nedjelja, 05.02.2017.
... dom...
|
....kad je odlazila od kuće... non stop sam joj pokušavala "utirat" stvari... treba li ti ovo? a ono?... tako je to kad se djeca kuće... brinemo se ... pokušavamo ne bit nametljivi.... ...tako je ona odselila ima tome 3 mjeseca... kad bi svratila vikendima ili navečeri uvijek je bilo pitanje "hoćeš li pojest? Ima u ledu hrane pa ponesi" ...momak bi je zvao i pitao gdje je...ona je uvijek odgovarala "doma sam!" ...i to je bilo normalno... pa doma je... ....sve dok on nije otišao na put ... tad je moja mama prva počela - hoće li spavat kod tebe? neće valjda bit sama? ...ma i ja sam to tila pitat, ali se nisam tila nametat ... dok na kraju stvarno jednu večer nisam rekla - spavaj ovdje! ... ode ona u svoju sobu ...čujem kako zatvara vrata... ...ujutro se budim, vrata od sobe otvorena... nje nema... nema je ni u dnevnom boravku.... a na laptopu poruka...  ...otišla je kući? ... onaj osjećaj kad shvatiš da je tvoj ptić narastao i savio svoje gnijezdo negdje drugo....tuga, sreća, ponos sve izmiješano ... njen dom je sad na nekoj drugoj adresi... - pa dobro kad si otišla? - noćas u 3! - zašto? - nisam mogla spavat, al čim sam legla u svoj krevet, odmah sam zaspala! ...ista mama .... "dom je tamo gdje je sve po mom" .... |
