izučavanje stećaka

23.01.2014.

ovo pripremam uvod za knjigu pa sam neka sjećanja bacio na papir




Bogumilski stećci u kod mnogih izazvali divljenje i ljubav prema povijesti.Interes za stećcima kod mene se probudio u osnovnoj školi. Naime stećci su postojali i blizu moje kuće, na imanju Franje Molana gdje ih je bilo pet, a koje je on iskopao iz zemlje 1960. godine jer ih je ranije zatrpala rijeka Gostelja svojim nanosima.Iste stećke prvi je evidentirao dr. Ćiro Truhelka 1894. godine, kada je i očitao natpis sa jednog stećka, a to je danas jedini stećak sa natpisom na podrućju općine Živinice. Ja ću se tek 1990-tih godina igrati oko ovih stećaka ne znajući njihivu pravu namjenu i vrijednost.
Osim toga pred mojom školom bilo je oko 15 stećaka, i kao takvi skrivali su mnoštvo tajni i ja sam jedva čekao šesti razred kada ćemo učiti o njima. Prva važnija saznanja o stećcima naučio sam od naše nastavnice Safete Delić, a kasnije i od Huseina Redžića kada sam se i uključio u historijsku sekciju, a vrijednost stećaka spoznao sam od velikog umjetnika i zaljubljenika u Bosnu i Hercegovinu, njene starine, tradiciju i običaje Rahmana Šabanovića. Nekako na proljeće 2000. godine počelo se sa prenosom stećaka sa lokaliteta Vrpolje (imanje Franje Molana), pred naše školsko dvorište u svrhu očuvanja spomenika. Ovoj akciji dao sam svoj doprinos, onoliko koliko sam mogao obzirom da sam bio učenik šestog razreda.Neopravdano ovdje je ostao jedan stećak koji nikada nije izmješten, a rupa u kojoj je bio sada ima drugu namjenu. Od toga doba stećci su me oduvijek zanimali, čitao sam o njima, obilazio lokalitete gdje se nalaze, fotografisao ih,a najviše o njima doznao dok sam studirao Historiju na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Još uvijek nisam napisao niti jedno djelo o stećcima, a to ne mora značiti da to neću učiniti kada se ukaže prilika i potreba.



Sjećanje na krečenje nišana

22.01.2014.

Moj prvi ozbiljniji susret sa starim nišanima bio je u osnovnoj školi kada sam kao član „Historijske sekcije“ učestvovao u krečenju starih nišana.Historijsku sekciju predvodio je nastavnik Husein Redžić poznatiji kao Huso, koji nam je jednoga dana došao s prijedlogom da uradimo nešto konkretno u vidu zaštite kulturnih spomenika.Ispričao nam je ukratko o nekadašnjem običaju krečenja starih nišana pred Bajram i predložio da mi okrečimo nišane kod Stare džamije u Đurđeviku. Moji školski drugovi i ja samo se okupili kod džamije 20.02.2002. godine, a koliko se sjećam prisutni članovi sekcije su bili:Mirna,Amra,Dino,Semir i još dvoje čijih se imena ne mogu sjetiti.Vrijeme je bilo vedro i sunčano a ponegdje je bilo ostataka snijega koji nas je spriječio da akciju izvedemo ranije.Uz pomoć našeg nastavnika pripremili smo kreč,uzeli četke i kante,pa smo vrijedno krenuli na posao.Naše radove pratio je mujezin Satare džamije u Musićima Sakib Musić, ovom prilikom nam se zahvalio na našem trudu i naveo da su sada stari nišani „okupani“ pred nadolazeći praznik.

Ovaj posao oko krečenja nama je predstavljao nešto značajno i davao nam određen osjećaj korisnosti društvu i nauci.Sa ove vremenske distance ne mogu puzdano odrediti da li smo nišane krečili dva sata ili više, ali znam da je naša akcija naišla na pohvale direktora škole, ostalih nastavnika, ali i mještana Đurđevika. Tad prije 12 godina ja nisam mogao naslutiti i znati da ću baš ove 2014. godine ovdje doći kao neko ko iza sebe ima dva historijska rada, neko ko je ozbiljan istraživač, a valjda sve to ide u prilog mome tadašnjem nastavniku Husi a sada dobrom znancu i prijatelju, koji je znao prepoznati talente za nauku koju je predavao.
Sjećam se da sam na jednom od nišana pronašao reljef sablje pa sam to prijavio nastavniku koji je nešto zapisao u rokovnik, danas evo ja u rokovnik zapisujem reljefne ukrase i karakteristike sa nišana.Osim toga prijavljivali bi mu i natpise za koje smo govorili da nešto piše na turskom a on bi to ispravljao učeći nas da se radi o arapskom pismu koje su ovdje donijeli Turci, pa da zbog toga dolazi do zabune.
Danas su eto stari nišani tema moga izučavanja.

Mesocco

20.01.2014.

Svjetlo tišine

Promocija knjige moje drugarice Senade, jako mi je drago što sam ovo snimio, a vremenom će ovaj snimak dobiti na vrijednosti.


Neki problemi u istraživanju

15.01.2014.

Divim se mnogim naučnicima i putopiscima koji su od 1878. godine pohrlili u naše krajeve da istražuju i otkriju ljepote i blago Bosne i Hercegovine. Naravno da nije bilo lako ni onim ranijim putopiscima iz Francuske recimo, ali sustavno istraživanje mnogočega započelo je tek od pomenute godine. Kako li su se samo njima čudili tad neuki domaćini, kada su došli sa foto-aparatima, stativima, mijernim instrumentima, da zagledaju groblja, tvrđave, da nešto kopaju, da pitaju o načinu njihovog života,da crtaju njihove kuće... Mogu misliti na koliko li su čuđenja i nedaća samo naišli, jer evo ni meni nije sasvim lako 2014. godine da pojasnim narodu kako ne treba da se čude što se neko zanima za nešto, što fotografiše ili ragleda. Sjećam se da nas je prof. Enver Imamović na fakultetu upućivao u neke situacije s kojim bi se sutra mogli susresti kao istraživači, učio nas je kako da se ophodimo sa domaćinima, kako da nastupimo, da im se prilbližimo, kako da pozdravimo, da popijemo i rakiju s njima, da im pojasnimo ko smo i šta smo... No, stvari na terenu su drugačije, danas u doba indijskih serija i x-faktora, ljudi se čude zašto ja fotografišem staru napuštenu kuću, pa onda oni sami pitaju onako sumnjičavo prvo odakle sam , čiji sam , pa ko sam , i zašto to radim, pa proces od recimo par sekundi koliko traje snimanje fotografije računajući i vađenje aparata iz torbe ili džepa se otegne na nekih 10 minuta, jer uslijede pitanja znaš li ovoga,onoga, on je samnom radio, imam ja gore udatu jednu kćerku... Sve je to naravno meni suvišno i nepotrebno. Pa ovo je vrijeme u kojem nas snimaju u svakoj radnji, na ulici i svugdje, a recimo kad izvadim kameru pa snimam u selu neke njive, dođe neki pa pita :“koja j' to televizija, šta j' to..?“ Sjećam se jedne prilike kada sam došao napraviti kvalitetne fotografije Atik džamije, prvo su mislili da sam špijun iz njihovog starog džemata, a potom da sam novinar.Pazi molim te, špijun, velike li stvari što su se oni odijelili od svojih komšija i prešli u drugu džamiju. Naš radoznao narod voli i da čovjeka istraživača uputi na pogrešan put, i na razne načine da se našali, jer naš narod ne voli pisemene ljude i nauku, zapravo voli u nekim granicama, ali da mu se mota po selu i nešto traži i slika, on to nikako ne voli. Ne znam kako je njima sve čudno, meni recimo ništa čudno nije, i ne postoji ni stvar ni pojava ni osoba koja me može začuditi. I plaši se narod kojekakvih lopova za koje vjeruje da idu pa osmatraju teren, naiđeš putem pozdraviš ga ljudski a on te počne propitivati kao kakav policajac. Ne znam eto, kako su gledali na Henriha Rennera koji je vozom putovao ovim krajevima odmah po okupaciji od strane Austro-Ugarske, niti mi je jasno kako su 1891. godine Vid Vuletić i Tomo Dragičević oblizalili stećke oko Kalesije, i da li su te iste godine Đorđa Stratimirovića koji je dao prvi naučni izvještaj o Bobovcu, zavitlavali seljaci Mijakovića kao mene? Kako li je jadan prošao Ćiro Truhelka koji je prejahao cijelu Bosnu i Hercegovinu tražeći stećke,kako li su ga dočekali ovdje moji u Đurđeviku? Da li im je morao pričati da je rođen u Osijeku, pa da je iz Zagreba došao u Sarajevo, da je on zapravo Čeh, da li je ? S kakvim li se mukama susreo Vencel Radimsky koji je otkrio izgubljeni rimski grad Domaviju? Pa onda, Franjo Fiala koji je kopao na Glasincu, Aleksandar Hoffer, Karlo Patch, Frano Radić koji su danima putovali do odredišnih mjesta kroz opasne šume, kroz studen i duboke snjegove sve u službi nauke. Imali su muke i sa kopačima blaga koji su uništavali tvrđave ,grobove i vrijedne materijalne ostatke tragom nekih legendi. Kako li je samo Ivan Zovko prikupljao narodne umotvorine i običaje po krševitim hercegovačkim selima, u kojima domaćina ništa ne zanima, ništa ga pitati nemoj, a tek da mu priđeš i kažeš da skupljaš nešto pa bila to i priča? Kako li su ljudi davali svoje stare predmete za muzej, na koji način su to dobili istraživači? Dobro, većinu su morali otkupiti, jer naš ti je čovjek zaguljen i sitničav do te mjere da su na jednom otoku, neki majstor i čobanin dobro zarađivali prodajom nekih figurica, ovaj prvi je bio vješt u izradi ljudsih figurica koje su nekim čudom izgledale skoro kao prave antičke figure, a ovaj drugi bi čuvajući stado figurice pokazao turistima koji su obilazili neku tvrđavu govoreći kako ih je tu pronašao slučajno, a onda bi im i prodao te figure, i tako dok to nije izazvalo jedan naučni skanadl.Nije naravno bilo lako ni kasnijim istraživačima Đuri Basleru, Šefiku Bešlagiću, Alojziju Bencu,Hamdiji Kreševljakoviću, Pavi Anđeliću,Enveru Imamoviću... Ima doduše finih ljudi,ali rijetko se naiđe na njih, oni recimo bez ikakve naknade daju naučnicima da im iskopaju njivu, počaste ih rakijom, spreme im jelo, ponude prenoćište, prijevoz.. Ali to su pojedinačni slučajevi i svakome takvom trebalo bi odati neko veliko priznanje.Znate li da je jedan je nepismeni seljak na Bjelašnici sačuvao Hagadu tokom rata zakopanu pod pragom svoje kuće? Neizmijerno je moje divljenje koje imam prema ovim slavnim istraživačima koji su došli do vrijednih otkrića i saznanja usred tadašnjih prilika.

Narodna pripovijetka

monte tamaro

12.01.2014.

Jesen

09.01.2014.

Trogir i Čiovo

04.01.2014.

Stari nadgrobni spomenici

03.01.2014.

Salines

02.01.2014.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se