Molitva za rođendan
Molim Te,
ove godine mi daruj spokoj.
Ne dopusti da me uznemire
silne nepravde
i upaljeni ožiljci.
I molim Te,
da uspijem zaliječiti nove rane
ako do njih dođe.
A doći će...
Već je došlo.
Molim Te,
daruj mi razum.
Malo više crno-bijelih nijansi logike
napravit će od mene čovjeka.
Ne vjerujem u logiku,
ali pomozi mi da povjerujem.
Očito se drugačije ne može.
I posljednje;
vrati mi vjeru.
Onu glupu, naivnu vjeru
koja me držala u uvjerenju da će
se sve posložiti
i u najgorem trenutku.
Vjera u čovjeka
i vjera u Ljubav...
Ne daj da postanem kao oni
koje sam vidjela;
hladna i nepomična.
Dragi moji,
od srca vam želim sretnu i uspješnu Novu godinu.
Oprosti
Preduboko smo ugazili
u kaljužu samosažaljenja
i ne znamo šutjeti.
Pregristi jezik.
Zariti zube u okusne pupoljke
i ne reći
sve ono što zapravo ne mislimo
i što nikada neće ispasti
onako kako naš intelekt sebi opisuje
prije nego se formulirane fraze verbaliziraju.
Nisi ti kriv.
Ni ja nisam kriva.
A opet...
Podjednaka odgovornost
upire u oboje svojim dugim hladnim prstima.
Samo što se pravimo
da ne vidimo.
Ja ću okriviti tebe.
Ti ćeš okriviti mene.
Najbolje bi bilo da na trenutak osluhnemo tišinu
i smirujuće zvuke
noćne oseke
kako nas iz daljine zove
na čajanku s nimfama i panovima.
Zašto je toliko teško
materijalizirati onu pravu misao;
baš onu koja će posložiti svaku notu melodije
koja će nas ponijeti stazama kojima smo isprva i krenuli?
Naš put,
put za koji znamo
da je duboko ucrtan u svaku molekulu
našeg najosjetljivijeg mišića.
T-dm... T-dm... T-dm...
Ono i dalje kuca.
Sila kozmosa u našim prsima
želi letjeti,
a uporno joj krešemo perije.
Zbog čega?!
Ponos.
Taj je pojam čovjek izmislio
kako bi mogao leđa okrenuti kada mu postane teško.
Najlakše je odustati,
moj Ti.
Najlakše je reći
da je dosta,
da ne možeš više,
da boli,
da će boljeti,
ili da je boljelo.
Zbog ponosa.
Tko se usuđuje reći mi da ponosan čovjek
nikada ne bi istupio
i tražio oprost?
Tko?!
Oprosti mi.
Nisi ti kriv.
Ni ja nisam kriva.
A opet...
Mogla sam ne biti
Pomalo sam zanesena
zvukom snijega koji iščezava.
Brojne misli:
sretne,
tužne,
psihotične,
kaotične,
smislene,
besmislene,
ljubomorne,
velikodušne,
brutalne,
silno nježne...
Brojne i neizrecivo
teške.
Pronašla sam stara mišljenja
danas na polici,
među knjigama;
među lijepo upakiranim mislima.
Pogodila me prolaznost,
neka prošla prijateljstva.
Jedno osobito.
No,
ne želim razmišljati o tome.
U susretu sa samom sobom,
posve iskreno govorim:
"Prošlost neka ostane prošlost."
I neka ostane.
Neke stvari,
misli
i osjećaje
vrijedi pokušati spasiti.
Druge pak
zaključati i potisnuti
duboko
u mračnu stranu superega
da tek tu i tamo
zapeku.
Zabole...
Ali samo to.
I ništa više
ni manje.
Apsolutno ništa.
Brojim u glavi proteklih
tristo i kusur dana
i jedina suvisla misao koja me opsjeda je
da sam mogla ne biti ovdje.
Ali drago mi je da jesam.
Bosa u snijegu
Bosa u snijegu.
Hladnoća postepeno
preuzima moje nožne prste.
Otupljenost;
ne osjetim više
rane i ožiljke.
Obamrće svakog ljudskog osjeta,
svakog živca
na vrhu nožnih prstiju.
Bosa u snijegu.
Stojim.
Pokušavam pogledom
obuhvatiti nešto manje od
pet kilometara.
Dugo to priželjkujem.
Nisam uspjela,
ali kao da više nije ni važno.
Ne osjetim noge.
Otkazuju.
Bosa u snijegu.
Nakon toga
samo bosa...
Prijatelju za rođendan
Staze se vijugaju
šarenim horizontima,
a naše noge
tvrdoglave, kao da je sve predestinirano,
koračaju raznovrsnim sjećanjima.
Neke ćeš sačuvati
i svakodnevno
skidati fine niti prašine
ne bi li sjećanje postalo sadašnjost.
Druge ćeš nemarno
(ni primjetiti nećeš)
ispustiti negdje sa strane puta.
Možda ih pokupiš,
a možda se i ne sjetiš da si izgubio.
Zadrži me u pokojem sjećanju.
Zbunjenost...
Pomalo si razočarana;
vjeruj,
nema ništa od ležanja u mraku,
pa makar i u fetus položaju.
Trgni se,
dosta je bilo
iskustva sa oblacima.
Siđi dolje.
Prije ili kasnije ćeš morati.
Što to prije učinimo,
prije će zarasti.
Krvariš malo,
pa što?
Svi krvare...
Nije to zbog njega,
ni zbog promjene.
To je zbog trenja u disanju
koje osjećaš
kad se sjetiš.
Sjetiš se...
Ili bolje,
nemoj se sjetiti.
Ali onda je to represija.
Ne!
Ipak se sjeti,
jer s vremenom će prestati boljeti.
Mora...
Sve je u redu
Gluha tišina;
ne vidim više bestjelesne karaktere
oko sebe.
Straha više nema.
Nema ni ljubomore.
Dosegli smo svako dno
i pokoji vrhunac.
Mnogo,
nebrojeno puta,
bili smo zvijeri
koje ne prepoznajemo
u svojim očima.
Sve je to dio života.
Valjda...
Ljubav je lijepa,
ali zahtijeva disciplinu;
nešto prekasno sam shvatila.
Zbilja razumijem.
I sve je u redu.
Mora biti...
Snijeg
Univerzum se klanja
tvojim obećanjima;
pomogao ti je da mi daruješ snijeg.
Kroz prozor se nazire
lepršav i sterilan,
pozivajući me
da izađem otvorenih usta.
U situacijama kao što je ova,
ponekad poželim da si zao.
Mislim da zapravo to i nije bitno...
Snijeg:
savršenstvo oblika
i jednoličnost,
statičnost;
izgleda vječno.
Možda sam te zapravo usnula,
možda nisi postojao.
Možda si samo bio malo stvarniji
od ostalog što je bilo nestvarno.
Vrijeme je da zaspem u snijegu.