srijeda, 23.05.2007.
slavenska mitologija - dio 4
Bogovi:
Perun i Veles
Ivanov i Toporov su rekonstruirali drevne mitove koristeći 2 glavna boga Peruna i Velesa. Njih dovje stoje na suprotnim stranama skoro u svim segmentima. Perun je nebeski bog groma i munje koji vlada živim svijetom koji se nalazi na krošnji svetog drva. Veles je bog koji se povezuje sa vodom, bog mrtvih koji se nalazi u korijenu drva. Perun daje kišu farmerima, on je bog rata i oružija. Veles je bog stoke, zaštitnik ovčara kojeg povezuju sa magijom i gospodarstvom.
Perun je napadao gromovima svog neprijatelja Velesa koji je bio u formi zmije. Perun ga je pobjedio, te se Veles vratio nazad u podzemlje. Kristijanizirana verzija ove bitke govori da je Perun Bog, a Veles Sotona, a da je njihova borba borba dobra i zla.
Jarilo i Morana
Katičić i Belaj su nastavili put Ivanova i Toporova i obradili su mit o bogu plodnosti i biljaka Jarila i njegove sestre Morane. Jarilo se asocira sa mjesečinom, a Morana se smatra kćerkom sunca. Oboje su djeca Peruna. Rođeni su na novogodišnju noć. Jarilo je otet iz koljevke i odnešen je i podzemlje gdje ga je odgajao Veles. Na proljeće, na Jurjevo (festival) Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih i donosi zelenilo u svijet živih. Ženi svoju sestru, te se početkom ljeta festivalom Ivanje slavi njihovo vjenčanje. Ovim se sklapa mir između Peruna i Velesa. No Jarilo je nevjeran svojoj ženi pa ga ona ubija (i vraća u podzemlje) osnažujući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Morana zajedno sa prirodom postaje led i stvara zimu. Tada se pretvara u staru i opasnu božicu mraka i leda. Ona umire na kraju svake godine.
Svarog, Svarožić i Dažbog
Prema Ivanovu i Toporovu Svarog je imao 2 sina Svarožića koji je predstavljao vatru na zemlji i Dažboga koji je predstavljao vatru na nebu. Vjeruje se da je Svarog napravio sunce i dao ga Dažbogu da ga nosi po nebu. U ruskom folkloru Dažbog je prikazan kao svjetli Bog, no u srpskom folkloru je prikazan kao mračan zaštitnik vrata podzemlja kojeg povezuju sa kovanjem metala. Veselin Čajkanović spominje Dažboga kako preko dana nosi sunce nebom, a preko noći se transformira u mrečnog boga koji prenosi sunce podzemljem. Svarožića štuju kao duha vatre stanovnici ruskih sela čak i nakon kristijanizacije.
Svantevit i Triglav
Svantevit je bog sa 4 glave kojeg povezuju sa bijelim konjem, a Triglav je troglavi bog kojeg asociraju sa crnim konjem.
Glavni bogovi: Perun, Veles, Dažbog, Jarilo, Morana, Triglav, Svantevit…
Drugi bogovi: Bjelbog, Crnbog, Hors, Lado, Mokoš, Rod, Stribog…
Heroji: Aljoša Popović, Burislav, Ivan Tesarević, Libuše, Kraljević Marko, Sadko…
Demoni i duhovi: baba roga, domovnik, drekavac, košei, polevik, rusalka, vila, vampir, vodjanoj…
utorak, 15.05.2007.
mitološka bića 1
Wila, Vila, Wili(poljska mitologija)
- ženski duhovi koji žive u divljini, a ponekada i na nebu. Vjerovalo se da su to duhovi žena koje su tokom svog života bile nestašne, pa sada lebde između života na ovom svijetu i života na drugom svijetu. Ponekada se pojavljuju u obliku labuda, konja, zmija, sokola ili vuka u koje se mogu pretvoriti, no najčešće se pojavljuju u obliku prekrasnih djevojaka, golih ili obučenih u bijelo duge kose. Kaže se da ako Wila izgubi kosu (makar i vlas) ona umire ili je primorana da se vrati u svoj pravi oblik. Čovjek može kontrolirati Wilu ako joj ukrade perje sa krila, no kada ih ona vrati nestaje.
Wilin glas je predivan, ako netko čuje njen glas gubi želju za hranom, pićem i snom, ponekada čak i danima. Unatoč njihovoj ljepoti i šarmu, Wila je dobar ratnik. Priča se da se zemlja trese kada se one bore. One imaju sposobnost da liječe i proriču budućnost, pa ponekada pomažu ljudima. No one znaju natjerati mlade ljude da plešu sa njima, što zavisi o raspoloženju Wile, to može biti pozitivno, ali i negativno za ljude. One jašu na konjima ili jelenima kada love svojim lukom i strijelom. Na travi ostaju krugovi na mjestu gdje su one plesale, i ne smije se ulaziti ili prolaziti kroz taj krug (loša sreća).
Rusalka
- u slavenskoj mitologiji je bila ženski duh, vodena nimfa ili sirena (odnosno demon koji živi u jezeru). Smatrana je nečistom silom. Verziju koja govori o njoj kao o duhu čini priča o duši mlade žene koja je umrla u jezeru ili blizu njega (mnoge od njih su bile ubijene od strane njihovih ljubavnika) te ona sada progoni jezero. Mrtva Rusalka nije stalno zla, ona može počivati u miru ako se osveti njena smrt. Rusalke su postajale žene koje su umrle nasilno, koje su počinile samoubojstvo zbog prevare ljubavnika ili trudnoće.
Vodianoi (Vodyanoy)
-,muški duh vode.On je smatran naročito zlim duhom koji je namjerno utapao plivače koji su se usudili plivati na njegovom mjestu. Priče o njemu se razlikuju, neki ga smatraju golim, otečenim, dlakavim starcem, prekrivenim blatom i ljuskama, ili kao seljakom sa crvenom majcom i bradom. Priča se da se može pretvarati u ribu.
Smatra se da živi u dubokim bazenima blizu tvornica. On bi udavio one koji su ga uvrijedili ili naljutili hvalisanjem. Jedini ljudi koji su bili sigurni od Vodjanoja su bili ribari i vodeničari. Ribari bi najčešće dali svoj prvi ulov Vodjanoju, a ako bi ih on simpatizirao, tjerao im je ribe u mreže. Dok su vodeničari bili smatrani posebno bliskima Vodjanoju jer su bili smatrani vračevima.
ponedjeljak, 07.05.2007.
slavenska mitologija - dio 3
Knjiga Velesa je kontroverzna knjiga (koju skoro svi naučnici smatraju falsifikatom) koja je smatrana autentičnim zapisom starih slavenskih religija od 9.stoljeća pr.Kr. do oko 9.stoljeća. Pisana je na ćirilici. Slavenski neopagani koriste Knjigu Velesa kao sveti tekst i inzistiraju na autentičnosti tog dokumenta. No, originalna knjiga koja je napisana na drvenim daskama 22 cm dugim, 38 cm širokim i 0,5 cm. debelim je izgubljena. Navodno je ponovno pronađena 1919. te je 1941. izgubljena. 1919. poručnik u ruskoj vojsci Fedor Arturovič Izenbek je pronašao hrpu drvenih daski napisanih čudnim jezikom, u palači Kurakinsa, blizu Kharkova. Nakon što je njegova vojska izgubila, Isenbeck je otišao u Beograd gdje je 1923. pokušao prodati daske Beogradskom muzeju, no bezuspješno. Tada je 1925. otišao u Brisel gdje je daske dao Yuriy P. Mirolyubovu. On ih je čuvao u svojoj kući i nije dopuštao nikome da ih gleda i izučava, zato se smatra da nisu autentične, tj. da su falsifikat ili da su izmjenjene. 14 godina je Mirolyubov slikao i transkribirao tekstove te je uspio prevesti skoro sve daske. 1941. Njemci su okupirali Brisel, a daske su izgubljene. Neki smatraju da su odnešene u Englesku, a drugi smatraju da su zapaljene.
Prema Knjizi Velesa u 10.stoljeću pr.Kr. pra-slavenska plemena su živjela u “zemlji 7 rijeka iza mora.” Knjiga opisuje migraciju slavena preko Sirije i Karpata dok ih je proganjao kralj Nabsur. Smjestili su se na Karpatima oko 5.stoljeća pr.Kr. Također se opisuju borbe protiv Gota, Huna Rimljana i Grka. Knjiga završava kada slaveni podanu pod normandsku vlast.
Je li knjiga autentična, da li su možda neki djelovi izmjenjeni ili izbačeni, gdje je original, da li je uništen…nikada nećemo saznati. Tko zna koliko je podataka imalo na tim daskama, podataka o mitovima, i možda kontroverznih dokaza o postojanju natprirodnog i istine.
Svjetsko drvo, najčešće je bilo hrast ili bor. Mitološki simbol Svjetskog drva je bio veoma snažan u slavenskoj mitologiji dug niz godina, čak I poslije kristijanizacije. Tri razina univerzuma su bila smještena na drvu. Krošnja je predstavljala nebo, božansko mjesto, a stablo je predstavljalo svijet smrtnika. Svijet mrtvih je bilo lijepo mjesto, zeleno I vlažno, mjesto vječnog izvora. U folkloru se ova zemlja zvala Virey ili Iriy. Svijet bogova i smrtnika se nalazila u centru zemlje okružena morem, sa druge strane se nalazila zemlja mrtvih. Ptice bi svake zime odlazile tamo, a vraćale bi se na proljeće. Sunce je smatrano ženskim božanstvom, a Mjesec muškim. Isti primjer Sunca kao muškog božanstva i Mjeseca kao muškog se nalazi u Nordijskoj mitologiji, koja ima sličnosti sa Baltičkom i Slavenskom mitologijom.
srijeda, 02.05.2007.
slavenska mitologija - dio 2
Osim što su vjerovali u zmajeve, vile, vještice itd., razvio se i kult Svaroga, boga sunca. Svarog se poštovao kod svih slavenskih plemena pod raznim imenima kao Svarožić-bog sunca i vatre, sin Svaroga, pa kao Adžbog-darovatelj svjetlosti i bogatstva, te kao Kor-tj. sunce (Krs-svjetao) koji danju putuje nebom. U zemljodjelskim kulturama značajno božanstvo je bila i boginja Mokoš. Ona je žensko božanstvo od vremena kada je dominirao matrijarhat. Poznat je i bog vjetra-Stribog (Veles ili Volos). Stari Slaveni su slavili sezonske promjene, periodične promjene godišnjih doba (zima- bog Koledo, ljeto-Perun).
Osnova slavenske mitologije prije svega čine animistička vjerovanja i magija, vjerovanje u demone i duhove, kult prema mrtvima, predcima i kultno poštovanje bogova. Kod drevnih Slavena, od najranijih vremena važan kult je bio posvećen duhovima predaka. Kult prema predcima je isprepleten sa štovanjem domaćih duhova – zaštitnika (Rusi ga zovu domovoj, a ukrajinci domovnik).
Dolaskom kršćanstva stari paganski praznici su i dalje egzistirali, samo pod novim imenina, a kultovi prema bogovima su promjenjeni u svetce (Mokoš – Sv. Petka, Stribog – Sv. Vlaho, Perun - Sv. Ilija). Tendencija kršćanske crkve je bila da eliminira prije svega velike bogove, tako da su manje važna bića ostavljena, kao što su duhovi.
Značajan progres u istraživanju slavneske mitologije započeo je prije tridesetak godina, najviše uz pomoć radova ruskog istraživača Vladimira Toporova, hrvatskog Radoslava Kačića i profesora etnologije Vitomira Belaja, te srpskog etnologa Veselina Čajkanovića.
