Subašići

23.03.2014.

Možda bi o mojim korijenima najistinitiju priču ispričala žuborom rijeka Đetinja koja teče kroz Užice, kojoj su sigurno znani moji daleki preci koji su se kupali u njoj.
Svaka pordica od nekuda potječe, izvire, baš poput rijeke, i svi imaju neka predanja o svome dolasku na neko područje. Ja sam pored toga što sam Nišić, svojim drugim dijelom i ponosni Subašić, a zašto i kako ponosan, pokazat će ponajbolje ova priča, koja će ispričati mnogo o porodici iz koje potječe moja mama,a samim tim i ja sam.



U jednom izvoru pronašao sam da su Subašići u Gornjim Vukovijama porijeklom iz Hercegovine, ali to nikako nije tačno, pa ću zbog toga ispričati ono što znam o mojima. Političke prilike natjerale su moje Subašiće i još veliki broj porodica, da 1862. godine napuste svoje voljeno Užice, svoje male stare kuće, svoja imanja, a sa sobom su ponijeli ono najnužnije. Te iste godine, tačnije 28. septembra 1862. godine, dok su se uplakanih očiju odvajali od svojih znanih ulica, ispred Bešlagića hana na vrhu Terazija, skupile su se djevojke pa zaigrale svoje oproštajno kolo, u kome su pjevale :
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro nam bijaše, kroz tebe se proći ne mogaše.Od sokaka i od čefenaka, od momaka i od djevojaka.“ Ostao je iza njih njihov mali Carigrad, a moja se rodbina odmicala u pravcu Bajine Bašte sa dubokom tugom u srcu i sa vagonom uspomena, kod Zvornika su prešli skelom rijeku Drinu, i naselili se u plodnu Sprečku dolinu, jedan dio mojih rođaka nastanio se u samoj Tuzli, a većina je ostala na selima oko današnje Kalesije. Neki moj predak kome ime ne znam, nastanio se u Maslama, kako se to mjesto popularno naziva, a službeno Gornje Vukovije, i ondje je izrodio djecu, od kojih mi je prvi poznati predak bio Ibro Subašić, upamćen po tome što se oblačio tradicionalno a za pojasom je nosio kuburu i uvijek kožnu kesu za duhan. Imao je svoj parni mlin u selu Čaklovići, do kojega je iz Masla odlazio svakoga dana jašući na svom prelijepom bijelom konju, koji je na čelu imao crni romboid. Sve to ukazuje na to da je bio jako bogat čovjek u ono vrijeme, a u Čaklovićima i danas postoje zatravljeni temelji tog velikog parnog mlina čiji je vlasnik bio jedan Subašić iz Masla.Osim toga Ibro se bavio i preprodajom stoke, što mu je donosilo velik profit. Koliko je bio napredan u to vrijeme govori i podatak da je svoju djecu slao u Beč na školovanje. Parni mlin u Čaklovićima će 1960. godine naslijediti kćerke Tima i Emina. Prvi moj predak za kojeg pouzdano znam da je hodao po Beču, i tamo učio školu bio je Mujo Subašić, koji je oko 1925. godine učio za mašinovođu u ovoj prijestolnici nauke. Pod nebom staroga Beča moj predak popirimio je gospodske manire,i sve lijepe navike kakve su krasile tamošnju gospodu.Škola za mašinovođu tada je mogu slobodno reći a da ne pretjeram bila ravna današnjem doktoratu iz neke nauke, obzirom da je naša sredina u to vrijeme imala jako malo pismenog stanovništva. Osim Muje, u Beču je školu učio i njegov brat Zaim koji će poslije postati najpoznatiji Subašić. U Banovićima i danas postoji ulica Zaima Subašića, a nekada je i radio-klub u tom rudarskom gradiću nosio njegovo ime, a ispred Doma zdravlja nalazila se njegova bista.Zbog Zaima i moj djed Alija se nekada zaposlio u rudniku u Banovićima, i prezime Subašić ostalo je cijenjeno u ovome gradu. Kada je poginuo moj rođak Zaim,prvi rukovaoc rudarskih mašina u ovom rudniku, sa svoje 23 godine, rudarska solidarnost se pokazala na djelu, rudari su se odmah izbrinuli za njegovu majku, doveli su joj struju do kuće, i svaki mjesec donosili namirnice, sve do njene smrti. Toliko je Zaim, tako mlad, zadužio i rudnik i Banoviće, da ga još uvijek pamte. Ime Zaima Subašića nosile su i omladinske radne brigade, i ovo ime je preraslo u jedan upečatljiv simbol socijalizma, rudarstva i Banovića. Kada je već došao rat i s njim okupacija, Mujo je nastavio upravljati vozom, i jedne prilike spasio je 20 ljudi od sigurne smrti. Sudbina je htjela da mu se jednog dana 1943. godine nešto pokvari na lokomotivi negdje blizu pekare Ibrahima Obralića u Živinicama, gdje su nacisti zatočili dvadeset ljudi koje su sasvim sigurno željeli ubiti, ali je u tom momentu naišao moj dobri predak Mujo, pa im se obratio na književnom njemačkom jeziku, i zahvaljujući tom sporazumijevanju s njima,a sigurno zahvaljujući njegovom otmjenom držanju i besprijekornom naglasku spasio je te preplašene ljude od smrti. Koliko je Mujo volio njemački jezik, i koliko je volio da se obrazuje, čita i doznaje o svemu govorio je on sam kada je u ta ratna doba negdje pored puta pronalazio bačene listove njemačke štampe, u koje su vojnici nešto zamotavali pa ih bacali, samo da bi čitao taj njemački jezik koji je toliko volio i da bi se prisjećao svojih mlađih dana dok je učio školu u divnom Beču. Momente u kojima je imao u rukama poneki list novina na njemačkom jeziku, smatrao bi nekom posebnom srećom. Zbog svoje službe Mujo je 1932. godine odselio iz Masla u Brateljeviće gdje je živio u stanu čiji je vlasnik bila željeznica, a 1940. godine, on je kupio mnogo zemlje u Živinicama od porodice Andrić, velik dio ravnice od Spreče prema Živinicama bio je njegov. Godine 1954. Mujo je lokomotivu zaustavio pored nekog izvora blizu Kladnja, i napio se hladne vode, tu je na mjestu ostao bez glasa, poslije čega se i razbolio, zatim umro, i sahranjen je negdje na groblju Bare u Sarajevu.Zbog toga se i ja nekako plašim piti hladnu vodu. I Mujina djeca su samim tim nešto postigla u životu, a ja ću ovdje izdvojiti zasigurno najuspješnijeg među nama, a to je Miralem Subašić, nekadašnji predsjednik Općine Živinice u dva mandata, te dugogodišnji nardoni odbornik i istaknuti član Partije. Miralem nije školu učio u Beču kao njegov otac, nego je za pogonskog inženjera učio u jednoj drugoj metropoli, Zagrebu. Sa njim su poslije u Konjuhu radili ljudi čija će imena dugo vremena predstavljati veličinu: Miladin Bošković,Šimo Tadić i Mile Marković. Miralem je kao i svi Subašići volio Masle, svoje izvorište, a tu ljubav prema Maslama prenio je i na svoju djecu. Poslije svoje uspiješne političke karijere, Miralem je postao direktor Vodoprivrednog preduzeća Spreča u Tuzli.Moj rođak Miralem je napisao jednu knjigu, koja još uvijek nije objavljena, ali se nadam da će biti, zbog historijskih činjenica koje sadrži, a koje su prijeko potrebne za spoznaju bliže istorije našega kraja. Subašići po svemu sudeći imaju jedan poseban i lijep odnos prema knjizi. Budući da nas ima puno,rasuli smo se po svijetu, tako recimo moja tetka Amira danas živi u Zagrebu. Moj djed Alija bio je pošten i vrijedan radnik, prvo je bio rudar a zatim se zaposlio u preduzeću Konjuh u Živinicama, gdje je pravio stolice na kojima i danas neko sjedi.Njegova djeca postigla su više u životu, sin Zijad je nastavnik matemetike i fizike, a trenutno je direktor škole u kojoj je radio cio radni vijek, sin Jusuf je uvažen i poštovan zubar, Hamdija daleko čuven i poznat kuhar, a o graditelju Sadiku bi se mogla napisati poprilično obimna knjiga. Moja tetka Zijada radi u bolnici, moja mama Bahira bila je vaspitačica u obdaništu, sekretarica, i vlasnica trgovine, a danas živi mirno i sretno uzgajajući svoje ruže. Moj ujak Sadik, odselio je zbog posla u Orašje na Savi 1981. godine, sasvim slučajno je prošao na konkursu, iako je već bio zaposlen u Tehnogradu odlučio je otići i okušati svoju sreću. Tamo je u toj svojoj doseljeničkoj tjeskobi pronašao svog najboljeg druga Dominka. Radio je Sadik po Orašju, a onda je došao rat, i on se odazvao obrani svoga Orašja, gdje je kao pripadnik HVO-a bio i ranjen, a zatim je otišao u Njemačku. Kada se vratio iz Njemačke prepoznao je svoj poduzetnički duh, otvorio firmu koja se zove „Nova Bosna“, mislim da ni on sam ne zna broj kuća i objekata koje je projektovao, sagradio, ili učestvovao u izgradnji i obnovi. Visoko je cijenjen i poštovan građanin Orašja, prije svega zbog tog nekog našeg urođenog poštenja, zbog te Subašića duše koju nosi. Sadik Subašić danas je veliki gazda, zahvaljujući tom svom odlasku u Orašje, mada ga srce svaki dan vuče u njegove Masle. Njegova kćerka Amra profesorica je njemačkog jezika, a mlađa Samra to će zvanično postati uskoro. I moj ujak Hamdija proputovao je svijetom zahvaljujući svome kulinarskom umijeću. Dvoje Hamdijine djece Mirela i Mirel su profesori, Mirela je profesorica bosanskog jezika i književnosti, a Mirel profesor tehničkog odgoja i informatike. Često se desi da mi neko kaže pa onaj tvoj ujak Juko (Jusuf) je meni izvadio ili popravio zub, naravno, i njegova djeca su na dobrom putu, Aldina je uspiješna studentica stomatologije, a Nermina najbolja učenica Srednje zubotehničke škole u Sarajevu. Osim toga Nermina je jako talentirana za poetsko i prozno pisanje, te je osvajala brojne nagrade, na taj njen talenat izuezetno sam ponosan, znam koliko ona u Sarajevu pati za ljepotom svojih Masla, jer su Masle i Prela česti motivi u njenim djelima. Mnogima je nastavnik bio moj ujak Zijad ili Zijo, svima omiljen nastavnik, danas eto direktor škole, i ponosan otac Seada i Merime, moj rođak Sead vrstan je pravnik Općinskog suda u Gračanici, a Merima studentica Agronomskog fakulteta. Moje tečišne ili kako se to ljepše kaže sestre od tetke, Adisa i Enisa medicinske su sestre, njih je život odveo daleko, Adisa u Minhenu, a Enisa u Belinconi. Zanimljiva pojava je ta da su se često kroz ovu porodicu davala ista imena djeci, tako je recimo moj rođak Fuad ime dobio po Fuadu Subašiću najmlađem Mujinom sinu, slavnom fudbaleru FK Sloboda iz Tuzle. Moj rođak Sead ime je dobio po Seadu Subašiću, električaru, koji je poginuo na radnom mjestu. Ahmin sin Zaim je dobio ime po istom onom Zaimu čije ime nosi i ulica u Banovićima.Ahmo Subašić imao je svoju vodenicu na Preli, a osim toga čuven je bio i njegov rakijski kazan. Zaimov sin,Ahmet (Ahmo) Subašić, danas živi u Americi.Zanimljiv i drag bio je Ahmin sin Besim, rudar, dobri i veseli prijatelj svih dobrodušnih ljudi, koji je kao i njegov otac Ahmo, imao kazan za rakiju i bavio se pečenjem kvalitetne rakije. Imamo mi u Subašićima svog heroja, odlikovanog heroja.Moj rođak Mustafa Subašić, kojeg u Maslama oduvijek zovu Ramiz, a tamo gdje živi Mate, heroj je Domovinskog rata i višestruko odlikovan branitelj HVO-a. Mate je bio u Njemačkoj pa je 1986. godine došao na područje općine Split na odmor, tu mu se dopalo pa je i ostao na otoku Čiovu, odakle se uključio u obranu zemlje, gdje je bio hrabar borac. Rame uz rame sa Gotovinom, Praljkom i Bobetkom borio se moj Mate po najopasnijim ratištima.Mustafa Subašić ili Mate ima na svom zidu uokvirene spomenice i zahvalnice koje je potpisao dr. Franjo Tuđman, a samim tim često se i rukovao sa predsjednikom Republike Hrvatske. Pored svojih zlatnih odlikovanja, Mate ima dosta vrijednih slika, umjetnina, starih predmeta, a njegovi susjedi mu poklanjaju puno poštovanja i odaju uvijek zahvalnost za njegovu hrabru borbu. Mate ima sina Elvisa, a nedavno je dobio unuka koji se zove baš kao i ja.
Djeca Fuada Subašića, Amela i Almir, veliki su stučnjaci u svojim oblastima, Amela je ljekar, specijalista oftamologije, a Almir stučnjak za informatiku i to u Beču.Izgleda da se uvijek u gradove u kojima je neko naš učio školu vrati poneko, tako je recimo tetka Amira u Zagrebu, a rođak Almir u Beču.
Kasim Subašić, sin Fehima, prvi je diplomirani pravnik u Subašićima, nastanio se u Tuzli, i dosta mojih Subašića živi u Tuzli.
Jusuf Subašić sin Juse bio je prvi učitelj u našoj porodici,a nešto kasnije i prvi direktor škole u Vukovijama, s našim prezimenom.
Kćeri našeg amidže Abdulaha Subašića, kojeg svi znaju kao Avdo, Advija i Elvisa su u Sloveniji, a sin Fuad je ostao u Maslama, vrstan je majstor svog zanata.
Djeca nekadašnjeg predsjednika Općine Živinice Miralema Subašića postigla su poprilične životne uspijehe, Nizama je obnašala i direktorske funkcije, a danas je rukovodilac Gradske biblioteke u Živinicama,Nizama je po struci nastavnica, Dijana je krenula očevim stopama i bila je u politici,po struci je rudarski inženjer, uposlena je u rudniku Đurđevik, Adi je poznat sportski radnik, diplomirani je pravnik i službenik Doma zdravlja u Živinicama. I njihova djeca su po običaju postigla puno, naročito kada je u pitanju obrazovanje.
Neka se niko ne iznenadi što jedan Subašić živi u Izraelu, to je Ilijaz Subašić, rođen 1976. godine, sin tragično nastradalog Seada Subašića, koji je nešto kasnije sa majkom otišao u ovu svetu zemlju, gdje je uspiješan sportista.
Ako se nekad zadesi neko na pravoslavnom groblju u Resavici, neka ga ne iznenadi grobnica na kojoj piše Muhamed Subašić ili Zilka Subašić.Moj dobri rođak Muhamed krenuo je od rudnika do rudnika, da bi se zaustavio u Resavici, poznatom rudarskom mjestu u Srbiji, koje nije tako daleko ni od Ruminije.Ali ni oni nikad nisu zaboravili svoje Masle iz kojih su ponikli.
Ja ću i ovoga proljeća sjediti pored Prele, zajedno sa svojim rođakom Mirelom, na zemlji čiji je vlasnik bio dobri Ibro Subašić, naš predak koji je imao svoj parni mlin, a koga su ubile zaostale četničke bande blizu Požarnice, negdje između 1945.-1948. godine, ne bih znao tačno reći. Znam da je tog dana bez njega kući došao njegov bijeli konj, i pred kućnim vartima iz oka pustio suzu.Taj konj, hodao je nekoliko dana slobodan po Vukovijama, a onda je od silne tuge za gospodarom i uginuo.
Ako bih širio ovaj krug dalje trebalo bi mi puno vremena i prostora da pobrojim sve one koji vuku svoje porijeklo od Subašića a nose neka druga prezimena: Zulić,Malić,Hasanović,Šabanović,Đug...
Ja o sebi ovdje ništa neću reći, mada sam već rekao puno, nisam ja puno drugačiji ni od Muje,Zaima,Miralema,Zijada,Sadika... Možda ovu priču nastavi moj najmlađi rođak Amer Hasanović iz Srebrenika, koji će jednom zaigurno biti ponosan na porodicu Subašić iz koje potječe njegova majka.





Emir S. Nišić






www.vukovije.com

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se