Trešnje Mostarke

03.07.2014.



Dok nabuja proljeće svojim zelenilom, dok se po nebu šeću najnježniji oblaci poput kakvih dama što bezbrižne i same šetaju Fajićevom ulicom u jednom gradu južno od mog kraja, jedan dobar dio tog juga i tog grada poznatom po mostu uvuče se u ovdašnje avlije.
Prva djetinja radost obojena trešnjinim crvenilom poklon je ranih trešanja, koje se ovdje nazivaju „Mostarke“. Pored zatravljenih ograda, gore daleko u nečijim njivama, na sred avlije, pored puta a često i u snovima postoje stabla ovih slađanih ljepotica. Ima nešto u tim Mostarkama, neka medna slast, nešto milo i meko što zagolica nepce, nešto zbog čega ih neoprane jedeš, grabeći ih sa grana, i žaleći što nemaš još barem jednu ruku. Čudno mi je bilo što se trešnje u našem kraju zovu Mostarke, a još čudnije ko ih je donosio iz Mostara i sadio tu; kalemio možda? Djetinje dileme, uvijek su zanimljive. Zaboravljao bih na sve dileme ovog svijeta čim bih se zasladio trešnjama, zaboravljao sam i mnogo više od toga opijen ukusom trešanja. Iako je davno posječena, jedna „Mostarka“ mi još uvijek živi u sjećanju. Bila je tik uz stričevu kuću, visoka i golema, u proljeće je rađala svoje slatke izdanke, koji su mamili crvenilom ne samo nas djecu, već i mnogobrojne ptice. Često se dešavalo da domaćin i ne okusi trešnje jer ptice budu brže, pa je bilo svakakvih rješenja u pogledu strašila za ptice. Neki su ih tjerali bacajući kamenje prema njima, neko ih je plašio dugom motkom, neko svezanim vrećama na granama, a moj stric zvonom. Radovala me ta zvonjava koja je počinjala sa prvim trešnjama. On je na vrh trešnje zaglavio neko staro zvono, za njega svezao dugu sajlu koju je spustio skoro do zemlje, i čim bi došle ptice, on bi uzeo za sajlu pa zvonio dok ih ne otjera. Uživajući u proljetnjem suncu, mezio je i pio, a čim bi primijetio ptice pojurio bi do sajle koja je pokretala zvono. Često smo i mi djeca znali potrčati do sajle kako bi zvonili, bila je posebna draž zvoniti u neku korisnu svrhu, spašavajući trešnje. Trešnja pored stričeve kuće nije jedina Mostarka u mom životu. Nešto kasnije i u mom voćnjaku zasađena je jedna, i tako je postala najranija voćka koju bi okusili. Ima onih koji ne vole saditi trešnje, jer kažu mana im je što brzo prođu, što ih ptice pojedu sve. Trešnje se oduvijek kradu, i svaka Mostarka primamljiv je plijen, koji će svako pokušati da ukrade. Iste takve rane trešnje, u isto vrijeme zriju i kod nas i po avlijama ispod Huma: na Balinovcu, Zahumu, u Luci i Šehovini...; gdje se možda njima sladi neko crnokoso, il' plavokoso dražesno biće koje će možda nekad u životu tebi biti slađe od svake trešnje. Kao da se svakog proljeća vratim u djetinstvo kad vidim te rane tamnocrvene plodove od kojih slast osjetim i samo što ih ugledam, trešnje Mostarke mirišu izdaleka, mirišu i sebi vuku, a tek me u vrtloge slasti bace kada mi dodirnu usne, i milina neka eksplodira u mojim ustima, stvarajući glad za njima. Toliko sam proljeća proveo u krošnjama trešanja, poznavajući raspored njihovih grana kao stepenike do beskonačne slasti, jer uvijek su najslađe bile trešnje na vrhu krošnje. Upijajući svaki dodir sunčevog sjaja koji ih dodirne, mazeći se s kapljicama kiše, trešnje su poput trofeja čekale nečije usne ili ptičije kljunove. I probah toliko srednjeranih i poznih trešanja, ali od Mostarki slađih nikada okusio nisam. One ostaju nekako kao prva ljubav, kao sjećanje na nešto što u srcu spava, kao vječna želja, nedosanjan san... Možda su tamnocrvene trešnje suze radosnice, kojima se isplače njihovo stablo zbog susreta s toplinom sunčevog sjaja. Ako je tako, behar im je blagi osmijeh, zavodljiv poput djevojačkog. Kad dođe ljeto, ispod stabla svake trešnje Mostarke, napravi se udoban hlad, pa ako sjedneš ili legneš umoran ispod stabla, trešnja ti onda postane zeleni krov. U tom krovu još s proljeća dječaci su ispričali neke tajne, nasladili se trešnjama, neki su i zapjevali u tom obilju slatke blagodati. Trešnja na kojoj je bilo zvono, ličila je sasvim sigurno na zvonik, koji je oglašavo da je nastupila invazija ptica, koje su odlučile da pokradu to slatko crveno blago. Iako je predaleko u prošlosti, ponekad mi kroz sjećanje odzvanja to zvono sa stričeve trešnje Mostarke, dok među lišćem kao dragulji svjetljucaju ti dragocjeni crveni plodovi.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se