi pretvorio u vampira. U svim religijama na našim prostorima postoji stroga zabrana skrnavljenja grobova, bilo čijih, pa čak i ateističkih. Grob se ne smije gaziti nogama, niti se sa groblja simije ubirati cvijeće. Dešavalo se, a i danas se dešava da neko za života odabere mjesto za svoj grob. Najčešće su pokojnici sahranjivani u mjesna groblja, nešto manja su bila porodična groblja, a dešavalo se da zbog nekog razloga grob bude sam i udaljen od mjesnog groblja. Po starim vjerovanjima, u mjesno groblje se nije mogao sahraniti samoubica, razvratnik, utopljenik i slično, jer su se seljani plašili kazne u vidu poplava, grada, suše i slično. Grobovi imućnih ljudi, junaka, vjerskih velikana, obilježavani su na poseban način, te se i nalaze na nekim posebnim mjestima. Primjer za to su turbeta kod muslimana. Turbe je zapravo mauzolej poluotvorenog ili zatvorenog tipa, podizana su posebno važnim ljudima, najčešće slavnim borcima. Vjerovalo se i to da ako je iskopani grob premali te ga treba proširiti (ako se ne bi mjerilo naravno) kad dođe sanduk, onda će iza pokojnika ubrzo umrijeti neki njegov blizak rođak. Negdje se na sahranama nariče i kuka, negdje se glasno plače, a opet, negdje je običaj da se sahrane proprate sa što većom tišinom i što prije. Sve ima svoj protokol, ko prvi baca grumen zemlje na sanduk, ko ga spušta, ko stoji s koje strane, ko nosi sanduk, ali o tim obredima dao bi se napisati dosta obimniji rad. Prvo se na grob postavlja privremeni drveni spomenik, a nešto kasnije najčešće godinu nakon smrti postavljaju se trajni nadgrobni spomenici od kamena. Na grobove umrle nekrštene djece nekada su stavljali grane od jasike, a često iste i palili. Ljudi su vjerovali da zemlja sa groba ima magična svojstva, te istu koriste ponajviše vještice. U mom kraju se vjeruje da tu zemlju ne valja donositi kući, na obući ili odjeći. Svako groblje ima svoj kodeks ponašanja, da tako kažem, tačno se zna da se u muslimanska groblja pri ulasku prouči El-Fatiha za dušu svih umrlih u tom groblju, zatim se tačno zna šta se na groblju smije raditi a šta ne. Istočni Slaveni nemaju običaj da se na groblju pozdravljaju sa dobar dan i do viđenja, da se ne bi ponovno sastajali na groblju. Cijelo selo se brine o održavanju groblja, pa su ona često uređena, dok postoje zapuštena groblja, a razlozi za to su brojni. Izmiještanje nadgrobnih spomenika i grobova strogo je zabranjeno kao i svako uznemiravanje mrtvih. Stoka se ne smije izvoditi na pašu u groblja, a diljem Srbije utemeljeno je vjerovanje da je zabranjeno sjeći drveće na groblju, jer duše pokojnika se neće moći odmarati u njihovom hladu i jesti njihove plodove. Kako vjeruju Makedonci i Bugari, a takva vjerovanja nailazimo i po selima Bosne i Hercegovine i Srbije; mrtvi noću ustaju iz sanduka, te šetaju po groblju i međusubno se posjećuju. Jedna šaljiva narodna priča kaže da je neki pijanac idući noću kroz groblje sreo nekog čovjeka koji mu se pridružio, te ovaj pijani reče neznancu :
-Baš lijepo što sam te sreo, da ne idem sam. Mene je uvijek strah ići kroz groblje.
A na to će mu reći ovaj:
-I mene je bilo strah, kad sam bio živ.
O grobljima postoje razna predanja, i priče strašne i nevjerovatne. Neki su viđali kako noću iz groba izlazi vatra, neki su čuli krike, neki viđali čudovišta, neke su čudovišta čak napadala. Ako se baš noću mora proći pored groblja, najbolje je kažu izgovarati molitve ili se krstiti. Također negdje smatraju da mrtvaca dok ga nose ljudi, na groblju dočekuju duše onih koje je on ispratio na put bez povratka. Groblja se posjećuju masovno na određene dane : blagdan Svih svetih , Zadušnice, Trojice, uoči Bajrama i slično. Dan Svih svetih u nekim oblastima Hrvetske naziva se „prvi Božić“. Postojao je običaj u Bosni i Hercegovini da se uoči Ramazankog bajrama stari nišani okreče u bijelo, te da na Bajram osvanu bijeli i čisti. Kod Srba se zadušna jela na groblju nude komšijama ili prosjacima za duše umrlih. Ranije sam pisao o bajanju na groblju, o vampirima, tako da ću sada to izostaviti, ali ću reći da se ljudi plaše rupa na grobovima, jer vjeruju da odatle izlaze vampiri, te rupe zatrpaju kada ih vide, ili na njih stave glogove grane. Za udubljenje u grobu vjeruju da je znak da će uskoro umrijeti neko iz familije pokojnika na čijem je grobu udubljenje. U istočnoj Srbiji nekada su tjerali zmaja koji sprječava padanje kiše, tako što bi muškarci na groblju zapalili veliku vatru te oko nje igrali bez odjeće. Mnoga groblja imaju svoje nazive: tursko, vojno, mađarsko, grčko, cigansko, staro groblje, svatovsko, mramorje, jehudijsko groblje, bogumilsko itd... Poštovanje koje se nekada iskazivalo prema grobljima kao velikoj svetinji i današnje poštovanje drastično se razlikuje. Ako nekoga zanima nešto više o muslimanskim grobljima, može puno toga doznati u mojoj knjizi „Stari nišani u Đurđeviku“.

Emir S. Nišić

Literatura:
-Slovenska mitologija enciklopedijski rečnik
- Treće oko, magazin
-www.starisloveni.com