Pravoslavna groblja u Živinicama

31.10.2017.

PRAVOSLAVNA GROBLJA I NEKI OD OBIČAJA VEZANI ZA SAHRANJIVANJE NA NAŠEM PODRUČJU





Emir Nišić dipl.iur.



REZIME

Etnografsko istraživanje na terenu tj. posjećivanje lokaliteta na kojima su pravoslavna groblja, te evidentiranje nadgrobnih spomenika, prikupljanje podataka o lokalitetima do kojih nisam mogao doći. Glavna metoda korištena u ovom istraživanju svakako je najpopularnija metoda u etnografiji a to je izlazak na teren, osim toga korišteni su svi dostupni podaci iz popisa stanovništva, kao i razgovor sa domicijelnim stanovništvom. Cilj rada je da pokaže tragove o životu pravoslavnih Srba na području općine Živinice. Mojim analizama utvrđeno je da su groblja u jako lošem stanju, i da je većina njih nepristupačna zbog neprohodnih puteva ali i samih lokaliteta na kojima se nalaze grobovi, dobar dio vrijednih spomenika je oštećen, ova groblja u narednom periodu mogu postati jako važna istraživačima, ali i ljudima koji su željni spoznati određene aspekte iz tradicije Srba.



UVOD

Na području općine Živinice pored ostalih naroda živjeli su i žive pravoslavni Srbi, u prilog tome govore brojna groblja na ovom području. Ukupan broj pravoslavnih grobalja je osam, do nekih je danas zaista teško pa čak i nemoguće doći, prije svega jer su obrasli i propali putevi do istih, a i sami nadgrobni spomenici teško su uočljivi, jer su zarobljeni rastinjem ili su utonuli u zemlju. Groblje u Krivači narod naziva „Vlaško groblje“, što je sasvim pogrešno, obzirom da tu nisu sahranjeni Vlasi, već bosanski pravoslavci-Srbi, ovdje bi to trebalo pojasniti. Ostim toga, primijetio sam da u zemljišnim knjigama put koji povezuje Krivaču i Svojat nosi ime „Vlaško groblje“. Vlasi uglavnom žive u Ruminiji, Moldaviji, Ukrajini i Istočnoj Srbiji, vjeruje se da su to potomci rimskih kolonista ili su romanizirani antički narodi poput Ilira i Tračana. Najbrojnije grupe Vlaha su: Cincari, Meglenski Vlasi, Ćići, Bufani, Carani, Moralci, Kraguni, Faršerioti... Uglavnom su pravoslavne vjere, pa je to možda stvaralo neku zabunu kod našeg naroda kada svoje komšije Srbe nazivaju Vlasima, koji uzgred i ne govore vlaškim jezikom, te ne njeguju njihove običaje koji su često drugačiji. U Bosni i Hercegovini nema Vlaha, ali u određenim područjima postoje Karavlasi koji vode svoje porijeklo iz Rumunije, i često se kaže da su to Romi pravoslavne vjere, što je opet pogrešno, Karavlasi su pravoslavci tamnije kože koji govore dako-rumunskim dijalektom i imaju sebi svojstvene običaje. Srbi u Bosni i Hercegovini se ne razlikuju od Srba u Srbiji, i ne mogu se nazivati drugačijim imenima osim onoga koje im pripada.



1. Groblje u Krivači

U potrazi za starim nadgrobnim spomenicima uputio sam se dana 10.08.2015. godine u Krivaču, gdje postoji pravoslavno groblje. Do bi se došlo do groblja prvo treba skrenuti sa puta Živinice-Gračanica Selo, desno kod mosta na Krivači prema Svojatu a nakon 750 metara puta s lijeve strane nalazi se šumom okruženo malo groblje nepravilnog oblika, površine 606m2. Područje na kome se nalazi groblje u selu Krivača naziva se u zemljišnjim knjigama Milići, evidentirano kao k.č. 178 k.o. Svojat. Ovdje je sahranjeno tridesetak ljudi, a razlog zbog kojeg ne mogu utvrditi tačan broj je taj što su neke ploče sa grobnica uklonjene, ili u par slučajeva na starijim grobovima kameni krstovi su polomljeni ili uništeni. U vrijeme moje posjete trava na groblju je bila lijepo pokošena, ali na nekim mjestima za vrijeme mog prvog posjeta od rastinja nisam mogao utvrditi šta piše na spomeniku jer im nisam mogao prići. Što se tiče starijih spomenika kamene izrade oni potiču iz 1920-tih godina, uglavnom su u obliku stele i krsta, stela u pravilu ima uklesan simbol krsta, a sa nekoliko spomenika su otpale ranije postavljene fotografije umrlih. Na novijim grobovima i grobnicama su mermerne ploče sa natpisom na latinici dok su stare sa ćiriličnim natpisom. Groblje sam posjetio i 15.08.2015. godine, kada sam se vratio da očitam preostale natpise, i da provjerim da li mi je nešto promaklo prilikom prethodnog obilaska. Tom prilikom sreo sam i domaćina Vlačić Radenka, koji mi je mnogo pomogao, potvrdio mi je da su iz nekih grobnica povađeni posmrtni ostaci i da su ih djeca umrlih prenijela u mjesta u kojima sada žive. Gospodin Vlačić ugalvnom i održava ovo groblje. Skoro da i nema starog spomenika bez oštećenja. Neke natpise nisam mogao očitati, jer zbog oštećenja površine spomenika slova nisu čitljiva, a od onoga što sam očitao ovdje ću pobrojati samo prezimena umrlih budući da bi kompletan popis imena sa godinama smrti zahtijevao mnogo više prostora, ovo je prije svega materijal koji će meni ili nekome drugom koristiti za buduća etnografska istraživanja. Prezimena sahranjenih na ovom groblju su: Filipović, Kulašević, Kovačević, Mekić, Papulić i Vlačić. Ovdje se mogu pronaći spomenici izrađeni od 1920-2015. godine, onih starijih spomenika je malo, to je najčešće manji kameni krst sa imenom i prezimenom umrlog, kao i godinom smrti, zbog kvaliteta kamena i zuba vremena kojem je isti izložen ovakvi natpisi danas su skoro nečitljivi. Dolaskom ere socijalizma krst se sve manje ističe na nagrobnim spomenicima, pa su izrađivane mermerne ploče sa uklesanim manjim krstom u gornjem lijevom ili desnom uglu ovisno od položaja spomenika. Grobovi su orjentisani u smjeru istok-zapad, kako je to i običaj, a spomenik (ploča) je na zapadnoj strani groba. Ranije su spomenici bili ispisani ćirilicom, dok se na novim spomenicima epitafi ispisuju latinicom.




2. Groblje u Vrnojevićima

Iz ravnice dalje sam nastavio ka Vrnojevićima, koji pripadaju mome Đurđeviku, prvenstveno da bih ustanovio razlike i sličnosti nadgrobnih spomenika u ravnici i onih koji su na kotama iznad 400 metara nadmorske visine. Groblje se nalazi na vrhu Vrnojevića, evidentirano kao k.č. blizu puta za Brnjicu i Djedino. Groblje zauzima površinu od 2200m2, a jedan dio groblja je obrastao šumom, jedino nekoliko manjih dijelova groblja u njegovoj unutrašnjosti nije pristupačno zbog rastinja, a tu sam pod rastinjem primijetio nekoliko starijih spomenika kojima nažalost tada nisam mogao prići. Prvi puta sam groblje obišao 12.08.2015. godine, kada sam se poprilično namučio tražeći groblje, a razlog tome je što je jedan put koji vodi ka groblju a kojeg sam ranije vidio u katastru uzurpiran tj. ograđen i pripojen privatnom imanju. Kada sam konačno prošao s druge strane, i kada sam iz blizine ugledao groblje, opet, nisam mogao doći do njega, jer je i tu prilazni put zagrađen, onda sam prošao kroz imanje ispred i došao do metalne kapije na groblju. Prilikom obilaska groblja primijetio sam da ovdje svaka porodica ima svoje tačno određeno mjesto u groblju i da se to pravilo poštuje bez izuzetka. Tako svoje mjesto odmah pri ulazu imaju Jovanovići, zatim Savići, desno od ulaza su Mijatovići itd...

Jedan od običaja i jeste da pravoslavno groblje predstavlja sliku sela, tj. da se u istočni dio groblja sahranjuju porodice koje žive u istočnom dijelu sela i slično. Naravno, to pravilo u prošlosti se moglo poštovati jer su se članovi jedne porodice uvijek držali na okupu. Ukupno sam očitao 60 natpisa sa približno toliko spomenika, budući da i ovdje postoje grobnice sa jednom pločom. Osim ovoga postoji još desetak starijih spomenika sa kojih nisam uspio očitati ništa, ili koji su mi bili nedostupni, tako da možemo pretpostaviti da je na ovom groblju sahranjeno oko 70 umrlih. Ovdje sam pronašao čak jedan drveni krst (skoro u fazi raspadanja), gdje stoji da je pokojnik umro 1991. godine, određen je broj kamenih krstova, a puno je ploča od kamena i naravno mermera. Većina natpisa je na ćirilici dok su latinični epitafi primjetni u svega par slučajeva. Krst je ovdje zadržan i tokom socijalističke ere, bilo da je on uklesan u ploču, ili isklesan kao njen završetak. Osim krsta na dvije mermerne ploče nalaze se zvijezde petokrake. Spomenici na ovom groblju nemaju nikakvih ošećena izuzev par manjih krstova koji su od kamena krečnjaka koji se vremenom počeo rasipati.

Najstariji spomenici datiraju s početka 20. stoljeća (1910.-1913. godine), ostali spomenici su novijeg datuma što se može vidjeti i po godinama smrti pokojnika. Kod nas postoji običaj da se umrlom prvobitno na grob stavlja drveni krst, koji tu stoji godinu dana (a nekad i malo više ukoliko porodica nije u mogućnosti iz nekih razloga da podigne drugačiji spomenik) nakon čega se postavlja trajniji spomenik (u novije vrijeme, razumije se, to je mermerna ploča). Prilikom prve posjete groblju nisam uspio očitati sve natpise, pa sam na groblju ponovno bio i 22.08.2015. godine, kada sam očitao većinu natpisa, te iste fotografisao. Grobovi su, naravno, orjetnisani u smjeru istok-zapad, s tim da je nadgrobni spomenik na zapadnoj strani. I ovdje ću također dati samo prezimena sahranjenih: Jovanović, Lazić, Mijatović, Mitrović, Maksimović, Milovanović, Nikolić, Savić i Stevanović.




3. Groblje u Podgajevima

Možda je svima nama najpoznatije groblje kod crkve Svete Trojice u Podgajevima, koja je izgrađena 1910. godine. Groblje je ovdje površine nešto više od 1000m2, u katastru upisano na parcelama k.č. 422 i 426/3 k.o. Zukići, i na njemu su također primjetni spomenici od 1920. do danas. Groblje je uvijek lijepo uređeno, ograđeno veoma lijepom betonskom ogradom, i nalazi se na visini od 282 m.n.v. Starih spomenika nema naročito puno, ali su oni u obliku kamenog krsta, ili uspravne kamene stele sa uklesanim krstom. Također postoji par lijepih primjeraka kamenih stela koje imaju završetak u obliku krsta, cijela njihova površina je lijepo dekorisana uklesanim i isklesanim motivima, te posjeduju i određenu umjerničku vrijednost, budući da su i epitafi sačinjeni od lijepo stiliziranih slova. I ovdje je petokraka simbol u nekoliko slučajeva, bilo na samoj nadgrobnoj ploči, ili na ogradi oko groba. Osim grobova tu je i nekoliko grobnica, na kojima su isključivo mermerne ploče. Prezimena pokojnika na ovome groblju su: Andrić, Bošković, Boros, Bečanović, Filipović, Jurošević, Jovanović, Kucarski, Marušić, Milovanović, Marjanović, Stevanović, Škiljević, Ristić i Rosić. Budući da se velik dio naselja Podgajevi zadnjih godina suočava sa klizištima ni ovaj lokalitet nije pošteđen toga, u centralnom dijelu groblja vidljive su ogromne pukotine, osim toga da se primijetiti da je neko pokušao riješiti problem kopanjem prlitkih odvodnih kanala, ali se plašim da problem nije riješen, i da se po tom pitanju nešto hitno treba učiniti.



4. Ostala groblja

Dalje sam planirao ići do Brnjice ali za tako nešto mi je bilo potrebno terensko vozilo i asistencija nekog planinara što nisam bio u mogućnosti obezbijediti. Gorblje se nalazi na parceli označenoj kao k.č.754 k.o. Brnjica, površine je 1504m2, parcela na kojoj se nalazi zove se Dubrava. U potpunosti je obraslo šumom i nalazi se daleko od sela, na visini od 436 m.n.v. Ipak sam doznao prezimena porodica koje su živjele u Brnjici, a to su: Gavrilović, Josipović, Jović, Lazić, Maksimović, Milošević, Nikolić, Novaković, Savić, Todorović i Vasić. Sasvim je razumljivo da na meni za sada nepristupačnom groblju u Brnjici počivaju umrli iz ovih porodica. Mogu pretpostaviti da se najstariji spomenici u Brnjici ne razlikuju od onih u Vrnojevićima ni po starosti ni po obliku.

Dunojevići ili Dunajevići su također jedno staro srpsko selo u skolopu Đurđevika do kojeg ne postoji naročito prohodan put, pa sam i ovdje morao stati pred tom barijerom. Tamošnje groblje je na parceli označenoj kao k.č. 115 upisana u k.o. Dunajevići kao Groblje Dunajevići u površini od 2016m2. Groblje se nalazi u krajnjem gornjem dijelu sela, a okruženo je gustom šumom, sam taj lokalitet je zakošen i obrastao mladim stablima, nadmorske visine je između 510 i 519 m.n.v. Naravno, i ovdje sam se potrudio da doznam barem koje su porodice živjele u Dunojevićima: Bošković, Čvorić, Dačić, Erkić, Miletić, Nikolić, Ristić, Simić, Škiljević i Trišić .



Osim navedenih postoje dva groblja u Tupkovićima, od čega je jedno veliko u Samardžijama, odakle su zadnjih godina često eshumirani posmrtni ostaci i prenošeni na neke druge lokacije, nalazi se na parceli k.č. 807 k.o. Tupkovići zvanoj Nabrežak, površine 13.211m2, na 230 m.n.v., isto je u dosta lošem stanju, sa dosta oštećenih spomenika, te jedno groblje u gornjem dijelu Tupkovića čija mi lokacija nije poznata. Osim toga, u Gradskom groblju u Živinicama postoji dio na kome se sahranjuju pravoslavci, na njemu sam bio više puta, tu preovladavaju mermerne ploče, jer ni samo groblje nije starijeg datuma, ovo groblje obzirom na to trenutno nema neku etnološku vrijednost, budući da su tu sahranjeni i ljudi koji nisu porijeklom sa naših prostora nego su se ovdje našli kao prosvjetni ili drugi radnici te su tu i sahranjeni.



5.Sahranjivanje kod pravoslavnih Srba

Sama sahrana je odnos živih i mrtvih, način da iskažemo poštovanje prema umrlom, i da ga po vjerskim ali i po običajnim normama ispratimo na onaj vječni svijet. Neka groblja imaju svoj kontinuitet, recimo da je groblje u Vrnojevićima tik uz nekropolu stećaka, što će reći da je po nekom logičnom slijedu tu nastalo groblje. Od najstarijih vjerovanja našeg naroda grob se pominje kao vječna kuća, i danas ljudi na grob gledaju sa iste tačke gledišta, te se često i za života naruče svoj nadgrobni spomenik, odaberu parcelu, sagrade grobnicu, naruče kovčeg i slično. Osim toga, kod nas se na grob gleda kao na svetinju, koja se poštuje, on mora biti označen, i orjetnisan u određenom pravcu, kod pravoslavaca je to istok-zapad, s tim da nadgrobni spomenik mora biti sa zapadne strane. O smrti pokojnika prvo se obavještava porodica i najbliža rodbina, kao i kumovi, a oni će dalje obavijestiti druge ljude, nakon čega u kuću umrlog dolaze najbliži rođaci nudeći pomoć i donose često u našim krajevima hranu i piće što će svakako biti neophodno za sahranu. Običaj nošenja crnine također je prisutan od trenutka smrti, kao simbol žaljenja za pokojnikom pa sve dok određena osoba to želi nositi. Najčešće je to period od 40 dana, godinu dana, a često se desi da neke bake do svoje smrti nose crninu u znak žalosti za sprugom, što može biti i par decenija. Sveštenik dolazi na vrijeme sahrane i vrši opelo, kod nas se vrši nad zatvorenim kovčegom, zatim sveštenik poziva porodicu na posljednje cjelivanje pokojnika, čemu prvo pristupa porodica umrlog a onda i ostali (nekada se tom prilikom sanduk otvara, ali češće se ljubi krst na sanduku koji se nalazi iznad glave pokojnika). Na groblju se vrši mali pomen (molitva koju obavlja i izgovara sveštenik), nakon čega slijedi polivanje vinom gorba i kovčega, te spuštanje kovčega u grob nakon čega je običaj baciti grumen zemlje uz izgovaranje :“Laka mu zemlja“, i tom prilikom se prekrstiti. Često se kod nas na samom groblju nakon obavljenog obreda sahranjivanja služi hrana i piće uz tzv. „koljivo“ (uglavnom je za sahranu koljivo različito od onog za slavu, kod je nas u obliku kuglica), to je za pokoj duše umrlog. Iako nije izričito propisano kod nas je običaj da se nakon sahrane poziva kući umrlog, tom pozivu svakako se trebaju odazvati kumovi i najbliži rođaci, a od ostalih kako je ko u mogućnosti, te se i kod kuće poslužuje hrana i piće. Vjeruje se da duša umrlog luta na ovom svijetu 40 dana nakon smrti, zato i pravoslavci poštuju tzv. „četersenicu“, to se poštuje različito od mjesta do mjesta ali uglavnom je to u vidu da se ne sjeda na pokojnikovo mjesto u kući tokom tih 40 dana, da se za taj period pali svijeto u kući, odnošenje hrane na grob, davanjem parastosa na 40 dana i slično. Grobovi se ne smiju skrnaviti, niti gaziti nogama, pohvalno je iste održavati, tj. kositi travu po groblju, čupati korov, saditi cvijeće i čistiti prilazne puteve do groblja. I kod nas se groblja masovno posjećuju na određene datume tj, praznike to su prije svega Zadušnice. Postoje četiri Zadušnice, one uvijek padaju na subotu, a prve su u prvoj polovini mjeseca oktobra tzv. Miholjske zadušnice, zatim u prvu subotu novembra tzv. Mitrovske zadušnice, treće su u posnom tridonu uoči Nedjelje mesopusne a vezane su za pripremu Uskršnjeg posta, i četvrte su u subotu uoči praznika Silaska sv. Duha na apostole u narodu poznat praznik kao „Duhovi“. Dobro je na ove praznike prekaditi grob, no budući da u našem kraju nema stalnog sveštenika, već on iz Tuzle dolazi samo po potrebi, o značajnim praznicima i povodom sahrana, to se samim tim rijetko čini.





6.Zaključak

Ostaci materijalne kulture, zatim toponimi i hidronimi na našem području ukazuju na to da je u srednjem vijeku bosanska bogumilska crkva ovdje imala svoje snažno uporište, i iz tog perioda nemamo zvaničnih svjedočanstava o pravoslavcima koji zadnjih nekoliko stoljeća žive na ovom području. Ponegdje na stećcima imamo ukras oblika koji neodoljivo podjeća na pravoslavni krst, ali o tome ne postoji nikava zvanična i potvrđena teorija, da taj simbol ima veze sa pravoslavnom crkvom. Ali prve zvanične podatke o Srbima nalazimo u popisima koji su izvršeni nakon osmanskog osvajanja ovih prostora, gdje pravoslavce nazivaju Vlasima. U sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine, kao džemati vlaha pominju se izričito od ovdašnjih sela: Đurđevik i Višća. Zatim 1533. godine, od sela koja pripadaju sadašnjoj općini Živinice neka od njih su: Dubrave (u nahiji Spreča) sa 27 muslimanskih i 60 hrišćanskih kuća, Djedino (nahija Spreča) sa 13 muslimanskih i 38 hrišćanskih kuća, Tatarice (Drametin) muslimanskih kuća sedam i hrišćanskih 12, Svojat (Spreča) muslimanskih kuća šest i hrišćanskih dvije, Lukavica (Gostilj) muslimanskih kuća sedam i 32 hrišćanske, Đurđevik (Drametin) šest muslimanskih i 30 hrišćanskih kuća, ako pretpostavimo da barem polovinu od ovih hrišćanskih kuća čine pravoslavne, gdje su onda njihovi grobovi, i zašto nismo imali pravoslavnu crkvu na našem području sve do 1910. godine? Islamizacija ovdje nije bila toliko surova da bi se išlo do uništenja starih grobova, ovdje se na islam prelazilo isključivo zbog ekonomskih razloga, manjeg poreza, očuvanja zemljišnog posjeda, dobijanja novog zemljišta, zbog većih političkih i građanskih prava. I u popisima Autro-Ugarske na ovim prostorima ima pravoslavaca, recimo na prvom popisu u nekim od naših sela to je izgledalo ovako: Višća Gornja 38, Vrnojević 68, Živinice 323, Nevrenča 18, Dunajević 52, Gvozdević 52...

Materijalni ostaci koje sam pronašao govore o postojanju i življenju Srba na ovim prostorima samo u dvadesetom stoljeću, mada je sasvim sigurno da su isti ovdje živjeli i ranije, prije svega to tvrdim oslanjajući se na stare popise stanovništva kao i na usmena predanja koja sam već ranije čuo. Društevno-pravni položaj Srba u prošlosti bio je itekako loš, budući da su velikim naporima uspjeli sagraditi crkvu tek 1910.godine, i da se tek od tada pojavljuju nadgrobni spomenici ove vjerske konfesije od trjanijeg materijala, prvenstveno kamena krečnjaka. Hitno je potrebna sanacija pravoslavnih grobalja na području općine Živinice, posebice groblja u Podgajevima koje je zahvaćeno klizištem, gdje će daljnje sahranjivanje na ovom lokalitetu predstavljati određen

problem, jer su i postojeći grobovi ugroženi. Uređivanje prilaznih puteva, postavljanje putokaza do sada već zaboravljenih vječnih počivališta, čišćenje lokaliteta od divljeg rastinja, sječa stabala koje potkopavaju nadgrobne spomenike, vađenje utonulih kamenih spomenika, spajanje polomljenih spomenika čiji se dijelovi mogu pronaći na licu mjesta, čišćenje epitafa od mahovine, ograđivanje grobalja, te nakon toga detaljna analiza i istraživanje uz sastavljanje popisa, brojnosti i stanja spomenika. Srbi kao narod sa bogatom narodnom tradicijom i predanjima svakako su ostavili jedan važan pečat istoriji ovog područja. Njihovi današnji običaji malo se razlikuju od običaja iz prethodnih vijekova, ali su oni u određenoj mjeri samo prilagođavani trenutnom ambijentu, kao što su recimo postavljanje nagdrobnih spomenika u obliku ploča sa petokrakom za vrijeme socijalizma, ili danas postavljanje ogromnih spomenika od crnog mermera. Napominjem na kraju, da je važnost očuvanja grobalja i vjerska obaveza, ali i obaveza svih nas koji istražujemo prošlost našeg kraja, svaki spomenik je velika i važna priča o narodu, o životu ali i o smrti.



Emir N.



Korištena literatura i podaci:

Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Adem Handžić,ANU BIH, Građa, Knjiga XXVI,Sarajevo,1986.

Glavni pregled političkog razdielenja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1879.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlasi

http://www.katastar.ba/geoportal/preglednik

Likovi zavičaja Miralem Subašić

29.10.2017.



Miralem Subašić rođen je 08.07.1931. godine u mjestu Gornje Vukovije- Masle, danas općina Kalesija, od oca Muje i majke Mejre rođene Ćatić. Miralemov otac Mujo bio je mašinovođa, koji je još u ta davna vremena školovan u Beču, te je perfektno govorio njemački jezik, što je u mnogim slučajevima pomoglo u toku Drugog svjetskog rata kada je spašavao živote onih u koje je bila uperena nacistička puška. Jedan takav slučaj iz 1944. godine o spašavanju desetak civila u Obralića pekari i danas se prepričava u Živinicama. Majka Mejra rodom je iz Olova, a Miralemovi roditelji morali su zbog prirode posla njegovog oca da se presele 1933. godine u Brateljeviće, gdje su dobili stan od željeznice. Tu je provodio djetinstvo uz lokomotive i vagone, sve do početka Drugog svjetskog rata kada se porodica sa osmoro djece seli u Živinice, gdje se Miralem prvobitno školovao.

Na odsluženje vojnog roka odlazi 1953. godine, gdje je dobio vijest o smrti svoga oca 1954. godine, te tada on preuzima brigu za porodicu. Po odsluženju vojnog roka Miralem Subašić se zapošljava u drvno prerađivačkoj industriji Konjuh Živinice, gdje željan znanja stiče nova iskustva a uskoro odlazi na doškolovavanje u Zagreb. Isticao se i kao učesnik radnih akcija.

Možda treba pomenuti činjenicu da je Zaim Subašić, prvi bagerista u Rudniku Banovići bio brat Miralema Subašića, Zaim je nesretnim slučajem izgubio život na radnom mjestu, ali Banovići ga ni do dan danas nisu zaboravili budući da postoji ulica sa njegovim imenom, ranije je postojala i Omladinska radna brigada koja je nosila ime Zaima Subašića.

Miralem Subašić se oženio 1954. godine, Timkom Džaferagić iz Olova, inače trgovkinjom po zanimanju. Timka Džaferagić kasnije Subašić. kćerka je Rasima i Mulije. U braku su dobili troje djece i to Nizamu 1955. godine (Nizama Đug) koja je kasnije stekla zvanje profesora maternjeg jezika i književnosti, a penziju je zaradila u Gradskoj biblioteci Živinice, gdje je radila kao bibliotekar i nekoliko godina kao direktor ove ustanove; zatim Dijanu 1960. godine (Dijana Šabić), koja je stekla zvanje rudarskog inženjera, te je jedno vrijeme bila aktivna i u političkom životu naše lokalne zajednice, zatim Adija 1965. (Adi Subašić) po zanimanju diplomirani pravnik, zaposlen u JZU Dom zdravlja Živinice, koji je i poznati sportski radnik.

Miralem je bio vrijedan radnik u Konjuhu, rano se uključio u društveno-politički rad, te sa grupom kolega Šimom Tadićem, Stjepanom Markovićem i Miladinom Boškovićem odlazi u Zagreb gdje se školuju za pogonske inženjere. Ovo su prvi domaći inženjeri u Konjuhu.



U Konjuhu je Miralem obavljao mnoge funkcije, bio je poslovođa i direktor raznih pogona, ali mu je politika odredila sudbinu. Zbog svojih zalaganja u sindikatu i tadašnjoj partiji, biva prvo nagrađen izborom za mjesto podpredsjednika opštine Živinice. Na toj funkciji ostaje dva mandata, te kao kruna svega uspijeva biti izabran za predsjednika Općine Živinice, a tu funkciju obnašao je u četverogodišnjem mandatu. Ta kruna njegove političke karijere odigravala se u rasponu od 1968.-1978. godine.




Mnogi će vam reći da je Miralem Subašić bio najuspješniji načelnik Živinica, jer je za vrijeme njegovog mandata otvoren Dom zdravlja, Mješoviti srednjoškolski centar, Hotel Konjuh, i započeti su mnogi drugi važni infrastrukturni projekti.

Nakon okončanja mandata na čelu našeg grada, Miralem prelazi u OUR Trgozad Živinice, godine 1978. na mjesto direktora ovog nekad značajnog i velikog trgovinskog preduzeća. Godine 1981. prelazi u Tuzlu u Vodporivredno preduzeće Spreča gdje obnaša funkciju direktora do svog odlaska u penziju.

Miralem je bio gladan znanja, volio je da čita, te je ljubav prema knjizi prenio na svoju djecu. Ono čega se često sjete njegova djeca su riječi:
„Vaša škola će vam biti i otac i majka.“ A djeca su ispunila njegovu želju te su svi fakultetski obrazovani i mnogo su doprinijeli društvu svojim radom, svoju ljubav prema znanju i knizi prenijeli na Miralemove unuke.



Iako podaci o njegovoj političkoj karijeri mogu zvučati senzacionalno i lijepo, treba reći da je i u to vrijeme u tom političkom radu bilo dosta prepreka za Miralema uprkos činjenici da je to bio jednopartijski sistem, nisu svi uvijek bili za progres, ili barem na na onaj način kako je on predlagao, neki su uvijek stavljali lični interes ispred društvenog. A često su se morale poštovati odluke viših organa koje možda i nisu bili prihvatljivi za ovo podneblje.



Borio se za radnike, te je tokom svog partijskog angažmana uvijek apelovao za zaštitu njihovih prava i poboljšanje standarda. Imao je dvije velike ljubavi a to su fabrika Konjuh i politika.



Zanimljiva je činjenica da je Miralem tečno govorio njemački jezik, te je u djetinstvu u ta ratna doba sakupljao i čitao novine koje bi bacali nacistički vojnici, a bio je član i prve biblioteke u našem gradu koja je 1949. godine otvorena u Zvonkovića kući, a zvala se Muslimanska čitaonica.



Stekao je ogroman broj prijatelja širom nekadašnje države ali i izvan nje, suretao se sa ondašnjim zvaničnicima iz svijeta politike i kulture, a poseban utisak na njega ostavio je Džemal Bijedić. Volio je Živinice i ljude sa kojima je odrastao i radio.



Miralem Subašić, nekadašnji načelnik opštine Živinice umro je 07.07.2002. godine.
autor teksta:
Emir Nišić

fotografije ustupila kćerka Nizama Đug

Moji likovni izrazi 6

07.04.2017.

Skulpture

14.02.2017.

Moje skulpture i ukrasno-uporabni predmeti

Slike sudbina 2015.

23.11.2015.

Moja nova, ili bolje reći peta knjiga po redu. U pitanju je zbirka pripovjedaka, sa tematikom života u Bosni i Hercegovini i Vojvodini. Tu su 32 priče i iskreno se nadam da će vam se svidjeti barem jedna. Ljubazno vas molim da istu, ako vam se dopadne podijelite preko društvenih mreža, jer je ona potpuno besplatna.

Emir Nisic- Slike Sudbina by Emir Nisic

Bliha

13.10.2015.

Rijeka Bliha je lijeva pritoka rijeke Sane, izvire u mjestu Donji Lipnik, na visini od 450 m.n.v., dužina toka rijeke Blihe je 23,9 kilometara. Na devetom kilometru njenog toga između Fajtovaca i Gornjeg Kamengrada nalazi se „Blihin skok“, vodopad visine 56 metara (postoje različiti podaci o visini oni se kreću od 40-72 metra) i širine oko 10 metara, koji je čuven po svojoj ljepoti, i koji predstavlja jedan od važnih turitičkih potencijala općine Sanski Most. Ova rijeka ima svoje pritoke u vidu manjih rijeka ili potoka a to su: Suvača, Obarak, Modrašnica, Hatiraj i Suhača. Skoro sve ove pritoke izuzev Suhače izviru na nadmorskim visinama iznad 400 metara. Rijeka Bliha je rijeka brzog toka, a njeno korito je kamenito. Sve svoje pritoke Bliha prima sa lijeve strane.




Rijeka Bliha i Zdena su po narodnim predanjima dobile ime po prelijepim sestrama, tu postoje dvije varijante, prva da su poslije kuge koja je opustjela ovaj kraj, ostala dva brata i dvije sestre, te su braća htjela da ožene svoje sestre kako bi nastavili potomstvo, sestre to nisu nikako htjele pa su ih braća ubila i zakopala u planinu, nakon čega su se pojavila dva izvora. Druga varijanta govori o tome kako su sestre blizanke Zdena i Bliha bile iz imućne porodice, te su ih njihova braća htjela udati za najbliže rođake kako imetak ne bi prešao u neke treće ruke, one to nisu željele pa se jedna bacila sa jedne planine, a druga sa druge, na tim mjestima potekle su dvije rijeke koje narod zove njihovim imenima.

U prošlosti su na Blihi bile mnogobrojne vodenice, a rijeka je kako u prošlosti tako i danas bila sklona povremenim izlijevanjima iz korita, prilikom čega najčešće nanosi štetu stanovništvu u Husimovcima i Zdeni, tj. u svom donjem toku.
Suvača
Suvača izvire u Gornjem Lipniku, ima dužinu toka od 8,4 kilometara, izvire na 548 metara nadmorske visine, a u mjestu Skucani Vakuf se uliva u Blihu na visini od 397,5 m.n.v.

Obarak
Potok Obarak ima tok dužine 2,3 kilometra, a izvire na 410 metara nadmorske visine. U naselju Gorice u Blihu se uliva potok Obarak na visini od 369,8 m.n.v.

Modrašnica
Dužita toka rječice Modrašnice je 6,1 klimetar, ona izvire u Modri, na visini od 451 m.n.v.; u Fajtovcima u svoj tok Bliha prima Modrašnicu na visini od 365,4 m.n.v.

Hatiraj
Iznad mjesta Podvidača na nadmorskoj visini od 496 metara, izvire Hatiraj, i teče prema Blihi svojom dužinom od 9,6 kilometara, što ovu pritoku čini najdužom od svih. U Donjem Kamengradu je ušće Hatiraja u Blihu na visini od 217 m.n.v.

Suhača
Posljednja pritoka je Suhača koja izvire između naselja Vrše i Okreč na visini od 317 m.n.v., dužina toka je 6,3 kilometra a spaja se sa Blihom u Husimovcima na visini od 185 metara nadmorske visine.

Nadmorska visina vodopada ove rijeke je oko 300 metara nadmorske visine. Visina ušća u rijeku Sanu je 154 metra nadmorske visine.

Izmjerene nadmorske visine toka Blihe na nekim mjestima :

Benzinska pumpa Cat- 163,8 m.n.v.
U blizini bazena u Husimovcima- 170 m.n.v.
Husimovci- lokalitet Luke, ispod mezarja- 181 m.n.v.
Benznska pumpa Bes- 198,8 m.n.v.
Fajtovci ispod džamije- 369 m.n.v.

Obzirom na dužinu toka i najvažnije pritoke rijeke Blihe, kao i na oblik reljefa, nadmorske visine kota koje okružuju tok rijeke Blihe možemo zaključiti da njeno slivno područje čine mjesta : Kozin, Lipnik, Bjeline, Modra, Lukavice, Slatina, Podvidača, Okreč, Gornji Kamengrad, Fajtovci, Neprelje, Gorice, Skucani Vakuf, Bošnjaci, Vrše, Suhača, Donji Kamengrad, Demiševci, Husimovci, Brdari, Pobriježje, Zdena, i Sanski Most.
Rijeka Bliha je relativno čista rijeka, a u njoj su svoje stanište pronašle mnoge riblje vrste od kojih svakako prednjače: potočna pastrmka (lat. Salmo trutta morpha fario) i klijen (lat.Leuciscus cephalus), a tokom ljeta u njen tok ulazi i škobalj (lat.Chondostroma nasus) zbog mrijesta. U zadnjem periodu poduzeti su koraci na regulaciji u donjem toku rijeke Blihe, kako bi se naseljeno područje zaštitilo od budućih poplava. Nivo zagađenja nije zabrinjavajući, ali se u koritu može primijetiti otpad neorganskog porijekla od čega preovladava PVC ambalaža, zatim ponekad organski otpad u manjoj mjeri, ali i otpadne vode daju svoj doprinos onečišćenju rijeke.

Emir Nišić

Ljubopitljivo dijete

14.07.2015.

Avdu u sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju staranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima i propisima. Sve službenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve to može stojički da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije ćelav, to mi sami sebi čupamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najteže raditi. Avdo ima nešto kose na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su se otegle i svaki dan kao da je sve duži. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo zamišlja tako što će živjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bašti daleko od grada, vreve, stranaka i ovog našeg sekretarijata. Gdje će moći nešto da raducka i duboko ćuti.





-Mir, tišina, vjetar piri, ptice cvrkujću, čista voda, čist vazduh, uvijek ima voća... Trebaš doći druže Kostadinoviću gore kod mene, da vidiš to i osjetiš.

Oazu mira zadnjih mjeseci počelo je da narušava jedno dijete iz komšiluka kojem se Avdo nekim čudom učinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo nešto pričao, a dobar dio toga i sam sam vidio i čuo kada sam ga odlučio posjetiti jedne subote.

-Da me je napala kuga lakše bi mi bilo. Dođe pa hoda oko mene, pa me pita i propituje, a ja mu ništa ne mogu, dijete je to. Istina, ne čini nikakav zijan. Ali je dosadniji od komarca. Pa ti druže znaš da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam živce, ali neda se eto.

Mališan se zvao Galib, iz istog je sela, živi u kući na istočnim strminama od Avdinog imanja, te kad čuje zvuk Yuga, ili ako ga ne čuje pa ga opazi parkiranog pored vikendice, oko koje je istina velika širina i jedan idiličan mir, a on potrči i mir razbije u komade.

Još ispod šume glasno viče:

-Avdoooo, Avdoooo, druže Avdooo...

A drug Avdo recimo tek je otpočeo neki posao, posao koji voli i koji ga opušta, ali eto ti ga sad, lupi se po čelu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog šale ne riješi.

Trči dječarac od nekih 7 godina, kao da se raduje najdražem gostu, gleda u mene koji sam mu stran, i samo priđe blizu Avde i stade. Zaćuta.

Tek poslije reče:

-Nisam čuo kad si doš'o. Bio sam na onoj strani kod groblja, skuplj'o jaja iz gnijezda, kad čujem idu kola, i ja potrčim.

To mu se zvuk moga Stojadina učinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom propustio čuti i dočekati. Avdo samo prevrće očima, a ja znam to je baš onaj mali o kome mi je govorio. Krenusmo u podnožje imanja gdje je i lijep potok da mi pokaže kolega kako je kalemio voće, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu, i baš razmišljam neko mirno dijete. Kad taman počesmo da gledamo kako se primio koji kalem a ono dijete zavika :

-Avdo, Avdo, šta radiš?

- Gledam kaleme.

-Aha.

-A šta radi taj drug?

-I on gleda.

Krenusmo dva metra dalje a ono dijete opet.

-Avdo, Avdo, Avdo.

Ovaj se pravi da ne čuje i još jedno dvadeset puta čusmo kako ga doziva, i zasigurno prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao.

-Šta je?

- A šta sad radiš?

-Gledam kaleme.

- A šta su kalemi?

- Ne znam, pitaj ovog druga.

Onda poče da doziva mene ne znajući mi ime.

-Druže, druže, druže.

-Kaži mladiću!?

-A šta su kalemi?

-Kalemi su kad hoćeš da na jabuci rastu banane. Našalih se.

A on dotrča do nas pa poče dalje da ispituje.

-Avdo a hoće li stvarno to biti banane?

-Hoće.

- A kad će bit' banana tu?

- Na ljeto kad ugrije.

- A kad će ljeto?

- Još malo i eto ga.

- A kol'ko malo?

-Jebo te banane, vidi šta mi uradi. To Avdo reče meni. Tako je za vrijeme moga posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek išao za nama i pitao sve i svašta, ja sam se smijao, Avdo se mrštio, a mali bio neumoran.

-Radiš li ti druže sa Avdom na poslu?

-Radim, svaki dan.

- I ja ću kad budem veliki raditi sa Avdom.

-Još mi samo to treba. Promrlja Avdo.

Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tužno, jer on više odavno nije domaćin na svom imanju. Znao je Avdo šta ga čeka.

A to je izgledalo otprilike ovako:

Uzeo Avdo grablje i počeo da grabi pokošenu travicu, a on će :

-Šta to radiš Avdo?

-Grabim.

-A što?

-Moram da bude ljepše.

-Lijepo je nama i 'vako. Imaš li ti Avdo konja?

-Konja? Nemam.

-A mi imamo.

-Znam.

-A imaš li kravu?

-Nemam. Vidiš i sam.

-Mi imamo dvije. Je l' znaš kako se zovu naše krave?

-Ne znam.

-Šara i mrkulja.
Ona jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroavi na dijete koje mu smeta.

-Avdo ima li Boga?

-Rekli su da ga nema.

-A kakav je Bog?

-Čuj kakav je, ja ti kažem da ga nema. To pitaj hodžu Ismeta i popa Tadiju, nemoj mene mučiti s tim.

-Je li plav?

-Ko je li plav? Yugo? Vidiš i sam da je plav.

-Je li Bog plav?

-Ostavi se dijete Boga, ako me ko čuje šta pričam s tobom imat ću problema.

-Ima li Bog djece?

-Ama, ako ih ima neka su samo daleko od mene.

-Avdo hoćeš li ti nekad umrijeti?

-Neću, još mi se živi.

-E onda neću ni ja.

-E ja baš hoću, umrijet ću evo ovaj čas, pitaš li me još nešto.

-Umrijet ću i ja s tobom druže Avdo, časna riječ. A jesi li ti komunista?

-Jesam.

-Ako si ti druže Avdo komunista onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni najbolji drug. A je li more slano?

-More? Odakle sad more ? Jest' slano je.

-Pa ko ga je posolio?

-Posolio ga crni đavo, šta me dijete isptuješ toliko!?

-Kako onda mogu da ga piju?

-Šta da piju?

-Pa more!

-O kako poželim da se vratim na pos'o. Drago dijete, pusti me više.

-Šta ti misliš Avdo, je li dalje more ili sunce.

-Najdalji je moj mir, kako vidim.

-Povedi me na more kad budeš iš'o sa ženom i djecom. Povedi me Avdo molim te.

-Divan bi mi onda odmor bio!

Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je šef sekretarijata za plan, budžet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto više odgovaralo i mogao je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je čitao novine. Sve rjeđe je odlazio do imanja, jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viđali su ga vikendom po gradskim parkovima kako lagano šeta i sjedi na klupi. Čekao je da se onaj dječak zamomči pa da počne ganjati cure ili se baviti nečim, te da ga tako ostavi na miru, da Avdo odživi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je kiša, navuče kabanicu pa grabi lišće, a lijepim danima kad baš mora ostavljao bi kola u dnu sela, pa krišom se prikradao svome imanju, i onda u tišini i brzini odradio šta treba da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo došao kraj, otac tog radoznalog dječaka je dobio posao u gradu, te je i ta porodica otišla sa sela. Onda se Avdo obradovao, te nas zvao na imanje, da nas časti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije Avdo je tiho mrmljao:

-Koga li sad ispituje? Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se voća pravi eurokrem? Zašto nema čokolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima najljepšeg konja?



Emir Nišić

O pjesniku, pjesmi i ljepotici Lenki

Iako cijelu priču znam ispričati u komadu, ispričao sam je samo jednom, i to s razlogom. Ovoga puta neka to bude pričanje većem broju ljudi u jednom trajnijem obliku.



U svakome vremenu i na svakom prostoru rađaju se, događaju i umiru velike ljubavi, neke od tih ljubavi ostave svoj trag i u literaturi. Najljepša pjesma u srpskom jeziku nosi pomalo čudan naziv „Santa Maria della Salute“ , sam prevod još više zbunjuje „Gospa od zdravlja“ (negdje stoji: Gospa od Spasa). Naime, to je naziv poznate crkve u Veneciji, a pjesma sa ovim naslovom je vjerovali ili ne ljubavna. Kada sam prvi puta u životu imao priliku da pročitam ovu pjesmu odustao sam poslije prve dvije strofe. Da li je to bilo u drugom, trećem ili četvrtom razredu srednje škole ne bih znao, ali nekim čudom analizu ove pjesme smo preskočili, da li zato što nije bila u važećem planu i programu ili što je moj profesor bosansko-hrvatskog jezika bio veliki i neskriveni srbofob, ne bih znao. Ja sam iz neke radoznalosti odlučio jednog dana da pročitam pjesmu, a ta „čudna“ pjesma čudnog naziva počinje sa : „Oprosti majko sveta oprosti što naših gora požalih bor...“, kome se ovaj toliko izvinjava? Zašto ljudi ne pišu jednostavne pjesme kakve sam pisao ja? I odustanem, smatrajući Lazu bezveznjakom i pjesmu dosadom na koju ne vrijedi trošiti vrijeme. Možda je tako smatrao i moj profesor, inače kvalitetan pisac čijem se djelu jako divim uprkos mom uvjerenju da je bio izrazito nekorektan pri ocjenjivanju i što je često minimizirao vrhunska djela naše književnosti.



Svaka nepravda jednom se ispravi, silom prilika istraživajući dvorce Vojvodine doznam za porodicu Dunđerski koja je imala nekoliko dvoraca tokom 19. i 20. vijeka. Pored imena graditelja i vlasnika dvoraca isticalo se ime Jelena Lenka Dunđerski, jer je baš njoj Laza Kostić posvetio pjesmu „Santa Marija della Salute.“ Kako to? To ona pjesma o majci? Pronađem i pročitam pjesmu do kraja, sve postade jasnije, pročitam treći puta, i ona me osvoji. Ja tu pjesmu danas napamet znam iako je obimna, ali recitujem je nekad samome sebi da je ne zaboravim, pa je pjesma na neki način postala i moje vlasništvo jer je svakog trena u glavi nosim. Tako je lijepi dvorac u Čelarevu meni otkrio jednu zanimljivu ljubavnu priču koju ovom prilikom želim podijeliti s vama.




Laza Kostić bio je talentovan i školovan čovjek, profesor, advokat, predsjednik suda, doktor pravne nauke, treba reći da je doktorat branio na latinskom jeziku. Već u vrijeme kada je sreo Lenku bio je slavan pjesnik. Za sudbinski susret Lenke i Laze kriv je jedan stari klavir. Lenkin otac, Lazar Dunđerski je dvorac u Čelarevu kupio 1882. godine od Nikole Bezeredija, koji je pomenuti klavir jedne prilike jeftino kupio od nekog ruskog grofa koji je sve izgubio na kocki. Kalavir se lijepo uklopio u salon, i novog vlasnika je često zbunjivao, na njemu je počela da svira njegova kćerka Lenka. Kad već ima lijep dvorac, kad već ima taj klavir u salonu zašto da to malo ne iskoristi i unese još ljepote u sve to. Onda najimućniji Srbin u tadašnjoj Vojvodini odluči da organizuje večeri poezije, i tako pronađe slavnog imenjaka Lazu Kostića.



Lenka Dunđerski rođena je 1870. godine, pisala je pjesme, crtala je, te imala glas kojem bi se radovale najveće svijetske operske scene. Govorila je njemački, francuski i mađarski jezik.Školovala se u ženskom liceju u Pešti, a nakon toga u Višem vaspitnom zavodu u Beču. Sahranjena je u Srbobranu u kripti porodične kapele „Sveti Đorđe“.



Dugo se o ovoj ljubavi samo nagađalo. Da li je to bila samo jednostrana ljubav s Lazine strane, ili je bila obostrana... Nedavno se pojavio autentičan Lenkin dnevnik koji je nekim čudom izbjegao spaljivanje nakon njene smrti, i koji je 120 godina od javnosti skrivao tajne koje je javnost željela da zna. Iz dnevnika doznajemo da je ona zaista voljela Lazu Kostića, ali i pravi razlog njene smrti. Dnevnik se pojavio 120 godina nakon njihove ljubavi. Prava je šteta što taj dnevnik 1985. godine nije imao Miodrag Đurđević koji je napisao tekst za TV dramu „Slučaj Laze Kostića“, gdje je sažet cio život slavnog književnika, i gdje mu se pred istorijskim sudom sudilo posthumno za sve što je napravio, pa izeđu ostalog i za Lenkin slučaj. Stav u ovoj drami je bio takav da je Lenka bila samo pjesnička fama i da tu nije bilo nikakve ljubavi. Lazu Kostića vijerno je odglumio Ljuba Tadić, a Lenku sasvim sipatično i iskreno igrala je Dragana Vargić.



I danas se snimaju dokumentarni filmovi i razne emisije o Lazi i Lenki, ali to treba ispričati sa puno topline, što autorima teško polazi sa rukom. Pa da i ja već jednom započnem tu romantičnu priču. Prvi puta su se sreli 1891. godine kako to i svjedoči Lenkin dnevnik:

1891. godine

„Danas sam ga videla prvi put.Došao s mojim ocem. I bata Bogdan mi je toliko pričao o njemu dok sam onomad boravila na njegovom imanju kod Bečeja. Njegova slava je išla ispred njegove pojave. Dok sam ih posmatrala krišom kroz prozor moje sobe kako izlaze iz kočija, primetila sam da ima gibak, ponosit hod, prinčevsko držanje. Kako bih ga opisala? Razbarušene kose, uzdignutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju okruglih i ispupčenih, u kojima se ogleda umnost i duševna dubina...Ne znam da li sam se uspela dobro izraziti na srpskom. O muškima koliko znam, on nije onaj koji bi na prvi pogled zaneo neku devojku. Mada, u mladosti, mora da je bio lep. Kod nas će u Sokolcu odsesti nekoliko dana. Otac će prirediti i prijem u njegovu čast. Mislim da ću imati priliku s njim duže govoriti i bolje se upoznati, naročito s njegovim prelepim stihovima, od kojih mnoge znam, npr. Zvono i često u društvu recitujem napamet.“



Ono što ih je spriječilo da budu zajedno jeste razlika u godinama (čak 30) i razum koji je nadvladao srce („Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, ko besni oluj i stari hrast, najzad sile sustaše mile.Utekoh mudro, od sreće, lud.“) Lijepo je to napisala Lenka da je njegova slava išla ispred njega, tako je to kod velikih ljudi, uglavnom slava ide i ispred imena i ispred pojave. Najjače su te zabranjene ljubavi koje se dese, zapale i onda dugo i teško se gase. Ljubav Laze Kostića i Lenke Dunđerski ni do danas nije ugašena iako su oboje već odavno mrtvi. Ipak stih „Utekoh mudro, od sreće, lud.“ jedan je od najljepših u ovoj pjesmi, stih koji mnogo govori o toj ljubavi.



Laza Kostić se odista zaljubio u 30 godina mlađu Lenku, koja je plijenila svojom mladalačkom ljepotom, bila je školovana i govorila tri strana jezika, svirala je klavir, te znala da upravlja kočijama. Lazu je često dočekivala tako što bi posluga iznijela na trijem klavir pa bi svirala nešto što on voli. U nemogućnosti realizovanja ove romanse kroz brak jer je Laza bio siromašan a Lenka bogata i mlada, još je Kostić sa Lenkinim ocem bio veliki prijatelj, tako da mu sigurno ne bi dao ruku svoje kćeri još bi se i naljutio. Lenka je jedne prilike izjavila da bi se udala za čovjeka samo kakav je Laza Kostić. Pošto je uvidio da ne može da je oženi, on nju nudi svome prijatelju Nikoli Tesli, ali Tesla mu odgovara da njega žene ne zanimaju te da je on posvećen samo nauci. O svemu tome pisala je Lenka u svom dnevniku. Rado su vrijeme provodili skupa, i izgledalo je da su samo prijatelji, šetali su, Laza joj je recitovao, ali bilo je ipak tu i nešto više.



O Petrovdanu 1891. godine

„Gospodin Laza je pristao da mu otac bude dobrotvor. To znači da ću ga svakodnevno viđati bar godinu dana i razgovarat ćemo do mile volje. Mojoj sreći nema kraja.“



Već je i ovdje jasno da je Lenka zaljubljena i opčinjena Lazom Kostićem, koji je u to vrijeme bio vjeren za Julijanu Palanački još od 1884. godine, bogatu udavaču koja ga je čekala punih dvadeset godina. Julijana Palanački supruga Laze Kostića je jedina žena kojoj on nije posvetio niti jednu pjesmu, niti jedan stih. Čudno, zar ne?



Na Ognjenu Mariju 1891. godine

„Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!“



Uoči sv. Ilije 1891. godine

„G. Laza me uči engleskim rečima, i pomalo sada razumem i taj jezik.On kaže da je na tom jeziku ispevana najlepša ljubavna tragedija. Romeo i Julija, od g. Šekspira. Rekla sam da ću samo zbog ove tragedije engleski naučiti, na šta je on dodao: »Nadam se da naša priča neće biti takva.« Čvrsto sam mu stegla ruku.“



Ovo jasno dokazuje da je već tada zaživjela njihova ljubav, koja je nažalost završila jako tragično, iako se punih 120 godina do pojave ovog dnevnika tvrdilo suprotno. I puno se toga svih tih godina nagađalo, izgledalo kao slučajno i izmišljeno.



O Duhovima 1892. godine

„Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom.“



Oko Petrovdana 1892. godine

„Sutra g. Laza odlazi od nas. Kaže da mora da se odvoji i osami. Mene muči nešto drugo- da li odlazi zbog mene?

Bila sam u pravu. Uveče, pre rastanka, dao mi je pisamce i zamolio da ga otvorim tek kada ode. U pismu je bila samo pesma, samo stihovi bez početka i kraja. Odmah sam sve razumela. Sad je ostalo samo da ovom pesmom razgovaram dok je odsutan, dok smo rastavljeni...



Koga takne tvoja ruka

Oko tvoje kog prouka

Biće vredan toga struka

Toga lica, toga guka

Tih milina i tih muka,

Biće vredan, kako ne bi

Blago Tebi...



Neizrecivo mi je prazno u duši. Kuda god da se okrenem, očekujem da vidim njegovu dragu, razbarušenu pojavu, tople oči i pogled koji me svuda prati. Bože, ja sam srećna jer se prvi puta taj osećaj rodio u meni, i to prema takvom, u svakom pogledu, odličnom čoveku.“





To je onaj momenat kada je Laza utekao preko Dunava u manastir Krušedol. On čak nije ni skrivao razlog svog odlaska od lijepe Lenke. Pa ona u svoj dnevnik zapisuje i ovo :



S jeseni 1892. godine

„G. Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže» Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne smem da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zasto sam i pobegao od vas.«

Šta je prepreka našem osećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Moga bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on.“



Istina, socijalne razlike oduvijek su bile prepreka za mnoge ljubavi. Lenka se zaista upila u njegove misli i to je tako ostalo sve do njegove smrti. S jedne strane mučilo ga je to što je već vjeren, što je toliko stariji od nje, što je siromašan a ona bogata, što je prijatelj njenog oca, i što je voli više od sebe. Kao što su ustanovili u TV drami „Slučaj Laze Kostića“, on je, kažu, bio kukavica.



Oko Božića 1893. godine

„Kamo ona bazgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene... Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo....

Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače. Vodili smo ozbiljne i mučne razgovore.

-Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.

-Ali g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?

-Ja sam star i nedovoljan Vas. Ni po čemu nisam dostojan- ponavljao je.

-Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću.Vi se nečeg bojite g. Lazo?“



Sve do pojave ovog dnevnika bio sam uvjeren u neke slučajnosti u toj priči, sada vidim da ništa nije slučajno bilo i da je Laza u cijeloj priči negativac, koji se najljepšom ljubavnom pjesmom samo pokušao iskupiti, i dobiti oprost i od Lenke i od svih ostalih.



S proljeća 1894. godine

„Volela bih da mi se nešto dogodi. Došla sam ovde da svisnem. Bog da mi prosti, ovo neće na dobro izaći.“



Gdje bi to Lenka mogla doći? Vjerovatno u dvorac Fantast u Novom Bečeju čiji je vlasnik bio njen brat, a koji važi za najljepši dvorac u Vojvodini. Starine u ljepote dvoraca i mene su cijelog uvukle u ovu ljubavnu priču, a u svakom dvorcu bilo je nekih zanimljivih događaja, velikih ljubavi, i još većih tugovanja. Čak je i slavni kompozitor Betoven upleten u jednu ljubanu priču koja se veže za jedan drugi dvorac u Vojvodini, nagađa se da je čak i dolazio tu. Ipak, po meni najtužnija priča svakako je ona zbog koje je Laza Kostić napisao u pjesmu „Gospođici L.D. u spomenicu“.



„Svet je svakog pun stvorenja

Jednom cveća, drugom stenja

Jednom žetve i košenja

Drugom želja i prošenja

Tebi mladoj mladoženja.

Ali koga majka rodi

Te mu sudba tako godi

Da je vredan toj divoti...“



Lenki je svakim danom bilo sve teže. Jedino je mogla ponekad da se izjada svome dnevniku. A Laza se mučio sa moralnim normama i svojim osjećanjima.



Ljeto Gospodnje 1894.

„Još jedno leto. On se jednako ne javlja. I pred jednom apotekom sam zastala i kupila prašak za spavanje. Apotekar me je upozorio da je veća doza od propisane prelazak iz sna u san. Iz sna u san? Možda je to ono što mi je potrebno.“



Nakon toga se Laza sjetio svoga prijatelja Nikole Tesle te mu je nudio Lenku za ženu. Ona je kažu čak na to bila i pristala. Napisao je Laza svom prijatelju Nikoli o Lenki koju mu nudi između ostalog : „Ja mislim da bi i mrtvog oživela...“



O ljetu 1895. godine

„Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kratko! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronačazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog...Ovo više ne mogu da izdržim!“



Laza se nakon toga ženi svojom vjerenicom bogatom Julijanom Palanački, vjenčali su se kada je njoj bilo 46 godina, a njemu 54. Bila mu je dobra i vjerna žena, ali nikada nije zasjenila tu vječnu Kostićevu ljubav. Jedan hroničar je zabilježio da su mladenci koji su te toga dana vjenčali u Somboru imali ravno stotinu godina. Kum na njihovom vjenčanju bio je Lenkin otac, Lazar Dunđerski.



O Maloj Gospojini 1895. godine

„Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam mu nažao učinila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to pade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?“



6. novembar po starom kalendaru 1895. godine

„Ja još ne znam, i ne smem do kraja da kažem, ali... mislim da se sve odlučilo, i od tada kao da se sve izmirilo u meni i učinilo me čudno spokojnom. Kao da je odjednom sve došlo na svoje mesto. Ako je to cena mog spokoja, onda mu rado idem u susret. Sada samo čekam svoj rođendan. Sve je čisto kao kristal i jasno. Mirna i spokojna, nakon svega. Nakon tako dugo vremena. Umesto da me dariva, ja ću njega, i sebe, darivati. Poklonom večnim. Kojim ćemo se vezati u večnosti.“



Lenka je teško podnijela tu činjenicu. Ali je nešto kasnije na svom medenom mjesecu i Laza Kostić dobio vijest koju je jedva preživio. Dok je sa svojom suprugom oblizazio prelijepu crkvu Santa Maria della Salute, do njega je došao glas da je u Beču umrla Lenka Dunđerski. A o tome govori u svojoj pjesmi :
„Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvevde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!“





7. novembar po starom kalandaru 1895. godine

„Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve...“



Iako je zvanična verzija bila da je Lenka umrla od tifusne groznice, bilo je nagađanja da je u Beč otišla trudna te da je umrla prilikom abortusa. Nažalost Lenka je sama sebi oduzela život, ili je bolje reći da joj je još ranije svojom ženidbom život i volju za životom uzeo čuveni pjesnik Laza Kostić. Porodica je nakon njene smrti spalila i uništila sva pisma i stvari koje bi mogle biti kompromitirajuće, ipak Lenkin dnevnik nekako je uspjela sačuvati Lenkina sestra Olga, te ga predati Lazi Kostiću. Bilo mu je teško i svu težinu i gorčinu opisuje njegova pjesma umirućeg labuda, koju je u sebi nosio punih 14 godina, te je jedne prilike nakon što je i napisao na godišnjicu Lenkine smrti i recitovao u dvorcu Čelarevo. Samo je nju sanjao i čuo njene korake, osjetio njene usne, tako Laza u svom dnevniku na čistom francuskom jeziku piše:

„Znate, za mene L. nije sasvim mrtva...ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi.To baš ona bude tu. Ona udesi san. Ona uđe u moju pamet, moju dušu za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom.“



„Treći avgust 1908. Kada sam se probudio, činilo mi se da još osećam pohotljivu opekotinu njenih usana i teško bi mi bilo da shvatim da je to samo obećanje sa onoga sveta. O, ali kakvo obećanje! Nema zemaljskog blaga koje vredi tog obećanja u snu.Nijedno nepokretno imanje nije tako osigurano kao taj divni odblesak, taj nebeski pozdrav sa one strane groba.“



Igrom slučaja svoje živote su okončali u Beču i Lazina supruga Julijana kao i sam Laza Kostić 1910. godine, baš u gradu u kome je sebi život oduzela Jelena Lenka Dunđerski. On se u svojoj pjesmi nada da će sa časom smrti biti ponovno s njom, i to će biti konačno. Jer na onom svijetu sve razlike ćute.



Razlog zbog kojeg pjesmu Kostić počinje sa „Oprosti majko sveta što naših gora požalih bor...“ i što se obraća toj crkvi čija ga je ljepota oduševila je taj što je ranije napisao pjesmu „Dužde se ženi“, gdje je pogrdno pisao o Veneciji jer uništavaju dalmatinske šume za njihovu crkvu. „Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub...“



Stihovi koji se meni najviše dopadaju su oni gdje pjesnik opisuje Lenku : „Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u zorin svit...“ ; zatim gdje kaže : „U nas je sve k'o u muža i žene samo što nije briga i rad...“; i naravno „ A deca naša pesme su moje, tih sastanaka večiti trag...“



Pjesme su mnogobrojni tragovi o beskonačno mnogo ljubavi. Pjesme su uglavnom čiste i nevine poput djece, pjesme su veza vječnosti, posebno ako postanu poznate poput najljepše pjesme Laze Kostića.



Emir Nišić



ENIGMA EMINA

26.06.2015.

Mjesec šesti, na kalendaru fotografija Mostara koja istini na volju nije neophodna da bih se u ovom mjesecu sjetio Mostara. Jer Mostara se neki od nas često sjete. Danas sam konačno dokon za razmišljanje o pjesnicima i njihovim muzama, a broj mostarskih pjesnika zasigurno je impoznatan trocifren broj, dok je broj mostarskih ljepotica daleko veći. Ipak, jedan pjesnik i jedna ljepotica, drže vodstvo ispred svih.



Bližio se kraj školske godine, a mi đaci, osnovci siti ranih trešanja Mostarki, i zelenih džanarika (divljih šljiva) maštali smo o raspustu koji dolazi, a on je sa sobom donosio kupanje u rijekama, bazenima, odmor od knjige, a dobar dio đaka radovao se moru. Slijedio je čas matematike, bio je treći ili četvrti toga dana, nastavnik Avdić je kasnio dobrih deset minuta, prvi puta od kada ga znamo. Bio je to tačan i uredan čovjek, precizan kao i svi matematičari, i naravno često je govorio kako se sve može dokazati matematički, u šta nas je pokušao uvjeriti i tog dana. Ušao je u učionicu, spustio na katedru dnevnik i neku bilježnicu te stojeći počeo da nešto brzo zapisuje i ono što zapiše brzo i precrta, pa onda ponovno, piše. Čudili smo se svi zašto prvo nije upisao čas u dnevnik, odsutne đake i već kako je običaj grdio nas zbog neuredno obrisane table, ali čudo je tek uslijedilo. Učenicama u prvim klupama postavio je neobično pitanje:



-Kad je rođen Aleksa Šantić?



Niko od njih nije znao, a onda je kao razigrano dijete išao od đaka do đaka, pitajući otpilike ovim redom:



- Šta imaš iz jezika ?

- Pet.

- Pa kad je rođen Aleksa Šantić?

- Ne znam.

- Kako onda imaš pet?



Ja sam odgovorio protupitanjem, odakle to pitanje sad u matematici i kakve veze ima Šantić sa tom naukom, tu je stao pa polako pojasnio razlog svog kašnjenja i ovog pitanja.

Tog dana u našu školu svratio je neki njegov kolega, sad da li je to bio kolega matematičar, kolega nastavnik (bilo čega; jezika, tjelesnog, geografije), kolega šahista jer je i naš nastavnik Avdić bio strastveni šahista, ne bih znao. Pošto se u zbornici pričalo sve i svašta, došlo se nekim čudom i do Emine iz Šantićeve pjesme. Kolega je tvrdio da je njemu na fakultetu predavo prefesor koji je bio oženjen baš tom Eminom. To je zaintrigiralo našeg nastavnika, pa je htio to matematički provjeriti i eventualno dokazati. Pred njim su bile fukcijske i neodređene jednadžbe koje je valjalo riješiti kako bi potvrdio ili opovrgnuo priču svog kolege.



-Pa sad ako je on išao na fakultet šezdesetih godina, eto neka mu je taj predavao 1968., a profesor na fakultetu je recimo imao tad 60 godina, i znači da je bio pretpostavimo 1908. godište, i ta njegova žena je bila približnih godina, ako se udala sa dvadeset recimo, to je bilo 1928., dok je bila djevojka to je bilo ranije, pa kad je živio Šantić ja ne znam, a nikoga u zbornici od ovih što predaju jezik, zato ja vas to i pitam. Ako imate te petice iz jezika, trebali bi valjda znati kad je rođen slavni pjesnik, kad je umro barem ?



Nakon toga neko je izvadio čitanku i pronašao dragocjen podatak za nastavnika, a to je bilo da je Aleska Šanić rođen 1868. a umro 1924. godine.



-Moguće, moguće.



I nastavi da računa, nakon što nama zapisa neki zadatak na tabli, kako bi se nečim zabavili i kako nam čas ne bi uzalud propao. Meni je bilo čudno kako to da neko može izračunati takvu stvar. Tad sam malo znao o Aleksi, o Emini još manje, iako sam već tada bio šolski pjesnik čije su pjesme znale biti objavljene po dječijim časopisima tog doba. Ali su me kasnije prilike primorale da o njima više doznam. Prvo sam odgledao TV seriju „Moj brat Aleksa“, a nešto kasnije shvatio da filmska istina nije što i materijalna istina.



Kao prvo mome nastavniku Avdiću netko je prenio dezinformaciju, netko je u tom lancu nešto pogrešno čuo ili shvatio. Profesor X koji je predavo kolegi Y možda i jeste bio oženjen nekom Eminom iz Mostara, pa je netko iz dokolice ili ko zna čega pustio glas da je to baš ta čuvena Emina. Iako je moj nastavnik svojim formulama učinio priču sasvim vjerovatnom, to ipak nije odgovaralo istini. Ali mene su nešto kasnije priče i zapisi o Emini bacili u tešku dilemu.



U jednom slučaju tvrdi se da je pjesma Emina napisana i objavljena 1902. godine, a u nekima da je to bilo 1903. godine. Jedno je sigurno da Aleksa Šantić nikad nije progovorio ni riječ sa pomenutom Eminom, ali je bio na neki način opčinjen njom i u njoj pronašao inspiraciju, te tako napisao pjesmu koja je planetarno poznata, a koja je pretočena i u sevdalinku te kao takva slovi za najpopularniju.



Ako je Aleksa Šantić rođen 1868. godine (a jeste) te 1902. godine imao je 34 godine, mada u većini tekstova i predanja koja sam čuo po Mostaru stoji da je Aleksa napisao Eminu sa svojih 35 godina, što otklanja nedoumicu i datira pjesmu u 1903. godinu. Samim tim Aleksa više nije sporan, nikada se nije ženio pa je razumljivo što je u tim godinama kao mator momak još zagledao djevojke i to mlađe. Koliko mlađe ?



Emina Sefić, kćerka mostarskog imama Saliha Sefića koji je predavao islamsku pouku djeci u mektebu koji se nalazio kod Starog mosta uz kulu Hercegušu (te su ga zvali Sefića mejtef), rođena je 1884. godine, udala se kažu sa 16 godina za Avdagu Koludera mostarskog veletrgovca. Podatak koji pobija ovo je godina njenog rođenja 1884. , što će reći da je ona te 1903. godine imala cijelih 19 godina (odnosno 18 ako računamo da je pjesma nastala 1902. godine). U jednom od tekstova o Emini pročitao sam i pomalo strašnu tezu o tome da je u momentu kada joj je pjesnik posvetio pjesmu imala svega devet godina. Ono što je tačno je to da je najstariji Eminin i Avdagin sin Alija rođen 1903. godine. U tekstovima koji govore o Emini podaci o njoj su nabacani, kaže se recimo da je rođena 1884. , da je pjesma nastala 1903., te da se ona udala sa 16 godina, da je umrla 1960. godine u svojoj 83. godini, a niko nije htio da postavi stvari u obliku 1903-1884=19 ili 1884+83=1967. Razumijem da mi koji pišemo ne volimo matematiku, ali bolje je provjeriti jednostavnim računskim operacijama.



Da li je najslavniji mostarski pjesnik pjesmu pisao po sjećanju ili je pjesmu pisao već udatoj ženi? Volio bih da sam ovu dilemu „nabacio“ još onda nastavniku Avdiću, pa neka izračuna i to, ako može. Po predanju moje nene, njena je bogata ujna još u neka doba išla u Mostar s namjerom da vidi tu lijepu Eminu koja se pominje u pjesmi.



Sama pjesma jako je rasrdila Aleksinog strica i starijeg brata, jer su to smatrali sramotom, da on piše o Sefićevoj kćerki kako se vrcka po bašči sa ibrikom u ruci. A možte zamisliti tek kako je bilo imamu Sefiću? I kako se osjećala ta Emina koja sa dotičnim nikada progovorila nije. Ona je po svom sjećanju jednom kazala doslovno ovako :



„Sretala sam ga često, kad bi išla u mekteb, u školu, ja l' na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je „Kara majka sina Ahmeta“ uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on to pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je lijep čovjek. „



Zašto je Šantić često bio u Ćorovića avliji pojašnjava poznata činjenica da mu je pjesnik Svetozar Ćorović bio zet, te je njegova sestra Persa Ćorović nakon Aleksine smrti poklonila njegovu radnu sobu Zemaljskom muzeju u Sarajevu.



Svo to vrijeme Emina nije marila za svog pjesnika, te je svom suprugu Avdagi rodila 14 djece od kojih mnoga nisu preživjela, u prvom dijelu tog bračnog života živjela je u izobilju i bogatstvu u velikoj kući na Carini u Donjoj ulici, baš u neposrednoj blizini Carinskog mosta. Za nju kažu da je bila kako lijepa, tako i ljupka, te da nikada nije isticala ni svoje bogatstvo ni ljepotu. Njen muž prvi je u Mostaru imao automobil, zatim među prvima je njihova kuća imala i električnu energiju (1912.), zatim moderni vodovod i telefon. Imala je poslugu ali je i sama brinula o ukućanima, te im bila predana.



U jednom izvoru pronašao sam i imena njene djece : Alija, Šerifa, Ziba, Ramiza, Dutka i Besim. Emina Sefić Koluder umrla je 1967. godine, mada postoji podatak da je umrla i 1960. godine u starosti od preko 80 godina, što se onda nikako ne poklapa sa ostalim činjenicama. Živjela je tačno 83 godine, a njen suprug Avdaga umro je u svojoj 94. godini.



Avdaga je bio veliki trgovac, koji je čak trgovao i na berzi. Baš je berza uništila njegov imetak, kupio je kažu dosta kafe, ali je ubrzo cijena kafe na berzi drastično pala, i onda oni napuštaju veliku kuću, te su se preselili u jedan poslovni prostor koji su preuredili za stanovanje, a to je bilo u Hendeku, gdje je opet u blizini bio most, i to onaj Stari most, po kome je Mostar prepoznatljiv.



Zanimljiva činjenica je da je prvi radio-aparat u Mostar donio Eminin sin Alija koji je nešto kasnije bio zaposlen u Radio-televiziji Sarajevo. Eminin sin Besim umro je u Sarajevu 1996. godine. Uprkos ogromnoj popularnosti koju je sasvim slučajno doživjela, Emina se držala podalje od javnosti, isticala se samo kao uzorna supruga, dobra majka, vrijedna domaćica. A to da je baš ona ljepotica kojoj je čuveni pjesnik napisao pjesmu govorili su drugi. Pitam se da li bi neka od današnjih ljepotica o kojoj bi se napisala pjesma (otpjevala bolje bi odgovoralo, jer danas pjesnici uopće nisu popularni, ali zato jesu pjevači ), ostala u anonimnosti ne želeći na račun toga zgrnuti ogromno bogatstvo. I ova činjenica dobro nam govori o skromnim ljudima kakvih je bilo prije, a sad ih jako malo ima.





Emina zapravo i nije umrla, ona je ostala vječno da živi. Pjesma Emina ponos je svakog Mostarca, čak i onima koji u životu nikad ništa čitali nisu, znaju ovu pjesmu i znaju ko je njen autor. Po onome što se vidi iz TV serije „Moj brat Aleksa“, ali iz knjige „Mostarenja“ , Šantić je trebao napisati pjesmu za list Kolo iz Beograda, sa tematikom iz muslimanskog života i onda je tražeći inspiraciju sasvim slučajno naišao na Eminu. Zbog toga je i njegova pjesma prepuna turcizama poput : alčak- lopov, din- vjera , hamam-javno kupatilo...



Kako god bilo, Emina Sefić Koluder je i po pričama Mostaraca, i po pisanim izvorima, ali i matematički zaista Emina iz pjesme Alekse Šantića. Od 2010. godine, ona u svom Mostaru blizu Lučkog mosta ima i bronzanu statuu, koja zapravo nije urađena po njenim fotografijama već po zamisli umjetnika Zlatka Dizdarevića koji je svoje djelo stvarao tri mjeseca.



Ima nešto čudno u pjesnicima i u ženama, nešto što ih spaja i češće razdvaja, sve ovisno od životnog trenutka. Jedan spoj je najvažniji, onaj vječni, kada ni pjesnik ni ljepotica nisu živi, spoj koji se pjesma zove.



Emir Nišić

Trag ljubavi sanske

20.05.2015.

Najnovija priča koju je objavio portal inmedia.ba Sanski Most

Trag ljubavi sanske

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.