utorak, 22.09.2009.
Sloboda istraživanja
O solobodi istraživanja i slučajevima u kojima od njega smijemo (ili moramo) odustati eksplicitno se nije previše pisalo, iako ima dosta filozofa koji su date teme obradili u nekim poglavljima svojih knjiga . Iako su njihovi zaključci uglavnom podržavali slobodu istraživanja, u praksi se, pogotovo u prošlom stoljeću, redovito radilo upravo suprotno; mnogo je istraživanja odbačeno ili čak zabranjeno, ponekad uz izgovor da dokazni materijal nije adekvatno podupirao hipotezu, a češće uz jednostavno objašenjenje kako su data istraživanja "štetna ili nepogodna za društvo ili neke društvene grupe".
Upravo oko jednog takvog, zabranjenog istraživanja, prvi sam se put (pred četiri godine) upustio u debatu o slobodi istraživanja; sudjelovao sam u raspravama na jednom glazbenom forumu kamo se među ostalima okupljalo i nekoliko splitskih nacional-socijalista, i kad je krenula priča o holokaustu obasuli su me mnoštvom stranica na kojima se, između ostalog, moglo vidjeti kako u SAD-u prolaze povjesničari koji se bave ovom temom i dođu do razultata koji eventualno pokazuju da je broj žrtava bio manji od onog službenog. Pošto su internet stranice izgledale pouzdano (CNN i druge poznate američke novinarske agencije), malo sam proučio metode koje su korištene i došao do zaključka da u njima nema ništa problemtično; štoviše, iznenadilo me da se na mnogim izvorima i ne navodi zašto su dati povjesničari odstranjeni sa sveučilišta (neku su čak i zatvarani) – dovoljan je razlog bio to što rezultati njihovih istraživanja ne odgovaraju službenoj istini, tema je delikatna i postoji mogućnost da bi se, umanje li se strahote holokausta, mogla smanjiti i odbojnost prema uređenju koje ga je provodilo. Tu sam se, kao student povijesti, morao pridružiti kritikama upućenim ometanju znanstvenih istraživanja koja teže otkrivanju objektivne povijesne istine. S druge strane, kao studentu filozofije bilo mi je jasno da stvar nije toliko jednostavna.
U novije se vrijeme našlo i filozofa koji smatraju da se, u nekim slučajevima, sloboda pojedinih istraživanja ipak treba ograničiti; jedan od glavnih zagovornika ovakvih ideja je Philip Kitcher. Dok njegovi prethodnci (pogotovo Mill) nisu jasno izrazili postoje li i, ako postoje, koje su to situacije u kojima ipak nije dobro dati potpunu slobodu nekim istraživanjima, Kitcher smatra da je načelno uspio izdvojiti takve slučajeve, te pružiti dobre argumente zašto bi tako trebali djelovati.
Ovaj ću seminar više koncipirati kao esej u kojem ću pokušati dokazati da neke njegove teze ne stoje; čini mi se da je u glavnom dijelu svoje argumentacije Kitcher počinio neku vrstu logičke pogreške petitio principii, pretpostavivši u premisi stvari koje tek treba dokazati. Da bi se rasprava što lakše pratila prvo ću, po uzoru na Kitchera, izložiti osnove vezane uz slobodno istraživanje koje iznosi John Stuart Mill, a zatim prikazati Kitcherove argumente kojima pokazuje da se istraživanja ponekad ipak trebaju ograničiti. Njegova osnovna ideja jest da se istraživanje, kao i bilo koje naše djelovanje, može i treba ograničiti kada šteti slobodi ili blagostanju drugih pojedinaca ili grupa u društvu. Na kraju ću izložiti prigovor cirkularnosti koji sam primjetio u njegovom argumentu, te niz drugih prigovora koji ozbiljno dovode u pitanje Kitcherove zaključke.
Slobodno istraživanje
Što je, odnosno kako bi trebalo izgledati, slobodno istraživanje? Je li uopće moguće potpuno slobodno istraživanje, ono što bi nazvali "basic science", znanost potpuno neovisna o društvu i mogućnostima vlastite primjene? Kitcher u nekoliko poglavlja svoje knjige ukazuje da nije, i tu se mogu složiti s njime; međutim, ovdje na slobodno istraživanje ne gledamo kao na ono koje je kompletno slobodno od utjecaja društva i okoline, već kao na ono koje društvo neće namjerno zaustavljati i odbijati njegove rezultate iz neakademskih razloga. Dakle, da bi za istraživanje rekli da je slobodno nije potrebno da ono od države ili drugih izvora dobiva jednake količine resursa kao i neko drugo, štoviše nije uopće potrebno da bude podržano od države , glavno je da ga država ne zabranjuje, sputava ili opovrgava njegove valjno dobivene rezultate. No zašto bi država uopće zabranjivala ili opovrgavala vrijednost nekih istraživanja?
Uzmimo primjer koji na početku rasprave navodi sam Kitcher; sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća grupa uglednih znanstvenika oštro je osudila i iskritizirala "Sociobilogiju: Novu sintezu", popularnu knjigu E.O. Wilsona. Američki je biolog u njoj iznio neke od zaključaka svojih istraživanja, koji su uključivali i teze kako su spolne podjele neizbježne, kako kesnofobija ne može biti izbrisana, te kako je svako društvo bazirano na kompetitivnosti koja vodi u nejednakosti. Jasno je da su njegovi kritičari smatrali da ovakve teze mogu ozbiljno uzdrmati društvo i ugroziti neke društvene skupine kojih se direktno tiču; ukoliko se povjeruje Wilsonu kada tvrdi da žene zbog svoje urođene prirode nisu sposobne za kompetitivne poslove, vrlo je vjerojatno da će u budućnosti sve manje žena dobivati takve poslove – koji bi poslodavac želio zaposliti nekompetitivnu menadžerku, kad je kompetitivnost jedna od ključnih sposobnosti za taj posao?
Međutim, slobodno istraživanje je kroz povijest imalo čvrstu podršku zastupnika liberalne demokracije; J.S. Mill je u svojim "Esejima o slobodi" naveo četiri dobra razloga zašto se ne bi trebali odreći slobodnih istraživanja; štoviše, zašto su nam ona potrebna da bi mogli kvalitetno djelovati.
Mill za početak (i) ističe kako je uvijek, ma koliko mi bili sigurni u neku teoriju, moguće da je ona pogrešna; ukoliko dozvolimo i drugim teorijama da izlažu svoje argumente i zaključke, vjerojatno ćemo i sami shvatiti da smo bili u krivu i ispraviti se. Puno ćemo lakše vidjeti da smo u krivu ukoliko primjetimo da neka druga teorija bolje funkcionira (daje bolja predviđanja), nego ako znamo samo za jednu teoriju. Dalje, (ii) moguće je da i te druge, recimo pogrešne teorije, imaju u sebi nešto vrijedno i upotrebljivo; ukoliko dozvolimo većem broju teorija da izlaže svoje zaključke i argumente lako ćemo i sami otkriti što je u tim teorijama vrijedno, a u čemu griješe. Mill posebno ističe treći razlog; (iii) čak i ukoliko se držimo neke ispravne teorije, ako je izoliramo od ostalih i ne dozvoljavamo da bude napadnuta i kritizirana, riskiramo da se ona iz znanstvene teorije pretovori u običnu dogmu. Aktivno raspravljanje i branjenje teorije od različitih kritika i prigovora samo je dodatno osnažuje, a istovremeno jača misaone sposobnosti sudionika debate i produbljuje njihovo razumijevanje. I posljednje, (iv) ukoliko se teorija toliko ogradi da prigovora da postane dogma, ona vjerojatno gubi velik dio svog početnog značenja.
Kitcher se slaže da su ovo zasigurno dobri razlozi zbog kojih bi, u većini slučajeva, željeli osigurati slobodu za znanstvena istraživanja; međutim, to ne mora uvijek biti tako. Na sljedećih ću nekoliko stranica izložiti Kitcherove kritike Milla i pokazati u kojem se to situacijama treba ograničiti sloboda znanstvenih istraživanja.
Granice slobodnog istraživanja
Zašto bi željeli ograničiti znanstveno istraživanje? Dva su najčešća odgovora; zbog metoda koje se u samom istraživanju upotrebljavaju, ili pak zbog posljedica koje bi rezultati tog istraživanja mogli izazvati. Sagledajmo za početak probleme s metodama.
Neposredno prije i za vrijeme II. svj. rata u nacističkim su koncetracionim logorima silom provođeni brojni eksperimenti na golemom broju nevinih ljudi. Eduard Wirths, Josef Mengele, Aribert Heim i drugi liječnici – znanstvenici proučavali su razne utjecaje na ljudsko tijelo; Luftwalle je naručio istraživanje o hipotermiji, tako da su zatvorenici više sati boravili u ledenoj vodi kako bi se moglo pratiti njihovo stanje, na njima su se isprobavali razni otrovi, nova pokusna oružja (zapaljive granate), te su korišteni za testiranje cjepiva protiv bolesti. Oni koji smatraju da se sloboda istraživanja mora ograničiti s obzirom na metode koje se u njemu koriste naveli bi ovaj i još niz drugih primjera; čini se nedopustivim da se, pod izgovorom "traganja za istinom", direktno krše ljudska prava i nanosi šteta velikom broju ljudi. Slične, iako dosta blaže primjere, imamo i u novije vrijeme; čini se da su s pravom zabranjeni psihološki eksperimenti koji proučavaju razvoj inteligencije i drugih sposobnosti djece stavljajući ih u različite, ponekad štetne i nepogodne okoline . Vjerujem da ovdje postoji opći konsenzus i sumnjam da postoji netko tko može ozbiljno tvrditi da se ovakve i slične stvari mogu opravdati slobodnom znanstvenog istraživanja. S druge strane, ovo je i dalje zanimljiva tema: možda se svi slažemo kad se govori o istraživanjima na ljudima, ali što je sa istraživanjima na životinjama? Danas se brojni, najčešće farmaceutski i kozmetički proizvodi, testiraju na životinjama koje zbog toga trpe velike boli i na kraju umiru; može li sloboda istraživanja opravdati ove metode još je uvijek diskutabilno. Iako bi ovo bilo veoma zanimljivo kao samostalna tema, radije neću uleziti u detalje,nego ću nastaviti sa problemima koji se tiču metoda.
Što s istraživanjima u kojima su korištene loše ili sumnjive metode? Uzmimo za primjer ranije spominjanu "Sociobilogiju: Novu sintezu"; dio akademske javnosti nije svoje kritike usmjerio na sam sadržaj ove knjige, već upravo na metode koje je E.O. Wilson koristio u istraživanjima. Već se ovdje može povesti opsežnija rasprava; J.S. Mill bi, primjerice, vjerojatno smatrao kako objavljivanje takvih istraživanja trebamo dopustiti, ali pri tome moramo akademsku javnost i javnost općenito upututi u propuste i probleme u metodama na kojima samo istraživanje počiva. Iako se može činiti da stvar nije toliko jednostavna, bitno je uzeti u obzir da ovdje još uvijek govorimo samo o metodama, a ne o posljedicama. Ukoliko je netko na kompletno pogrešan način proveo neko (recimo povijesno) istraživanje i došao do zaključka da je njegov pradjed bio Napoleon, to i dalje nije razlog da zabranimo to istraživanje; njegovi rezultati (načelno) nikome ne štete, čak i ako netko bude dovoljno naivan da u to povjeruje neće zbog toga diskriminirati neku grupu ljudi. Kad bi zabranjivali svako istraživanje čije nam se metode čine sumnjivima dobili bi cenraliziranu Znanost koja bi sve više nalikovala na dogmatsku, represivno organiziranu instituciju. Problemi nastaju kad su posljedice istraživanja opasne ili štetne za društvo u cjelini ili za neke društvene skupine.
Zamislimo da postoji znanstveno istraživanje čiji rezultati pokazuju da određena skupina ljudi ne posjeduje neko relativno važno svojstvo (ili ga posjeduje u manjoj mjeri od ostalih). Prošire li se vijesti o tom istraživanju, cijela će zajednica biti svjesna njegovih rezulata i u skladu s njima će promjeniti svoje dosadašnje ponašanje prema toj grupi. Ukoliko se ti odnosi pogoršaju, ili ukoliko se uslijed promjene odnosa pogorša životni standard članove grupe, možemo reći da je samo istraživanje naštetilo toj grupi ljudi. Da stvar ne bi izgledala previše apstraktno, uzmimo neki konkretni primjer; pretpostavimo da je u SAD-u provedeno istraživanje kojem je cilj bio pokazati postoje li intelektualne razlike između bijelog i crnog stanovništva. Ukoliko rezultati tog istraživanja pokažu da su crnci u prosjeku manje inteligentni od bijelaca, bitno će se promjeniti (pogoršati) njihova životna situacija; puno će teže dobivati posao na tržištu rada, njihovi će se uspjesi manje cijeniti, imati će problema s upisima na sveučilišta, a uz sve to morat će podnositi prezir drugih članova društva koji će na njih gledati kao na inferiorne i manje sposobne ljude. Nema sumnje, dakle, da će rezultati tog istraživanja dovesti do značajnog pogoršanja u životu crnaca – istraživanje će im nedvosmisleno štetiti i otežati im ostvarenje njihovih ciljeva.
Kako bi pokazao da u nekim slučajevima trebamo ograničiti slobodu istraživanja, Kitcher se poziva na Milla koji u prvom poglavlju "Eseja o slobodi" tvrdi kako je "čovjek slobodan da čini sve što želimo kako bi postigli neki cilj, dok god to ne šteti drugima ili ih ne sprečava u postizanju njihovog cilja". Ali rezultati ovog istraživanja štetit će drugim ljudima i djelomično ih sprečavati u ostvaranju njihovih ciljeva. Ne bi li, pita se Kitcher, i sam Mill trebao tvrditi da u takvim slučajevima, kad rezultati istraživanja štete nekoj grupi, trebalo odustati od tog istraživanja? Ako uz to pretpostavimo da je, kao što je donedavno bio slučaj s crncima u SAD-u, skupina koju zahvaća istraživanje i ranije imala slabiji društveni status, moramo se suočiti s činjenicom da će naše istraživanje dodatno pogoršati položaj onih koji su već sad u nekim područjima zakinuti. Kitcher svoj argument izlaže na sljedeći način:
Pretpostavimo da neko znanstveno istraživanje (I) dovede do sljedećeg zaključka: "Ljudi sa određenom karakteristikom (K) su prirodno slabije prilagođeni za određenu društvenu ulogu (U)". Iz toga slijedi:
a) Ukoliko dokazni materijal pokaže da se oni sa karakteristikom K stvarno slabije snalaze u ulozi U, doći će da promjena u društvu koje je drugačije gledati na one s K. Ukoliko dokazni materijal ne dokaže datu pretpostavku, ništa se bitno neće promjeniti.
b) Ukoliko rezultati istraživanja I postanu poznati široj javnosti, kvaliteta života ljudi koji imaju karakteristiku K biti će dodatno smanjena, što zbog smanjenja socijalne pomoći, što zbog problema sa zapošljavanjem, a posebice zbog javnog mnijenja koje će one sa K smatrati inferiornijima onima koji su bez K
c) Šira će javnost hipotezi kako su ljudi sa K slabije prilagođeni za U dodjeljivati drugačiju vjerojatnost od one koju će joj dodjeljivati stručnjaci. Vjerojatnost koju će šira javnost pripisivati toj hipotezi biti će veća od one koja bi joj trebala biti propisana, dok će isto tako negaciji te hipoteze biti dodjeljena manja vjerojatnost no što bi trebala.
d) Dokazi koji potvrđuju datu hipotezu dosta su upitni, tako da joj se može dodjeliti vjerojatnost (sigurnost) od samo 0.5
e) Članovi društva imaju toliko povjerenje u hipotezu da, čak i kad joj struka dodjeljuje vjerojatnost 0.5, oni smatraju da je vjerojatnost hipoteze blizu 1
Ukoliko se ispuni svih 5 uvjeta koje navodi Kitcher, veoma je velika vjerojatnost da će data hipoteza biti opće prihvaćena, iako dokazna građa na to ne upućuje, te da će štetiti nekim, već od ranije zakinutim grupama u društvu. Pošto ne bi trebali poduzimati radnje koje dodatno štete drugim ljudima, pogotovo onima koji su već sad u lošijem položaju, ne bi trebali pokrenuti dato istraživanje.
Argument je zapravo dosta jednostavan; on pokazuje da, ukoliko se za neko pojedino istraživanje pokaže da vrijede sve gore navedene premise, to se istraživanje treba obustaviti. Osobno mi se čini da je argument prilično nategnut; iako premise slijede iz konkluzije, neke od njih (posebice d i e) su diskutabilne. Moglo bi se reći da su previše tvrde; problem promatraju na uzak način, zanemarujući širi kontekst i druge mogućnosti koje se nude (a koje ne vode obustavi znanstvenog istraživanja). Izloživši Kitcherovu tezu i glavni argument, preći ću na kritike argumenta i stavove koji brane slobodna istraživanja.
Kritika Kitcheovog argumenta
Već i sam Kitcher u svojoj knjizi "Science, Truth and Democracy" izlaže neke od prigovora koji se mogu uputiti njegovoj tezi; naravno, od njih ne smijemo previše očekivati jer, da su prigovori dobri i da autor na njih ne zna odgovoriti, ne bi sada zastupao taj stav.
Prvi prigovor može se izložiti slično kao što je Willson reagirao na oštre kritike njegove knjige; potrebno je zadržati slobodu znanstvenih istraživanja kako bi promicali intelektualni razvoj zajednice. Willson tako ne negira štetne posljedice koje bi rezultati istraživanja mogli imati po određene društvene grupe, ali smatra da su te posljedice manje štetne od onih koje bi imali kad bi počeli otkazivati različita istraživanja zbog njihove osjetljive tematike. Istina, neki ljudi će biti pogođeni istraživanjem, ali to je daleko manje zlo nego da čitava zajednica padne pod radikalni režim nekakve "akademske policije" koja će određivati koja se istraživanja trebaju, a koja ne trebaju provoditi. Prema tome, možemo reći da Kitcherov argument ne uspjeva uzeti u obzir štetnost koja se javlja ukoliko počnemo redovito primjenjivati praksu ograničavanja i odustajanja od istraživanja.
Philip Kitcher daje očekivani odgovor; odluka između ograničavanja pojedinog istraživanja s jedne i podržavanja opće slobode istraživanja s druge nije tip izbora kamo se moramo odlučiti samo za jedan disjunkt; zašto ne bi imali opći ideal slobodnih istraživanja, uz nekoliko rijetkih iznimki koje ćemo ograničiti? Tu se može povući analogija s obećanjem; općenito govoreći, pravilo održanja obećanja vodi do značajnih pozitivnih posljedica za društvu (jednim dijelom društvo i postoji zato što se poštuje institucija obećanja), i prema tome možemo izvesti pravilo da se onog što smo obećali moramo uvijek držati. S druge strane, u nekim konkretnim situacijama bolje ćemo posljedice proizvesti ako prekršimo obećanje nego ako ga se držimo. No znači li ovo da, zato što institucija obećanja općenito daje dobre posljedice, trebamo uvijek držati zadanu riječ? Čini se da ne ; mi se načelno trebamo držati onog što smo obećali, ali u situacijama kad je jasno da ćemo time uzrokovati više štete nego koristi, trebamo prekršiti zadanu riječ. Slično je i sa znanstvenim istraživanjima; načelno bi istraživanja trebala biti slobodna, ali u onim rijetkim slučajevima kad mogu rezultirati većom štetom nego koristi, trebali bi ograničiti dato istraživanje, ili ga čak obustaviti. Kitcher smatra da njegov argument nije izostavio moguće štetne posljedice koje bi mogle nastati kad bi se okomili na instituciju slobodnog istraživanja; međutim, teško da će zbog jednog ili dva obustavljena istraživanja biti ozbiljno pogođena sama institucija. Dakle, stoji da istraživanja načelno trebaju biti slobodna, ali u nekim ekstremnim slučajevima, kad je više nego jasno da će istraživanje rezultirati štetnim posljedicama za neku društvenu grupu, ono se treba ograničiti ili obustaviti.
Drugi prigovor možemo uputiti uspoređujući današnja "problematična" istraživanja s drugim značajnim pronalascima u povijesti znanosti. Ideja bi bila kako je jako malo vjerojatno da bi veliki znanstvenici, koji su radili na izumima koji su radikalno izmjenili svijet ili naše poimanje istog, uspjeli u svojim naporima da su im istraživanja bila ograničavana i obustavljana. Nikola Kopernik je svojim heliocentričnim modelom neba, kao i Charles Darwin teorijom o porijetlu vrsta, bitno promjenio uvriježeni pogled na svijet; da su ova istraživanja sagledana bez predrasuda vjerojatno bi uštedjeli dulji niz godina, koliko je trebalo da zabrane i neutemeljene kritike oslabe i da se objektivnije pristupi rezultatima ovih istraživanja. Većina značajnih teorija koje su temeljno izmjenile (i unaprijedile) naše shvaćanje svijeta u početku su nailazile na snažno protivljenje i odbacivanje , a na kraju se pokazalo ne samo da su istinite, nego i da su poboljšale naš način života. Zašto bi, prema tome, ograničavali li obustavljali neka istraživanja, kad je moguće da će upravo iz njih izaći neka nova, revolucionrana teorija koja će bitno unaprijediti naš životni standard?
Kitcher se brani tvrdeći da ipak postoji relevantna razlika između Kopernika i Darwina s jedne, te znanstvenika koji provode "sumnjiva" istraživanja s druge strane; dok su se znanstvenici iz povijesnih primjera suprostavljali općem konsenzusu, noviji znanstvenici čija se istraživanja danas obustavljalju ne suprostavljaju se općem, već samo službenom i akademskom konsenzusu. Što to znači? Dok je Galileo Galilei tvrdio kako sva tijela prema zemlji padaju istom brzinom neovisno o njihovoj masi (ako zanemarimo otpor zraka), nitko iz društva u kojem je živio nije to bio spreman podržati. Svatko je, od kneza i biskupa do pastira i djeteta, bio čvrsto uvjeren da tijela veće mase brže padaju prema zemlji. S druge strane, uzmimo za primjer istraživanje nekog znanstvenika koji je pokušao dokazati kako su žene manje sposobne od muškaraca; suprotno njemu tvrdit će akademska javnost i nacionalna televizija, suprotno će se pisati i u novinama i u školskim udžbenicima, ali će svjedno biti velik broj ljudi koji će privatno ipak vjerovati da su žene inferiornije. Ovo se treba sagledati u vezi s ranije izloženim Kitcherovim argumentom, točnije s premisama c i e. Dok Galileievu tezu nitko nije bio spreman podržati, a i oni koji su je na kraju podržali prvo su tražili snažnu dokaznu građu, tezu ovog modernog sociobiologa koji govori o ženskoj inferiornosti mnogi neće ni prihvatiti sa sumnjom, nego kao istinu koju su oni ionako od ranije znali, ali sad je konačno službeno potvrđena (pa se sad slobodno na ulici može reći da su žene inferiornije, dok se to ranije nije smjelo jer je javni konsenzus tvrdio suprotno).
Međutim, postoji još jedna velika razlika; iako su Kopernik, Darwin i Galilei radikalno izmjenili shvaćanje svijeta oko nas, što je rezultiralo mnoštvom zbunjenih i privremeno izgubljenih ljudi, to nije ni približno štetno kao što bi štetna mogla biti istraživanja koja bi mogla rezultirati diskriminacijom crnaca, žena, imigranata ili nekih drugih društvenih skupina. Prema tome, ne možemo uspoređivati heroje iz povijesti znanosti i današnje znanstvenike koji provode problematična istraživanja, i u skadu s time ne možemo na račun velikih uspjeha jednih opravdavati istraživanja drugih.
Postoje i drugi načini na koje možemo pokušati osporiti Kitcherv argument; prva dva prigovora bila su konsekvencijalistička – prvi je upozoravao kako često ograničavanje slobode israživanja može imati loše posljedice, a drugi je na povjesnim primjerima pokazivao kako naizged neprihvatljiva istraživanja mogu imati neočekivano korisne posljedice. Odustanimo za sada sa ovim konsekvencijalističkim prigovorima i koncentrirajmo se na intrinzičnu vrijednost znanja; primjerice, možemo tvrditi da imamo dužnost otkrivati važnih istina o prirodi. No ključno je pitanje može li ta dužnost nadjačati našu brigu glede štetnih posljedica za nesretnu grupu ljudi? Ili drugim riječima, može li naša dužnost za stjecanje znanja nadjačati našu dužnost prema kojoj trebamo pomagati živim osobama koje su već sad u nekim područjima neprivilegirane. Iako bi se ovdje mogla razviti dosta zanimljiva rasprava , Kitcher čitavo vrijeme zaključuje utilitaristički i tako izbjegava potencijalne etičke konflikte.
Robert Talisse i Scott Aikin nude nekoliko zanimljivih etičkih argumenata vezanih uz Kitcherov argument; naime, oni pokazuju kako za neke fanatike, poput ekstremnih rasista ili seksista, zapravo nema smisla tvrditi da neko istraživanje šteti ili stavlja određenu grupu ljudi u inferiorni položaj – po viđenju tih ekstremista istraživanje ih samo stavlja na mjesto u društvu kamo bi, prema njihovim idejama, i trebali biti. Prema tome, druga premisa iz Kicherovog argumenta sad će izgubiti na snazi; zapravo, ekstremisti je se i dalje mogu držati, ali tvrditi da tako i treba biti. Da se argument detaljnije izloži trebalo bi nešto vremena, ali pošto nije nužan radije bi krenuo prema preostalim kritikama.
Završni prigovori i zaključak
Osobno mi se čini da Kitcherov argument (premise a-e) stoji, ali smatram je njegova važnost dosta manja nego što se to možda na prvi pogled čini. Ne smijemo zaboraviti kako glasi argument: ako su premise a-e istinite, onda se treba odustati od datog istraživanja. Jasno, ukoliko premise nisu istinite, ili su postavljene neprilagođeno za znanstvenu praksu, argument postaje bezvrijedan. Postoje dvije problematične premise: prva je ona u kojoj se tvrdi kako vjerojatnost neke hipoteze iznosi 0.5, dok na premise b i d društvo može utjecati kako bi ih promjenilo, tj.ublažilo ili odstranilo štetu koja se čini neprivilegiranoj grupi ljudi. Što je problematično s premisom koja govori o vjerojatnosti hipoteze? Izgleda da znanstvena praksa ne postavlja slučajeve tako statično; prvo, veoma je teško uopće predvidjeti koliko će snažne dokaze neka hipoteza imati, prije nego je provedeno istraživanje. Mi možemo ograničiti ili prekinuti neko istraživanje, ali ako na njega utječemo prije nego što su dobiveni rezultati, kako ćemo znati da je samo istraživanje s tog, epistemičkog pogleda, problematično? Prije nego što se samo istraživanje provede jako teško da možemo govoriti o tome koliko ćemo snažne dokaze imati; ako možemo o tome govoriti i ranije, čemu onda uopće vršiti istraživanje? Drugo, čak i kad bi ovo mogli učiniti, Kitcher zaboravlja da znanstvena istraživanja nisu procesi koji se događaju jednom u životu – ukoliko se dato istraživanje ne zabrani ili ograniči, vjerojatno će nakon prvog slijediti nova istraživanja koja će novim dokazima mijenjati vjerojatnost hipoteze. A upravo ćemo, ograničimo li slobodu istraživanja, spriječiti daljnji znanstveni napredak i dobivanje bolje slike o hipotezi. Ovo je prva kritika argumenta, i čini se da je i sam Kitcher donekle svjesan njezine opasnosti, jer i sam u kasnijim djelovima izbjegava govoriti o vjerojatnostima, već tvrdi da je opravdano obustaviti neko istraživanje čak i kad su rezultati dobro podržani dokazima, ukoliko to istraživanje znatno šteti nekoj društvenoj skupini.
Prigovor na druge dvije premise uputio bi vjerojatno i sam J.S. Mill; to što smo otkrili da je neka društvena skupina manje sposobna od ostalih, nipošto ne znači da je zbog toga moramo diskriminirati ili je staviti u inferiorni položaj. Kitcher vjeruje kako je Milla doveo u nezgodan položaj, jer izgleda da sam sebe pobija: prvo tvrdi da nitko ne smije imati toliku slobodu da svojim djelima šteti drugim ljudima, a odmah poglavlje kasnije govori o slobodnom istraživanju koje se nikad ne smije ograničavati. Pošto prva definicija slobode, po kojoj je čovjek slobodan da čini sve što želi kako bi postigao neki cilj, dok god to ne šteti drugima ili ih ne sprečava u postizanju njihovog cilja, ipak ima veći utjecaj, Kitcher razmišlja kako bi Mill zapravo u nekim situacijama trebao odustati od slobode istraživanja. Čitajući Milla nisam stekao takav dojam, a kontaktirao sam i ljude koji se bave proučavanjem njegove filozofske misli, tako da prof Baccarini primjerice misli kako bi " [...]Mill uvijek bio za istinu. Pretpostavljam da bi rekao da je dobro ustanoviti realne činjenice o bilo kome i onda ustanoviti rješenja koja će pomagati toj osobi ili skupini. Zamislimo da se ustanovilo da pripadnici skupine X imaju manje intelektualne mogućnosti. To ih s jedne strane može oštetiti zbog toga što će imati teži pristup boljim radnim mjestima. S druge strane, pomoći će im da shvate da se trebaju više truditi od ostalih, ili društvu da im treba više pomagati nego drugima [...]". Dakle, kad tvrdimo da će neka grupa biti oštećena zato što je otkriveno da ima manje sposobnosti od ostalih, zapravo moramo malo bolje razmisliti o tome. Reći da će istraživanje štetiti grupi zapravo je pogrešno; štetit će joj ljudi koji će na osnovi tog istraživanja promjeniti svoj odnos prema članovima grupe. A kako će ga promjeniti, to ovisi o nama.
Glavni argument sam ostavio za kraj; on pokazuje da, dok god je problematična hipoteza dobro podržana dokazima, prigovor kako se istraživanjem šteti određenoj skupini ljudi zapravo drastično gubi na snazi. Radi se o konsekvencijalističkom, libertarijanskom argumentu koji mi se vrti u glavi još od prvih stranica poglavlja.
Kitcher u jednom odlomku uspoređuje slobodu istraživanja sa slobodom govora; čak ni sloboda govora nije bez ograničenja – govor iz mržnje, klevete i lažna obećanja su oblici zloupotrebe slobode govora i sloboda se u takvim stvarima treba ograničavati. Uzmimo za primjer neku osobu koja je klevetom značajno naštetila nekoj drugoj osobi; ne možemo reći da ta osoba ima pravo da kleveće zato jer ima pravo na slobodu govora, upravo zato jer ona govori laži koje štete drugim ljudima. I tu se slažem s Kitcherom da se sloboda u ovakvim slučajevima treba ograničiti. Isto vrijedi i za nekog umjetnika koji napravi film, dramu ili pjesmu u kojoj se direktno vrijeđaju neki ljudi, s ciljem da im se našteti ili izazove društveni prijezir koji te osobe ne zaslužuju. Zamislimo da neki pisac napiše dramu u kojoj na sve moguće načine vrijeđa žene, pikazuje ih kao potpuno nesposobne i uz to aktivno sudjeluje u uvjeravanju ljudi kako žene trebaju biti podređene. I pretpostavimo dalje da je ta drama postigla velik uspjeh i da se zbog nje diljem svijeta pogoršao položaj žena u društvu. Mi sad moramo uočiti veliku razliku između neke drame koja na ovakav način šteti ženama, i znanstvenog istraživanja koje će također imati štetne posljedice. Uočimo da pisac drama ne otkriva nikakvu istinu o sposobnostima žena; on živi u svom polu-dogmatskom uvjerenju i želi ga proširiti na što veći broj ljudi. To vjerovanje nije opravdano, te čak i kad bi bilo istinito mi bi ga i dalje mogli osuđivati. S druge strane, znanstvenik koji teži otkrivanju istine neće drugima širiti svoje predrasude, već rezultate koje je dobio istraživanjima.
Sagledajmo sad iz libertarijanske perspektive nastavak argumenta, možda najbolje kroz neki primjer; ja želim zaposliti dobru i sposobnu osobu da bude menadžer u mojoj tvrtci. Odakle društvu pravo da skriva informacije dobivene provjerenim istraživanjima koje se tiču radne sposobnosti nekih grupa ljudi; ukoliko se stvarno pokaže da zbog nedostatka kompetitivnosti žene imaju manje radne sposobnosti kao menadžeri, a rezultati tog istraživanja se zataškaju (ili se čitavo istraživanje otkaže jer može imati opasne posljedice za neke grupe ljudi), oštećen neću biti samo ja kao poslodavac, nego i drugi muškarci koji su kompetentniji za taj posao, ali unatoč tome na njih ćemo gledati kao na jednake ženama. Jedna od osnovnih teza distributivne pravednosti jest da trebamo jednake slučajeve tretirati jednako, a različite različito. Međutim, ovdje zbog prejakog egalitarizma naglašavamo samo prvi dio teze, dok drugi zapuštamo. Ukoliko postoje relevantne razlike između dvije osobe, onda ih trebamo i različito tretirati. Namjerno prekidanje ili neprovođenje istraživanja koja bi mogla pokazati neke relevantne razlike zapravo je podupiranje nepravde u društvu.
Vratimo se malo na onu usporedbu pisca drama i znanstvenika, i probajmo to pojednostaviti jednom analogijom; na tržnici smo i oko nas su stolovi na kojima se prodaje voće, povrće i slično. Kupci razgledavaju, kad dolazi neki turist koji je prvi put u ovom gradu i odjenom se, iz samo njemu poznatih motiva, počne užasavati oko kvalitete nekih jabuka: komentira kako su nečiste, nezrele, pune crva, prskane opasnim otrovima protiv kukaca, uzgajane uz autocestu... On nema nikakvih dokaza na kojima zasniva svoje tvrdnje, jednostavno koristi pravo na slobodu govora i kritizira prodavačicu i proizvode. Čak i ako se nekim nevjerojatnim slučajem dogodi da je ovaj turist nešto na sreću i pogodio, to i dalje neće biti razlog da opravdamo ovo njegovo ponašanje. On je jasno naštetio prodavačici spustivši joj ugled i odbivši potencijalne kupce, a nije imao nikakvo opravdanje na osnovi kojeg bi mogao bazirati svoje tvrdnje. S druge strane, zamislimo da na tržnicu dođe sanitarni inspektor koji već godinama proučava kvalitetu jabuka, te otvoreno kaže ljudima da im ne preporuča jabuke s tog stola jer su nezrele, prskane otrovima za kukce i slično . Obojica su naštetila prodavačici; međutim, sumnjam da na njih možemo gledati na isti način (što radi Kitcher sa slobodom istraživanjima i slobodom govora). Da li je sanitarni inspektor naštetio prodavačici jabuka? Naravno da jest. Ali znači li to da on nije trebao doći na tržnicu i reći ono što je na pouzdane načine saznao, da te jabuke nisu kvalitetne? Da on nije došao nepravda bi se vršila prema svim drugi prodavačima jabuka na tržnici; oni bi imali bolje jabuke, ali bi zato što dato istraživanje šteti ovoj jednoj prodavačici koja prodaje loše jabuke (možda ne svojom krivnjom, ali opet) svi bili tretirani jednako, iako postoji jasna razlika u kvaliteti proizvoda koji prodaju. U želji da zaštitimo ovu prodavačicu s lošim jabukama, mi smo prihvatili jasno postojanje nepravde; štoviše, podupiremo nepravdu u društvu. Jasno da će loša promocija štetiti ovoj prodavačici, ali to ne znači da će onda zbog toga propasti; kako kaže prof Baccarini, pomoći će joj da shvati da se treba više truditi od ostalih, a možda i shvati da uzgajanje jabuka jednostavno nije za nju, pa počne uzgajati kruške. Isto bi tako, kad bi se pokazalo da je ono istraživanje o nejednakosti spolova točno, bilo sa ženama; ako bi željele biti menadžeri trebale bi se truditi više od ostalih, a većina bi se vjerojatno odlučila za neki drugi posao koji im bolje odgovara. Svijet im neće propasti, iako će sada biti u lošijem položaju nego prije istraživanja. Međutim, ne možemo da bi jednu grupu zaštitili od pada životnog standarda čitavo društvo izgraditi na lažima. I najgore od svega, ako ćemo do kraja biti libertarijanci, pa čini se da bi osoba X, ako ima manje sposobnosti od osobe Y, trebala i imati manja primanja od osobe Y. Na neki načim istraživanjima ispravljamo nepravde do kojih je došlo zbog našeg neznanja o relevantnim razlikama među ljudima.
Bitno je uočiti onu već prije objašnjavanu razliku između slobode govora i slobode istraživanja; ova druga ima uz sebe težnju istini, ona nam, ako ništa drugo, bolje od svega ostalog otkriva kakav je svijet oko nas. Zbog nepopularnosti libertarijanizma i primjera koji ide protiv naših intuicija (da su svi ljudi, bez obzira na spol, više-manje jednakih sposobnosti) navest ću još samo jedan prije nego završim.
Početak je 20. stoljeća. Crkva još uvijek ima značajnu ulogu u moralnim stavovima društva. Između ostalog, vjeruje se kako je tek začeto dijete osoba u gotovo jednakom smislu kao odrastao čovjek. Javlja se skupina znanstvenika koji žele nizom istraživanja (metode su sigurne, neće nauditi embrijima ili fetusima, samo će ih promatrati) otkriti kad se u razvoju ljudskog djeteta razvija srce, kada mozak, kad dijete postaje sposobno da osjeća bol, da razmišlja i slično... Drugim riječima, oni žele otkriti kad dijete postaje osoba, ili barem ima neka druga važna svojstva kao odrastao čovjek. Pokaže li se da dijete do recimo 6 mjeseci nema ta svojstva, i ukoliko rezultati tog istraživanja izađu u javnost, promjenit će se odnos drugih ljudi prema određenoj "društvenoj skupini", prema embrijima i fetusima od 0 do 6 mjeseci starosti. Odnos će se promjeniti na način da će sada veći broj roditelja pomišljati da počine pobačaj, pošto je istraživanje pokazalo, primjerice, da dijete nema razvijen mozak, ne može osjećati bol i slično. Dakle, ovo će istraživanje štetiti određenoj "društvenoj skupini". I što sad, trebamo li zabraniti istraživanja i promatranja nerođene djece jer mogući rezultati istraživanja mogu dovesti do pogoršanja uvjeta života za tu "društvenu skupinu"? Pa čini se da ne; mi ne možemo uopće tvrditi kako se treba zabraniti neko istraživanje čiji rezultat može promjeniti moralni status neke osobe ili grupe, i pri tome se pozivati upravo na taj moralni status. Ono čemu mi težimo je istina; kad zbog moralnog statusa embrija kažemo da se trebaju obustaviti istraživanja koja mu mogu naštetiti, mi zapravo moramo biti svjesni da možda mi vjerujemo u pogrešni "moralni status " djeteta. Svako nas istraživanje, ako je pravilno izvedeno, samo približava istini i pomaže nam da naše stavove ne baziramo na pogrešnim pretpostavkama.
I da polako esej privedem kraju; smatram da sloboda istraživanja može ograditi kad imamo problemtične metode, i slažem se s Kitcherom da, ukoliko neko istraživanje može bitno utjecati na svijet, ima smisla tražiti nešto više dokaznog materijala prije nego prihvatimo njegove rezultate. Međutim, glede slobode istraživanja dijelim mišljenje s Millom; istraživanja se ne bi smjela ometati ili obustavljati čak i ako prijete da će naštetiti nekoj društvenoj grupi. Dok god imamo čvrsto opravdanje da vjerujemo u zaključke tog istraživanja, dok ti zaključci odgovaraju istini, te dok djelujemo moralno i promišljeno, zapravo nitko samim istraživanjima neće biti oštećen. Oni koji su, primjerice, otpušteni sa mjesta menadžera sad je dobivati socijalnu pomoć, naći će novi posao u kojem će se bolje snalaziti i na kraju će se osjećati ispunjenije nego ranije, jednom kad nauče prihvaćati sami sebe onakvima kakvi jesu.
- 10:28 -
