- I večeras će biti kao i svaki put do sada? - upita je nježno, šapnuvši joj na uho.
Obradovala se kada je iza svojih leđa prepoznala šapat, iste nijanse kao i solo dionica bas gitare čijoj se melodiji prepustila u svom osamljenom separeu.
- Kako to misliš? - reče mu mazno.
Sjeo je pored nje. Gledao je.
- Peti put u pet tjedana sjedamo u isti separe, glazba je uvijek blues. Pričamo četiri-pet sati bez prestanka, a onda me ostavljaš.
Znala je kako je sasvim šturo i točno opisao zadnjih pet tjedana njezina života. Osluškivala je njegov tužan glas. Doduše, zaljubljen, ali ujedno i tužan. I znala je… Kako i svi njezini odgovori odzvanjaju jednako zaljubljeno. I jednako tužno.
- Pa, da krenemo - reče mladić zaustavivši konobara rukom. - Mlada dama će martini, meni dajte južnjačku.
- S tri leda - dovrši umjesto njega.
Zapalio je cigaretu. Nije znala je li ga povrijedila uhodanom rutinom naručivanja. Ili obradovala.
- Noćas… - tražila ga je pogledom. - …će biti drugačije.
Tjedan dana gorjela je od želje da ga ugleda, nadala se kako neće zaboraviti na srijedu. Uživala je u njegovim pričama, načinom kojim je osvajao sve kutke jednog Davno Zaboravljenog Vrta. Srijede su bile njezini dani, jedini dani kada se osjećala živom. Gorjela je. I znala je kako je šibica pri kraju…
- Hoćeš plesati? - upita je.
Ples nije bio rutina, do sada ju je osvajao riječima. Bojala se dodira. Tog istog za kojim je tako dugo žudjela. Ustala se, a on je pošao za njom na uski prostor predviđen za plesanje. Zašli su u prazan prostor. Bend je upravo svirao jednu poznatu, ako u svijetu bluesa uopće postoji ta neka Nepoznata…
- Kako se pleše na blues? - upita je, promatrajući kako su jedini koji plešu.
- Kako? - započe ona gotovo za sebe. - Staviš djevojci ruke na leđa i prisloniš je k sebi, što bliže možeš.
Svojim tijelom tako i učini.
- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…
Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…
- Prije nego što uđemo - zaustavio je ključ u bravi.
- Da? - upita ga.
- Renoviram stan. Prepun je kanti s bojama pa pazi gdje staješ.
Uđu unutra te upali svjetlo. Bilo mu mrsko gledati sobe u takvom neredu, pa brže bolje ugasi svjetlo.
- Bijela boja mi je oduvijek bila mrska - reče mu. - Kakve će sada boje biti zidovi?
- Jedna djevojka jedne srijede reče kako je svjetloplava idealna boja za pulover. Pa pomislih, da me bar zidovi podsjećaju na nju…
Stavila je ruku na usta, jer znala je kako će zaplakati. Iako nije htjela. Osjećala je kako je već prerasla suze, kako nemaju smisla, ne više. Prišla je k prozoru te zamagljenim očima promatrala noć i cestu podno prozora. I čim se pogled odmutio silaskom prvih suza niz padine obraza, ugleda djevojka praznu cestu i svu onu prazninu sebe koja joj probode srce. Konačno je znala kako to izreći naglas. Sasvim potiho…
- Otići ćeš, zar ne? - upita je mladić negdje iz mraka.
- Želim da učiniš dvije stvari za mene - reče mu djevojka.
- Koje?
- Da mi daš svoj broj mobitela i da odeš u svoju sobu i čekaš moj poziv.
- Otići ćeš, zar ne? - ponovno je upita.
- Da.
- Hoćeš li se ikada vratiti? - upita je, sada sasvim sjetno.
- Jednom ću doći - reče mu. - Jednom… kada Je se riješim.
- Koga?
Ali, čim ju je upitao, shvatio je kako odgovor neće dobiti. Na trenutak se izgubio iz sobe, a zatim se vratio, stao blizu nje, ne dotičući je, te joj predao papirić o ispisanim brojem.
- U svojoj sobi čekaj poziv, ok?
Kimnuo joj je, ili je barem ona to tako osjetila, te otišao u sobu bez pozdrava. Ili dodira. Ona je još malo ostala, zatim uzela najmanju kanticu sa svjetloplavom bojom te izašla.
Deset minuta kasnije, u mračnoj sobi, zazvonio je mobitel.
- Ti si? - upita mladić.
- Ja sam - reče tiho.
Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.
HIV +
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…
Nosila je jasmin i nespokoj
03 kolovoz 2005komentiraj (41) * ispiši * #
Gdje te sretoh, kaljavi vraže?
03 srpanj 2005
Pošten sam, tako barem pričaju, bez da sam ih silio. Doduše, nisam ih ni uvjeravao u suprotno. Samo, kada me se upita zašto se nisam ponovno ženio, tada lažem. Mijenjam priče i razloge, i zbog toga one radoznale uvjeravam kako sam šaljivdžija, a sebe uvjeravam kako sam pošten. Sad, koliko poštenje ima veze s lažima i strahom, to je druga priča. Izlike su, za mene samog, izlizana forma, ali ujedno i saveznik koji niti jednom nije razočarao ili se, pak, ne odazvao na poziv.
Pijem, to je konstanta. Varijabla jedino bude dan u tjednu. A onu drugu stranu kakav jesam kada popijem muški rod ne poznaje, ako izuzmemo birtijske i komšijske priče. Znaju jedino žene, točnije jedna - moja žena. Bivša. I pokojna.
Mlatio sam je, i lagao bih kada bih rekao da to nije bila druga konstanta mog života, no opet, možda i nisam bio toliko revan dušebrižnik Jedne Gadosti. Mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. Pamtite izabrano, iako bih i to izabrano poslao u vražju mater jednog velikog Zaborava. Zato se i nisam ponovno ženio, nisam namjeravao strepiti pred naletima prisjećanja, a ni iščekivati još jedno jutro poput onog. Koje me obilježilo.
Kažu da se ljudi ne mogu promijeniti, da se jednom stečene navike rastaju s vama tek na Posljednjoj Stanici. Ne razumijem od kuda ljudima tolike spoznaje o smrti i događajima i zakonitostima koje uslijede nakon što duh napusti tijelo, ali ionako vrlo malo marim za ljudska trabunjanja. Ljudi se apsolutno mijenjaju, kad-tad stigne dan kada se nekoj od navika pridoda znamenit potez kista, nova nijansa na kaljavom platnu života. Mojoj tada svježe nanesenoj boji nije nedostajalo gorčine, a crna farba s početka proljeća te godine Gospodnje prekrila je sve radosne boje za koje su ipak samo zlobnici mogli reći kako su bile u manjini. Ova je, eto, bila samo toliko crna da ostale radosti nisu imale nikakve šanse ukoliko bi se ravnopravno usporedile, poredale kao stranice herbarija.
Znao sam da je loše što ženu mlatim kao pseto, ali to bi doprijelo do mene tek popodne, nakon triježnjenja i loše prospavanog jutra. Možda. Ne uvijek. Našao bih je u kuhinji, sa svježim modricama, nekada i sa sasušenom krvlju oko usana, rasječenog čela ili ruku kojima se pokušavala braniti od bitange. Stisnulo bi se ponekad sve u meni (ponekad i ne), prošla bi me neka stravična jeza, jutrima kada bih je ugledao, ali riječima niti jednom nisam tražio oprost - sram bi bio pretežak. Na prvi dodir uvijek bi zadrhtala, i to me boljelo jače no pogled na nju. Potom bih je zagrlio, pa poljubio u obraz. Uvijek bez riječi. Drugačije nisam umio, a ona drugačijeg nije poznavala. Kažu da je svaka rutina stravična, pa tako vjerojatno bijaše i ova.
Svoj život prožvakao sam bezbroj puta, uz njivu, u tišini i u društvu konja upregnutih u kola. Bijasmo poput aveti na širokoj ravnici, onako zatečeni u vremenu, neovisni o satima ili godišnjim dobima koja bi pored nas prolazila kao da ne postojimo. I komšije su s glavne ceste prestali pozdravljati dva bijela konja i gospodara im što čami i ne obraća pažnju ni na koga. Tko još pozdravlja čovjeka koji izgubi ženu od vlastite ruke? Rijedak je svat koji pomogne, a da ne razumije.
I tko onda kaže da se čovjek ne mijenja?
Promijeni se u tili čas. Jedno jutro dovoljno je da izmijeniš sebe i drugog.
Kišilo je na to prohladno jutro s početka proljeća. Častio sam komšije i oni mene, a birtija nije imala razloga da zatvara. Sve do rano ujutro, kada je i pet cigoša svirača polako posustajalo, a instrumenti bivali sve tiši. Kada sam stigao do svog plota, bijah poprilično nakresan - svježina jutra nije bila razbistrila glavu. Našao sam je kako me čeka, na stolici u kutu, s krunicom u rukama. Ne znam što me točno natjeralo da Đavlu pružim ruku; iritantnost što me čeka cijelu noć, a šuti kada dođem; ili što se moli za bestidnika poput mene; ili samo što sam popio jednu previše.. tko će ga znati?
Ili što se nije digla sa stolice odmah prvi put, čim sam je pijanim glasom potjerao u sobu?
Nisam je mlatio ništa drugačije no inače, ali s ipak dvije različitosti, sjećam se toga jako dobro. Prvo, mlatio sam je puno duže, i bijah svjestan toga cijelo vrijeme. I drugo, želio sam da traje, da je namlatim za sve od prije, da joj šakama objasnim da joj je otac bio u krivu, u teškoj zabludi, kada me na samrti pljunuo u lice. Sve i da je znala istinu, ja sam uvijek živio kao da mi ne vjeruje.
Bila je na podu, skvrčena, kada sam je prestao mlatiti otišavši u sobu. Iza podneva, kada sam se probudio i ušao u kuhinju po malo vode, našao sam je na istom mjestu, jednako skvrčenu. Komšija me zvao s ceste, govorio da ide u selo u trgovinu, jel trebam nešto, a ja stajah u kuhinji. Nad mrtvom ženom.
I još se sjećam vjenčanja..
I smješka kojeg je tada nosila oko usana..
komentiraj (17) * ispiši * #
Uz kišu i uz stijeg nečiji, i uz rođenje...
01 srpanj 2005Dobro.. natjeravali smo se blog i ja, ima već koja godina tome..
I nikako da popustim.
Sve jedna izlika bolja od druge.
Tko me želio upoznati, najbolje je mogao na jednom "Prenoćištu rečenica"
I još uvijek može.
Ovo mu bude nešto kao produžena ruka.
Nešto intimnije..
Ako rečenice uopće mogu biti išta drugačije…
Nek ova Taverna dočeka sve svoje Ljepote..
I sva svoja Zla..
Ispisano ionako rijetko dolazi u drugačijoj kombinaciji
komentiraj (4) * ispiši * #