utorak, 19.10.2010.

Mill i deliberativna demokracija

1. Uvod

I. MILL

2. Kriteriji dobrog oblika vlasti
3. Prednosti demokracije
4. Primjenjivost demokracije
5. Predstavnička demokracija i njene institucije
6. Opasnosti i problemi predstavničke demokracije
7. Pravo glasa

II. DELIBERATIVNA DEMOKRACIJA

8. Temelji deliberativne demokracije

9. Mill i deliberativna demokracija
10. Mill i aktivno građanstvo

11. Direktna deliberativna demokracija
12. Predstavnička deliberativna demokracija

13. Zaključak



1. Uvod

U jeku nedavne ekonomske krize sve se češće mogu čuti izjave kako se ne radi samo o gospodarskoj, već i o političkoj i društvenoj krizi; iako su ove izjave vezene za stanje u Hrvatskoj, mnogi smatraju kako se, u nešto blažem obliku, mogu primjeniti i na većinu tranzicijskih zemalja, pa čak i neke zemlje Europske unije. Građani se više ne osjećaju predstavljenima u političkim tijelima, osjećaju da je politika nešto što se kroji bez njihova utjecaja i mimo njihove volje, političari su na lošem glasu, a prosječan se čovjek sve više okreće privatnoj sferi, tražeći od njemu otuđene države samo da se što manje upliće u njegove poslove. Ovo vodi do jačanja političke desnice koja se zalaže za smanjivanje državnih ovlasti i tržište kao (jedini) oblik distribucije dobara, te do stvaranja demokratske aristokracije koja vlada bez naroda.

Sve češći i raznolikiji oblici građanskih neposluha koji se javljaju u Hravtskoj, ali i u drugim zemljama, upućuju na otpor građana prema odlukama vlasti koja bi ih trebala predstavljati; studentske blokade fakulteta, seljaci koji blokiraju prometnice, prosvjedi u Varšavskoj ili u Dubrovniku (golf tereni na Srđu) pokazuju nezadovoljstvo građana ne samo pojedinačnim odlukama, već i čitavim političkim sistemom i svojom ulogom u njemu. Javljaju se ideje opisane u teoriji dvostrukog mjesta; težnja da osoba, osim što je student, radnik ili seljak, bude i politički aktivan građanin. Uzmemo li za primjer nedavne studentske prosvjede, vidjet ćemo da, osim kod manjeg broja studenata, cilj nije bio uvođenje direktne demokracije, nego aktivno kreiranje politike; studenti su osjećali kako nisu dobro ili dovljno predstavljeni u tijelima koja donose za njih vrlo bitne odluke. Prema tome, možemo reći da nisu željeli u potpunosti odbaciti postojeći reprezentativni model, nego ga popraviti i nadopuniti. Slično možemo reći i za prosvjednike u Varšavskoj, kao i za sudionike većine prosvjeda u posljednih nekoliko godina. Dolazi do artikulacije problema koje političke stranke ne uviđaju, te se na ovaj način pažnja javnosti skreće na takve teme; međutim, kod svih prosvjednika, a posebice kod studenata, bila je pristuna ne samo želja da se riješi tekući problem, nego i da se popravi postojeći sustav odlučivanja, tj. da se spriječi nastanak budućih problema.

Potaknut nedavnim studentskim blokadama, završni sam rad prvo planirao izraditi kao kritiku direktne demokracije, a nešto sam kasnije odustao od ove ideje i odlučio prikazati kako bi reprezentativna demokracija trebala izgledati, odnosno kako bi se trebala popraviti da građanima omogući aktivno sudjelovanje u političkom odlučivanju.

Sam rad je podijeljen u dva dijela; u prvom prikazujem Millovo viđenje predstavničke demokracije, njezinih prednosti i problema, a u drugom ističem važnost koju je Mill pridavao aktivnom građanstvu kao nužnom uvjetu za dobro funkcioniranje demokratske vlasti, te izlažući osnovne teze deliberativne demokracije nastojim pokazati kako bi trebala izgledati dobra predstavnička deliberativna demokracija.




2. Kriteriji dobrog oblika vlasti


Prilično je očito da John Stuart Mill ne spada među ove teoretičare; njegovi politički spisi nisu nastali samo da se opiše trenutno stanje, niti da se ukaže na postojeće probleme bez da se na njih i ponudi odgovor. Baš nasuprot, Mill je pisao kako bi ponudio odgovore na probleme, i to odgovore koji bi se mogli primjeniti u praksi i promjeniti ono što neki smatraju nepromjenjivim, sam oblik vlasti i državnog uređenja. Oblici vlasti i institucije koje ih prate podložni su utjecaju ljudi koji u njihovim okvirima žive: vlast je stvorio čovjek i on je može mijenjati i prilagođavati prema vlastitom slobodnom izboru.

Naravno, ovo ne znači da svaki pojedinac može sam promjeniti oblik vlasti, pa čak ni da zajednice mogu potpuno slobodno birati koji oblik vlasti žele, pošto će se pokazati da za neke oblike jednostavno ne postoje nužni uvjeti koji bi osigurali njihovo održavanje. Međutim, iako neke zajednice ne mogu uspostaviti i održavati određene oblike vlasti, to nipošto ne znači da one nemaju utjecaj kojim mogu, do određene razine, oblikovati ili mijenjati već postojeće oblike. Mill tako navodi analogiju s mlinom ; on prihvaća kako postoje određene prirodne sile na koje je nemoguće utjecati i na koje se često pozivaju mislioci koji zastupaju tvrdnju kako oblici vlasti ne ovise o slobodnom izboru ljudi. Navike i običaji, povijest i tradicija su društvene sile koje mogu uvelike utjecati na popis oblika vlasti koje možemo stabilno uspostaviti u nekoj zajednici; kad razmišljamo o idealnim oblicima vlasti, trebamo i ove elemente uzeti u obzir i zapitati se je li neko društvo uopće spremno za neki od njih. Slično tome, kad gradimo mlin (vodenicu), ne možemo je sagraditi bilo gdje, već na rijeci i moramo paziti da sama rijeka bude dovoljno snažna da bi ga mogla pokretati. Kao što ne možemo mijenjati smjer toka rijeke ili količinu protoka vode, ne možemo mijenjati ni određene oblike ljudskog ponašanja, kao i druge faktore koji mogu utjecati na popis oblika vlasti koje možemo uspostaviti u nekom društvu. Međutim, to ne znači da određene sile stvaraju mlin na rijeci ili neki određeni oblik vlasti; one utječu na njegov položaj, odnosno na popis mogućih oblika vlasti, ali ljudi su ti koji ih grade i stvaraju.

Pošto su, dakle, oblici vlasti i institucije proizvod slobodnog ljudskog djelovanja, kao i sve druge stvari koje je čovjek načinio, mogu biti dobro ili loše napravljene . Ako kako odrediti koje su dobro, a koje loše napravljene? Čini se da je najbolje početi od početka i definirati ciljeve koje vlast treba promicati, a zatim odredit koji oblik vlasti najbolje promiče upravo te ciljeve .

Mill je svjesan kako će nam ovdje, barem u početku, značajno pomoći gledište koje smo ranije odbacili, a prema kojem oblici vlasti nisu predmet našeg slobodnog izbora. U analogiji s mlinom vidjeli smo kako prirodne sile utječu na položaj našeg mlina, odnosno da društveni uvjeti utječu na popis raspoloživih oblika vlasti za neko društvo. Čini se tako da za početak možemo ustvrditi kako, da bi rekli da je neki oblik vlasti dobro napravljen, on mora biti stabilan; mlin koji je sagrađen usred pustinje sigurno nije dobar mlin, kao što ni određeni oblik vlasti nije dobar za određeno društvo ukoliko ne može funkcionirati u društvenim okolnostima koje vladaju.

Koje onda uvjete treba zadovoljavati određeni oblik vlasti da bi bio stabilan? Pošto su ljudi ti koji stvaraju oblike vlasti, o njihovoj će aktivnoj participaciji, kao i o njihovoj motivaciji i sposobnostima, ovisiti sudbina datog oblika vlasti. Mill tako navodi tri uvjeta : prvo, ljudi za koje je određeni oblik vlasti namjenjen trebaju istog prihvatiti. Ovo je prilično jasan uvjet i nema ga potrebe dodatno objašnjavati; ukoliko ljudi (primjerice sjeverno-američki Indijanci) ne žele neki oblik vlasti, samo im ga strana sila može nametnuti. Drugi uvjet je dosta daleko zanimljiviji i Mill mu posvećuje daleko više pažnje; ljudi moraju biti voljni i sposobni činiti sve što je potrebno da bi dati oblik vlasti funkcionirao. Ukoliko ljudi nisu voljni braniti određeni oblik vlasti kad je ugrožen, ukoliko nemaju volje glasati na izborima ili su lako zavedivi i lako će podržati diktaturu nekog pojedinca, oni očito nisu voljni zadržati demokratsko uređenje. Isto tako, ljudi mogu željeti neki oblik vlasti, a ne biti sposobni za njega; divljaci tako mogu biti svjesni prednosti koje nosi civilizirano društvo, ali ukoliko nisu sposobni za popustljivost i suzdržavanje, nisu sposobni ni za ovaj oblik društva. Prepreke za neki oblik vlasti mogu biti i materijalne prirode; ukoliko je neka država iznimno velike površine, neće moći imati vlast u obliku direktne demokracije. Upravo zato, objašnjava Mill, u helenskom razdoblju na području Grčke nije postojala jedna velika država; geografski uvjeti su onemogućavali stvaranje jedne helenske države jer njihov oblik vlasti nije bio primjenjiv za područja veća od polisa. Treći Millov uvjet pokazuje kako, da bi neki oblik vlasti bio stabilan, ljudi njime zahvaćeni trebaju biti voljni i sposobni činiti ono što će dovesti od ispunjenja svrhe datog oblika vlasti.

Niti jedan oblik političke vlasti ne može trajno postojati ukoliko ne ispunjava prva dva, a u nekim slučajevima i treći od ovih uvjeta. Oni su okvir unutar kojeg se nalaze mogući oblici vlasti primjenjivi na neko društvo.

Kad su običaji, ukusi i navike ljudi sukladni s nekim oblikom vlasti, ne samo da će oni lakše prihvatiti dati oblik, nego će i lakše naučiti kako da sačuvaju njegove institucije i da postupaju na način koji će od datog oblika vlasti dati najbolje rezultate . Međutim, pogrešno je tvrditi kako su ovo nužni uvjeti, tj. kako neki oblik vlasti ne može trajno postojati ukoliko se kosi s običajima i navikama ljudi na koje je primjenjen. Mill ističe kako ljudi imaju sposobnost učenja i prilagodbe te da vremenom mogu prihvatiti i oblik vlasti koji je bitno različit od prethodnog, kao i od njihovih ranijih običaja. Ljude se može pripremiti za dobre institucije, ali da bi ih mogli prihvatiti oni ih prvo moraju željeti .

Do sada smo razmotrili nužne uvjete za trajno postojanje bilo kojeg oblika vlasti; on treba biti prihvaćen te ljudi koji ga prihvaćaju moraju biti voljni i sposobni održavati ga i omogućiti mu ispunjivanje njegova cilja. Tezu kako društveni uvjeti određuju oblik vlasti može se prihvatiti samo kao okvir koji će nam pokazati koji su oblici vlasti primjenjivi s obzirom na postojeće društvene uvjete, kao pomoć u izboru najboljeg oblika, a ne kao računicu koja će nam, baš suprotno, negirati pravo izbora oblika vlasti. Pogledavši nužne uvjete postojanja bilo koje vlasti, osvrnimo se na uvjete i kriterije na osnovi kojih ćemo neki oblik vlasti nazvati dobrim, odnosno lošim.

Koja svojstva treba imati oblik vlasti koji najbolje promiče interese nekog društva? Da bi odgovorili na ovo pitanje kojim ćemo se baviti na sljedećih nekoliko stranica, prvo trebamo objasniti što mislimo pod interesima nekog društva. Čini se da interese društva trebamo nekako klasificirati, posložiti u grupe, kako bi što jednostavnije mogli pronaći oblik vlasti koja ih najbolje promiče.

Mill ističe kako ova klasifikacija počinje i završava podjelom na interese Reda i Napretka ; međutim, nastavlja on, ova je podjela neznanstvena i pogrešna. Većina ljudi tako smatra da neka vlast zadovoljava interese Reda ukoliko uspješno čuva mir, sprečava privatne sukobe među pojedincima i zadržava pojedince u pokornosti. Međutim, čini se da Red prema ovoj interpretaciji označava uvjet vlasti, a ne njezinu svrhu ili kriterij njezine izvrsnosti. Uspoređujući ga s Napretkom, možemo reći da je Red zadržavanje svih oblika i razina dobra koja već postoje, dok je Napredak njihovo povećanje. Zato ne možemo tražiti da neke odredbe budu prilagođene Redu, a druge Napretku, pošto se ovdje radi o razlici u stupnju, a ne u vrsti; institucije ili politike koje žele sačuvati neko dobro iste su kao one koje ga žele povećati, samo djeluju u manjoj mjeri. Nemoguće je pokazati neke institucije ili prakse koje promiču samo Red ili samo Napredak; ono što teži jednom ujedno promiče drugo . Kao primjer Mill uzima instituciju policije; ona svojim radom čuva Red i osigurava osobnu sigunost pojedinaca i njihove imovine, a pošto sigurnost imovine pridonosi većoj proizvodnji, dobar rad policije označava i napredak u proizvodnji. Isto tako, dobar rad policije smanjuje i dispozicije pojedinaca da čine kažnjiva djela, što je također napredak, ovaj put u drugom području. Millov je stav kako zapravo nema smisla, u kontekstu ove rasprave, govoriti o Redu kao kriteriju izvrsnosti; pošto je Red sadržan u Napretku, a ovaj pak nije u Redu, možemo govoriti samo o Napretku.

Iako možemo Napredak istaknuti kao kriterij dobre vlasti, moramo uzeti u obzir da često nemamo tako jasne slučajeve; često napredak u jednom području označava i nazadovanje u nekom drugom. Tada moramo birati između Reda i Napretka, i to na različit način nego kad se radi o napredovanju u samo jednom području. Odluke u ovakvim slučajevima moraju biti pažljivo donesene te Mill predlaže da u njima sudjeluju u podjednakoj mjeri oni skloni riziku i oni skloni sigurnosti kako bi se što bolje razmotrile sve mogućnosti. Upravo zbog ovih komplikacija koje se mogu pojaviti, čini se da Napredak nije siguran kriterij dobre vlasti i da bi se trebalo tražiti negdje drugdje.

Već smo ranije dali naslutiti kako kvaliteta bilo koje vlasti ovisi o kvalitetama koje imaju ljudi koji se pod njom nalaze. Odredbe bilo koje vlasti su odredbe koje donose ljudi te, ukoliko su ti ljudi ili pak oni koji su ih izabrali na dužnosti koje obnašaju, nesposobni, neracionalni i puni predrasuda, svaka će odluka vlasti biti pogrešna . Prema tome, pošto je sposobnost i inteligencija pojedinaca nužan uvjet za dobru vlast, možemo reći da je stupanj u kojem je vlast sposobna da poveća količinu dobrih kvaliteta u ljudima nad kojima se proteže njezin prvi kriterij izvrsnosti. Vlast koja promiče moralne i intelektualne sposobnosti ljudi nad kojima se proteže vjerojatno će biti bolja od drugih vlasti koje to ne čine, pošto će odluke donositi sposobni i kvalitetni ljudi.

Razmotrit ćemo ukratko nekoliko primjera koji ovo potvrđuju: prvo je pitanje pravosuđa. Kad bi trebali procjeniti kvalitetu pravosudnog sustava, sigurno bi se složili da bi veliku ulogu igrali ljudi koji rade u takvim institucijama, kao i javno mnijenje koje na njih utječe. Prema tome, ukoliko su suci korumpirani, odvjetnici nemarni, a javno mnijenje ne osuđuje kažnjiva djela koja su predmeti na sudu, sigurno je da će i odluke suda biti loše, kao i čitav pravosudni sustav. Kao drugi primjer Mill navodi izvršnu vlast; njezine će odluke biti dobre ukoliko na njima rade sposobni i kvalificirani ljudi koji nemaju sebične interese već teže općem dobru, nepotkupljivi su i odgovorni. Vlada u kojoj sjede nesposobni i nemoralni ljudi ne može donositi dobre odluke, niti može dobro obnašati vlast.

Ukratko, pošto kvaliteta odluka koje vlast donosi ovisi o sposobnostma ljudi nad kojima se ona nalazi, ali koji isto tako u njoj sudjeluju, dobra je ona vlast koja osigurava intelektualni i moralni razvoj ljudi, pošto time povećava i kvalitetu vlastitih odluka.

Međutim, pogledamo li prethodna dva primjera, vidjet ćemo da ni pravosuđe, kao ni izvršna vlast, ne ovise baš isključivo o ljudima koji ondje rade, već i o samom ustrojstvu tih institucija. Možemo imati vladu sačinjenu od iznimno sposobnih i odgovornih ljudi, ali ukoliko nije jasno naznačeno tko ima kakva zaduženja i ovlasti, vlada može loše funkcionirati iako u njoj sjede sposobni ljudi. Zato je drugi kriterij dobre vlasti njezina sposobnost da ljudske potencijale organizira kako bi osigurala donošenje najboljih odluka.

Razlika između ove dvije funkcije vlasti nije u stupnju, kao ona ranije spomenuta između Reda i Napretka, već u vrsti, no to ne znači da među njima nema nikakve povezanosti. Ona je, zapravo, prilično očita; ljudi koji imaju iznimno dobro uređenu vlast, pravedne zakone, kvalitetno isplaniranu podjelu administrativnih poslova i djelotovorno pravosuđe vrlo bi brzo napredovali i razvijali svoje sposobnosti i kvalitete. S druge strane, društvo u kojem je sustav loše posložen, tako da je pravosuđe neefikasno, a zakoni nepravedni, vjerojatno bi doveo do smanjenja moralnih i intelektualnih sposobnosti ljudi.

Mill naglašava odgojnu ulogu vlasti; ona, uz religiju, a kroz distribuciju moći i autoritet koji ima nad pojedincima, predstavlja jedan od najsnažnijih oblika utjecaja na pojedince. Upravo zbog toga, a u skladu s prvim kriterijem dobre vlasti, ona treba maksimalno poraditi na povećanju intelektualnih i moralnih sposobnosti pojedinaca, kao i na poticanju njihove aktivnosti u rješavanju društvenih pitanja.




3. Prednosti demokracije

Objasnivši koji su kriteriji dobrog oblika političke vlasti, Mill započinje dokazivanje kako je upravo demokracija najbolji oblik. Naravno, to ne znači da je demokracija najbolji oblik vlasti za bilo koje društvo i za bilo kakve društvene uvjete; neka slabije razvijena društva možda nisu spremna za demokraciju i za njih bi drugi oblici vlasti, monarhija ili oligarhija, bili prihvatljiviji. Međutim, za razvijeno društvo u kojem su pojedinci naučili ne djelovati instinktivno nego se suzdržavati i pokoravati zajedničkim odlukama, demokracija je najbolji mogući oblik vlasti.

Mill primjećuje kako se u brojnim područjima i kroz dug period vremena smatralo da je, ukoliko bi se mogao osigurati dobar vladar, despotska monarhija najbolji oblik vlasti . Zbog toga on prvo počinje s kritikom monarhije, a u njezinim nedostacima pronalazi dva načina na koja demokracija promiče opće dobro. Neki smatraju kako bi apsolutna vlast u rukama jednog prosvjećenog, sposobnog i benevolentnog pojedinca mogla riješiti sve postojeće probleme i savršeno voditi državne poslove. Međutim, Mill primjećuje kako bi takav monarh, osim svoje benevolentnosti, trebao biti i savršeno obavješten o svemu što se u državi događa: trebao bi primati točne informacije, biti okružen sposobnim ljudima te neprestalno i s jednakom predanošću misliti na sva područja vlasti. Čini se malo vjerojatnim da bi takav monarh bi u stanju uspješno rješavati komplicirana pitanja državne administracije, donositi pravedne zakone u svim područjima i uz to provjeravati da državni službenici kvalitetno rade svoj dio posla.

Kritika despotske monarhije gradi se u dva dijela; Mill prvo dovodi u pitanje sposobnost monarha da uvijek djeluje u skladu s našim interesima, pošto on sam ne može znati što mi točno želimo i koji su nam interesi, a zatim i funkcionalnost takve države, pošto apsolutna vlast jednog pojedinca ne promiče moralne i intelektualne vrijednosti svih ostalih, a u prethodnom smo poglavlju vidjeli kako je to jedan od kriterija dobrog oblika vlasti.

Ranije smo rekli kako je najbolji oblik vlasti onaj koji nabolje promiče interese društva, tj. onaj koji najbolje vodi prema općem dobru. Međutim, kako apsolutni vladar može znati koji su interesi društva, ili koji su interesi svih pojedinaca kojima vlada? Čini se da to najbolje mogu znati sami pojedinci, i da je za jednu osobu teško znati interese druge osobe s kojom dijeli isti društveni status, dok joj je znanje o interesima drugih ljudi, koji spadaju u različite društvene ili čak kulturne skupine, veoma teško dostižno. Teško je vjerovati kako će apsolutni monarh, ma koliko bio sposoban ili benevolentan, moći znati točne interese rudara i švelji, pomoraca i seljaka, trgovaca i prosjaka, mladih i starih. A ukoliko nekako i može znati njihove interese, pitanje je koliko će ih dobro moći, ili biti voljan štititi; Mill tako piše kako su ljudi sigurni od zala koje im mogu nanijeti drugi samo kad imaju sposobnosti i mogućnosti da se sami od njih zaštite .

Monarhija, dakle, nije dobar oblik vlasti pošto ne uspijeva percipirati interese društva, a samim time ih ne može ni promicati . Dobar bi oblik bio onaj koji dobro uočava i prikazuje interese društva, a to je demokracija. Ona igra ključnu epistemičku ulogu u određivanju općeg dobra ; zato je za Milla od iznimne važnosti da se pravo glasa proširi na sve pripadnike zajednice (u sljedećim ćemo poglavljima vidjeti koje bi Mill ipak izuzeo) kako bi se mogli definirati interesi svih, a ne samo nekih društvenih skupina. Naime, kad donosimo određene političke odluke, moramo sagledati kako one utječu na interese ljudi i grupa nad kojima se primjenjuju, pa je prema tome nužna točna artikulacija interesa svih društvenih grupa.

Kad vlast ima samo jedna ili nekoliko društvenih skupina, čak i ukoliko nemaju namjere eksploatirati i iskorištavati one nezastupljene skupine, i dalje prijeti mogućnost da se ignoriraju njihovi interesi ili čak i ukoliko se na njih osvrne pažnja, vjerojatno će se interesi pogrešno interpretirati, pošto date skupine ne sudjeluju u vlasti, već drugi odlučuju o njima. Mill tako na više mjesta kroz svoja djela podsjeća na političku nezastupljenost izuzetno brojne radničke klase te naglašava kako je važno uključiti radnike u vlast i slušati njihove interese i stavove.

Drugi prigovor monariji vezan je uz kriterije dobre vlasti koje smo ranije objasnili: ukoliko neki sustav ne promiče intelektualne i moralne sposobnosti ljudi, on ne može biti dobar oblik vlasti. Apsolutna monarhija, uvjeren je Mill, ne pomaže u promicanju ovih sposobnosti – taj oblik vlasti potiče ljude na prepuštanje i pasivnost, a ne na težnju za napretkom. Naime, pošto u apsolutnoj monarhiji pojedinci, ni direktno ni indirektno, ne sudjeluju u donošenju političkih odluka, oni nemaju nikakvog razloga da se politički aktiviraju. Ova politička pasivnost vodi u opadanje drugih sposobnosti: kad netko nema utjecaja na političke odluke, on nema ni interesa da o njima promišlja, da traži odgovore na postavljene probleme i da propituje donesene odluke što ograničava razvoj njegove inteligencije. Naravno, ne sprečava ga u potpunosti pošto je inteligencija ključna sposobnost i za obavljanje privatnih poslova, ali ograničava razvoj samo na privatnu, a ne i na javnu sferu. Čak i oni dužnosnici koji obnašaju neke birokratske funkcije i koji su dio državnog aparata neće razvijati vlastitu inteligenciju ukoliko samo slijepo obavljaju svoje funkcije. Možda će posjedovati određeno teoretsko znanje, ali bez kritičkog pomišljanja i refleksije nikad neće razviti sposobnosti za javno djelovanje. Isto tako, bez utjecaja pojedinaca na političke odluke neće doći ni do moralnog razvoja: ne samo da ljudi neće promišljati o raznim pitanjima vezanima uz dobrobit zajednice (primjerice distributivna pravednost), nego se, pošto ne mogu utjecati na njenu sudbinu, neće ni osjećati kao dio te zajednice ili, ukoliko se osjećaju, to će biti u razmjerno maloj mjeri. Stara je izreka kako u monarhiji postoji najviše jedan patriot, i to obično sam monarh . Ovime Mill zaključuje drugi prigovor monarhiji: ona ne potiče razvoj sposobnosti i kvaliteta kod ljudi, već vodi do njihove stagnacije i dekadencije i zbog toga ne može biti dobar oblik vlasti.

Ako se i složimo da apsolutna monarhija nije dobar oblik vlasti, pitanje je kako je se i do koje mjere može preraditi i popraviti. Česti su pokušaji, kao kod mislioca, tako i u europskoj povijesti, da se monarhija zadrži kao oblik vlasti, ali da se dio odlučivanja prebaci na sam narod. Primjerice, moguće je postaviti različita vijeća i odbore u koje će ljudi, po bilo kojem ključu, slati svoje predstavnike, ili čak direktno u njima sudjelovati; tako će se značajno oslabiti prigovori prema kojima u monarhiji vlast ne zna točne interese naroda te ne dolazi do intelektualnog, moralnog (i aktivnog) razvoja ljudi. Sudjelujući u radu ovih vijeća, aktivno raspravljajući i smišljajući odgovore na postojeće probleme ili prateći političku scenu i birajući svoje predstavnike, ljudi bi puno lakše izrazili svoju volju i interese te bi intelektualno i moralno napredovali. Mill, međutim, smatra da ovakvi kombinirani oblici vlasti ne bi mogli biti trajno i stabilno rješenje; kako god da riješimo odnose između monarha i ovih vijeća, ukoliko dođe do njihovog međusobnog sukoba ili razilaženja mišljenja, nekome će se morati dati prednost i završna riječ. Ukoliko prevagu damo vijećima, pitanje je do koje se mjere onda radi o apsolutnoj monarhiji. To će onda više nalikovati na ustavnu monarhiju u kojoj će vladar preuzeti ulogu nekog državnog organa, poseban samo po tome što ga se neće moći smijeniti . S druge strane, ukoliko prednost damo monarhu, čim dođe do razilaženja mišljanja i sukoba, narod će ga (ukoliko osporava neku demokratski izglasanu odluku) početi promatrati kao svog neprijatelja te će poraditi na tome da ga se ukloni s položaja. Ukoliko je ipak dovoljno čvrst da se održi na vlasti, pitanje je do koje će mjere biti izbjegnute prethodne kritike; ukoliko monarh radi direktno protiv onog što narod smatra da mu je u interesu te ukoliko ograničava slobodu odlučivanja vijeća do te mjere da ljudi postaju pasivni pošto su svjesni da se svaka njihova odluka može proizvoljno odbaciti od strane monarha, teško da ovo možemo smatrati uspješnim odgovorom na Millove dvije kritike monarhije. Prema tome, čitava ideja o djelomičnom ograničavanju apsolutne vlasti monarha i njezinim prenošenjem na tijela u kojima bi svi (direktno ili preko predstavnika) sudjelovali ne stoji i ne treba se puno očekivati od takvih pokušaja. Apsolutna monarhija, ma kako sposoban i benevolentan bio vladar, nije i ne može biti dobar oblik vlasti za razvijene civilizirane narode .

Millu bi se moglo prigovoriti kako se, umjesto da ističe koje su prednosti demokracije, neprestalno vraća na kritiku monarhije, bez da je jasno iznio pozitivnu tvrdnju o demokraciji. Međutim, takvih je tvrdnji puno i usporedba s monarhijom nužna je kako bi se što bolje uočile i razumjele prednosti demokracije. Koje su onda, ukratko, te prednosti? Ona s jedne strane bolje od bilo kojeg drugog sustava omogućava identifikaciju i formulaciju javnog interesa i općeg dobra, a s druge osigurava uspješno djelovanje prema tom zajedničkom interesu, pošto osigurava napredak u sposobnosima i kvaliteti ljudi, a one su ključne za funkcioniranje vlasti i ispunjavanje njenih ciljeva.




4. Primjenjivost demokracije

Do sada smo više puta spomenuli kako demokracija nije apsolutno najbolji oblik vlasti, već da se on određuje s obzirom na društvene i druge faktore koji postoje u određenoj zajednici. Isto smo tako spomenuli kako je demokracija najbolji oblik vlasti za razvijena, civilizirana društva, iako je moguće naći primjere u kojima je ista bila primjenjivija na neko slabije razvijeno društvo. Unatoč tome, tvrdi Mill, možemo općenito reći da, što je neko društvo razvijenije, to će ono lakše prihvatiti demokraciju i ona će mu bolje odgovarati. Da bi razumjeli zašto ipak dolazi do pojedinih izuzetaka od ovog pravila, trebamo objasniti na osnovi kojih je točno kriterija demokracija dobra i primjenjiva na jedno, a nije na drugo društvo.

Pogledajmo zato prvo društva na koja demokracija nije primjenjiva, u kojima ona ne samo da nije najbolji oblik vlasti, nego uopće ne može trajno postojati. To bi bila društva u kojima ljudi ne zadovoljavaju tri nužna uvjeta za trajno postojanje bilo kojeg oblika vlasti, navedena na početku ovog rada. Dakle, demokracija ne može postojati u društvima koja ne žele taj oblik uređenja, društvima čiji pripadnici nisu voljni ili pak sposobni da je održe ili da ispune dužnosti koje ona od njih zahtjeva.

Demokracija je vrlo zahtjevan oblik vlasti koji od svih pojedinaca očekuje aktivno sudjelovanje u političkim procesima, a ne pasivnost i indiferentnost; ako izuzmemo neke domorodačke narode (primjerice Indijance u SAD-u) i religijske zajednice, većina će ljudi ipak rado prihvatiti demokratsko uređenje ukoliko im se ponudi. Mill zato smatra da, kad uvodimo demokratsku vlast u neko društvo, ne treba se kao glavna zapreka očekivati pozitivan i aktivan otpor (osim kad govorimo o gore spomenutim narodima ili religijskim zajednicama), već nerazumijevanje njezinih procesa i zahtjeva . Demokracija ne može postojati ukoliko su ljudi prema njoj indiferentni; ona zahtjeva aktivni angažman kako bi se zadovoljili njezini zahtjevi i kako bi normalno funkcionirala. Pasivnost ljudi i nezainteresiranost za pitanja od općeg interesa rezultirat će slabim odazivom na izborima, a oni koji i izađu na izbore, upravo zbog te nezainteresiranosti za opće dobro, glasat će ravnajući se prema privatnim interesima, a mala grupica koja na ovaj način stekne vlast iskoristit će stanje u društvu i promicati samo vlastite sebične interese .

Nakon što smo pokazali kriterije na osnovi kojih demokracija nije primjenjiva u određenim društvima, preostaje nam da pogledamo slučajeve društava u kojima je demokracija moguća, ali unatoč tome nije najbolji mogući oblik vlasti. To je obično kod društava u razvoju koja još nisu dosegla potrebnu razinu da bi bila potpuno spremna za demokracij; njihovi članovi još trebaju razviti neku sposobnost, a reprezentativna bi ih demokracija u tome samo ometala.

Mill prvo navodi društva u najranijim stadijima razvoja u kojima još vladaju barbarski običaji i otpor prema bilo kojem obliku vlasti. Malo je vjerojatno da bi ovakve ljude demokracija naučila poslušnosti. Daleko je vjerojatnije da bi to uspjelo nekom apsolutnom vladaru koji bi se silom postavio na taj položaj ili eventualno nekom religijskom vođi. Prema tome, ovi bi oblici vlasti za dato društvo bili bolji od demokracije pošto bi njegove članove efikasnije naučili poslušnosti. Dalje, Mill dolazi do ljudi koji su izrazito pasivni i zbog toga lako podložni tiraniji jedne osobe ili određene manjine; ni njima demokracija ne bi bila od osobite koristi pošto bi na izborima upravo te tirane kojima su podložni izabrali za svoje predstavnike ili bi se rukovodili isključivo prema njihovim uputama. Osobno, ne vidim zašto Mill ove primjere navodi kao društva koja bi načelno mogla prihvatiti demokraciju, ali drugi bi im oblik vlasti više koristio; čini mi se vrlo diskutabilnim koliko bi bilo moguće uspostaviti demokraciju među barbarima na najnižim stadijima razvoja te ne vidim po čemu se njihov primjer razlikuje od onih koji ne zadovoljavaju ranije navedene uvjete potrebne za postojanje bilo koje vlasti. Treći primjer koji Mill navodi su ljudi koji mogu biti intelektualno i moralno vrlo sposobni, ali se ne osjećaju pripadnicima šire zajednice u kojoj se nalaze, nego samo nekog njezinog dijela, primjerice, lokal-patrioti, koji ne žele ili ne mogu opće dobro svog kraja poistovjetiti s općim dobrom cijele državne zajednice u koju ulaze i druga područja, neće moći u odlučivanju ispravno razmatrati pitanja vezana uz opće dobro pošto će zastupati samo interese svoje uže lokalne zajednice.

Za ove slučajeve u kojima je demokracija moguća, ali još nije idealni oblik vlasti, Mill predlaže programe koji će omogućiti razvoj onih vrlina i sposobnosti koje su potrebne da bi demokracija to postala. Zato smatra da bi se trebale organizirati reprezentativne demokratske institucije, ali bez demokratske vlasti: to bi bila vijeća koja bi služila kao savjetodavna pomoć središnjoj vlasti, ali sama ne bi kontrolirala ili obnašala vlast.

Prema tome, za društva na nižim stupnjevima razvoja koja još nisu zadovoljila gore navedene kriterije demokracija, ukoliko je uopće primjenjiva, nije najbolji oblik vlasti. Apsolutna je monarhija, piše Mill, za ovakva društva znatno bolji oblik vlasti koji će im omogućiti da brže steknu neke od potrebnih kvaliteta žele li dalje napredovati .

Međutim, oblici vlasti se vremenom trebaju mijenjati i napredovati zajedno s društvom jer u protivnom postaju njegova kočnica, a ne pogon koji ga tjera naprijed. Poslušnost koju apsolutna monarhija treba uspostaviti treba imati određene granice i s njom se ne smije pretjerati do te razine da ljudi postanu poput robova, spremni pokoriti se apsolutno svakom monarhovom zahtjevu bez razmišljanja i propitivanja. Mill tako navodi nekoliko povijesnih primjera: drevni Egipat i Kina uzdigli su se među velike civilizacije jer su svoje ljude naučili poslušnosti. Međutim, nakon što su dostigli tu točku u razvoju, njihovo je društvo ušlo u stagnaciju, a poslušnost se pretvorila u potpunu pokornost. Nakon što se dosegla određena točka društvenog razvoja, institucije su se trebale reformirati, ali to nisu učinile i zbog toga ove civilizacije nisu mogla dalje napredovati.

Demokracija, općenito govoreći, nije primjenjiva na slabije razvijena društva; tek društvo koje odlikuju sposobni i aktivni građani može prihvatiti demokraciju i imati koristi od takvog oblika vlasti. Zadatak drugih oblika vlasti, poput apsolutne monarhije ili aristokracije, je da osiguraju napredak društva do razine na kojoj može prijeći na sljedeći, zahtjevniji oblik vlasti. Utjecaj je dvostruki: dobar oblik vlasti potiče razvoj sposobnosti i vrlina kod ljudi, a one pak promjenu oblika vlasti. Apsolutna je monarhija tako dobar oblik vlasti dok u ljudima razvija poslušnost; međutim, jednom kad je ova vrlina dosegnuta, vrijeme je da dođe do promjene institucija pošto su ljudi sada spremni za zahtjevnije oblike vlasti.




5. Predstavnička demokracija i njene institucije

U uvodu smo već ukratko razmotrili glavne osobine predstavničke demokracije: to je oblik vlasti u kojem demokratski izabrani pojedinci predstavljaju narod, za razliku od direktne demokracije gdje narod direktno sudjeluje u tijelima vlasti. Isto smo tako uočili razliku između delegata, koji imaju funkciju glasnika, ograničene pregovaračke ovlasti i zadatak da prenose i zastupaju volju svoje izborne baze, i predstavnika , koji imaju ovlasti samostalno pregovarati i pravo zastupati stavove koje ne podržava njihova izborna baza. Mill brani predstavničku demokraciju u kojoj će pojedinci izabrani da predstavljaju narod imati potrebnu autonomiju da raspravljaju i odlučuju u korist općeg dobra, čak i kad su te odluke protivne volji njihove izborne baze. Na sljedećih ćemo nekoliko stranica izložiti argumente koji idu u prilog ovom obliku reprezentativne demokracije te razmotriti kako bi trebale funkcionirati institucije ovog oblika vlasti.

Predstavnički model prvi je definirao Edmund Burke 1774. Godine. On tako piše da osoba koja je izabrana za predstavnika određene grupe ljudi treba podrediti vlastiti interes interesu grupe te razmišljati i djelovati ne u korist vlastite dobrobiti, nego u korist dobrobiti cijele grupe. Međutim, svoja mišljenja, stavove, savijest i prosuđivanje predstavnik ne smije podrediti niti jednom pojedincu ili grupi. Izabrani predstavnik služi grupi zastupajući svoje stavove i razmišljanja i, ukoliko ih podredi mišljenjima grupe koju zastupa, on zapravo izdaje tu grupu .

Mill prihvaća ovu argumentaciju i nadopunjuje je; on čvrsto vjeruje da dobra vlast mora biti efikasna i donositi odluke koje će težiti prema općem dobru, a sumnja u tvrdnju da bi svi ljudi jednako dobro promicali interese cijelog društva. Postoje razna područja u domeni javnog interesa u kojima je potrebno stručno znanje kako bi se njima dobro rukovodilo i pogrešno je vjerovati kako bi mnoštvo neupućenih pojedinaca ovdje moglo donositi dobre odluke. Izaberemo li najsposobnijeg ili najsposobnije među nama u nekom području, recimo građevinarstvu, i prepustimo im da odluče treba li se graditi viši nasip za rijeku koja teče nedaleko od grada, oni nam neće služiti ukoliko svoje stručno mišljenje podrede našem, već ukoliko odluče držeći se svojih stavova i znanja koja su stekli u struci. Mill zato smatra da bi na mjestima u institucijama trebali sjediti najsposobniji; to pogotovo vrijedi za izvršnu vlast, koja je podijeljena u više samostalnih odjela (ministarstava) i za rad u svakom od njih potrebne su neke stručne kompetencije koje prosječno školovana osoba nema, ali i u parlamentu (iako je ovdje nešto blaži), gdje bi trebali sjediti ljudi koji su se u svojoj zajednici istakli inteligencijom i sposobnošću u rješevanju javnih pitanja te moralnošću.
Vođen idealom dobre i efikasne vlasti, Mill odbacuje direktnu demokraciju u kojoj narod neposredno donosi sve bitne političke i gospodarske odluke; izvršnu vlast trebaju činiti samo oni najsposobniji u datom području, njima se treba omogućiti da slobodno odlučuju i upravljaju, uvijek vođeni interesima cijelog društva, a narod ih smije nadgledati, ali ne miješati se direktno u njihov posao. Ovo nas dovodi do pitanja vezanih uz funkcioniranje i ovlasti institucija reprezentativne demokracije te ćemo ih sada ukratko objasniti.

Prihvatimo li Montesqueovu trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, podjelu koja je prisutna u većini modernih zemalja, pitanje je koja će od ovih vlasti imati oblik reprezentativnog tijela. Ta bi vlast, da bi uopće mogli govoriti o pravoj reprezentativnoj demokraciji, morala imati vrhovnu vlast i načelno biti iznad ostale dvije jer bi u protivnom neko drugo tijelo, u kojem ne sjede predstavnici različitih grupa, moglo imati ovlasti da mijenja odluke ili da čak diktira rad reprezentativnog tijela, što se direktno kosi s idejama demokracije. Isto tako, to bi reprezentativno tijelo, upravo zato što je reprezentativno, tj. ne sastoji se od stručnjaka u nekom određenom području, trebalo izbjegavati donošenje odluka za koje su potrebne posebne vještine i kompetencije. Zakonodavna vlast najbolje odgovara ovim uvjetima, iako Mill ovdje pristupa oprezno i dodatno je dijeli, svjesan kako posao zakonodavca nije nešto što bi mogao obavljati bilo koji čovjek. Predstavničko bi tijelo, prema tome, trebao biti parlament koji će nadgledati institucije koje donose zakone, kao i izvršnu vlast.

Koje bi ovlasti trebao imati parlament? Pošto se radi o glavnom predstavničkom tijelu, trebao bi biti u mogućnosti da kontrolira rad svih oblika vlasti; međutim, to ne znači da bi trebao i moći raditi njihov posao . Slično je i u poslovanju kompanija čiji su vlasnici mali dioničari; vijeće koje se sastoji od dioničara bira direktora kompanije, stručnjaka kojem se povjeruje upravljanje poslovima kompanije, ali vijeće dioničara kontrolira njegov rad i može ga smijeniti ukoliko njime nisu zadovoljni.
Držeći funkcionalnost vlasti neprestano u mislima, Mill piše kako parlament mora činiti one stvari koje može činiti dobro; ono što ne može učiniti dobro treba prepustiti drugima koji to mogu učiniti bolje, a njegova je zadaća da pri tome kontrolira njihov rad .

Dok je za predstavnike u parlamentu poželjno birati sposobne, inteligentne i moralne ljude, ljudi koji će obnašati dužnosti izvršne vlasti, smatra Mill, naprosto moraju biti stručnjaci u svom području. Svaki je segment izvršne vlasti područje koje zahtjeva određene vještine i znanja koja se ne može očekivati od bilo kojeg čovjeka . Zbog toga kritizira i osuđuje način kako se obično, u političkoj praksi, postavljaju ministri: zbog svoje reputacije, općih sposobnosti (koje nemaju veze s ministarstvom koje vode) ili političke podobnosti. Izvršna vlast je područje gdje su potrebni najbolji stručnjaci, a često se događa da ovdje nalazimo ljude nesposobne da kvalitetno odrade svoj posao. Kao potencijalno rješenje Mill predlaže postavljanje prilično oštrih kriterija koje će kandidati za ministra morati ispunjavati; samo se tako može donekle osigurati da izvršnu vlast vode ljudi koji su profesionalci u svojim područjima. Izbor tih ljudi ne bi trebao vršiti parlament, pošto postupak također zahtjeva određena znanja koja ne možemo očekivati od svih članova parlamenta; zbog toga treba postojati posebno tijelo koje će brojiti nekoliko članova ili će to pak biti samo premijer koji će razmotriti koji su ljudi najsposobniji za obavljanje spomenutih dužnosti u izvršnoj vlasti. Uz to, osim što je potrebno u obzir uzeti njihove kompetencije u datom području, treba paziti i na sposobnosti da međusobno surađuju i kreiraju zajedničke politike jer dva vrhunska stručnjaka koji su postali čelnici srodnih ministarstava (financije, gospodarstvo, promet, unutarnji poslovi), a imaju bitno različite poglede i ne mogu se složiti oko najbanalnijih stvari, teško da će moći dobro raditi svoj posao, pošto područja izvršne vlasti nisu potpuno nepovezana i određena interakcija i suradnja su potrebne ukoliko se žele postići dobri rezultati.

Već smo ranije istaknuli kako parlament, umjesto da direktno vlada i upravlja, treba kontrolirati i nadgledati rad vlade: raspravljati o njezinim razultatima, pozivati na odgovornost pojedine ministre i otpustiti ih s tog položaja ukoliko se pokaže da nezadovoljavajuće obnašaju svoje dužnosti. Česta je praksa da se parlament, osim kontrole izvršne vlasti, bavi i pisanjem novih i prepravljanjem starih zakona. Mill ovo smatra štetnim i potencijalno opasnim, pošto je za ovaj posao potrebno dobro poznavanje prava i niza drugih područja u kojima je većina članova parlamenta needucirana. Zbog toga predlaže osnivanje Komisije za zakonodavstvo, posebnog povjerenstva koje bi imalo mali broj članova i bavilo bi se pisanjem i prepravljanjem zakona. Ovo tijelo ne bi, naravno, imalo ovlasti da bilo koji zakon učini važećim, već bi ga prvo slalo na potvrdu parlamentu. On bi o njemu raspravljao i onda bi ga, ovisno u razultatu rasprave, proglasio važećim ili odbacivao i vraćao Komisiji uz sugestije kako da ga se preradi. Parlament, prema tome, ne bi trebao imati moć da promjeni neki zakon, samo da ga prihvati ili odbaci i vrati Komisiji. Ovo se dobro uklapa s Millovom idejom o što efikasnijoj vlasti; on smatra kako bi, umjesto parlamenta, donošenje zakona trebalo prepustiti profesionalnim zakonodavcima, kao što se konkretne odluke o upravljanju državom prepuštaju izvršnoj vlasti.

Koje su onda funkcije parlamenta? Već smo pokazali da upravljanje zajednicom i donošenje praktičnih odluka treba prepustiti vladi pošto će malo i stručno tijelo te poslove puno bolje obavljati od parlamenta. Međutim, parlament je pogodniji za raspravu – njegova je funkcija da omogući iznošenje i raspravu o brojnim suprostavljenim stajalištima te da (uz kontrolu i nadzor vlade) preuzme savjetodavnu, a ne upravljajuću i izvršnu ulogu. Često se kao kritika rada parlamenta može čuti da bi bilo bolje da ljudi koji tamo sjede malo manje pričaju, a malo više rade, ili da barem rade ono što pričaju. Međutim, funkcija parlamenta nije i ne bi trebala biti da radi i izvršava odluke, već da o njima raspravlja, savjetuje i kontrolira one koji su za to zaduženi.




6. Opasnosti i problemi predstavničke demokracije

Mane i nedostaci bilo kojeg oblika vlasti mogu biti pozitivni i negativni; vlast je defektna u negativnom smislu kad u rukama vladajućih ne koncentrira dovoljnu moć da bi se normalno upravljalo državom te kad u nedovoljnoj mjeri razvija intelektualne i moralne kvalitete pojedinaca. Defektna je u pozitivnom smislu kad njezine institucije ne uspjevaju donositi dobre odluke ili kad donose odluke koje nisu u skladu s općim dobrom, već s interesima neke društvene skupine .

Negativni defekti za Milla ne predstavljaju glavne probleme, pošto su ili veoma rijetki ili nedovoljno ozbiljni da bi mogli značajnije naštetiti nekoj zajednici. Pojava kad se izvršnoj vlasti ne daje dovoljno ovlasti da može dobro upravljati dosta je rijetka i uglavnom se javlja u državama u kojima još nije ustavom jasno određeno kako parlament može opozvati vladu ukoliko nije zadovoljan njenim radom, pa se zbog toga smanjuje njena moć kako je ne bi zloupotrijebila. Iako ovo može biti dosta ozbiljan problem, lako ga je riješiti (ustav) i zbog toga na njega rijetko nailazimo. Drugi problem vlasti može biti njezina nesposobnost da u dovoljnoj mjeri kod ljudi potiče razvoj intelektualnih i moralnih kvaliteta. Ozbiljnost ovog problema ovisi o stupnju njezine neuspješnosti; uglavnom se problem nalazi u činjenici da ljudi nisu dovoljno aktivni te zbog toga ne iskorištavaju mogućnosti za vlastito (moralno i intelektualno) unapređenje koje im nudi predstavnička demokracija. Naravno, problem nije samo u ljudima, već u vlasti koja im ne pruža dovoljno prilika da se aktiviraju u javnom životu zajednice. Ovaj ću problem detaljnije obraditi u drugom dijelu kad budem Milla dovodio u vezu s deliberativnom demokracijom. O negativnim defektima Mill piše dosta kratko pošto glavnu opasnost vidi u pozitivnim defektima, točnije u mogućnosti da neka društvena skupina promiče samo vlastite interese, a ne interese cijele zajednice.

Pogledajmo sada pozitivne defekte predstavničke demokracije: prvi je kada njezine institucije ne uspjevaju donositi dobre odluke ili ih uspješno provoditi. Mill korijene tog problema vidi u činjenici da se u demokraciji osobe na položajima dosta često mijenjaju, dok u drugim sustavima često na njima provedu čitav životni vijek. Monarhija i aristokracija su oblici vlasti u kojima je, barem u ovom kontekstu, na vlasti birokracija – dužnosnici i ministri, često iz probranih plemićkih obitelji, koji se od rođenja školuju za svoje buduće položaje. Jednom kad na njih dođu, ostaju ondje bez ozbira na promjene vladara i zbog toga se mogu usavršiti u svom poslu i steći iskustvo koje je često nedostupno dužnosnicima u demokraciji. Međutim, glavni problem birokracije je što ograničava individualnost i sposobnosti svojih članova te upada u dosadnu i bezizlaznu rutinu. Od ove sudbine birokraciju može spasiti samo vlast naroda, primjerice u starom Rimu gdje su svi položaji, od mjesta u senatu do drugih državnih organa, bili dodijeljeni demokratskim izborom .

Unatoč činjenici što se birokracija u nekim slučajevima može pokazati i efikasnijim oblikom vlasti od demokracije, Mill je svjesan njezinog glavnog nedostatka; birokracija, osim što se ne može othrvati rutini koja je prati, ne potiče razvoj intelektualnih i moralnih kvaliteta kod ljudi, osim kod one grupe birokrata koji upravljaju. Zato piše kako nema ni trenutka dvojbe u izboru između reprezentativne demokracije i najbolje moguće birokracije. Međutim, isto je tako svjesan da sloboda ne može dati svoje najbolje rezultate ukoliko nije povezana s uvježbanom i sposobnom administracijom. Zato smatra kako bi se trebalo pokušati što je više moguće profesionalizirati državnu upravu, kao i izvršnu vlast, obje pod kontrolom tijela koja bi činili predstavnici cijelog naroda .

Posljednji oblik pozitivnig defekta koji Mill obrađuje, ujedno i onaj koji mu zadaje najviše briga, je mogućnost da određena društvena skupina, koristeći upravo institucije predstavničke demokracije, uspješno stavlja svoje privatne interese ispred interese zajednice te ih uz pomoć državnog aparata promiče.

Ovakvo pretpostavljanje privatnih interesa općima možemo očekivati od monarhije i aristokracije gdje pojedine društvene grupe koje čine manjinu u zajednici upravljaju državom i promiču samo vlastite interese, često pri tome nanoseći štetu većini. Međutim, upozorava Mill, ovaj je defekt moguć i u demokraciji; štoviše, ne samo da je moguć, nego je i značajno opasniji ukoliko do njega dođe. Veoma je lako zamisliti da neka društvena grupa koja čini većinu u društvu zloupotrebljava svoju političku moć kako bi promicala samo vlastite interese. Zajednica u kojoj bijelci čine većinu u odnosu na crnce ili protestanti u odnosu na katolike lako može postati zajednica u kojoj većina upotrebljava svoju političku moć kako bi dobila bolji tretman od manjine, postavila zakone ili odredila poreze tako da joj koriste, a štete manjini. Kao još jedan u nizu primjera možemo uzeti radnike u nekoj tvornici: spacijalizirani, školovani radnici koji rade zahtjevne poslove u njoj će vjerojatno biti u manjini, dok će većinu činiti prosječni radnici koji nisu razvili nikakve posebne vještine. Pošto su oni u većini, mogu preko sindikata ili drugih udruženja tražiti da se svim radnicima isplaćuju jednake plaće, služeći tako samo svoj privatni interes, a zanemarujući interese specijaliziranih radnika koji bi mogli tražiti veće plaće.

Mill mogući odgovor na ovaj problem nazire u podjednakoj predstavljenosti u državnim tijelima. Zamislimo zajednicu u kojoj desetinu stanovništva čine bogati poslodavci, a ostalo su siromašniji radnici. Oni mogu demokratskim putem tražiti da se bogati snažnije oporezuju, ali mogu isto tako tražiti i određene redistribucije dobara koje će znatno štetiti poslodavcima. Da bi se to spriječilo, Mill razmatra mogućnost da poslodavci budu u vlasti jednako zastupljeni kao i radnici, tj. da oni, iako čine desetinu stanovništa u zajednici, imaju polovicu zastupnika u predstavničkom tijelu. Ovako ni jedni ni drugi ne bi mogli samovoljno donositi odluke te bi bili prisiljeni na međusobni dijalog i raspravu u kojoj bi prije ili kasnije morali odustati od svojih sebičnih interesa i krenuti prema kompromisu, predlažući one odluke za koje vjeruju da bi ih i druga strana mogla prihvatiti.

Međutim, vidjet ćemo da stvari često nisu ovako jednostavne, i da neki smatraju ne samo kako demokracija ne bi trebala manjini dopustiti da ima približno jednak broj predstavnika kao i većina, već da manjine uopće ne bi trebale imati predstavnike koji bi sudjelovali u političkom odlučivanju.

Mill tako ističe razliku u shvaćanjima pojma demokracije koja je u njegovo vrijeme, ali i danas, veoma česta: prava demokracija je vladavina cijelog naroda nad samim sobom u kojoj su različite grupe proporcionalno predstavljene. Međutim, mnogi demokraciju smatraju vladavinom većine nad cijelim narodom u kojoj je predstavljena samo većinska grupa i njezini interesi . Ideja da se manjina treba pokoriti većini veoma je česta; mnogi odbacuju Millov prvotni prijedlog prema kojem bi sve društvene grupe bez obzira na njihov udio u ukupnom stanovništvu trebale biti jednako predstavljene te prihvaćaju ideju kako predstavljena treba biti samo većina, ne razmišljajući da pri tome postoji i neka prihvatljiva sredina između ove dvije koncepcije. U sredini se nalazi ideja s kojom smo od početka krenuli, ideja da svi ljudi i sve društvene grupe budu proporcionalno predstavljeni. Većina bi tako uvijek imala većinu predstavnika (ne sve), a manjina bi imala manjinu predstavnika (ne niti jednog). Ne prihvatimo li ovaj model, kršimo osnovne demokratske principe te onemogućavamo jednoj društvenoj skupini da bude predstavljena u vlasti, slično kao što stvari stoje u monarhiji ili oligarhiji. Razlika je u tome što ovdje nije predstavljena manjinska, nego većinska grupa, ali to ovdje nije bitno; i dalje dio ljudi vlada nad ostalima, što se direktno kosi s idealima slobode i jednakosti.

Međutim, ovaj sustav, prema kojem svi pojedinci nisu jednako predstavljeni u vlasti, ne šteti samo manjinama; on može štetiti i većini. On vlast može dati i većini većine, koja je obično manjina u ukupnom društvu. Zamislimo da su u nekoj državi održani parlamentarni izbori i da je jedna stranka (grupa ljudi) tijesno pobjedila, možda sa samo nekoliko postotaka više. Parlament sastavljen samo od predstavnika te grupe provodi glasanje o nekim bitnim odlukama i njih podrži tijesna većina predstavnika, recimo da je za prihvaćanje tih odluka glasalo samo nekoliko predstavnika više nego za njihovo odbijanje. Odluke su donesene, ali one nisu volja većine; štoviše, njih podupire tek nešto više od četvrtine stanovništva. Dakle, moguće je da odluke donosi narodna manjina, iako čine parlamentarnu većinu. Prema tome, izostavljanje manjine iz predstavničkih tijela ne daje vlast većini, već manjini na nekoj višoj stepenici odlučivanja .

Jedino riješenje da se ovakvi slučajevi izbjegnu je pravična i proporcionalna predstavljenost svih pojedinaca. Međutim, i ovo donosi neke ozbiljne probleme; problem potpune nepredstavljenosti manjina u današnje vrijeme nije zastupljen, ali sljedeći problem je i danas dosta čest. Kada se biraju predstavnici za parlament, izbor se vrši prema regionalnoj bazi: svaka regija, grad ili mjesto, ovisno o veličini države, odnosno o broju stanovnika, bira svog predstavnika ili svoje predstavnike. Zamislimo za početak da svaka regija bira samo jednog predstavnika. Tko će biti kandidati za ovo mjesto odlučuju stranke, najčešće među svojim članovima. Pretpostavimo da je tijesnom nadpolovičnom većinom jedan kandidat dobio povjerenje stranke na unutarstranačkim izborima i da je nakon toga izabran i na parlamentarnim izborima, također tijesnom većinom. On će sada predstavljati datu regiju i sve njene stanovnike, iako je za njega glasao samo jedan dio stanovnika. Ovako će oni koji žive u datoj regiji, a ne parlamentarnim izborima njemu nisu dali svoje povjerenje, biti nepredstavljeni, a oni koji su protiv njega glasali na unutarstranačkim izborima, ali su kasnije (zbog stranačke solidarnosti) podržali, bit će krivo predstavljeni. Tako neki kandidat može postati predstavnik regije i član parlamenta, iako bi više od polovice njezinog stanovništva radije na tom mjestu vidjeli nekog drugog. Problem postoji, iako u nešto blažem obliku, čak i kad regiju u parlamentu predstavlja više od jedne osobe; za primjer možemo uzeti i izborni sustav u Hrvatskoj. Ukoliko neka stranka u svakoj izbornoj jedinici dobije određeni postotak glasova (recimo 4%), ali ostane ispod izbornog praga te ne dobije niti jednog predstavnika u parlamentu, 4% stanovnika države biti će nepredstavljeno. Štoviše, ukoliko ih (gledano na postotak koji su na državnoj razini dobile druge stranke) usporedimo s drugim strankama, vidjet ćemo da je za ovu stranku glasalo daleko više ljudi nego što je nekoj većoj stranci bilo potrebno glasova da dobije jednog zastupnika u bilo kojoj izbornoj jedinici.

Slični nas problemi mogu pratiti i na predsjedničkim izborima, ukoliko se ne provedu unutarstranački izbori za kandidata (još bi bolje bilo da izborima mogu pristupiti svi registrirani glasači stranke, kao u SAD-u), moguće je da na izborima većinom bude izabrana osoba koju na to mjesto nije postavio narod, nego usko stranačko vodstvo koje se može sastojati od desetak ljudi, a moguće je da je kandidata osobno odabrao predsjednik stranke (kao što je slučaj kod većine stranaka u Izraelu ili kod svih u Grčkoj ). Prema tome, ljudi često na predsjedničkim izborima biraju manje od dva zla, dok bi zapravo rado podržali neku treću osobu koja se zbog odluke vrha stranke kojoj pripada nije kandidirala.

Ovo su ozbiljni problemi predstavničke demokracije i više je ljudi pokušalo ponuditi odgovore, koji međutim nisu bili osobito uspješni. Mill kao najbolje riješenje vidi prijedog Thomasa Harea, iznesen u njegovom djelu Treatise on the Election of Representatives. Ostatak ovog poglavlja posvetit ću prikazu njegova riješenja te mogućih kritika od kojih ga Mill brani.

Prijedlog koji izlaže Hare nekonvencionalan je i predstavlja prilično velik odmak od trenutnog sustava izbora predstavnika. On predlaže da se za početak odredi koliko ljudi predstavlja jedan zastupnik u parlamentu; to se lako može izračunati tako što se podijeli ukupan broj glasača s brojem mjesta u parlamentu. Jednom kad se odredi kvota (koliko je glasova potrebno skupiti da se uđe u parlament) pristupa se izborima, i to na nacionalnoj razini (ne postoje izborne jedinice), te građani biraju (samo jednog) svog predstavnika. Dakle, bez obzira na broj mjesta u parlamentu, svatko bira samo jednu osobu koja će ga predstavljati. Uz to, pošto nema izbornih jedinica, svatko može glasati za bilo kojeg kandidata, bilo iz njegove regije ili iz suprotnog kraja države. Skupljeni glasovi se zbrajaju, a čim netko dostigne datu kvotu (recimo 20 000 glasova) ulazi u parlament. Nadalje, Hare pod svaku cijenu želi da svaki pojedinac ima svog predstavnika u parlamentu, pa je voljan dozvoliti da se na glasački listić, pod rednim brojevima, napiše ime više od jednog kandidata. Ukoliko nečiji kandidat ne sakupi dovoljan broj glasova da bi ušao u parlament (recimo sakupi 8000, a kvota je 20 000), pojedinci koji su glasali za njega ne ostaju bez predstavnika, nego se njihov glas daje sljedećoj osobi čije su ime napisali na listiću. Hare predlaže da se ista procedura primjeni i kad netko dobije više glasova od propisane kvote. Čim dosegne kvotu, dobiva mjesto u parlamentu, a na ostalim se glasovima gleda tko je sljedeći na listiću. Tako i dalje svatko ima pravo samo na jedan glas, ali ovime se osigurava da taj glas ne bude bačen, nego da pridonese izboru predstavnika.

Ovo je, ukratko, Hareov prijedlog: glasovanje je strogo individualizirano, na način da više nije moguće glasati za listu određene stranke, već se podrška iskazuje samo jednom kandidatu. Pogledajmo sada prednosti i nedostatke ovog modela.

Kao prvo, ovakav sustav osigurava gotovo potpuno predstavljenost; svaki bi glasač dobio svog predstavnika te ne bi bilo uzalud potrošenih glasova jer (prvi na listiću) kandidat nije prošao izborni prag. Ovako svatko ima pravo na rezervu, pa čak i na više njih, te je daleko veća vjerojatnost da će taj listić nešto značiti u izbornom procesu te da neće biti odbačen jer kandidat nije sakupio dovoljno glasova ili ih je pak dobio previše. Ne bi više bilo slučajeva da brojne građane, stanovnike neke regije, zastupa predstavnik za kojeg nisu glasali, a to bi povećalo bliskost i vezu između glasača i njihova predstavnika. Riješio bi se i problem nepredstavljene ili krivo predstavljene manjine; ukoliko se iz neke regije natječu dva kandidata i jedan sakupi dovoljan broj glasova, drugi ima šansu da će i on dobiti dovoljno ukoliko dobije podršku izvana, odnosno, ukoliko je ne dobije, glasači koji bi ga poduprli mogu na listić pod rednim brojem dva napisati ime neke druge osobe koja živi izvan regije i tako izbjeći da imaju predstavnika (iz vlastite regije) kojeg ne žele.

Da bi se osoba uopće mogla nadati da će postati zastupnik u parlamentu treba iza sebe imati snažnu stranku. Činjenica je da i danas većina kandidata ulazi u proces isključivo zahvaljujući podršci stranke ili pak lokalnoj reputaciji i popularnosti koju imaju u narodu. Sposobna, inteligentna i moralna osoba koja možda posjeduje više kvaliteta nego druge zbog toga ima vrlo male šanse da postane član palamenta ukoliko nije stranački aktivna ili popularna u narodu. Millu ovo, naravno, ne odgovara; on želi što sposobnije ljude na vlasti te vjeruje da će ovaj oblik izbora povećati šanse nestranačkim kandidatima da uđu u predstavnička tijela. Šire priznati stručnjaci mogu na razini države imati dovoljan broj pobornika da dosegnu kvotu i uđu u parlament; međutim, ne mogu istu popularnost očekivati i na regionalnoj razini, gdje će vjerojatno bolje proći manje stručna osoba za koju ne zna nitko izvan date regije, ali koja ima dovoljno okupljenih pristaša na jednom mjestu. Ukidanjem izbornih jedinica i dalje se dozvoljava ljudima da glasaju za svoje lokalne predstavnike, ali oni koji su u manjini mogu predstavništvo potražiti i izvan svoje regije.

Ovako predstavljena manjina imat će manje razloga da se boji tiranije većine; iako će većina i dalje imati i većinu u parlamentu, ovdje će sjediti i predstavnici manjine, moći će raspravljati, tražiti od predstavnika većine da argumentiraju svoje odluke te sudjelovati u procesu odlučivanja i paziti na nepravilnosti. Iako je Mill svjesan da bi se i ovako vlast većine mogla pretvoriti u tiraniju, smatra to manje vjerojatnim i gotovo da može odahnuti kad zna da su i manjine proporcionalno predstavljene. Uz to, ovaj sustav će pružiti priliku sposobnim ljudima da se kandidiraju i da budu izabrani te ćemo vjerojatno ovako imati vlast koja će biti sposobnija od vlastite izborne baze.

Neki se, međutim, neće tako pomiriti s ovim modelom; kao svoj prvi prigovor vjerojatno će istaknuti gubitak lokalne predstavljenosti. Oni će smatrati da u parlamentu trebaju sjediti predstavnici gradova i regija, a ne predstavnici ljudi. Mill ističe kako ovdje ozbiljno griješe; gradovi i regije su predstavljeni kad su u parlamentu predstavljeni ljudi koji u njima žive. Apsurdno je reći kako Istra ili Rijeka imaju neka prava bez obzira na svoje stanovnike te da trebaju biti predstavljeni neovisno o ljudima koji u njima žive. Iako se slažem s Millovom kritikom, čini mi se da nije dovoljno duboko ušao u problem; kritičari ovog modela zapravo sumnjaju u ideju (koju Mill smatra prednošću) da će ovako doći do čvršćeg povezivanja i osjećaja zajedničkog identiteta između glasača i njihovih predstavnika. Oni smatraju da ljude iz nekog kraja najbolje predstavlja osoba iz tog kraja, podržali je oni na izborima ili ne. Osoba koja je izabrana kao predstavnik neke regije ne može i ne smije misliti samo o interesima ljudi koji su je podržali; ona je predstavnik te regije i svih koji u njoj žive, ne samo onih koji su za nju glasali. Čini se vjerojatnijim da će (u pitanjima cestovne infrastrukture, vodoopskrbe, lokalne industrije) interese stanovnika grada Pule bolje zastupati osoba iz Pule, čak i interese onih koji za nju nisu glasali, nego osoba iz Osijeka, koja je izabrana zbog svojih stručnih kvalifikacija, ali je svega par puta bila u Puli.

Sljedeći prigovor pokušava pokazati kako je ovaj model lako podložan mitu i podvalama; zbog značajne kompleksnosti u brojanju glasova, lako može doći do nenamjerne greške, ali i do namještanja rezultata. Mill ovo ne smatra ozbiljnim prigovorom; ionako je zamislio da rezultati budu javni i da svaki kandidat nakon izbora može tražiti uvid u glasove i provjeriti jesu li dobro izbrojeni. Puno veći problem, kojeg Mill doduše ne spominje, su listići s više od jednog kandidata; vidjeli smo da bi se kod listića u kojima prvi kandidat nije dosegao kvotu glas prenosio na drugog kandidata i tu nema ništa sporno. Problem je kako odrediti koji će se glasovi prenamjeniti kad neki kandidat dobije višak glasova i premaši kvotu; Mill piše kako postoji nekoliko metoda, ali ih ne iznosi i to može biti velika zamjerka, jer ovo nije mali problem .

Neki naprosto smatraju da narod nikad ne bi prihvatio ovakav oblik glasanja ili pak da sam model nikad ne bi uspio u praksi. Odgovori su prilično kratki: ljudima se možda isprva ne bi sviđao ovaj model, ali ubrzo bi uvidjeli njegove prednosti i prihvatili ga, kao što se vremenom prihvaćaju sve nove, a dobre stvari. Uspješnost modela teško je predvidjeti i nećemo moći sigurno reći koliko bi bio uspješan dok ga ne iskušamo u praksi.

Posljednji problem koji ćemo ovdje izložiti vezan je uz rad političkih stranaka. Neki prigovaraju da se ovime ipak ne bi potpuno ukinuo njihov utjecaj na izbor predstavnika. Indiferentni glasači koji ne znaju kojoj osobi točno dati svoje povjerenje dali bi ga stranci tako što bi na listić prepisali njihovu izbornu listu – tako bi glas sigurno bio utrošen u korist stranke. Mill odgovara kako Hareov prijedlog, kao niti bilo koji drugi, ne može potpuno ukinuti utjecaj političkih stranaka – stranačka bi organizacija uvijek imala neke prednosti pred pojedincima. Međutim, ovdje su te prednosti bitno smanjene. Upravo zato jer se bira samo jedan pojedinac, politički neutralni birači koji ne pripadaju niti jednoj stranci puno bi lakše mogli svoj glas dati nestranačkom kandidatu koji se kandidirao na osnovi svojih kvaliteta i sposobnosti.




7. Pravo glasa

Iako je danas u većini država priznato opće pravo glasa, treba se imati na umu da je sredinom 19. stoljeća, kad Mill piše svoja djela, ono bilo ograničeno imovinski cenzusom i na brojne druge načine. Mill se zato zalaže da širenje prava glasa i na radničku klasu, koja je u Velikoj Britaniji činila značajnu većinu stanovništva, ali nije imala pravo pristupiti glasovanju.

Tri su glavna argumenta kojima Mill pokazuje kako se pravo glasa treba proširiti i na radničku klasu: prvo, to je jedini način da se ostvare dobre strane demokracije, njezina sposobnost da promiče intelektualne i moralne kvalitete u ljudima te da potiče ljude da se aktiviraju u političkom promišljanju i djelovanju. Ljudi koji nemaju pravo glasa nemaju mogućnost odlučivanja o političkoj vlasti i o pitanjima javnog interesa. Zbog toga nemaju ni razloga promišljati o javnim problemima i njihovim rješenjima, što koči njihov intelektualni i moralni napredak. Isto tako, pošto se odluke donose i provode bez njih, nemaju razloga biti aktivni u zajednici u kojoj ne mogu ni na što utjecati ili bilo što promjeniti. Prema tome, da bi uopće mogli govoriti o dobrim efektima demokracije, moramo u procese odlučivanja uključiti cijeli narod (osim ukoliko time uzrokujemo velika zla, o čemu će više riječi biti kasnije).

Pravo glasa, smatra Mill, produbljuje čovjekov osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj ima pravo odlučivanja – radnik bez prava glasa razmišlja samo o svojim svakodnevnim problemima i o uskom krugu tema centriranih oko njega i njegove obitelji. Politička ga rasprava mimoilazi, a on u odnosu na osobu s pravom glasa ima sličan položaj kao promatač u sudnici u odnosu na jednog od članova porote . Prihvaća odluke i zakone u čijem donošenju nije sudjelovao te se zbog toga ne može osjećati slobodno, a njegov osjećaj pripadnosti i bliskosti sa zajednicom je znatno slabiji nego kod onih s pravom glasa. Zbog toga, ukoliko želimo da građani imaju osjećaj pripadnosti zajednici te povjerenje i simpatije prema drugim ljudima u njoj (što je za Milla bitno iz više razloga, a najvažniji je kontrola ovlasti države), nužno je da im se dodjele ista politička prava kao i svim ostalim građanima.

Treći razlog je, kao i prethodne, lako predvidjeti ukoliko smo pratili dosadašnja Millova razmišljanja; interesi grupe koja nije predstavljena u glavnom predstavničkom tijelu ignorirati će se ili će se krivo tumačiti (o ovom je već bilo riječi u poglavlju o prednostima demokracije). Dakle, kako bi osigurali da se interesi radničke klase ispravno zastupaju te kako bi onemogućili da jedna društvena grupa nametne svoje interese kao interese cijelog društva, nužno je da svi ljudi imaju pravo glasa, tj. pravo na predstavljenost u parlamentu i drugim tijelima.

Ukratko smo prikazali tri argumenta kojima Mill brani opće pravo glasa; međutim, trebaju li ipak postojati nekakva ograničenja, ili baš svatko treba imati pravo glasa?

Prvo, Mill smatra kako bi od općeg prava glasa trebali biti izuzeti nepismeni; oni koji nisu naučili čitati, pisati i vršiti osnovne aritmetičke operacije. Zanimljivo je da on pri tome ne nudi posebnu argumentaciju, već piše kako nitko zadravog razuma ne bi prihvatio sustav u kojem bi ljudi koji nisu savladali osnove brige o sebi i o svom intelektualnom razvoju mogli sudjelovati u odlukama koje se tiču cijelog naroda . Naravno, ovo zahtjeva da osnovno obrazovanje bude dostupno svima, da bude ili besplatno ili toliko jeftino da si ga i najsiromašniji slojevi mogu priuštiti. Čak i ako osnovno obrazovanje nije svima dostupno, ne treba popustiti i dozvoliti onima bez njega da sudjeluju u vlasti; ovdje se jasno nazire Millov konsekvencijalizam – on želi spriječiti loše odluke koje bi pod utjecajem needuciranih mogla donositi loša vlast i zato smatra da se prvo treba osnovno znanje učiniti dostupnim svima, a tek onda svima dati pravo glasa. Problem je i što možemo opravdano tražiti pooštrenje kriterija: zašto bi u odlukama koje se tiču cijelog naroda sudjelovali oni koji ne posjeduju osnove opće kulture? Treba li neki pojedinac koji, iako zna pisati, čitati i računati, ne zna osnove geografije i povijesti svijeta ili vlastite zemlje te ne razumije ili ne može nabrojati temeljne državne institucije, imati pravo da sudjeluje u vlasti i u stvaranju odluka koje će se ticati sudbine cijelog naroda? Mill tvrdi kako mu se to ipak treba dozvoliti, barem kada u obzir uzmemo tadašnju situaciju u Velikoj Britaniji; prvo, ovu razinu opće kulure, za razliku od osnova čitanja i pisanja, nije moguće osigurati za sve stanovnike u državi. Snaga ovog argumenta upitna je pošto je Mill nešto ranije pokazao kako bi prvo trebali svima osigurati osnovna znanja, a tek im onda dati pravo glasa; međutim, drugi argument riješava ovaj problem pokazujući kako bi bilo veoma teško provjeriti ima li svaki glasač te osnove opće kulture, dok je test pismenosti veoma lako provesti na svakom izbornom mjestu. Možemo opravdano pretpostaviti da bi, u današnjim uvjetima, Mill smatrao kako se pravo glasa ne bi trebalo dati osobama koje nisu završile osnovnu školu – ona je svima dostupna, a veoma je lako provjeriti jesu li je pojedinci završili.
Pravo glasa bi trebalo biti uskraćeno i građanima koji ne plaćaju porez ; u njihovom bi interesu, pošto kao i drugi koriste sredstva državnog proračuna, a sami ništa ne pridonose, bilo da zahtjevaju povećanje poreza na štetu drugih. Mill smatra kako se oporezivati treba sve građane, čak i one najsiromašnije. Iako nas ovo može na prvi pogled iznenaditi, jasno je da to zahtjeva upravo kako bi im omogućio da i oni sudjeluju u vlasti i glasaju na izborima. Svjesan je da ovime može dodatno pogoršati socijalni položaj najsiromašnijih pripadnika radničke klase te zato pokušava taj porez zadržati što manjim, ali inzistira da najsiromašniji i dalje imaju osjećaj kako je novac kojim vlast (u čijem su izboru i sami sudjelovali) raspolaže i njihov. Pravo glasa trebalo bi se oduzeti i ljudima koji žive na socijalnoj pomoći, pošto očito državi ne pridonose, nego samo uzimaju od nje – oni koji porez plaćaju mogli bi se s pravom buniti što neplatiše poreza mogu raspolagati njihovim novcem, dok oni ne mogu s novcem neplatiša, pošto ga u državnoj blagajni ni nema.

Unatoč ova dva izuzetka, Mill smatra kako će pravo glasa u budućnosti postati skoro pa opće, pošto će sve više ljudi biti pismeno, a porezni se sustav može promjeniti. Ono i treba biti opće, pošto je to jedan od kriterija koji neki sustav čine dobrim oblikom vlasti.

Dobiju li radnici pravo glasa, kao što se Mill zalaže, oni će u većini država biti najbrojnija glasačka skupina, što povlači dvije opasnosti koje smo ranije opisali: pošto su radnici uglavnom slabo obrazovani, njihov bi se utjecaj mogao negativno odraziti na efikasnost vlasti i na kvalitetu odluka koje ona donosi. I drugo, pošto bi radnici bili najbrojnija grupa u državi koju bi činilo više od polovice stanovnika mogli bi uspostaviti tiraniju većine, tj. mogli bi politički utjecaj svih drugih grupa učiniti beznačajnim te promicati samo vlastite klasne interese .

Mill ipak smatra da se radničkoj klasi treba dati pravo glasa te da se spomenute opasnosti mogu zaobići, a neželjeni razultati spriječiti. On ističe da, iako svi trebaju imati pravo glasa, to ne znači da svačiji glas jednako vrijedi .

Kad nam treba savjet ili mišljenje ili nas jednostavno zanima neka informacija, nećemo odgovore svih koje pitamo smatrati jednako vrijednima. Primjerice, ukoliko ne znam, a zanima me ime glavnog grada Laosa, mogu to pokušati doznati od mojih poznanika; međutim, odgovor osobe koja je završila gimnaziju smatrat ću vrjednijim od odgovora osobe koja je završila samo osnovnu školu, dok ću odgovor prijatelja koji studira ili je diplomirao geografiju smatrati najvrjednijim. Isto vrijedi i u izboru vlasti: smatrat ćemo da odgovori nekih osoba vrijede više nego odgovori drugih.

Bitno je ovdje uočiti kako Mill ne tvrdi da postoje oni čiji odgovori ništa ne vrijede – odgovor svake osobe koja je zadovoljila uvjete da pristupi glasanju ima neku vrijednost, samo što je vrijednost nekih odgovora veća od vrijednosti drugih. Samo se izrazito neinteligentni ljudi osjećaju uvrijeđenima kad im kažemo kako postoje drugi čije mišljenje vrijedi više od njihovog .

Na temelju kojih ćemo karakteristika reći da neka osoba ima vrjedniji glas od neke druge? Jedine relevantne karakteristike su inteligencija i znanje – tako možemo reći da je glas osobe s doktoratom vrjedniji od glasa osobe s završenom srednjom školom, dok je njezin glas opet vrjedniji od glasa osobe koja je završila samo osnovnu školu. Ovo se može pokazati iznimno korisnim, pošto će u odlučivanju o važnim državnim pitanjima veći utjecaj imati školovani i inteligentniji ljudi. Međutim, i ovdje se treba paziti da ne omogućimo tiraniju, ovaj put tiraniju manjine; iako školovaniji i inteligentniji trebaju imati vrjednije glasove, ne smije im se omogućiti da zahvaljujući toj vrijednosti odluke donose samostalno, bez potpore manje obrazovanih.

Idejom o vrjednijim i manje vrijednim glasovima Mill uspješno riješava dva problema koja smo ranije anticipirali; ovako će se, iako su slabije obrazovani radnici najbrojnija društvena skupina, donositi kvalitetne odluke te im se neće omogućiti da samovoljno preuzmu vlast i koriste je samo za zadovoljenje svojih klasnih interesa.
Zanimljivo je da Mill ovu mjeru ne smatra samo privremenom, kao rješenje problema koji se pojavio, već kao trajni obrazac po kojem glasanje treba funkcionirati. On ističe da sustav u kojem svi imaju jednako pravo glasa (glas svih jednako vrijedi) nije dobar jer daje jednaku političku moć i znanju i neznanju, i obrazovanima i neobrazovanima .

Neki smatraju kako bi ipak bilo korisno neobrazovanim radnicima dati pravo na jednako vrijedne glasove; ovime bi ih se dodatno motiviralo da budu aktivni, promišljaju o političkim pitanjima te ubrzano razvijaju svoje intelektualne i moralne sposobnosti. Mill, međutim, smatra da ovo nije dobro rješenje; kad bi se neobrazovanoj većini dali jednako vrijedni glasovi, ona bi imala toliku političku moć da joj više ne bi trebao promišljanje i argumentacija, već bi samo snagom svojih preferenci (pošto je većina) mogla upravljati nad cijelim narodom. Ovolika moć ne samo da bi bila opasna za cijelo društvo, već ne bi izvršila ni svoju prvotnu ulogu, da snažnije pogura i motivira radničku klasu. Idealna mjera političke moći je kad je imamo toliko da možemo osigurati da razum prevlada, ali nedovoljno da prevladamo protiv razuma.




8. Temelji deliberativne demokracije

Prije nego što objasnimo osnove ove političke teorije, pogledat ćemo što ona znači i kako je uopće dobila ime. "Deliberacija" dolazi od latinskih riječi deliberare i deliberatio, što bi mogli prevesti kao razmišljanje ili promišljanje. U osnovi joj je riječ libra, odnosno vaga, pa bi deliberaciju mogli prevesti i kao odvagivanje različitih opcija. U antičkom svijetu riječ se koristila kako bi se okarakterizirali postupci pojedinaca – ukoliko je nešto učinjeno deliberativno, učinjeno je namjerno, uz promišljanje i odvagivanje mogućnosti i posljedica. Tako se ponekad koristi i danas, primjerice, Peter Bachrach i Morton Baratz opisuju stanje pojedinca koji želi počiniti samoubojstvo: "Suppose, finally, that a third man approaches the sentry box, a man who wants to die but cannot bring himself to the act of self-destruction. He therefore deliberatly ignores the sentry’s command and is duly shot to death" . Osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj izraz, koji se ranije odnosio samo na odluke pojedinca, postaje oznaka određenog oblika kolektivnog odlučivanja. Ideja je da zajednica, kao što se ranije smatralo za pojedinca, promišlja i odvaguje razloge za neku odluku te je na kraju donosi demokratskim glasanjem. Međutim, ne glasuje se prema vlastitim uvjerenjima ili preferencama, nego prema argumentima koji su prevladali u raspravi, dakle, u deliberativnoj demokraciji odluke ne proizlaze iz sile, nego iz snage jačeg argumenta. Kao što Habermas piše, no force except that of a better argument is exercised.

Cohen smatra kako je deliberacija ukorijenjena u ideji demokracije; čim dolazi do sukoba mišljenja među racionalnim pojedincima, dolazi i do izmjene argumenata kojima podržavaju svoje stavove. Deliberativna demokracija nije proces pukog zbrajanja preferenci kako bi se utvrdilo koju opciju podržava većina, već proces rasprave, iznošenja prijedloga na temelju čvrstih razloga te podupiranja ili kritiziranja drugih razloga. Odluke su demokratski legitimne samo ukoliko su produkt slobodne rasprave među jednakima .

Joshua Cohen tako smatra da idealna deliberativna procedura treba biti vođena među pojedincima koji će imati jednaka prava, mora biti slobodna i poduprta dobrim razlozima te treba težiti konsenzusu. Kako bi pojasnili osnove deliberativne demokracije, ukratko ćemo obrazložiti sljedeća načela.

Idealna deliberativna procedura je slobodna ukoliko oni koji u njoj sudjeluju nisu ograničeni nikakvim izvanjskim odlukama, osim onih koje sami donesu, a koje su posljedica slobodne deliberacije. Drugim riječima, nema tih zakona i prava koji mogu ograničiti doseg deliberativnih odluka. Ukoliko neka odluka donesena u deliberativnom tijelu pretpostavlja kršenje prava pojedinaca koje štiti ustav, ona neće biti potisnuta ili promijenjena; nema tog pravnog akta koji može ograničiti doseg deliberativno donesene odluke – to može samo argument jači od onog koji je opravdao datu odluku.

Možda bi najbolje bilo ukratko naznačiti razliku između dva osnovna shvaćanja demokracije: liberalnog i republikanskog. Liberalno shvaćanje demokracije ograničava vlast većine na točno određena javna područja ljudskog života , tj. samo na pitanja čije ispravno riješavanje ovisi isključivo o raspodjeli preferenci unutar zajednice . Demokracija je na neki način nužna posljedica primjene liberalnog ideala jednakosti u politici. Republikansko shvaćanje, s druge strane, radije povezuje demokraciju sa slobodom nego s jednakosti. Za razliku od liberalnog shvaćanja, republikansko na demokraciju gleda kao na samostalni politički ideal (ne kao na puku posljedicu političke primjene jednakosti) i zato dozvoljava mogućnost da demokracija ulazi u sukob s liberalnim političkim idejama te da u tim sukobima odnese prevagu . Većina zastupnika deliberativne demokracije na nju gleda na republikanski način; demokraciju smatraju praksom vrijednom samom po sebi i, upravo zbog njezinog deliberativnog (a ne populističkog) karaktera, nisu skloni ograničavanju demokratski donesenih odluka.

Dakle, idealna deliberativna procedura pretpostavlja slobodu donošenja odluka koje neće moći organičiti nikakav pravni akt, pa ni činjenica da krše neko od ljudskih prava. Iako se čini da ovo prvo Cohenovo načelo nikako ne možemo pomiriti s idejama liberalne demokracije, u posljednjem poglavlju pokazat ću da je to ipak moguće.

Drugo načelo idealne deliberativne procedure zahtjeva da pojedinci koji sudjeluju u raspravi izlože svoje razloge zbog kojih predlažu, podržavaju ili kritiziraju neke prijedloge. Pojedinci koji izlažu svoje razloge trebaju pri tome uzeti u obzir da drugi mogu imati drugačije ciljeve te ih trebaju izložiti tako da budu prihvatljivi i drugima. Kao što smo ranije spomenuli, deliberativne odluke ne smiju biti posljedica preferenci većine građana, već rezultat rasprave u kojoj prevagu odnose najbolji razlozi.

Svi sudionici u deliberaciji trebaju biti pravno i formalno jednaki; svaki treba imati jednaka prava da predlaže prijedloge, nudi riješenja ili daje argumente u korist ili kao kritiku nekog prijedloga. Većina zastupnika deliberativne demokracije smatra kako ova jednakost među sudionicima znači i jednakost prilikom završnog glasanja o nekom prijedlogu .

Ovaj zahtjev je samo djelomično spojiv s Millovim idejama. Naime, on veću snagu daje educiranim građanima prilikom glasovanja, ali nikome ne zabranjuje da sudjeluje u raspravi, niti tvrdi kako pojedine razloge trebamo odbaciti zato što ih predlaže netko slabije educiran. Uzmemo li za primjer deliberaciju u parlamentu, vidjet ćemo kako Mill podržava jednaku vrijednost glasova, pošto svaki zastupnik predstavlja određenu skupinu ljudi koja mu je dala povjerenje i, ukoliko je već prilikom izbora predstavnika napravljena razlika između birača, nepotrebno je i nepravedno uvoditi i razliku između predstavnika. Međutim, ukoliko sudionici u deliberativnom odlučivanju nisu predstavnici, a među njima postoje značajne razlike u intelektualnim i moralnim sposobnostima, Mill bi smatrao da prilikom završnog glasanja bolje educirani trebaju imati vrjednije glasove.

I završno, deliberativna demokracija teži konsenusu: cilj je pronaći prihvatljive razloge oko kojih će se složiti svi koji sudjeluju u odlučivanju. Pošto ovo nije uvijek moguće, ponekad se odluke donose prema volji većine koja je neku odluku podržala glasovanjem na kraju rasprave; međutim, to i dalje ne znači da je ta odluka donesena zbog preferenci većine. Odluke donosene voljom većine, nakon deliberacije koja je težila konsenzusu, biti će bitno drugačije od odluka većine donesenih u nedeliberativnoj demokraciji.




9. Mill i deliberativna demokracija

Kao što smo do sada mogli primjetiti, Mill je liberal koji deliberaciju uzima kao jednu od osnova demokratskog društva. Deliberacija je glavni razlog zbog kojeg demokracija i jest najbolji oblik vlasti. Prisjetimo se, Mill navodi kako su glavni kriteriji dobrog oblika vlasti njegova sposobnost da povećava intelektualne i moralne sposobnosti ljudi te da donosi dobre i uspješne odluke. Da li bi demokracija koja ne utjelovljuje deliberaciju mogla sama zadovoljiti ova dva kriterija?

Da bi odgovorili na ovo pitanje trebamo ukratko prikazati nedeliberativnu demokraciju: to bi bio oblik vlasti u kojem se odluke donose većinom glasova, ali se ne teži konsenzusu te sudionici ne raspravljaju o javnim stvarima i ne pokušavaju dati argumente i razloge koji će biti prihvatljivi svim ljudima, nego glasaju isključivo na osnovi vlastitih preferenci. Čak i ako zamislimo (iako je to malo vjerojatno) da pojedinci odlučuju u korist onoga što smatraju zajedničkim interesom ili općim dobrom, dva kriterija dobre vlasti neće biti zadovoljena. Ovakva procedura ne bi povećavala moralne i intelektualne sposobnosti sudionika pošto među njima ne bi dolazilo do značajnije interakcije, izmjene ideja, stavova i argumenata. Isto tako, svatko bi opće dobro promatrao u okvirima svoje vlastite koncepcije dobra te bi manjine veoma brzo izgubile interes za aktivnim sudjelovanjem u političkom odlučivanju jer bi ono bilo svedeno na puko dizanje ruku, a njihov bi utjecaj bio zanemariv. Ova demokracija ne bi mogla donositi ni kvalitetne odluke pošto bi nedostatak deliberacije onemogućio pronalaženje novih riješenja te bi sudionici odlučivali prema nepotpunim informacijama pošto ne bi slušali drugu stranu i argumente koje ona može ponuditi. Ukratko, deliberacija leži u osnovi Millove demokracije, ali i dublje, u osnovi Millove koncepcije dobra. Podsjetimo, Milova se koncepcija dobra odražava u korištenju sposobnosti našeg razuma; dobro se sastoji u oblicima samovlasti koji koriste upravo one deliberativne sposobnosti koje nas čine moralnim djelatnicima .

Deliberacija je za Milla i idealan način sprečavanja tiranije većine, odnosno tiranije jedne društvene grupe koja je marginalizirala politički utjecaj drugih grupa i sada samostalno odlučuje. Dominantna grupa sada mora odgovarati na pitanja predstavnika manjina, braniti se argumentima i opravdavati svoje odluke, a to neće moći činiti ukoliko su one donesene isključivo prema vlastitim privatnim interesima.

Možda i jedan od najzanimljivijih oblika deliberacije, koji jednim dijelom sliči modelima koje predlažu moderni zastupnici deliberativne demokracije, Mill prikazuje u svojoj inicijativi da se parlamentu doda poseban

Congress of Opinions; an arena where not only the general opinion of the nation, but that of every section of it, and as far as possibe of every eminent individual whom it contains, can present itself in full light and challenge discussion; where every person in the country may count upon finding somebody who speaks his mind, as well or better than he could speak it himself – not to friends and partisans exclusively, but in the face of opponents, to be tested by adverse controversary; where those whose opinion is overruled, feel satisfied that it is heard, and set aside not by a mere act of will, but of what are thought superior reasons, and commend themselves as such to the representatives of the majority of the nation [...]

Pogledamo li poznatu definciju deliberativne demokracije koju je više od stoljeća kasnije izložio Habermas, "no force except that of a better argument is exercised" , vidjet ćemo da je već Mill bio na tragu moderne ideje deliberativne demokracije, iako svoj daljnji rad nije usmjerio u tom pravcu. Premda su demokratske procedure neophodne za funkcioniranje parlamenta, gore spomenuti Congress of Opinions jako podsjeća na deliberativne arene o kojima će kasnije pisati Habermas i Cohen. Mill je ovom tijelu namjenio savjetodavnu ulogu; on ne smatra da se ovdje može donositi konkretne odluke i preko njega direktno upravljati državom, raspuštati vladu ili donositi zakone. Congress of Opinions služi kao instrument koji mjeri snagu ideja koje vladaju i društvu, kao i potporu koju one uživaju:

[...] where every party or opinion in the country can muster its strenght, and be cured of any illuson concerning the number or power of its adherents; where the opinion which prevails in the nation manifest itself as prevailing, and marshals its hosts in the presence of the government, which is thus enabled and compelled to give way to it on a mere manifestation, without the actual employment, of its strenght [...]

Međutim, treba biti na oprezu kada se pripisuju sličnosti jer Congress of Opinions ne donosi konkretne odluke i nema izvršnu vlast (nema je ni parlament), dok većina zastupnika deliberativne demokracije smatra kako bi deliberativne arene trebale biti institucija koja vlada i upravlja, a ne koja daje savjete i mjeri snagu političkih ideja. Mill, naravno, nikad ne bi pristao na ovakve prijedloge; on reprezentativnu demokraciju zastupa upravo zbog njene funkcionalnost i profesionalnosti koju unosi u izvršnu vlast – nikad ne bi pristao da deliberativno tijelo sastavljeno od prosječnih ljudi bez posebnih kompetencija koje služi raspravi i izmjeni stavova preuzme upravljanje državom.

Mogli bi pomisliti da Mill ovo tvrdi samo na nacionalnoj razini i da će lokalno razmišljati drugačije, ali prevarili bi se; iako traži povećanje lokalne autonomije, i dalje smatra da bi tijela lokalne vlasti trebala kopirati strukuru državnih institucija. Lokalnu vlast vidi kao izvrsnu priliku da se dio građana izabere za brojne funkcije na lokalnoj razini te da ih se time potakne da u većoj mjeri razmišljaju o javnim pitanjima te samim time povećavaju svoje intelektualne i moralne sposobnosti. I dalje smatra da se izvršna vlast na lokalnoj razini treba prepustiti stručnjacima i da vijeća sastavljena od predstavnika trebaju samo postavljati i nadgledati stručnjake u izvršnoj vlasti.

Velik utjecaj deliberacije Mill smatra ključnim za obranu prava i interesa manjina; kad traži da svi pojedinci (i sve društvene grupe) budu proporcionalno predstavljeni, svjesan je da ostavlja mogućnost da neka grupa dobije nadpolovičnu većinu u predstavničkom tijelu. Međutim, zapravo zbog potrebe da opravdava svoje odluke valjanim razlozima i argumentima te da odgovara na argumente i prigovore predstavnika manjina tiranija većine daleko je teže uspostavljiva u deliberativnom nego u nedeliberativnom parlamentu. Imajući na umu da to ne znači kako je nije moguće uspostaviti, Mill će tražiti da se osnovna prava i slobode unesu u ustav kako ih ne bi bilo moguće zaobilaziti i kršiti.

Ukratko, Mill prihvaća i podržava ideju deliberacije u demokraciji. Međutim, i dalje smatra da se ta deliberacija treba provoditi u predviđenim predstavničkim tijelima ukoliko želimo da njezini razultati imaju političku snagu. On ne podržava deliberativne arene u kojima će se zainteresirani pojedinci okupiti i raspravljati o političkim problemima te smatrati da imaju pravo odlučivanja koje zapravo pripada samo glavnom predstavničkom tijelu. Uloga deliberativnih arena je isključivo savjetodavna; ništa što se odluči u Congress of Opinions ne može provesti ukoliko to ne podrži, u cijelosti ili u nekoj izmjenjenoj verziji, sam parlament. I još bitnije, deliberativne arene se nikako ne mogu prihvatiti kao oblik izvršne vlasti; one su tijelo koje raspravlja, ne tijelo koje djeluje i upravlja. Ovo je vjerojatno glavna razlika između Milla i zastupnika deliberativne demokracije koji i izvršnu vlast žele podrediti deliberaciji; tako možemo zaključiti da Mill prihvaća ideale deliberacije, ali na područje njene primjene gleda bitno drugačije od tipičnih predstavnika deliberativne demokracije.




10. Mill i aktivno građanstvo

Uspoređujući stavove J. S. Milla s onima modernih zastupnika deliberativne demokracije ne smijemo zanemariti značaj koji obije strane daju ideji aktivnog građanstva; međutim, oni na ovu ideju gledaju različito i zato će biti korisno prikazati kako Mill, a kako zastupnici deliberativne demokracije, gledaju na aktivno građanstvo.

Razmatrajući kriterije dobrog oblika vlasti, Mill se dvoumi kad piše kako dobra vlast treba promicati moralne i intelektualne kvalitete pojedinaca – dvojba je trebaju li se ovdje dodati i aktivne kvalitete . Ovo, međutim, nije ozbiljan problem koji bi bitnije utjecao na Millovu teoriju; on sam u kasnijim tekstovima ponekad aktivne kvalitete stavlja uz moralne i intelektualne, a ponekad ne stavlja. Ovdje je pitanje treba li se na aktivnost građana gledati kao na kvalitetu ili je ona sredstvo kojim se kvalitete postižu; kako bilo (najvjerojatnije je oboje), ona je jedan od ključnih elemenata u Millovoj teoriji. Ne možemo govoriti o dobroj reprezentativnoj demokraciji ukoliko su ljudi pasivni i nezainteresirani; ukoliko ne glasaju na izborima, ne prate događaje na političkoj sceni i ne promišljaju o njima kako bi mogli izabrati što bolje predstavnike te odbijaju državne i javne službe za koje su sposobni i kvalificirani.

Mill tako razlikuje dvije vrste ljudi, pasivne i aktivne, one koji stoički podnose zla oko sebe i one koji im se suprostavljaju, one koji se prilagođavaju svijetu i one koji svijet prilagođavaju sebi . Općenito gledano, društvo preferira pasivne pojedince; ljudi se osjećaju sigurnije kada žive u susjedstvu pasivnih i predvidljivih, nego kad su im susjedi aktivni i energični. Međutim, smatra Mill, aktivni su ti zbog kojih svijet napreduje; oni potiču promjene i unapređuju svijet oko sebe – prisjetimo li se razlike Reda i Napretka s početka ovog rada, možemo reći da su aktivni ljudi nosioci Napretka, a pasivni ljudi Reda. Pošto smo pokazali da je razlika među njima u stupnju, a ne u vrsti te da je Napredak poželjniji i bolji, moramo prihvatiti da su aktivni ljudi kvalitetniji i bolji od pasivnih.

Kako bi ovu tezu dodatno osnažio, Mill pokazuje kako su aktivni ljudi ti koji lako unapređuju svoje intelektualne i moralne sposobnosti. Inteligencija tako napreduje u aktivnom duhu koji ne želi prihvatiti trenutnu situaciju kao dovoljno dobru, koji pokušava postići nove stvari koje će koristiti njemu i drugima. Pasivni čovjek, čak i ako promišlja o nekim važnim pitanjima, uglavnom se drži metafizike, teorijske, a ne praktične filozofije te zbog toga ne djeluje u praksi i relativno malo pridonosi čovječanstvu. Inteligenciju, dakle, najbolje promiče aktivan duh koji promišlja o praktičnim problemima te djeluje kako bi ih riješio, a upravo zbog činjenice da djeluje takav je čovjek korisniji zajednici od pasivnog i ravnodušnog. Iako bi kao utilitarist aktivnost (u moralnom kontekstu) mogao zastupati na više načina, Mill ipak radije argumentira indirektno, pokazujući kako pasivnost vodi u nemoral. Pasivni će ljudi, koji žele steći neka dobra ili položaje, biti zavidni prema onima koji ih imaju. Pošto su pasivni, neće nastojati vlastitim radom steći isto, već će gledati kako da ta dobra uz što manje truda oduzmu onima koji ih imaju. Čak i ako izbacimo zavist iz argumentacije, pasivni ljudi koji ne žele usrećiti druge, pridonijeti dobrostanju vlastitog susjedstva ili države te moralno i intelektualno napredovati neće kod nas buditi osjećaj poštivanja ili divljenja; za njih ćemo reći da nikome ne čine zlo, ali zbog toga nećemo posebno podržavati njihove radnje i diviti im se. Aktivan čovjek je onaj koji zaslužuje naše divljenje i koji može biti naš moralni uzor; ne onaj koji ne čini zlo, već koji se uz to zalaže kako bi usrećio druge oko sebe . Prema tome, aktivan čovjek nije samo intrinzično vrjedniji od pasivnog, nego će vjerojatno i uspješnije unaprijediti svoje intelektualne i moralne kvalitete.

Iako je jasno pokazao koji oblik karaktera smatra boljim, Mill ide dalje i piše kako pasivnost i ravnodušnost imaju gori učinak za napredak zajednice nego što ga ima čak i pogrešno upotrebljena aktivnost.

Pošto se ne buni i ne teži napretku, jasno je da će vlast jednog pojedinca ili manjine preferirati pasivnog čovjeka; ovi oblici vlasti traže poslušnost, a ne aktivnost svoji podanika. S druge strane, demokracija će trebati aktivne ljude koji su voljni predlagati riješenja, koji prate političku scenu i o njoj raspravljaju te su spremni prihvatiti dužnosti koje su im povjerene. Aktivnost je jedan od glavnih preduvjeta za funkcioniranje demokracije; u društvu pasivnih ljudi ona će se izobličiti i pokvariti i jedini način da je obnovimo bit će poticanje ljudi da aktivno promišljaju i djeluju u domeni javnog.

Nakon što smo nedvosmisleno prikazali važnost aktivnih građana u Millovoj reprezentativnoj demokraciji, pogledajmo kako je Mill zamislio aktivnost građana i po čemu se ona razlikuje od zamisli većine predstavnika deliberativne demokracije.

Prema Cohenu ili radikalnijim predstavnicima deliberativne demokracije, poput Wrighta i Funga, građani su aktivni ukoliko redovito i trajno sudjeluju u procesu donošenja odluka – ne ukoliko jednom u nekoliko godina izlaze na izbore, već ukoliko svakodnevno sudjeluju u kreiranju javnih politika. Mill na sudjelovanje gleda drugačije; ukoliko aktivan građanin dobiva ovlasti da odlučuje i sudjeluje u radu vlasti, to biva ostvareno ili preko predstavničkih institucija ili zbog njegovih posebnih sposobnosti. Mill piše:

There is no difficulty in showing that the ideally best form of government is that in which the sovereignty, is vested in the entire aggregate of the community; every citizen not only having a voice in the exercise of that ultimate sovereignty, but being, at least occasionally, called on to take an actual part in the governemnt, by the personal discharge of some public function, local or general .

Aktivno građanstvo ne nalazi se svaki dan u deliberativnim arenama i ne donosi političke odluke, ono sudjeluje u javnom životu kroz institucije reprezentativne demokracije. Mill piše kako je posebna vrijednost tijela lokalne samouprave upravo u tome što

[...] besides the function of electing, many citizens in turn have a chance of being elected, and many, either by selection or by rotation, fill one or another of the numerous local executive offices. In these positions they have to act, for public interests, as well as to think and to speak, and the thinking cannot all be done by proxy.

Milla ozbiljno zabrinjava kvaliteta i funkcionalnost vlasti u kojoj bi svi mogli odlučivati o svemu; zbog toga i inzistira na koncepciji aktivnog građanstva postavljenoj unutar reprezentativne demokracije. Građanin je aktivan ukoliko se informira o javnim događajima i o njima promišlja, predlaže vladajućim tijelima svoje ideje i sudjeluje u radu organizacija civilnog društva; da bi bio aktivan ne treba neposredno sudjelovati u tijelima izvršne vlasti i upravljati.




11. Direktna deliberativna demokracija

Iako je deliberativna demokracija od svojih početaka zamišljena kao neki oblik direktne demokracije, ovaj se stav dodatno pojačavao zadnjih dvadesetak godina; njezini zastupnici smatraju kako je liberalizam, sustav oblikovan i prilagođen u 19. stoljeću, danas u krizi pošto sve neuspješnije riješava suvremene probleme. Reprezentativna demokracija danas ne uspjeva ostvariti osnovne ideale demokracije: potaknuti građane da aktivno sudjeluju u političkom životu te dijalogom koji teži konsenzusu riješavati javne probleme. Ovo snagu i novi polet daje političkoj desnici koja neefikanost države vidi kao argument za smanjivanje njenih ovlasti; čemu trošiti goleme količine novca na neefikasan državni aparat kad bi iovako mogli bez njega. Libertarijanci tako iskorištavaju ovu krizu liberalne reprezentativne demokracije kako bi pokazali da je "država problem, a ne riješenje" te mogući izlaz vide u smanjenju državnog aparata i njenih ovlasti.

Wright i Fung, radikalni predstavnici direktne deliberativne demokracije, ovo vide kao najgori mogući scenarij; iako su im mrski liberali i njihova reprezentativna demokracija, libertarijance vide kao još veće zlo – oni žele povećati utjecaj običnog čovjeka na političko odlučivanje, kao i sam doseg odlučivanja – nipošto ne žele da se on smanji. Predstavnici direktne demokracije žele jaku demokratsku državu u kojoj narod neće biti odijeljen od vlasti; neće biti političkih elita koji će se baviti javnim odlučivanjem, nego će to preuzeti narod kojem to pravo naposlijetku i pripada. Za razliku od libertarijanaca koji tvrde kako je liberalna država u krizi zbog neriješivih zadataka koji joj se postavljaju, predstavnici direktne deliberativne demokracije smatraju da su zadaci riješivi – problem je u institucijama .

Njihov prijedlog je određeni oblik direktne demokracije koji nazivaju ovlaštenom deliberativnom demokracijom . Ovo je demokratski oblik vlasti pošto se bazira na sposobnostima i sudjelovanju običnih ljudi u političkom odlučivanju; deliberativan je pošto zahtjeva donošenje odluka poduprtih razlozima i argumentima, a ovlašten pošto povezuje djelovanje i deliberaciju – na sebe preuzima ulogu izvršne vlasti te deliberaciju koristi za donošenje konkretnih odluka, a ne kao oblik kojim se određuje uspješnost izvršne vlasti.

Fung i Wright znaju da su o deliberaciji govorili i liberalni mislioci (poput Milla), ali njihova je pozicija daleko radikalnija; smatraju da liberali deliberaciju primjenjuju unutar starih predstavničkih institucija, prepuštajući je političkoj eliti te na nju gledaju kao na sredstvo kritike ili opravdanja izvršne vlasti. Ovakva deliberacija je za Funga i Wrighta slaba i ograničena te kao rješenje predlažu svoju, ovlaštenu deliberaciju.

Šest je glavnih značajki ovlaštene deliberativne demokracije: (i) ona se bavi konkretnim, praktičnim problemima, (ii) riješenja tih problema nalazi kroz deliberaciju, (iii) u raspravi sudjeluju obični ljudi, kao i dužnosnici zaduženi za data područja, (iv) primjena deliberacije je posebno naglašena na lokalnoj razini, (v) lokalne su zajednice međusobno povezane kako bi vršile izmjenu znanja i iskustava, te (vi) se ovlaštena deliberacija ostvaruje preobrazbom državnog aparata, a ne kroz organizacije civilnog društva ili na druge načine.

Pogledajmo redom ove značajke kako bi što bolje razumjeli ideju ovlaštene deliberacije; ona se bavi praktičnim stvarima, poput javne sigurnosti, obrazovanja ili prekvalifikacije radnika, očuvanja ekosustava ili stvaranja lokalnog budžeta. Wright i Fung vjeruju kako bi ove odluke bile znatno bolje od onih koje donose predstavnici naroda ili javni dužnosnici pošto bi članovi zajednice mogli odrediti koje im riješenje najviše odgovara, dok predstavnici i dužnosnici mogu samo nagađati što narod želi, a uz to mogu raditi kako oni misle da je najbolje, čak i ako se većina zajednice tome protivi.

O deliberaciji smo već dovoljno rekli u prethodnim poglavljima, tako da ću samo istaknuti najbitnije; ljudi koji sudjeluju u ovlaštenoj deliberaciji ne ravnaju se prema vlastitim stavovima ili preferencama, već pokušavaju pronaći što bolje razloge koji će uvjeriti druge da su u pravu te na kraju sagledavaju raspravu i odlučuju prema ponuđenim argumentima.

Gore spomenuti autori su dobro upoznati s Millovim djelima, svjesni su prigovora koje bi uputio njihovoj ideji da obični ljudi sudjeluju u izvršnoj vlasti te se odmah pokušavaju obraniti; tvrde kako će u riješavanju nekih problema više koristiti grupa različitih ljudi, čak i ako nisu stručnjaci u datom području, nego strani i usko-specijalizirani eksperti. Kao primjer navode uređenje policije u nekim četvrtima Chicaga gdje stanovnici direktno sudjeluju u upravljanju policijskim postajama i gdje je zahvaljujući nekim idejama koje su tako nastale policija počela pokazivati efikasnost koju sama nikad ne bi mogla postići, čak ni da su došli stručnjaci iz drugih gradova. Direktna uključenost običnih ljudi neće samo povećati efikasnost, smatraju oni, nego će i osigurati jednakost među ljudima i spriječiti napredovanje nekih političkih elita; kao primjer uzimaju Zapadni Bengal u Indiji gdje se također primjenjuju neki oblici ovlaštene deliberativne demokracije i gdje je politička elita izgubila sav utjecaj koji je ranije imala.

Iako ovaj oblik vlasti žele primjeniti i na razini države, predstavnici ovlaštene deliberativne demokracije ipak poseban naglasak stavljaju na lokalne zajednice; očekuju da će lokalno stanovništvo biti dobro upućeno u pitanja od lokalnog značaja i da će upravo zbog toga njihove odluke često biti bolje od odluka stručnjaka .

I zadnje i možda najbitnije, Wright i Fung žele zamjeniti tradicionalne državne institucije s trajnim deliberativnim arenama koje bi preuzele njihove funkcije. Ovo bi bitno izmjenilo postojeću političku praksu; stranke inače pišu svoje programe i određuju ciljeve, a onda ulaze u dugu i mukotrpnu borbu za vlast, dok bi ovako već imale političku moć te bi se umjesto na to kako je dobiti mogle koncentrirati na argumente kojima će promicati svoje ciljeve . Citirajući Rousseaua koji piše kako je narod u reprezentativnoj demokraciji slobodan samo jedan dan u nekoliko godina, za vrijeme izbora, ističu da ovlaštena deliberativna demokracija nikad ne odmiče političku moć od naroda te je tek pojedinac koji sudjeluje u deliberativnim arenama istinski slobodan.

Pogledajmo sada demokratske ideale koje ovlaštena deliberativna demokracija promiče i način na koji to čini. Zastupnici smatraju da ovaj oblik vlasti bolje od ostalih promiče kvalitetu i efikasnost državnih odluka i javnih politika, aktivno građanstvo i jednakost među građanima.

Prisjetimo se, Mill je tvrdio kako deliberativna tijela ne mogu donositi kvalitetne odluke koje se tiču praktičnih problema; zato upravljanje državom želi prepustiti premijeru i ministrima koji će, uz pomoć stručnjaka, donositi odluke koje će nadgledati parlament. Na lokalnoj razini situacija je slična; gradonačelnik postavlja pročelnike koji se brinu za upravljanje gradom, a vijeće bi trebalo služiti samo kao oblik kontrole izvršne vlasti. Wright i Fung vjeruju da Mill griješi; deliberativne arene mogu donositi bolje odluke iz četiri razloga. Prvo, one u riješavanje problema uključuju daleko veći broj ljudi od kojih su neki stručnjaci u različitim područjima te imaju širok spektar znanja i iskustva, a neki su bliski problemu tako da ga vide i razumiju bolje od stranih stručnjaka. Drugo, u deliberaciji dolazi do izmjene informacija među sudionicima; na taj se način povećava ukupno znanje o problemu, kao i o mogućim riješenjima, a uz to ljudi deliberativno donesene odluke lakše prihvaćaju pošto su i sami (direktno) sudjelovali u njihovu donošenju. Treće, ovaj oblik odlučivanja skraćuje proces potreban da se djeluje, dobiju povratni podaci te da se predomisli i pronađe bolja strategija. I posljednje, pošto ovlaštenu deliberativnu demokraciju primjenjuju stotine sličnih grupa (na lokalnoj razini), omogućeno je učenje na tuđim pogreškama i stvaranje zajedničkih strategija za riješavanje nekih problema.

Gore spomenuti autori smatraju da ovlaštena deliberativna demokracija promiče jednakost bolje od drugih oblika vlasti; ona uključuje sve pojedince, pa i lokalne stanovnike i radnike koji su inače isključeni iz procesa odlučivanja. Dalje mogu preuzeti Millovu argumentaciju te ustvrditi da će se interesi ovih grupa najbolje štititi ukoliko im se omogući da direktno sudjeluju u procesima odlučivanja. Nadalje, odluke se ovdje ne donose pogađanjem (u kojem rezultat ovisi o moći s kojom strane ulaze u pogađanje), hijerarhijom (kad rezultat ovisi o preferencijama onih koji imaju viši status), tržištem (u kojem novac određuje ishode), ni agregativnim glasovanjem (kad ishod ovisi o broju mobiliziranih glasača), već deliberacijom u kojoj su svi jednaki i teže konsenzusu, a odlučuju prema razlozima i argumentima .

Vidjeli smo da Mill daje posebnu važnost aktivnosti političkog tijela; međutim, Wright i Fung idu još dalje. Oni uz dva kriterija koja navodi Mill (sposobnost vlasti da donosi dobre odluke i da promiče moralne i intelektualne kvalitete ljudi) pridodaju i treći, a to je sama aktivnost građana. Smatraju da je očito kako će ovakav oblik odlučivanja dodatno potaknuti ljude da sudjeluju u javnom odlučivanju, kao i da aktivno promišljaju o problemima i posljedicama pošto će morati živjeti s onim što odluče. Isto tako, vjeruju da će ljudi razviti nešto više interesa za pojedina područja, tako da će se jedni više baviti ekologijom, drugi sigurnošću i zaštitom, a neki prometnom infrastrukturom. Donoseći odluke u tim područjima i promatrajući njihove rezultate stjecat će iskustvo koje će kasnije moći izmjenjivati s pojedincima sličnih interesa iz susjednih zajednica te će tako njihove odluke biti sve bolje i kvalitetnije. Uz to, učit će i napredovati i svi drugi koji s njima sudjeluju u deliberaciji i odlučivanju pošto većina ljudi brže i kvalitetnije uči kad su uključeni u procese i promatraju rezultate. U Chicagu, primjerice, lokalne škole organiziraju edukaciju za odrase koji sudjeluju u procesima odlučivanja te ih uče o demokratskim procesima, upravljanju školskim budžetom, strateškom planiranju i sličnim stvarima.

I za kraj, predstavnici ovlaštene deliberativne demokracije ističu nekoliko primjera u kojima je ovaj oblik odlučivanja primjenjen uz iznimno pozitivne rezultate. Tu se može istaknuti budžeta grada Porto Alegre u Brazilu gdje je stanovnicima omogućeno da direktno odlučuju kako žele krojiti proračun i gdje žele utrošiti novac – u gradnju cesta, elektrifikaciju ili nešto drugo. U Chicagu svaka četvrt ima vlastitu samoupravu u kojoj stanovnici mogu donositi odluke vezane uz rad lokalnih policijskih postaja, kao i javnih škola u četvrti. Dobar je primjer i već spomenuti Zapadni Bengal u Indiji gdje je uspostavljena kombinacija direktne i predstavničke demokracije te zajamčena iznimna razina lokalne samouprave pojedinim selima.




12. Reprezentativna deliberativna demokracija

Zadnje ću poglavlje ovog rada prikazati u dva dijela; prvo ću istaknuti zašto direktna deliberativna demokracija nije moguća ili, ukoliko i jest moguća na izrazito lokalnoj razini, ne predstavlja dobar oblik vlasti, a zatim ću pokazati kako se reprezentativna demokracija može popraviti upotrebom deliberacije. Ovdje ću ukratko objasniti dvije koncepcije; prva se zaustavlja na uvođenju deliberacije u političko odlučivanje, te ne pretpostavlja bitnije institucionalne promjene (Rawls), dok druga smatra kako ova primjena nije dovoljna, već zahtjeva i određene promjene u institucijama, uvođenje deliberativnih arena i sličnih savjeta, ali i dalje ostaje u okvirima reprezentativne demokracije (Cohen).

Kritiku direktne deliberativne demokracije izlaže i sam Cohen:

The claim about the impossibility of direct democracy is plainly correct. [...] On the absence of a realistic account of the functioning of citizen assemblies, we cannot simply assume that large gatherings with open-ended agendas will yield any deliberation at all, or that they will encourage participants to regard one another as equals in deliberative procedure. The appropriate ordering of deliberative institutions depends on issues of political psychology and political behavior; it is not an immediate consequence of the deliberative ideal. So [...] deliberative democracy may not even be a particularly good arrangement for deliberation.

Dva su, dakle, problema; nemogućnost funkcioniranja direktne demokracije i nemogućnost funkcioniranja deliberativne u okvirima direktne demokracije.

Prihvatit ćemo ovu Cohenovu kritiku, ali ćemo i malo detaljnije pogledati probleme koji se javljaju teoriji ovlaštene deliberativne demokracije koju predlažu Wright i Fung. Tri načina na koja ona promiče opće ideale demokracije možemo lako dovesti u pitanje: za početak, tvrdnju da deliberativne arene mogu donositi bolja i kvalitetnija riješenja konkretnih problema nego što to mogu stručnjaci u tim područjima. Deliberativna demokracija može uistinu pripomoći u riješavanju problema, možemo se čak složiti i reći da će količina informacija izmjenjenih deliberacijom biti veća od onih koje zna samo jedna osoba; primjerice, stručnjak koji sudjeluje u deliberaciji o nekom problemu vjerojatno će o njemu znati nešto više nego je ranije znao. Međutim, problem je u tome što nakon deliberacije ne odlučuje samo on, nego i tisuće drugih ljudi koji nisu specijalizirani u tom području. On može nešto naučiti od njih, oni mogu mnogo od njega, ali sigurno ne i dovoljno; upravo zato ta osoba i jest stručnjak, jer se godinama školovala i usavršavala u datom području. Uz to, daleko je vjerojatnije da će stručnjak jasno razumjeti ono što ostali žele reći (pošto je za to dovoljno neko opće znanje), dok oni neće moći u potpunosti razumjeti njegove argumente. Želimo li da drugi razumiju problem kao što ga on razumije, moramo pričekati par godina da svi steknu potrebna znanja, što zasigurno nije realna mogućnost, što zbog motivacije ljudi da se godinama specijaliziraju u tom području, što zbog činjenice da će kasnije doći neko drugo područje u kojem opet neće biti stručni. Dakle, čak i nakon deliberacije, ne možemo reći da svačiji glas vrijedi jednako; možemo se složiti da glas stručnjaka vrijedi više nakon deliberacije nego što je vrijedio prije, možemo također prihvatiti da glasovi svih ostalih vrijede više nego što su vrijedili prije deliberacije, ali nikako ne možemo reći da sada vrijede jednako (na osnovi ove kritike u drugom ću dijelu pokazati kako bi trebala izgledat aktivnost građana u reprezentativnoj deliberativnoj demokraciji). Međutim, ovlaštena deliberativna demokracija zahtjeva jednakost glasova, što će na kraju dovesti do daleko lošijih odluka nego što bi bile donesene da ih je donosio sam stručnjak. Kvalitetu odluka možemo prikazati i na ovaj način:





Mill bi vjerojatno prihvatio ovakvu tablicu (iako možda ne i navedene omjere u njoj), a čini se da ona i najbolje odgovara stvarnosti; iako postoje primjeri u kojima stručnjaci gadno griješe kada se ne konzultiraju s običnim građanima, oni su dosta rijetki i izolirani. S obzirom na gornju tablicu, najbolje bi bilo da odluku donese stručnjak nakon što je raspravio njezine dobre i loše strane s građanima; međutim, u ovlaštenoj deliberativnoj demokraciji odlučuju svi te kvaliteta odluke opada.

Diskutabilne su i tvrdnje o jednakosti među građanima; podsjetimo, zastupnici ovlaštene deliberativne demokracije smatraju da njihov sustav bolje promiče jednakosti i brani interese svih pojedinaca. Ne samo da se ova tvrdnja može dovesti u pitanje, nego ju je moguće čak i izokrenuti i pokazati da ona može voditi u diktaturu većine ili čak manjine. Mill brani prava radnika upravo jer vjeruje da svi moraju biti zastupljeni u predstavničkim tijelima kako bi se zaštitili njihovi interesi. Radnici, suprotno tvrdnjama Wrighta i Funga, nisu isključeni iz političkog odlučivanja dok god su proporcionalno predstavljeni u parlamentu i drugim predstavničkim tijelima. Kao prednost ovlaštene deliberativne demokracije navodi se činjenica da se u njoj ne odlučuje pogađanjem, hijerarhijom, tržištem ili agregativnim glasovanjem, već deliberacijom, snagom argumenata i glasovima svih pojedinaca, a ne samo njihovih predstavnika. Međutim, nerealno je očekivati da će svi imati jednake šanse i volje da sudjeluju u deliberaciji; primjerice, pripadnici siromašnijih grupa radije će raditi prekovremeno nego sate i dane gubiti u dugim raspravama. Hoće li onda sudjelovanje biti slobodno za sve kad neki, iako načelno imaju pravo sudjelovati, nemaju mogućnosti da to čine pošto ne mogu odvojiti toliko vremena za rasprave? Isto vrijedi i za one koje ne zanimaju teme o kojima se raspravlja ili jednostavno žele raditi nešto drugo, a ne slušati ove rasprave i sudjelovati u njima. Socijalno ugroženiji pojedinci, ali čak i oni bogatiji kojima je stalo da povećaju svoju imovinu radije će raditi nešto drugo nego sudjelovati u raspravama; podsjetimo, pošto se kompletno ukidaju državne i lokalne institucije nema više dužnosnika koji obavljaju sav posao i donose odluke, nego sve pada na deliberativne arene u kojima svakodnevna rasprava može trajati više sati. Uz njih, u raspravi i završnom glasovanju neće sudjelovati ni oni koje ovo ne zanima tako da ćemo na kraju imati situaciju sličnu plenumima za vrijeme nedavnih blokada fakulteta; manjina će donositi odluke i vladati nad većinom. U idelnim uvjetima do ovog neće toliko lako doći jer ukoliko pretpostavimo da je jedini presudni element snaga argumenata, moguće je da pojedinac ili manja grupa i dalje zastupaju interese neaktivne većine i činjenica da su malobrojni neće predstavljati problem ukoliko imaju superirone argumente. Međutim, nerealno je očekivati da će svi argumente razumjeti na isti način ili smatrati jednako dobrima, tako da ovaj problem ostaje – kao što piše Cohen. Čini se da direktna demokracija nije dobar okvir za deliberativnu demokraciju.

Treću prednost ovlaštene deliberativne demokracije nešto je teže dovesti u pitanje; naime, čak i ako pretpostavimo da neke ljude rasprava neće zanimati ili da neće željeti sudjelovati u njoj i dalje će opća razina aktivnosti biti daleko veća nego u klasičnoj reprezentativnoj demokraciji. Pitanje je, međutim, kolika će biti kvaliteta same aktivnosti; moguće je da će ljudi prihvatiti ovlaštenu deliberativnu demokraciju, ali da neće dovoljno ozbiljno shvatiti svoju ulogu u njoj. Kolektivno odlučivanje označava i kolektivnu odgovornost tako da će se pojedinci osjećati manje odgovorima za odluke koje su donijeli u deliberativnim arenama nego za odluke koje su donijeli sami. Službenik ili predstavnik u lokalnoj vlasti o kojem piše Mill osjećat će teret odgovornosti daleko ozbiljnije od prosječnog čovjeka koji dolazi u deliberativne arene, pogotovo kad se raspravlja o temema koje ga ne zanimaju; dok će se prvi truditi da donese što bolje odluke, o njima promišljati, educirati se i usavršavati, drugi će dignuti ruku za argumente koji mu se čine najbolji, bez posebnog promišljanja i osjećaja odgovornosti. Unatoč ovim mogućim problemima, pozitivan efekt koji deliberativna demokacija može imati na aktivnost građanstva ne smije se zanemariti te mora biti jedan od glavnih razloga za primjenu reprezentativne deliberativne demokracije.

Nakon što smo ukratko razmotrili probleme koji direktnu deliberativnu demokraciju čine nemogućom, odnosno nepoželjnom, pogledajmo kako bi trebala izgledati reprezentativna deliberativna demokracija. Jedan njen model predlaže John Rawls uvodeći ideju javnog uma u proces političkog odlučivanja; javni um nije neka povlaštena politička koncepcija pravednosti, već stav o vrsti razloga na kojima građani trebaju temeljiti svoje političke argumente . Rawls smatra kako, kad odlučuju u okviru javnog uma, građani trebaju zamisiti da su oni zakonodavci, i pitati se kakve bi zakone bilo najrazložnije donijeti. Međutim, činjenica je da u predstavničkoj demokraciji građani koji nisu državni službenici odlučuju indirektno, glasajući za zakonodavce i predstavnike izvršne vlasti. Rawls smatra kako je to dovoljno; oni se odriču državnih službenika koji povrijeđuju javni um, i na taj ga način podržavaju (to je njihova moralna, ali ne i pravna dužnost). Kasnije ćemo vidjeti kako Rawls, iako je sam sklon deliberativnoj demokraciji (koju naziva dobro uređenom ustavnom demokracijom), ovdje dolazi u sukob s nekim njenim malo radikalnijim predstavnicima, poput Cohena ili Habermasa, koji smatraju da je ovakva pasivnost građana (direktno u odlučivanju sudjeluju samo na izborima) neprihvatljiva za ideju deliberativne demokracije; tako će se Cohen i Habermas zalagati za veći utjecaj građana kroz političke arene u kojima će moći sudjelovati i raspravljati o javnim pitanjima.

U pluralističkom društvu nalazimo pojedince koji zastupaju različite razložne obuhvatne doktrine; kad među njima dolazi do sukoba oni se ne mogu pozivati na te obuhvatne doktrine, pošto su sve one razložne . Građani shvaćaju da ne mogu ostvariti sporazum temeljem svojih obuhvatnih doktrina, te ih zbog toga ni ne uvode u raspravu. Zapravo, moguće je u političku raspravu uvesti obuhvatnu doktrinu ukoliko se to može opravdati dobrim političkim razlozima (a ne pozivanjem na tu ili neku drugu obuhvatnu doktrinu). Ovdje se kao dobar primjer može navesti rasprava o proglašenju anglikanske crkve državnom crkvom u Virginiji, koja se krajem 18. stoljeća vodila između Patricka Henrya i Jamesa Madisona; Henry, koji je zagovarao ovu ideju, nije se pri tome pozivao na teološke argumente, već je pokušavao pokazati korisne posljedice koje bi imalo proglašenje anglikanizma za državnu crkvu, dok s druga strane Madison nije govorio o opravdanosti vjere u Boga niti je iznosio ateističke argumente, već je zastupao kako državna religija nije nužna za podršku urednom građanskom društvu . U pluralnom liberalnom demokratskom društvu prisutan je razložni preklapajući konsenzus obuhvatnih doktrina, tj. njegove obuhvatne doktrine podržavaju političku koncepciju pravednosti koja pak podržava društvo čija načela zadovoljavaju kriterij recipročnosti.

U ovom kratkom pregledu jasno uočavamo kako Rawls ističe kako treba izgledati (na kakvoj vrsti argumenata se treba temeljiti) dobra deliberacija, ali pri tome ne predlaže promjene postojećih demokratskih institucija. Građani podržavaju javni um procjenjujući državne službenike i njihovu predanost ideji javnog uma; službenici ili predstavnici koji nastupaju protiv ove ideje izgubiti će podršku građana i neće biti ponovno izabrani na date funkcije. Neki autori, međutim, smatraju kako ovo nije dovoljno; oni žele osnažiti ulogu koju građani imaju u političkom odlučivanju, i zato predlažu osnivanje novih i promjene u postojećim demokratskim institucijama kako bi povećali aktivnost građana i njihov utjecaj na političku vlast.

Ovakav prijedlog nudi Cohen koji predlaže osnovanje deliberativnih arena, financiranih iz javnih sredstava, koje bi služile za slobodnu raspravu među svim zainteresiranim građanima. Ovdje bi se mogli isticati problemi koji muče javnost, kao i njihova moguća riješenja. Cohen smatra da organizacija deliberativnih arena na lokalnoj ili interesnoj osnovi ne bi imala dobar učinak; pošto bi u njima sudjelovali samo ljudi ograničenih i uskih interesa, deliberacija bi eventualno vodila do konsenzusa za pojedine grupne interese, ali ne bi vodila općem dobru. Kao rješenje ovog problema Cohen predlaže veći utjecaj političkih stranaka u deliberaciji; pošto one obuhvaćaju širok spektar političkih problema, u njima bi se mogla voditi kvalitetna rasprava usmjerena općem dobru .

Čini se da je Cohen na pravom tragu, iako predlaže neke problematične teze koje se mogu riješiti na druge načine. Možda i najbitnija odlika ovakvih deliberativnih arena je njihova savjetodavna uloga; one više nisu mjesto gdje se odlučuje, nisu tijela koja imaju vlast, već tijela koja trebaju kvalitetom svojih prijedloga utjecati na vlast i poticati donošenje tih odluka. Zato Cohen predlaže suradnju s političkim strankama; njima je u interesu da osiguraju izmjenu mišljenja među običnim ljudima kako bi mogle naći najbolje argumente kojima bi branili svoje stavove u raspravama u parlamentu. Zanimaju ih i kompromisi koji se predlažu, kao i kritike argumenata i prijedloga; njihov zadatak je da prouče rasprave koje su se vodile u njihovim deliberativnim arenama, iz njih izvuku sve korisne elemente i s njima se upuste u rasprave u parlamentu. Ovako uređena deliberacija potiče aktivnost ljudi, kao i razvoj njihovih kvaliteta i sposobnosti, a s druge strane osigurava da se odluke vlasti donose na dobrim razlozima, koje mogu predlagati svi i koji će biti preneseni u parlament ukoliko su dovoljno dobri.

Međutim, čini mi se da se Cohen još uvijek ne može potpuno osloboditi ideje da deliberativne arene moraju biti tijela u kojima se odlučuje ili u kojima se donose prijedlozi i stvaraju kompromisi. Suprotno njegovim idejama, neki ne vide ništa problematično u organizaciji deliberativnih arena na lokalnoj ili interesnoj bazi; lokalne arene mogu veoma dobro odražavati javno mnijenje, ali i davati korisne savjete za lokalnu vlast. Štoviše, na ovaj način mogu i utjecati na izvršnu vlast; ne mogu obnašati njezinu funkciju, ali mogu iznositi svoja mišljenja i argumente koji im idu u prilog. Prisjetimo li se tablice s početka ovog poglavlja, vidjet ćemo da najkvalitetnije odluke donose stručnjaci koji su saslušali mišljenje običnih ljudi, pogotovo ukoliko oni posjeduju neka posebna lokalna znanja. Zato bi deliberativne arene mogle imati pozitivan utjecaj; čak i ako stručnjaci u njima osobno ne sudjeluju, sudionici arene bi nakon rasprave i glasovanja mogli na papir staviti svoje zaključke i razloge na osnovi kojih su došli do njih te ih poslati ili predati stručnjaku. Ovi bi zaključci imali isključivo savjetodavnu ulogu i ne bi služili da nametnu nečiju volju, već da poboljšaju kvalitetu odluke stručnjaka.

Slično vrijedi i za deliberativne arene koje čine pripadnici neke interesne skupine; jasno je da će njihove rasprave voditi zaključcima koji će promicati interese te skupine, ali oni neće imati nikakvu političku moć. Umjesto toga, sudionici arena će se, sada više kao tim nego kao grupa suprostavljenih pojedinaca, koncentrirati ne samo na donošenje zajedničkih odluka (što će biti lako), nego i na traženje argumenata kojima će ih opravdati (što je dosta teže). Naravno, razmišljat će kako da ih opravdaju pred drugima koji ne dijele njihove ciljeve i interese, svjesni da je jedini način da se te odluke prihvate rasprava o njima u parlamentu ili na nekom nižem tijelu vlasti. Zbog toga će ih morati uskladiti s općim dobrom zajednice i svih pojedinaca, te ih kao takve prikazati. Interesna skupina će svoje prijedloge i argumente proslijediti političkoj stranci ili pojedincima u parlamentu za koje je poznato da zastupaju takve ili slične ideje te će ih uvesti u parlamentarnu deliberaciju. Isto je tako moguće spajanje dviju interesnih skupina u jednu deliberativnu arenu kako bi se pronašli kompromis i moguća rješenja; ovdje je bitno napomenuti da sada u deliberaciji o nekom problemu ne sudjeluju svi građani, nego samo oni koje ovo područje zanima. Na taj način dobivamo poprilično stručnije pojedince koji će biti voljni dodatno se usavršavati kako bi mogli dati što bolje argumente. Omogućilo bi se sudjelovanje svih pošto bi sada svaki pojedinac sudjelovao samo u onim arenama i samo na onim temama koje ga zanimaju, tako da ne bi trošio previše vremena, a aktivnost građanstva bi i dalje bila osigurana, kao i kvaliteta donesenih prijedloga i izloženih argumenata.

Međutim, kao što je Cohen ranije anticipirao, postoji niz prigovora koje bi mogli uputiti ovakvim deliberativnim arenama; njihovi sudionici ne bi pokušavali naći što bolja riješenja koja bi težila općem dobru, nego bi tražili argumente kojima bi opravdali neka ranija riješenja, vjerojatno ona od kojih imaju nekakavu korist. Drugim riječima, umjesto da se kroz raspravu traže riješenja koja promiču zajedničke interese, ovdje bi se kroz raspravu tražilo opravdanje za riješenja koja promiču neke pojedinačne ili grupne interese. Iako bi ovakva rasprava mogla biti dosta zahtjevna, te bi mogla unapređivati intelektualne sposobnosti sudionika, sumnjam da bi Mill pristao da se aktivnost građanstva ograniči samo na nju; čini se da bi ona intelektualne sposobnosti unapređivala na razini upravljanja nekom tvrtkom ili privatnim poslom, a ne na način kako to čine promišljenje i deliberacija o javnom dobru. Isto tako, ovakve bi deliberativne arene unapređivale samo intelektualne, ali ne i moralne sposobnosti građana. Čini se da bi njihovu ulogu mogli prepustiti udrugama i drugim organizacijama civilnog društva; prave bi deliberativne arene, kao što tvrdi Cohen, trebaju težiti općem, a ne grupnom interesu.

I za kraj, pogledajmo kako bi trebala izgledati dobra reprezentativna deliberativna demokracija. Njena su tri ključna elementa deliberativni parlament (i druga reprezentativna tijela), tematske deliberativne arene i snažno i razvijeno civilno društvo.

Nažalost, u brojnim reprezentativno-demokratskim državama svijeta još uvijek nemamo deliberativni parlament ; vladajuće stranke i koalicije često ne osjećaju potrebu da svoje odluke opravdaju ili argumentiraju pred oporbom, a kad javnost prati zasjedanje parlamenta, te su članovi vlade ili pojedini predstavnici dužni odgovarati na pitanja drugih zastupnika, uglavnom izbjegavaju odgovor, skreću s teme, uspoređuju se s prethodnom vlasti ili iznose neprovjerene podatke. Ovdje imamo dvostruki problem; ovakvo se ponašanje predstavnika dozvoljava upravo zato što javnost ne brine što se i kako raspravlja u parlamentu, a s druge strane javnost je nezainteresirana upravo zbog nedeliberativnosti parlamenta. Moguće riješenje ovog problema bilo bi daljnje inzistriranje na deliberativnosti parlamenta; primjerice, osnivanje posebnog povjerenstva od nekoliko članova koji bi, zajedno s osobom koja predsjeda parlamentom, pratili i usmjeravali njegov rad. Predsjednik parlamenta izdaje upozorenja i oduzima riječ zastupnicima koji krše njegov pravilnik, najčešće ukoliko vrijeđaju ili ometaju druge predstavnike. No kad bi proširili pravilnik parlamenta tako da obuhvaća i načela deliberacije dobili bi vrlo zanimljive rezultate; primjerice, zastupnici bi se upozoravali i opominjali ukoliko bi iznosili nevaljane argumente, uglavnom logičke pogreške koje su u parlamentima vrlo česte – ad hominem, ad populum, non sequitur, ad antiquitatem, ad crumenam i slične. Javnost bi lakše mogla uočavati nesposobne predstavnike i loše argumentirane ideje, te se time voditi na sljedećim izborima kako bi izvršila što bolji izbor.

Tematske deliberativne arene drugi su element dobre reprezentativne vlasti; svim zainteresiranim ljudima treba se omogućiti da izlože svoja mišljenja i argumente i usporede ih s onima koji razmišljaju drugačije. Ovako ne samo da dobivamo aktivno građanstvo koje redovito promišlja o javnim pitanjima, nego i odluke koje vlast donese mogu imati koristi od najboljih savjeta i riješenja. Razvojem interneta i modernih tehnologija ove ideje postaju sve primjenjivije; dobar računalni software, koji omogućuje povezivanje arugmentata i protuargumenata, ističe logičke greške, te na druge načine sistematizira već iznensene tvrdnje mogao bi u raspravu uključiti velik broj ljudi bez da pretjerano ugrozi njen tijek i jasnoću. Ove bi deliberativne arene, rekli smo ranije, bile tematske; one bi i dalje naginjale odgovorima i riješenjima koja teže općem dobru, ali bi se rasprava odvijala unutar nekog područja, primjerice ekonomije, prosvjete, zdravstva, prometa i slično. Iako bi svatko imao pravo sudjelovati, možemo očekivati da bi veći interes za sudjelovanjem imali ljudi školovani u datom području, a time bi i rasprava bila kvalitetnija, a zaključci stručniji. Naravno, ovakve deliberativne ideje imale bi samo savjetodavnu ulogu; međutim, ukoliko je parlament deliberativan, težio bi prihvaćanju ili barem ozbiljnom promišljanju o zaključcima arena.

Treći element dobre reprezentativne vlasti je snažno civilno društvo sa svojim udrugama i drugim organizacijama; ono omogućava interesnim skupinama da se organiziraju i vrše utjecaj na tijela reprezentativne vlasti. Udruge, sindikati i druge organizacije nastoje argumentirati i pokazati zašto su njihovi zahtjevi važni (primjerice prilikom pisanja projekata) i korisni cijeloj zajednici, ili pak zašto se treba podržati vrijednosti koje one promiču. One svojim radom sudjeluju u promicanju zajedničkih interesa, ali i reguliraju i usmjeruju lokalnu ili državnu vlast.




13. Zaključak

Područje demokracije i demokratskih teorija uvijek predstavlja aktualno tlo za raspravu, iznimno je široko i bogato literaturom, tako da kod studenata koji se njime bave često ostavlja dojam da u svom radu nisu obraditi niti desetinu od onog što bi se o datoj temi trebalo napisati. U ovom sam radu nastojao prikazati jedan od mogućih oblika deliberativne predstavničke demokracije, polazeći od Milla s jedne, te Joshue Cohena s druge strane, uvijek držeći na umu da ovo nije niti jedini niti najbolji oblik.

Kroz prvi se dio rada provlači glavno opravdanje reprezentativne demokracije, njeno zadovoljavanje dva kriterija dobre vlasti; sposobnosti da promiče razvoj intelektualnih i moralnih sposobnosti, te da donosi dobre i kvalitetne odluke. Mnogi čak tvrde kako se drugi kriterij može svesti na prvi, pošto su glavni uvjet za kvalitetne demokratski donešene odluke sposobni ljudi koji sudjeluju u političkom odlučivanju. Međutim, i sam Mill tvrdi kako je moguće da vlast koju čine sposobni i kvalitetni ljudi, zbog lošeg unutarnjeg ustrojstva, donosi loše odluke. Zbog toga se ne smije odustati od drugog kriterija, a vidjeli smo i da je on Millov glavni argument protiv direktne demokracije.

Osobit problem direktne demokracije, kojeg Mill posebno ne naglašava, ali bi mu sigurno pridavao veliku važnost, je njezina tendencija da se pretvori u tiraniju aktivne i zainteresirane manjine nad pasivnom većinom, kao što je bio slučaj sa studentskim blokadama. Zato, prateći Cohena i druge autore, naglašavam savjetodavnu ulogu deliberativnih arena u političkom odlučivanju; doprinos aktivnog građanstva trebaju biti dobri razlozi i argumenti, a ne puka akumulacija preferenci s naglaskom na broj ljudi koji podržavaju neku ideju. Cilj deliberativne predstavničke demokracije je uključivanje građana u procese političkog odlučivanja; oni sudjeluju predlažući razloge, argumente, kritike, pa čak i konkretna riješenja, a deliberativne institucije prihvaćaju njihove prijedloge i dodjeljuju im snagu ovisno o kvaliteti argumenata, a ne o broju ljudi koji ih predlaže ili podržava. Ovaj oblik predstavničke demokracije ne samo da će maksimizirati napredak intelektualnih i moralnih spsobnosti građana, pošto će se njihovo aktivno sudjelovanje očitovati u razmišljanju o dobrim razlozima i argumentima, već će povećati i kvalitetu odluka koje donosi vlast, pošto će u deliberaciju o njima biti dodani i argumenti na kojima neće raditi samo malobrojni članovi stranke zaduženi za dato područje, nego čitav narod.




14. Literatura

1. Baccarini, E. (1993). Sloboda, demokracija, pravednost. Filozofija politike J.S. Milla, Rijeka: Hrvatski kulturni dom
2. Brink, D. (2007). Mill's Moral and Political Philosophy, Stanford Encyclopedia of Philosophy, 9. listopada, Dostupno na: http://plato.stanford.edu/entries/mill-moral-political/ [Pristupljeno: 20. kolovoza 2010.]
3. Burke, E. (1997). The Writings and Speeches of Edmund Burke, Volume I, Oxford: Oxford University Press
4. Cavalier, R. (2006). Contrasting Habermas and Rawls [Online] Dostupno na: http://caae.phil.cmu.edu/cavalier/Forum/meta/background/hab_rawl.html [Pristupljeno: 16. lipnja 2010.]
5. Cohen, J. (1997). Deliberation and Democratic Legitimacy, U: Bohman, J. i Regh. W. Deliberative Democracy: Essays on Reason and Politics, Cambridge: The MIT Press
6. Cohen, J. (1997). Procedure and Substance in Deliberative Democracy, U: Bohman, J. i Regh. W. Deliberative Democracy: Essays on Reason and Politics, Cambridge: The MIT Press
7. Dworkin, R. (2002). Sovereign virtue : the theory and practice of equality, Harvard: Harvard University Press
8. Fung, A. i Wright E.O. (2003). Deepening Democracy: Institutional Innovations in Empowered
Participatory Governance, London: Verso
9. Habermas, J. (1976). Legitimation crisis, London: Heinemann Educational Books
10. Habermas, J. (1997). Popular Sovereignty as Procedure, U: Bohman, J. i Regh. W. Deliberative Democracy: Essays on Reason and Politics, Cambridge: The MIT Press
11. Lundell, K. (2004). Determinants of candidate selection, Party Politics, vol. 10 No. 1, 25-47
12. Manin, B. (1997). The Principles of Representative Government, Cambridge: Cambridge University Press
13. Markovits, D. (2005). Democratic Disobedience, The Yale Law Juneral, vol. 114, 1897-1952
14. Mill, J.S. (1861). Considerations on Representative Government, Tornoto: University of Toronto Press
15. Mill, J.S. (1869). On Liberty, London: Longman, Roberts & Green
16. Mill, J.S. (1859).Thoughts on Parliamentary Reform, Tornoto: University of Toronto Press
17. Petković, K. (2010) Zašto Sabor nije deliberativan, Političke analize, Zagreb: Fakultet političkih znanosti
18. Rancičre, J. (2007). The Hatred of Democracy, London: Verso
19. Rawls, J. (2007). Lectures on the History of Political Philosophy, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press
20. Rawls, J. (1999).Pravo naroda i "Preispitivanje ideje javnog uma", Zagreb: Kruzak

- 13:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se