četvrtak, 22.09.2011.

Ustanak na krivu lijevu

Moja posao je glup. Priznajem nakon tri mjeseca istog i nakon potpisanog ugovora na još toliko (blago pameti koja se taloži u mojoj glavi). Ako vas ikad nazovem i predstavim se sa ultra ljubaznim "Halo dobar dan poštovanje" slobodno mi kao i ostatak lijepe naše poklopite slušalicu uz isto kulturno "Ne zanima me ništa" samo sa tonom od kojeg uho boli narednih pet sati, pošaljite me kvragu ili mi odbrusite nešto što će me nasmijat jer sam eto nakon tri mjeseca navikla na ljude i one koji sebe nazivaju ljudima pa se sad smijem.

Kad se razbrbljam sa nekim kulturnim gospodinom jer izvinite moje dame pretežno sve vi te koje su nekulturne, onda sam u čudu ostatak radnog vremena jer on je ljubazan, nije zadrt i pazi ovo čita novine i zanima ga svijet i njegova unutrašnjost, zna reči doviđenja i hvala. Dvije riječi ne tako teško pamtive, a uhu tako ugodne. I ne bole, al niti malo.

Obožavam se osjećati kao rob, jer onaj iza mene ima gušt svako malo tjerati nas da se osjećamo upravo tako jer on je glasan, samo u svojoj glavi pametan i suvisao, ima sve odgovore doduše krive, al na prava pitanja. Obožavam i trenutak kad se netko napokon udostoji zavikat gotovi smo kao da smo kolektivno u WC-u kod Karla (iako Karlo nije Nizozemac) mada se nekad i osjećam kao da jesmo, ali to je samo feeling koji dođe i prođe. I meni trebaju silno te kune koje uredno stignu i ta plača do koje plačem i kukam jer sam već nakon tjedan dana od primitka iste potpuno švorc. Priznajem ja ne znam kako štedit mada to planiram iz mjeseca u mjesec, al to je samo plan u mojoj glavi baš kao i onaj jutros koji je bio da napokon ustanem na pravu stranu ili nogu sasvim nebitno i potpuno kasno.

- 09:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.12.2010.

Priznajem....aj em freak

Okej znam da sam freak kada su u pitanju malena (a pritom mislim na stvarno malena) bića, dlakava il možda ne, sa dvije ili ne dao Bog više nogu. Žohara primjerice ne mogu vidjeti ni krepanoga. Čak i tada u rigor mortes (il kako već) stanju mi predstavlja apsolutno po život opasnu beštiju. I pokušavala sam po sto puta riješit se te nazovimo je tako fobije (mrzim tu progletu riječ) ali kad sam nakon bliskog kontakta sa istom shvatila kako nikada, ali baš nikada neću ostati mirna i bez visoko tonažnih krikova odlučila sam nekako živjeti s tim. Pod živjeti mislim na sljedeće mjere opreza koje sam sama sebi uvela:

1. nikad, ali baš nikad ne uvlačiti ruku u uske i mračne prostore po stanu, pa čak ni ako mi netko drži stražu i uperenu lampadinu kraj rupe.

2.nikad ne ubijati pauka sa krpom uz zamah jer se isti može odbit na zid, pasti mi na glavu, osakatit me i oživit (nikad se ne zna) pa me napast

3.kad me u snu probudi zov prirode upaliti sva svijetla po stanu radi malih bića koja noću izlaze u život, a na koje bi ja mogla stati nogom nakon čega bi uslijedilo buđenje svih u kvartu (vjerujte mi na riječ gora sam od sirene)

4. uvijek, ali baš uvijek tražiti od susjede da mi napomene ako je u portunu žohar pa da znam sljedečih nekoliko sati, po mogućnosti i dana ne izlaziti uz kuće, a u slučaju nužde kroz prozor

5. ne dirati nikakve biljke po stanu ako prethodno netko prije mene ne provjeri kakvo je stanje u tom grmlju

Znam da je većini ovakav strah smiješan (meni je doduše žalostan) no godine truda i rada natjerale su me da shvatim da se klin klinom ne izbija i da ovih pet stavki mjra opreza za mene znače život.

- 22:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 18.09.2010.

Sve što nisam JOŠ

Ja se u svojih 27 godina nisam udala JOŠ, nisam rodila nijedno dijete JOŠ, nemam automobil sa svojim imenom na vlasničkom listu JOŠ i nisam nikada bila odvedena na luksuzno krstarenje njegovom jahtom samo naslijeđenom od tate JOŠ.

I moja prijateljica također.

Ne spadamo u one grintave, čangrizave ženske, kojima nakon određenom perioda sve nekako teško pada, ne sažalijevamo se, osim kad nas pukne žuta minuta na što svaka žena ima pravo jednom u mjesecu i to joj nitko neće i ne može oduzeti. E tada sve po spisku onako u duetu. Oporavak je brz. Za čas smo one stare koje sve to nisu JOŠ.

Nije da nisam imala priliku, onu za jahtu i to veliku. Nije bila pod navodne znakove njegova, nego stvarno njegova. Samo što je bio lak na ruci i rečenice su mu uvijek zvučale kao prijetnja. I naravno k od krstarenja j od jahtom nisam vidjela. Nekako sam se više vidjela u modricama kako se pokušavam okrenuti na drugu sranu dok se koprcam na palubi jer sam "pala niza stepenice". Kvragu ja sam onaj starinski romantični tip. Ženu se ne tuče osim po stražnjici, ženi se ne daju modrice na lice nego osmijeh, ne dobije batine nego cvijeće.

Imala sam i priliku za udaju i to tri puta. Sasvim nevažna činjenica je ta da je dva puta bilo u virtualnom svijetu sa osobama koje sam znala svega nekoliko dana i što su bile mada smrtno ozbiljne meni jako smiješne. Ta vjenčanja nikada se nisu održala. Treće je bilo u pijanom stanju. Njegovom, jer ja alkohol ne podnosim osim u čokoladama, a njih proslijedim dalje, osim ako to nije milka sa jagodama, nju sebično čuvam za sebe. I da nisam se udala JOŠ.

Nijedan muškarac nije bio dovoljno dobar da bi sa njim imala mini me ili mini him. Imati još jednog nasilnika u obitelji ne hvala, još jednog ljubomornog i nesigurnog koji te omalovažava ne hvala. I da, nisam rodila nijednom ne JOŠ.

Al super sam hvala na pitanju!

- 01:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se