- I večeras će biti kao i svaki put do sada? - upita je nježno, šapnuvši joj na uho.
Obradovala se kada je iza svojih leđa prepoznala šapat, iste nijanse kao i solo dionica bas gitare čijoj se melodiji prepustila u svom osamljenom separeu.
- Kako to misliš? - reče mu mazno.
Sjeo je pored nje. Gledao je.
- Peti put u pet tjedana sjedamo u isti separe, glazba je uvijek blues. Pričamo četiri-pet sati bez prestanka, a onda me ostavljaš.
Znala je kako je sasvim šturo i točno opisao zadnjih pet tjedana njezina života. Osluškivala je njegov tužan glas. Doduše, zaljubljen, ali ujedno i tužan. I znala je… Kako i svi njezini odgovori odzvanjaju jednako zaljubljeno. I jednako tužno.
- Pa, da krenemo - reče mladić zaustavivši konobara rukom. - Mlada dama će martini, meni dajte južnjačku.
- S tri leda - dovrši umjesto njega.
Zapalio je cigaretu. Nije znala je li ga povrijedila uhodanom rutinom naručivanja. Ili obradovala.
- Noćas… - tražila ga je pogledom. - …će biti drugačije.
Tjedan dana gorjela je od želje da ga ugleda, nadala se kako neće zaboraviti na srijedu. Uživala je u njegovim pričama, načinom kojim je osvajao sve kutke jednog Davno Zaboravljenog Vrta. Srijede su bile njezini dani, jedini dani kada se osjećala živom. Gorjela je. I znala je kako je šibica pri kraju…
- Hoćeš plesati? - upita je.
Ples nije bio rutina, do sada ju je osvajao riječima. Bojala se dodira. Tog istog za kojim je tako dugo žudjela. Ustala se, a on je pošao za njom na uski prostor predviđen za plesanje. Zašli su u prazan prostor. Bend je upravo svirao jednu poznatu, ako u svijetu bluesa uopće postoji ta neka Nepoznata…
- Kako se pleše na blues? - upita je, promatrajući kako su jedini koji plešu.
- Kako? - započe ona gotovo za sebe. - Staviš djevojci ruke na leđa i prisloniš je k sebi, što bliže možeš.
Svojim tijelom tako i učini.
- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…

Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…

- Prije nego što uđemo - zaustavio je ključ u bravi.
- Da? - upita ga.
- Renoviram stan. Prepun je kanti s bojama pa pazi gdje staješ.
Uđu unutra te upali svjetlo. Bilo mu mrsko gledati sobe u takvom neredu, pa brže bolje ugasi svjetlo.
- Bijela boja mi je oduvijek bila mrska - reče mu. - Kakve će sada boje biti zidovi?
- Jedna djevojka jedne srijede reče kako je svjetloplava idealna boja za pulover. Pa pomislih, da me bar zidovi podsjećaju na nju…
Stavila je ruku na usta, jer znala je kako će zaplakati. Iako nije htjela. Osjećala je kako je već prerasla suze, kako nemaju smisla, ne više. Prišla je k prozoru te zamagljenim očima promatrala noć i cestu podno prozora. I čim se pogled odmutio silaskom prvih suza niz padine obraza, ugleda djevojka praznu cestu i svu onu prazninu sebe koja joj probode srce. Konačno je znala kako to izreći naglas. Sasvim potiho…
- Otići ćeš, zar ne? - upita je mladić negdje iz mraka.
- Želim da učiniš dvije stvari za mene - reče mu djevojka.
- Koje?
- Da mi daš svoj broj mobitela i da odeš u svoju sobu i čekaš moj poziv.
- Otići ćeš, zar ne? - ponovno je upita.
- Da.
- Hoćeš li se ikada vratiti? - upita je, sada sasvim sjetno.
- Jednom ću doći - reče mu. - Jednom… kada Je se riješim.
- Koga?
Ali, čim ju je upitao, shvatio je kako odgovor neće dobiti. Na trenutak se izgubio iz sobe, a zatim se vratio, stao blizu nje, ne dotičući je, te joj predao papirić o ispisanim brojem.
- U svojoj sobi čekaj poziv, ok?
Kimnuo joj je, ili je barem ona to tako osjetila, te otišao u sobu bez pozdrava. Ili dodira. Ona je još malo ostala, zatim uzela najmanju kanticu sa svjetloplavom bojom te izašla.
Deset minuta kasnije, u mračnoj sobi, zazvonio je mobitel.
- Ti si? - upita mladić.
- Ja sam - reče tiho.
Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.

HIV +

U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…