petak, 20.03.2009.

Povijest Ruske Revolucije

Bitno skraćena i pročišćena verzija mog preddiplomskog rada kod mentora dr.sc. Vjekoslava Perice. Doduše, na konzultacijama smo se vidjeli samo jednom, i to prilikom odabira teme, ali moram priznati da mi je to savršeno odgovaralo i da ne bi dobro podnosio da svako toliko moram nešto mijenjati i prepravljati; na svoje radove gledam kao na cjelinu, ili dobiješ sve ili ništa, ne sad da je pola originalno moje, a druga polovica napisana na način kako ja ne bi napisao. Izbačeni su neki dijelovi koji ne utječu na razumijevanje teme, kompletno sam ispustio fusnote i objašnjenja jer nisu bila toliko bitna, a ako su se ipak pokazala potrebnima uvrstio bi ih u tekst u skraćenom obliku jedne ili dvije rečenice. Izostavio sam i jedan poveći dio o teoriji marksizma koja je ležala u teoretskoj osnovi revolucije, najviše zbog činjenice da ću to detaljnije obraditi u drugim postovima. Naposlijetku, želio sam pisati rad iz filozofije, ali zbog jednog od hrpe glupih pravila na našem fakultetu morao sam pisati iz povijesti.



POVIJEST RUSKE REVOLUCIJE


1.
UVOD


Nema sumnje da je Oktobarska revolucija jedan od najznačajnijih povijesnih događaja prošlog stoljeća; neki povjesničari čak smatraju da novi vijek ne završava krajem prvog svjetskog rata, već prvom (uspješnom) proleterskom revolucijom. Ona označava početak novog društveno-ekonomskog i političkog sustava koji će obilježiti 20. stoljeće i odrediti smjer svih važnijih povijesnih zbivanja od kraja prvog svjetskog rata do danas. Više je nego zanimljivo razmotriti u kakvim je uvjetima do revolucije došlo, koji su bili njeni uzroci, i što je sve utjecalo na njen tijek. Kako je i zašto uopće došlo do proleterske revolucije u gospodarski zaostaloj, donedavno feudalnoj i apsolutističkoj zemlji, posve suprotno Marxovim predviđanjima i očekivanjima? Ovaj će rad pokušati uzročno-posljedičnim vezama objasniti kako je specifični položaj Rusije doveo do prve proleterske revolucije, obraditi njen tijek i posebnu pažnju posvetiti političkoj sceni između dvije revolucije, kao i razilaženjima u boljševističkoj partiji nakon dolaska na vlast. Drugo zanimljivo pitanje, koje često u literaturi ostaje neodgovoreno, jest kako se Staljin uspio dočepati vlasti i riješiti političkih protivnika, pogotovo kad uzmemo u obzir da njegov položaj u partiji nakon same revolucije nije bio osobito visok. Ovdje nećemo samo kronološki nabrojati žrtve njegova terora, nego se koncentrirati na sam proces kojim je Staljin dobio moć da taj teror provodi.

Početkom prošle godine, dok sam još razmišljao o temi ovog rada, isprva sam želio pisati samo o 1917. godini; politološki obraditi stavove esera, kadeta, boljševika i menjševika, proći kroz sve njihove frakcije, razjasniti ideje pojedinaca koje danas trpamo u isti koš iako su njihova stajališta bila bitno različita, i više se koncentrirati na opis političkog i društvenog stanja u Rusiji nego na samu kronologiju i tijek događaja. Međutm, pošto je ovo preddilomski, a ne diplomski rad, i pošto smo dobili upute kako je to "samo malo jači seminar od dvadesetak stranica", smatram da nema potrebe ulaziti u te detalje i da bi bilo bolje ukratko prikazati širu sliku Rusije u I. pol. 20. stoljeća. Isto tako, neću se zamarati navođenjem podataka koji se, s obzirom na širinu teme, čine nepotrebni, već ću pokušati na jednostavan, razumljiv i zanimljiv način prikazati ovih nekoliko revolucionarnih desetljeća Rusije.

Već se pri prvom pogledu na ovaj rad može uočiti njegova dihotomija na dva razdoblja koja bi se možda moglo odvojeno razmatrati ili obrađivati; prvi dio obrađuje predrevolucionarno stanje u carskoj Rusiji, dok se drugi dio koncentrira na samu revoluciju i postrevolucionarnu Rusiju, na društveno-ekonomska i politička zbivanja u prvih nekoliko godina nakon revolucije. Iako se čini da ovdje stvarno imamo dva razdoblja, i da čak možemo reći datum koji predstavlja granicu između njih, moramo uočiti da su oni usko uzročno-posljedično povezani. Povijest treba objasniti te uzročno-posljedične veze, objasniti zašto je do revolucije došlo, te zašto je došlo do strahota nakon nje. Zato je zanimljivo razmotriti kako je Staljin uspio preuzeti vlast i riješiti se političkih protivnika, a ta priča počinje upravo u ovom razdoblju koje povezuej ta dva dijela. Ovaj će drugi dio, međutim, biti u nešto skraćenom izdanju zahvaljujući potpunoj neorganiziranosti birokracije na našem fakultetu, koja obavjest o kranjem roku predaje radova stavlja na oglasne ploče i Internet dan prije isteka tog istog roka.

Pisati o povijesti revolucije svakom povjesničaru koji naginje historicizmu predstavlja velik izazov; povijest nije samo niz kronološki poredanih događaja, među tim događajima postoje urzočno-posljedični povijesni zakoni, a cilj povjesničara mora biti otkrivanje tih zakona kako bi objasnio što se, kako i zašto dogodilo, te zašto je bila baš tako, a ne nekako drugačije. Međutim, pogrešno bi bilo uzroke revolucije, kao i njen tijek, objašnjavati isključivo društveno-ekonomskim okolnostima; na nju utječu i nagle promjene u psihologiji klasa formiranih prije same revolucije. Mase u revoluciju ne ulaze s jasno određenim politčkim planom i programom, već zbog osjećaja da više ne mogu izdržati pod starim društvenim uređenjem. Zato se javljaju pojedinci i organizacije koje pokušavaju svojim političkim programom privući i usmjeravati mase koje bi se bez njih raspršile poput pare izvan parnog kotla. Međutim, treba se imati na umu da revoluciju ne pokreću kotao i cijevi, nego para.

Velik problem ovog razdoblja predstavlja i nedostatak pouzdanih povijesnih izvora; teško je naći kvalitetne izvore iz same revolucije jer u vrijeme velikih društvenih nemira rijetki zapisuju povijest, a i dnevna štampa je pod utjecajam vlasti koja se mijenja. Period nakon revolucije, pogotovo u Staljinovo doba, razdoblje je snažne partijske propagande, izgradnje kulta ličnosti i izobličavanje povijesne istine, tako da imamo mnoštvo izvora iz tog doba, ali se uglavnom radi o nepouzdanim i ideološki pisanim materijalima.

Problem kod kronologije ovog razdoblja može biti i činjenica da se u Rusiji, za vrijeme revolucije, vrijeme računalo prema julijanskom kalendaru, tako da postoji određeno odstupanje u datumima. Ja sam namjerno koristio datume julijanskog kalendara, jer u protivnom dolazimo da nekih smiješnih situacija; ispada da se Februarska revolucija dogodila u ožujku, Oktobarska revolucija u studenom, a ni Aprilske teze, primjerice, nisu pisane u travnju.




2.
RUSIJA POČETKOM 20. STOLJEĆA




Razvoj industrijskog kapitalizma u Rusiji

Sredinom 19. stoljeća Rusija je značajno zaostajala za daleko razvijenijim zapadnima zemljama; dok se u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj ubrzano razvijala krupna industrija, Rusija je još uvijek bila pretežno feudalna zemlja. Stari feudalni zakoni onemogućavali su protok radne snage vezivajući kmetove za zemlju, gradovi su bili slabo razvijeni, a konzervativno rusko plemstvo uglavnom nije bilo voljno riskirati ulaganjima u nove strojeve i mijenjanjem tradicionalnog načina proizvodnje. Ove zapreke kočile su razvoj kapitalizma i prodiranje novih proizdovnih odnosa sve do 1861. godine, kad carska vlada, pritisnuta sve težom društevno-ekonomskom situacijom, reformama provodi postupno oslobađanje kmetova, koje je kao proces potrajalo i više desetljeća.

Prodor kapitalizma nakon reformi iz 1861. godine također je postepen; prva dva desetljeća nakon reformi najviše se kapitala ulaže u izgradnju željeznica, a zbog potrebnih sirovina i u rudarstvo i crnu metalurgiju. Počinje ubrzana eksploatacija prirodnih resursa, otvaraju se rudnici kamenog ugljena i industrijske zone u Ukrajini i južnoj Rusiji (Donbas), a na Kavkazu počinje vađenje nafte. Dio oslobođenih kmetova, ostavši bez zemlje i prihoda na selu, odlazi u gradove u potrazi za poslom, tako da se veća središta, poput Petrograda, Moskve, Rostova, Harkova i Odese, ubrzano razvijaju.

Reformama iz 1861. godine oslobođeno je 10 milijuna kmetova, no u prvim desetljećima nakon reformi oni i dalje ostaju vezani uz zemlju, tako da ih samo oko 300 000 seli u gradove. Prisutan je i prodor kapitalizma na selo; dio veleposjednika koji se nisu uspjeli snaći gubi svoju zemlju, koju su među sobom razgrabili drugi veleposjednici i najbogatiji seljaci (kulaci). Dolazi do sve veće diferencijacije među seljacima; dio se uspjeva snaći i ubrzano obogatiti, dok većina seljaka postaje sve siromašnija, zadužuje se i gubi zemlju, te im ne preostaje drugo nego ostati na selu i nadničariti, ili se preseliti u gradove.




Početak radničkog pokreta

Zajedno s kapitalizmom u Rusiji je kasnio i razvoj radničkog pokreta; dok su na zapadu radnici već organizirani u svoja udruženja (1964. godina - I. Internacionala) i imaju jasno definiran program i zahtjevanja, u Rusiji tek počinju prvi neorganizirani štrajkovi, iako su i oni rijetki, a borba protiv kapitalista se uglavnom izražavala u pojedinačnim pobunama radnika koji su rušli zgrade, uništavali strojeve i tukli tvorničku upravu. Tek se nekoliko desetljeća kasnije među ruskim radnicima javlja ideja o klasnoj borbi, a mržnja prema određenom kapitalistu postaje mržnja prema čitavoj društvenoj klasi. Oko 1881. godine trećina je ruskih radnika radila u velikim postrojenjima koja su zapošljavali preko tisuću ljudi; to je omogućilo brz protok ideja i stvaranje radničke solidarnosti i osjećaja zajedništva. Zahtjevanja radnika bila su slična onima radnika na zapadu; povećanje nadnica, kreće trajanje radnog dana (koji je u nekim slučjevima znao dosezati i 16 sati), i poboljšanje uvjeta u kojima žive radnici.

Bitno je istaknuti da početke radničkog pokreta u Rusiji nisu označili marksisti; oni na scenu dolaze tek kasnije, dok su u ovim ranijim godinama djelovali tzv. narodnjaci, uglavnom domaći intelektualci i revolucionari koji su odlazili na sela i poticali seljake na pobune. Na selu je, naime, situacija bila slična onoj u gradovima; kao što radnik nije bio vlasnik sredstava za proizvodnju, tako ni seljak nije bio vlasnik zemlje koju obrađuje, već ju je obrađivao za zemljoposjednika koji ga je plaćao. Narodnjaci su naišli na snažan otpor vlasti (pošto su bili protiv apsolutizma), pravoslavne crkve i bogatijih seljaka, tako da je ideja o pobuni seljaka propala, a oni su završili na robiji u Sibiru ili u progonstvu. Neuspjeh širenja svog programa na selu naveo je neke narodnjake da se okrenu radnicima u gradovima, dok su se drugi, poput Sofije Perovske, okrenuli nasilnim metodama i osnovali tajnu organizaciju Narodna volja. 1. ožujka 1881. godine atentatori Narodne volje ubili su cara Aleksandra II., no to nije bitnije promjenili situaciju; naslijedio ga je njegov sin, Aleksandar III., apsolutizam je nastavljen u još snažnijem obliku, a članovi Narodne volje su pohvatani i pogubljeni.

Prvu rusku revolucionarnu organizaciju, Južnoruski savez radnika, osnovao je 1875. godine u Odesi Evgenije Zaslavski, no niti godinu kasnije savez razbija carska vlada, a Zaslavski je uhićen i osuđen na doživotnu robiju. Marksizam se u ruskom revolucionarnom pokretu javlja tek kasnije; dok su ove organizacije zastupale programe koje su same sastavile, marksizam je u Rusiju uvezen kao već gotov koncept koje se samo trebao malo prilagoditi njenoj društveno-ekonomskoj situaciji. U Rusiju ga dovode bivši narodnjaci i drugi revolucionari koji su ranije protjerani zbog svoje djelatnosti u inozemstvo, kamo se upoznavaju sa marksovim učenjem i drugim idejama naprednijih radničkih organizacija.

Među najznačajnijim ruskim marksistima tog vremena bili su G.V. Plehanov i V.I. Lenjin; iako su obojica dulje vrijeme boravili u inozemstvu i proučavali istu literaturu, razvit će drugačije stavove iz kojih ćemo na kraju moći pratiti i samu razliku između ideja menjševika i boljševika. Plehanov, koji je 1883. godine stvorio prvu rusku marksističku organizaciju, grupu Oslobođenje rada, nije smatrao da seljaštvo može igrati značajniju ulogu u revoluciji, već je tu ulogu (uz proletarijat) namjenio liberalnoj buržoaziji. S druge strane, Lenjin je uz proletere oslonac tražio u seljaštvu, a liberalnu buržoaziju nije mogao ni zamisliti u proleterskoj revoluciji. Unatoč tome, u početku je postojala suradnja i tolerancija među svim ruskim revolucionarima, koja je postepeno slabila kako se približavalo samo vrijeme revolucije.





3.
REVOLUCIJA 1905. GODINE




Prva građanska revolucija u Rusiji

Nakon nasilnog gušenja Pariške komune 1871. godine na zapadu među proleterima opada prvotni revolucionarni zanos; I. Internacionala praktički prestaje djelovati, te iako i dalje imamo velik broj štrajkova na zapadu, oni više nisu organizirani i usklađeni kao ranije. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Rusija postaje država s najaktivnijim radničkim pokretom; u nju je neprestano priticao strani kapital (uglavnom iz Njemačke i Francuske), te su gotovo sve veće banke i poduzeća bili u vlasništvu stranaca. Zbog ekonomske krize 1901. godine započinje masovno otpuštanje radnika i smanjivanje nadnica, što do osobitog izražaja dolazi u industrijski najrazvijenijim dijelovima carstva, Donbasu i velikim gradskim središtima. Nezadovoljstvo radnika raste, štrajkovi postaju svakodnevica većih ruskih gradova, a bune se i seljaci; 1902. godine izbija velika pobuna seljaka u Ukrajini, iste godine u Rostovu na Donu izbio je prvi generalni štrajk, a u sljedećim godinama i radnici drugih gradovi gradova, uglavnom iz Ukrajine i Zakavkazlja, počinju primjenjivati generalni štrajk kao glavni oblik borbe protiv klasne eksploatacije. U Rusiji V.I. Lenjin započinje sa tiskanjem prvog revolucionarnog glasila Iskra, koje se nekoliko godina tiskalo u Rusiji, ali je nakon 1905. zabranjeno tako da je nastavilo izlaziti u inozemstvu (u Švicarskoj), odakle je slano u Rusiju. U ovo se vrijeme na ruski prevode i Marxova i Engelsova djela, pogotovo Komunistički manifest, koji postaje vodič milijuna ruskih radnika.

1903. godine održan je u Londonu II. kongres socijal-demokratske radničke partije Rusije (skraćeno SDRPR), na kojem su doneseni statut i program partije, ali koji je postao poznat i po prvom većem razilaženju među članovima; Lenjin je zahtjevao da se u partiju primaju samo ljudi koji osobno sudjeluju u njenom radu, dok se J. Martov zalagao za veći broj članova, prihvaćajući sve koji na neki način pridonose radu partije, makar indirektno. Uz Martova je stao L.D. Trocki, kao i većina članova na kongresu (ali, na opće iznenađenje, ne i Plehanov, koji se u ovom slučaju priklonio Lenjinu), tako da je Martov prijedlog prihvaćen, ali za tijela partije su izabrani ljudi koji su razmišljanjima bili bliži Lenjinu. Tom je prilikom došlo do prve podijele unutar SDRPR na dvije frakcije; boljševike okupljene oko Lenjina (ime dolazi od rus. bolshinstvo = većina) i menjševike okupljene oko Plehanova (menshinstvo = manjina). Trocki se priklnio menjševicima, ali se već sljedeće godine odvojio od njih zbog neslaganja oko važnosti sitnog građanstva u revoluciji, te je do 1917. godine nastavio djelovati samostalno.

Nemirno predrevolucionarno stanje carevi su ministri željeli smiriti malim, pobjedonosnim ratom; odvratiti misli radnika i seljaka od socijalne nepravde i prikazati Rusiju kao snažnu, dobro organiziranu državu kojom se svaki njen stanovnik može ponositi. Sukob s Japanom oko podsjeda u Kini i Dalekom Istoku činio se kao prava prilika; ruski je vojni vrh vjerovao kako će rat biti kratak i završiti brzom pobjedom Rusije. Takva su se predviđanja pokazala pogrešnima; u sukobima koji su trajali cijelu 1904. godinu na vidjelo je izašla sva nespremnost ruske vojske da se nosi sa oragniziranim neprijateljem. Prisiljena potpisati mirovni sporazum i Japanu prepustiti Južni Sahalin i Kurilsko otočke, ruska je vlada oružje protiv revolucije okrenula protiv sebe.

Već od početka rata počele su u proturatne demonstracije, koje su sve više zamjenjivali štrajkovi, pošto je zbog rata rusko gospodarstvo bilo dodatno opterećeno, a to su najbolje osjetili radnici. 9. siječnja 1905. godine na ulice je izašlo preko 140 000 radnika; povorka je krenula prema Zimskom dvorcu, noseći peticiju caru u kojoj su bila zapisna njihova traženja i molbe. Radnici su još uvijek vjerovali da će ih car uslišati i pomoći im, urpskos upozorenjima boljševika koji su iz povjerljivih izvora dočuli da se miran prosvjed planira nasilno ugušiti. Kad su se radnici približili dvorcu okupljena je vojska na njih otvorila vatru. Te je "krvave nedjelje" ubijeno oko 3000 radnika, nakon čega ruski proletarijat odustaje od naivne vjere da će im car pomoći, te se okreću pretežito marksističkim učenjima prema kojima nagodba sa carem i kapitalistima nije moguća, već je jedini način oružana borba, tj. revolucija.

Iako možemo reći da je revolucija započela "krvavom nedjeljom", onda nije tekla brzo i organizirano kao revolucije 12 godina kasnije; proljeće 1905. godine bilo je obilježeno brojnim štrajkovima u kojima je sudjelovalo gotovo pola milijuna radnika, no nedostajala je središnja organizacija koja će rukovoditi revolucijom i ponuditi neku alternativu carskoj vladi. Menjševici su već ranije razmišljali o osnovanju Petrogradskog radničkog sovjeta u kojem će biti pristuni članovi svih frakcija SDRPR, do čega je i došlo u proljeće iste godine. Vodeću je ulogu ovdje igrao Trocki, pošto je Lenjin u inozemstvu ostao do listopada, a i vjerovalo se da je najbolje da sovjetom predsjeda netko se nije opredijelio ni za boljševike ni za menjševike. U ljeto se nemiri šire Rusijom; gotovo sav željeznički promet je blokiran, štrajkovi i ustanci pristuni su u svim većim gradovima, a izbijaju pobune i u vojsci, primjerice na oklopnjači Potemkin. U prosincu 1905. godine uhićen je Trocki i čitav Petrogradski radnički sovjet, a u Rusiju dolazi Lenjin koji počinje pripreme oružanog ustanka. Nakon što je carska vlada pokušala oružjem ugušiti jedan od najvećih generalnih štrajkova, u Moskvi izbija opći oružani ustanak, kojeg vojska ipak uspijeva ugušiti. Pošto je još i ranije car svojim manifestom zajamčio slobodu govora, tiska i udruživanja, te pristao na neke radničke zahtjeve, te pošto je oružani ustanak ugušen, revolucija je polako počela jenjavati, ali ne naglo, već postepeno, kao što je i počela.




Revolucija 1905.godine



"Zašto revolucija nije uspjela" pitanje je koje su su si postavljali gotovo svi revolucionari, ali nisu bili složni oko odgovora; Lenjin i boljševici su smatrali da se nije dovoljno čvrsto postavilo protiv vojske i da je oružani ustanak trebao biti brojniji, Plehanov i menjševici su s druge strane smatrali da do oružanog ustanka uopće nije trebalo doć. Uz to, postoji još nekoliko bitnih uzroka njenog neuspjeha; nije stvoren dovoljno jak savez radnika i seljaka, vojska nije u većem broju prešla na stranu radnika, a i oni su bilo slabo organizirani i nejedinstveni.





Novi revolucionarni polet u Rusiji

Nakon gušenja revolucije prvi je zadatak carske vlade bio pobrinuti se da se slični dođagaji ne ponove u budućnosti; ministar Stolipin je tako smatrao da oslonce vlasti treba tražiti u kulacima, imućnijim seljacima. Potaknuviš privatizaciju zemlje (prije je zemlja pripadala svim seljacima koji su živjeli u nekoj općini) doveo je najsiromašnije seljake u nezavidan položaj;oni su propadali i prodavali svoju zemlju po niskim cijenama bogatijim seljacima, koji sad postaju mali zemljoposjednici. Ovo je pojačalo već ranije prisutnu diferencijaciju na selu, te se na selu počinje razvijati pokret protiv veleposjednika i kulaka.

Drugi dobar način sprečavanja ponovog dizanja revolucije bilo je hapšenje njenih vođa, kao i svih koji su s njima aktivno surađivali; u prvim godinama nakon revolucije velik je broj revolucionara pogubljen, ili su završili na robiji ili u progonstvu. Lenjin 1907. godine odlazi u Genevu, gdje nastavlja sa izdavanjem revolucionarnih glasila, a u većim europskim centrima borave i drugi revolucionari, poput Trockog i L. Kamenjeva. Dio revolucionarnog kadra ipak je ostao u Rusiji, poput J.V. Staljina, J.M. Sverdlova i S.M. Kirova. Ovdje se počinju nazirati uzroci podijeljenosti partije nakon Oktobarske revolucije, i nakon Lenjinove smrti; na jednoj su se strani našli oni koji su boravili u inozemstvu, zastupali internacionalni duh i bili podučeni iskustvima partija drugih zemalja, dok su se na drugoj našli "domaći" revolucionari, bolje upoznati sa stanjem u Rusiji, ali uz to dosta zatvoreniji prema novim idejama koje su dolazile izvana.

Boljševici nisu bili jedina aktivna politička stranka u razdoblju nakon revolucije; početkom 20. stoljeća organizirane su i druge stranke koje će u kasnijim razdobljima igrati značajniju ulogu. Nakon neuspjeha revolucije 1905. godine utjecaj menjševika je znantno oslabio, iako su i dalje imali utjecaja na neke radnike; oni sada potpuno odustaju od revolucionarne borbe smatrajući kako nije potrebna revolucija, nego samo dovoljno jaka reforma društva. Zastupaju dijalog između radnika i poslodavaca, odnosno između naroda i cara, mirne prosvjede i postupno riješavanje radničkih problema.

1902. godine iz pokreta narodnjaka formirana je jedna od snažnijih predratnih stranaka Rusije – eseri. Za njih je seljaštvo bila vodeća revolucionarna snaga, te su zastupali ideju "seoskog socijalizma", a kao glavo sredstvo za postizanje tog cilja vidjeli su individualni teror. Aktivno su sudjelovali u revoluciji 1905. godine, a nakon nje su dobili nekoliko predstavnika u dumi. Kasnije je stranka podijeljena na desne i lijeve esere; desni su stvorili Narodno-socijalističku stranku i koncentrirali se na političko djelovanje, dok su lijevi ostali vjerni individualnom teroru kao jedinom načinu borbe.

Drugu značajniju političku silu predstavljala je Konstitucionalno-demokratska stranka osnovana 1905. godine, čiji su se članovi često nazivali kadeti. Zastupali su građanske ideje i zahtjevali reformu Rusije u ustavnu i parlamnetarnu monarhiju, a da bi pridobili narod radili su na riješenju agrarnog pitanja i isticali jedinstvo i nedjeljivost Rusije. Nakon Februarske revolucije kadeti će zauzeti gotovo sva glavna mjesta u Privremenoj vladi, osim mjesta predsjednika koje će pripasti desnom eseru A. Kerenskom.

Iako se nakon gušenja revolucije situacija malo smirila, to razdoblje nije potrajalo dugo i ubrzo su radnički štrajkovi postali sve češći i češći, tako da je 1911. godine štrajkalo već 100 000 radnika. Poslodavci, zaštićeni vojskom, nisu udovoljavali zahtjevima radnika, a nekoliko je štrajkova i krvavo završilo, primjerice onaj u rudnicima zlata u Sibiru. Radnici su tu po ugovoru radili 11 sati dnevno, a često je to vrijeme dodatno produljivano, živjeli su u drvenim kolibama usred sibirske pustoši, dobivali minimalne plaće od kojih su im poslodavci još oduzimali dobar dio opravdavajući to namirnicama koje su kupovali za prehranu radnika, a koje su bile više nego upitne kvalitete. U ožujku 1912. godine došlo je do većeg potrovanja radnika zbog pokvarenog mesa koje su dobili, što je bilo povod ustanku u kojem je ubijeno ili ranjeno preko 500 radnika. U sljedećih nekoliko godina izbio je golem broj generalnih štrajkova u svim većim gradovima Rusije, a daljnji razvoj situacije spriječio je početak I. svj. rata.





4.
REVOLUCIONARNA 1917.




Februarska revolucija

28. srpnja 1914. godine, Austro-ugarskom objavom rata Srbiji, započeo je I. svj. rat; o njemu nema potrebe duljiti pošto se kreće od pretpostavke da su osnove opće poznate, a detalji o kronologiji i bitkama ionako nisu važni za našu temu. Važno je samo kako se rat i ratno stanje odrazilo u Rusiji, kako je utjecalo na slabo rusko gospodarstvo, i time uzrokovalo propast najvećeg europskog carstva.


Nikola II. Romanov

Rusija se sukobila sa tehnološki i vojno daleko moćnijom Njemačkom; ruskoj vojsci nije nedostajalo požrtvovnog ljudstva i sposobnih generala (Brusilov je bio među najvještijim generalima I. svj. rata), već oružja, streljiva, tehničke opreme i prehrambenih namirnica. 40% radnika bilo je mobilizirano na Istočni front, neke su tvornice ostale potpuno prazne, a u nekima su pod prisilom bile zaposlene žene i djeca kako proizvodnja ne bi stala. Tvornice oružja i streljiva bile su zastarjele, radile su sporo i nekvalitetno, prava suprotnost njemačkim tvornicama koje su svoju proizvodnju na ovom području dovele do savršenstva. Uz ove probleme, postojao je još jedan, možda i najveći; iako je Rusija u prvim godinama rata nekako ipak uspjevala proizvoditi dovoljno, problem je bio kako te proizvode dostaviti do vojske na Istočnom frontu. Prometna je mreža bila jako slaba (ako je uopće postojala), pa se znalo dešavati da su cijele jedinice ostajale bez streljiva ili hrane. I za kraj, iako je Rusija u vojnom vrhu imala sposobne pojedince, birokratski je aparat bio takav da je onemogućavao bilo kakvu brzu akciju na bojištu; ako je general smatrao da je sad dobar trenutak za ofenzivu, trebao je prvo poslati poruku u vojni vrh, koja bi obično putovala danima ili tjednima, prelazila od čovjeka do čovjeka (ili od špijuna do špijuna), a nakon što bi je vojni vrh odobrio njihov je pristanak opet toliko putovao do generala koje je akciju planirao, ili do drugih koji su u njoj trebali sudjelovati, da bi se uvjeti na bojištu već nekoliko puta promijenili.

Nakon početnog entuzijazma i kojeg su osjetile sve zemlje kad je započeo rat, Rusiju je, snažnije nego bilo koju drugu državu, pogila teška ratna realnost. Iako su bitke vođene daleko od većih gradova, u njima se svaki dan vodila bitka siromašnih ljudi za preživljavanje. Sva težina rata pala je na radnike, a sad su Marxove teze o ratu ("Rat je najgori oblik eksploatacije u kojem proleteri daju svoje živote da bi buržoazija dobila teritorijalne dobitke") zvučale sve smislenije i uvjerljivije. Iako se, zbog solidarnosti sa radnicima na frontu, nije ulazilo u štrajkove (jer bi svaki prekid prozvodnje najbolje osjetili ljudi na ratištu), napetost je rasla zajedno sa radnim danom koji dosezao i 15 – 16 sati, dok su se plaće proporcionalno smanjivale. 1916. godine počinje masovno dezertiranje sa bojišta, a u gradovima se dižu proturatne demonstracije i štrajkovi.

U ovo je vrijeme na cara velik utjecaj imao vjerski mistik Grigori Rasputin; porijetlom iz seoske porodice iz Sibira, uvjeravao je religiozne mase u svoje iscjeliteljske sposobnosti, tako da ga je carica pozvala na dvor u nadi da će moći pomoći teško bolesnom kraljeviću Alekseju (hemofilija). Rasputin je indirektno, preko cara, proglašavao i smjenjivao ministre i odlučivao o pitanjima od presudne važnosti za državu; to se nije nimalo sviđalo ruskoj aristokraciji koja ga je 1916. godine ubila u zavjeri. Međutim, Rasputinova smrt nije bitnije promjenila situaciju; car je ostao nezainteresiran za traženje konstruktivnog riješenja krize, a revolucija je bila na pomolu.

9. siječnja 1917. godine masovnim je demonstracijama označena godišnjica "Krvave nedjelje", i to ne samo na području St. Petersburga, već u svim većim ruskim gradovima. Nakon njih počinje generalni štrajk, po svim gradskim trgovima se održavaju mitinzi i traži ukidanje samodržavlja i završetak rata. Nikola II. 25. veljače šalje vojsku da rastjera provjednike, ali im se vojnici pridružuju u ustanku. Ministri carkse vlade napuštaju prijestolnicu, a sam car tjedan kasnije, sa savet svojih vojnih časnika, potpisuje abdikaciju u svoje i u ime svog sina Alekseja. Prijestolje prepušta svom bratu, velikom vojvodi Mihaelu Aleksandroviču, koji svjesan stanja u državi objavljuje da će prihvatiti carsku titulu samo ako se nova vlada s time složi. Nikola II. sa obitelji odlazi u Carsko Selo, gdje boravi u kućnom pritvoru gdje ga je smjestila Privremena vlada.

Niti revolucija u veljači 1917. nije bila posebno organizirana i planirana, planula je iz osjećaja masa da više ne mogu trpjeti carski režim, bez neke jasne vizije što će biti nakon što se car ukloni s vlasti. Različite su političke organizacije djelovale unutar nje, svaka sa svojim programom koji se bitno razlikovao od programa ostalih, ali je rušenje apsolutizma svima bilo važna točka na popisu. Međutim, nakon careve abdikacije postavio se pitanje tko će preuzeti vlast u državi; Privremena vlada koju su činili kadeti i eseri, ili Petrogradski savjet u kojem su bili menjševici, boljševici, ali i neki lijevi eseri.



Dvovlašće u Rusiji 1917. godine


Privremena vlada, čiji je prvi predsjednik bio kadet Georgij Lvov, i čiji su gotovo svi članovi također bili kadeti, zastupala je interese građanstva, zemljoposjednika i imućnijih seljaka. Za nju je revolucija bila gotova, glavni cilj (rušenje apsolutizma) uspješno ostvaren, i sad se samo trebalo što bolje urediti unutarnje stanje u državi i izaći na kraj s Njemačkom na Istočnom bojištu.

S druge strane, pogrešno je misliti da je Petrogradski sovjet bio boljševistička vlada; u njemu su većini činili menjševici, a bilo je i lijevih esera. Možemo pretpostaviti da boljševici nisu uspjeli dobiti veći utjecaj jer su svi njihovi značajniji ljudi bili ili u progonstvu u inozemstvu ili u robiji u Sibiru, dok su menjševici i eseri u vrijeme Februarske revolucije već bili u St. Petersburgu. Drugi moguće razlog je činjenica da je u vrijeme revolucije oko 40% radnika bilo na Istočnom bojištu; na njihova su mjesta došli obrtnici, ponekad i sitni trgovci (zbog rata proizvodnja u nekim postrojenjima se nije smjela zaustaviti), koji su imali drugačije stavove od radnika i vjerovali su u mogućnost kompromisa između proletarijata i buržoazije. Zato su i predstavnici Petrogradskog sovjeta bili skloni podijeli vlasti sa Privremenom vladom, iako ostaje da su zastupali interese radnika i sitnog građanstva, dok su članovi kadeti iz Privremene vlade branili interese bogatijih. Međutim, menjševici su bili protiv daljnjih revolucija; smatrali su da je cilj postignut i da se sad samo treba dobro dogovoriti sa predstavnicima kapitalista.

Boljševici (a i neki lijevi eseri) se tu nisu slagali sa menjšavicima; smatrali su da je dovršena samo prva etapa revolucije i da se borba treba nastaviti do konačne pobjede i diktature proletarijata. Njihove stavove možda najbolje opisuje sam Lenjin jednim slikovitim primjerom: "Zamislite, gospodo, da je moram izvesti iz dvorišta dvije gomile smeća. A ja imam samo jedna kola. I na jednim kolima više od jedne gomile se ne može izvesti. Što da radim? ".

U travnju 1917. godine Lenjin uspjeva stići u St. Petersburg (svjesne situacije u Rusiji, strane sile pokušavju spriječiti taj dolazak jer se boje da bi Lenjin mogao potpisati mir sa Njemačkom, što bi joj omogućilo da sve svoje vojne resurse prebaci na zapad) gdje ga dočekuje gomila ljudi, a on održava govor koji je dan kasnije izdan u boljševističkom glasilu "Pravda" pod imenom "Aprilske teze". Lenjin osuđuje Privremenu vladu karakterizirajući je kao buržoazijsku, te poziva narod da ne poštuje njene propise, zahtjeva prekid imperijalističkog rata i upućuje da su u većini sovjeta menjševici koji ne zastupaju interese radnika. Nadalje, on se protivi uspostavi parlamentarne republike jer to smatra korakom unatrag, već zahtjeva socjetsku republiku, a među tezama su se našle i neke radikalnije, poput zahtjeva za ukidanjem vojske, policije i državne birokracije, što će kasnije povući. Isto tako, Lenjin je u ovim tezama zastupao ujedinjenje svih banaka u jednu nacionalnu banku, a predlagao je i osnovanje nove Internacionalne (pošto se II. Internacionala pokazala nesposobnom da priječi I. svj. rat), do čega će i doći 2 godine kasnije.

Aleksandar Kerenski

Aleksandar Kerenski, tada ministar rata u Privremenoj vladi, u ljeto 1917. godine naređuje mobilizaciju vojske i veliku ofenzivu protiv Njemačke. Neuspjeh ofenzive doveo je do novih proturatnih demonstracija, koje su boljševici željeli iskoristiti kako bi srušili Privremenu vladu. Ustanak poznatiji pod nazivom Srpanjski dani (od 3. do 7. srpnja 1917.) ugušila je vojska, a boljševici su hapšeni i zatvarani. Na mjesto predsjednika Privremena vlade dolazi Kerenski, pošto su kadeti vjerovali da će postavljanje desnog esera na čelo vlade smiriti najsiromašnije slojeve. Lenjin je uspio napustiti St. Petersburg i sakriti se, ali su brojni drugi revolucionari uhićeni, primjerice Trocki i A. Lunačerski.


Stanje u Rusiji postajalo je sve teže; industrijska postrojenja više nisu radila, nemiri na ulicama bili su svakodnevica, još je uvijek bjesnio rat sa nadmoćnijom Njemačkom, a neki su generali bivše carske vojske, poput Kornilova, uz pomoć stranih sila željeli sruštiti i Petrogradski sovjet i Privremenu vladu, te vratiti monarhiju. Željeznički i drugi promet je bio u rasulu, a gradovi i sela su bili preplavljeni dezerterima sa Istočnog bojišta.




Oktobarska revolucija

Početkom listopada 1917. godine Lenjin se vraća iz svog skrovišta u Finskoj i potajice dolazi u St. Petersburg. 10. listopada održana je povijesna sjednica Centralnog komiteta boljševističke partije; na njoj je Lenjin izložio svoj prijedlog o državnom udaru i rušenju Privremene vlade. Od 12 sudionika njih 9 se (uključujući Lenjina) izjasnilo za ovaj prijedlog, dok su dvojica bili protiv (Kamenjev i Zinovljev). Trocki se izjasnio kao suzdržan, iako je zapravo smatrao da bi se s ustankom trebalo pričekati, barem do II. kongresa sovjeta. Pripreme za ustanak trajale su nekoliko tjedana, a u to vrijeme stanje u St. Petersburgu se dodatno pogoršalo, nekoliko dana prije samog juriša na Zimski dvorac već su se vodili oružani okršaji između bolješvika i vojske i policije Privremene vlade. U noći s 24. na 25. listopad pokrenut je Lenjinov plan o državnom udaru; boljševici su zauzeli telegraf i telefonsku centralu, elektrane i željezničke kolodvore, kao i sve vladine kancelarije koje se nisu nalazile u sklopu Zimskog dvorca. Većeg otpora vojske nije bilo, pošto je većina vojnika simpatizirala boljševike, a neki su im se i pridružili. Poslijedpone 25. listopada izvršen je poznati juriš na Zimski dvorac, gdje je zasjedala Privremena vlada; iako neka ideološki pisana literatura govori o žestokoj artiljerijskoj paljbi po samom dvorcu sa krstarice Aurura i iz Petropavlovske tvrđave, te o jurišu vojnika kojima se organiziran otpor pružili odredi vjerni Privremenoj vladi, istina je malčice drugačija. Iz Aurore je ispaljen samo jedan hitac, i to dosta daleko od samog dvorca, a njegova je vrijednst bila isključivo simboličke naravi (pokazao je kako je vojska stala uz boljševike). Sam juriš na Zimski dvorac više je bio neorganizirana pljačka; siromašan narod je upao u bivši carski dvorac i uzimao sve što mu je došlo pod ruku i što se moglo prodati, a Privremena vlada se predala gotovo bez ikakvog otpora.

Dan kasnije održan je II. kongres sovjeta; na njemu,što iz protesta, što iz straha, nisu prisustvovali menjševici i neki eseri, tako da su većinu činili boljševici, uz nekoliko samostalnih izaslanika i lijevih esera. Na njemu je službeno proglašeno smjenjivanje Privremene vlade i prenošenje svih njenih ovlasti na radničke sovjete; Lenjin je na kongresu pročitao svoja dva dekreta, o miru i o zemlji, koje je sastavio u manje od dana. U dekretu o miru on zahtjeva prekid ratova među svim narodima i početak demokratskih pregovora kako bi se što prije osigurao opći mir. U drugom, značajnijem dekretu, Lenjin svu zemlju proglašava državnim vlasništvom; bez ikakve naknade oduzimaju se imanja veleposjednicima i crkvi, te su dana na obrađivanje seljacima. Očekivalo se da će se ovime seljaci motivirati i da će se tako povećati proizvodnja, ali uvođenje ratnog komunizma nedugo nakon toga ubilo je u seljacima svu volju da se trude i rade više nego što trebaju.





5.
POSTREVOLUCIONARNA RUSIJA




Ruski građanski rat

Privremena vlada je željela da Rusija nastavi svoje sudjelovanje u I. svj. ratu; kadeti su vjerovali da će Njemačka prije ili kasnije biti poražena, a onda će Rusija, kao jedna od sila pobjednica, moći diktirati mirovne uvjete i dodatno proširiti svoj teritorij. Slično je, barem što se rata tiče, razmišljala i carska vlada Nikole II., i zato je većina radnika pristajala uz boljševike; smatrali su da će od pobjede u ratu koristi imati samo kapitalisti i veleposjednici. Zato su sile Antante i pomagale Privremenu vladu u borbi protiv boljševika – Francuska i Engleska su pod svaku cijenu željele da Njemačka vojska ostane podijeljena na 2 fronta. S druge strane, Njemačka je vlada pak, koliko god da se ideološki razlikovala od boljševika i mrzila ih, željela da dođu na vlast u Rusiji, kako bi potpisali mir i zatvorili Istočno bojište. Nakon Oktobarske revolucije činilo se da im se želja ostvarila; Lenjinovi dekreti o miru nedvosmisleno su najavljivali skori prekid rata, što je značilo da bi Njemačka mogla sve svoje trupe prebaciti na zapad.

Trocki je postavljen kao glavni pregovarač; iako je Lenjin inzistirao da se odmah prihvati mir i da se završi sa pregovorima, većina boljševika u ovom je pitanju stala uz Trockog koji nije želio Njemačkoj ponuditi mir, već prekid rata. Drugim riječima, nije želio potpisati mirovni sporazum jer bi se time Rusije odrekla svega za što je četiri godine krvarila, ali mu je kao i Nijemcima odgovaralo da se prekinu ratne operacije. Pregovori su se održali u prosincu 1917. godine u Brest-Litovsku, a njemački diplomati nisu bili oduševljeni prijedlogom Trockog, tako da se rat nastavio još 2 mjeseca. Ruska je vojska bila slabije opremljena, a u zemlji su još uvijek vladali nemiri, tako da je njemačka ofenziva nezaustavljivo napredovala prema St. Petersburgu. Silno zabrinut za budućnost postrevolucionarne Rusije, Lenjin je sovjetsku upravu prebacio u Moskvu koja je bila bolje zaštićena, a započeo je i nove pregovore sa Nijemcima koji su završeni mirom potpisanim u veljači 1918. godine. Ovaj novi mir prisilio je Rusiju na velike teritorijalne ustupke, ali Lenjin nije želio riskirati daljnji rat dok još nisu riješena ni domaća pitanja, tako da je pristao na mir.

Nedugo nakon Oktobarske revolucije carska je vojska raspuštena, a zamjenjuje je dobrovoljačka Crvena straža. Nju Trocki, narodni komesar za rat, kasnije pretvara u Crvenu armiju, regrutirajući velik broj radnika, dok za zapovjedni kadar postavlja sposobne carske generale. Čak je 83% visokih vojnih časnika Crvene armije ranije obnašalo te dužnosti u carskoj vojsci. Ovime je osiguran stručan zapovjedni kadar kojeg je nadgledala boljševistička partija, a radnici su predstavljali tijelo nove revolucionarne vojske. Nakon završetka I. svjetskog rata Rusiju je čekao još jedan, možda i gori period – vrijeme građanskog rata.



Trocki govori pred Crvenom armijom

Nakon Oktobarske revolucije ostalo je dosta nezadovoljnih ljudi; veliki zemljoposjednici, bogati seljaci, republikanci, konzervativci, reakcionari, monarhisti, liberali, kadeti, desni eseri, menjševici, visoki državni činovnici... Glavni otpor bolješvicima pružali su bivši carski časnici, okupljeni oko generala Denikina i admirala Kolčaka; oni su uspostavili tzv. Bijelu armiju, vojsku sastavljenu od ostataka carskih postrojbi, i ne prihvaćajući sovjetsku vlast krenuli u oružani borbu za povratak monarhije. U Omsku je čak krajem 1918. godine osnovana Nova privremena vlada, koju su sačinjavali kadeti i socijalisti ne-boljševici. Ta vlada nije potrajala niti mjesec dana, jer je smjenjana vojnim udarom i na vlast je, sa neograničenim ovlastima, postavljen admiral Kolčak. On sam nije sudjelovao u ovom udaru i bio je lagano iznenađen kad se našao na ovom položaju; inače apolitičan i nezainteresiran za riješavanje ovakvih problema, Kolčak je na novom položaju bio izgubljen kao i na bojnom polju kojim je trebao upravljati – bio je vrhunski admiral, ali kod organizacije bitaka na kopnu osjećao se kao riba na suhom. Unatoč tome, zahvaljujući pomoći koju je dobivala od drugih država, Bijela se armija dosta dugo borila protiv boljševističke Crvene i anarhističke Crne armije. Nakon Oktobarske revolucije boljševici su vlast imali samo u St. Petersburgu i Moskvi; slijedila je borba za svaki grad i svaku pokrajinu, a Bijela armija se najčvršće držala u Ukrajini i na Kavkazu, te u Sibiru i Vladivostoku. Uz to su i neke strane države, poput Japane i Poljske, krenule u osvajanje ruskog teritorija, a avanturistički raspoložena je bila i Francuska, koje je svoju vojsku iskrcala u Osesi, ali se nedugo nakon toga povukla. Do kraja 1922. godine Bijela je armija bila izbačena iz svojih posljednjih uporišta na Dalekom istoku, a boljševici su se nakon toga sukobili sa bivšim saveznicima, anarhistima iz Ukrajine. Građanski rat i siromaštvo i bijeda koje je on donio imali su strašne posljedice; u ratu je umrlo više od milijuna vojnika, te više od 13 milijuna civila, uglavnom od gladi ili bolesti.




Ratni komunizam i Nova ekonomska politika


Dolaskom na vlast boljševici nisu državu zatekli u idealnom stanju; rat na Istočnom bojištu i dalje je bjesnio, u gradovima su milijuni ljudi gladovali, sva proizvodnja je bila zaustavljena, pruge i ceste blokirane ili oštećene, nedostajalo je svega, od hrane i odjeće do drva za grijanje i oružja za vojnike. Lenjinovim dekretom o zemlji sva je zemlja oduzeta veleposjednicima i crkvi, te dana na raspolaganje seljacima; hrane je, barem teoretski, trebalo biti. Postojala su, međutim, dva problema; ta je hrane nekako trebala stići do gradova u kojima su ljudi gladovali (jer na selu nije bilo toliko loše), i trebalo je se distribuirati tako da jednako i dovljno za sve. Da bi riješili prvi problem, boljševici su postavili posebne vojne odrede koji su čuvali vlakove i nadgledali pruge i kolodvore, te se posebne napore ulagali u obnovu željezničke infrastrukture. Njihovo riješenje za drugi problem danas zapadni povjesničari nazivaju ratnim komunizmom; kako bi se nahranili milijuni gladnih ljudi u gradovima, organizirane su posebne državne službe koje su seljacima oduzimale sve proizvodne viškove, bez ikakve naknade ili kompenzacije, i slale ih u gradove. Mogućnost trgovine hranom nije dolazila u obzir; smatralo se da svi imaju pravo na hranu, a ne samo oni imućniji, i zato se željelo spriječiti ratno profiterstvo i stvaranje razlika među ljudima. Ako se sjetimo Lenjinovog dekreta o zemlji primjetit ćemo da zemlja nije dana seljacima, ona je postala zajedničko vlasništvo (kasnije je Lenjin shvatio da je pretjerao i da još nije došlo vrijeme za to, pa je svu zemlju proglasio državnim vlasništvom), a seljaci su samo dobili pravo da je besplatno obrađuju. Međutim, seljacima se ova ideja ratnog komunizma nije osobito svidjela; bez obzira na njihov trud i količinu dobara koje su proizveli, državne su službe uzimale sve što je bilo više od njihovih bazičnih potreba. Jasno demotivirani, prestajali su raditi ili su radili taman toliko da im bude dovoljno za preživljavanje. Zbog toga je proizvodnja bila drastično smanjena, i u gradovima je zavladala još veća glad; u razdoblju do 1918. do 1921. godine St. Petersburg je izgubio preko 75% svog stanovništa, a Moskva preko 50%.

Boljševici su različito shvatili ratni komunizam; većina je smatrala kako je to samo niz nužnih mjera da se preživi teško vrijeme građanskog rata, a neki su, poput lijevog krila partije (Trocki), u ratnom komunizmu vidjeli trajni ekonomski sustav.


Nikolai Bukharin

Uvidjevši sve probleme ratnog komunizma, boljševistička je partija postala svjesna da je sovjetsko gospodarstvo pred kolapsom; zato je u proljeće 1921. godine, na prijedlog Lenjina i N. Bukharina, donesena Nova ekonomska politika. NEP je dozvolio malo poduzetništvo, dok su velika industrijska postrojenja i banke ostali u vlasništvu i pod kontrolom države; dozvoljena je trgovina i u upotrebu vraćen novac, tako da su sad seljaci mogli prodavati svoje proizvode i profitirati na tome (iako je država postavila poseban porez kojim je 10% zarade odlazilo u državnu blagajnu). U vrijeme NEP-a sovjetsko se gospodarstvo preporodilo; konačno je završio dug period opće gladi, te je započela obnova napuštenih i oštećenih industrijskih postrojenja.

O uspješnosti NEP-a govore i podaci iz vremena velike ekonomske krize 1929. godine; dok su Velika Britanija, SAD i Francuska imale gospodarski pad od nekih 30%, SSSR je imao porast od 280%, a prema nekim procjenama i više. Nakon Lenjinove smrti bolješvistička je partija postala suzdržana prema NEP-u, žestoko ga je branio još samo Bukharin. U početku mu se priklonio i Staljin, ali to je bilo samo zbog činjenice da se Trocki protivio NEP-u, pa je Staljin i ovdje želio pokazati kako je on uz Lenjina na pravom putu, a njegov suparnik nije. NEP-u se je protivilo lijevo krilo boljševističke partije, smatravši ga korakom unazad, tj. korakom prema kapitalizmu, pošto su njime obnovljeni neki kapitalistički oblici proizvodnje. Lenjin im je odgovarao kako je NEP korak unazad, ali dva naprijed; drugim riječima, kako je nužno prvo ojačati proizvodnju i srediti stanje u državi da bi mogli zakoračiti kako treba. 1929. godine Staljin ukida NEP i uvodi kolektivizaciju; on je, naime, smatrao da isuviše favorizira seljake i da se zbog njega ljudi radije bave poljoprivredom, što sprečava daljnju industrijalizaciju zemlje. Većina se ekonomista danas slaže da je Staljinovo ukidanje NEP-a i uvođenje kolektivizacije bilo potpuno nepotrebno; dovoljno je bilo samo povećati poreze na seoske proizvode, čime bi se smanjila isplativost rada na selo i potaklo ljude da posao potraže u gradovima.





6.
"IZDANA REVOLUCIJA"




Lenjinova bolest i početak borbi za vlast

Nakon trećeg moždanog udara Lenjin se kompletno povlači iz politike, pri čemu pozicija generalnog sekratara partije dobiva veću važnost nego što je to u početku bilo zamišljeno. Najistaknutiji revolucionari se svjesni da Lenjinova politička uloga nestaje, i da dolazi burno vrijeme za partiju; u to je vrijeme najutjecajnija ličnost nakon Lenjina bio Trocki, osnivač Crvene armije i narodni komesar za rat. Iako se boljševicima priključio tek nekoliko mjeseci prije Oktobarske revolucije, u rekordnom se vremenu probio među najistaknutije ljude partije, te je svojim vatrenim govorima znao pridobiti ljude, a Crvenu armiju je već kontrolirao. Zbog toga su se neki bojali da bi mogao zauzeti Lenjinovo mjesto, a zbog nekih radikalnijih ideja Trocki nije bio omiljen u vrhu partije. Tako se sklopljen dogovor Staljina, Zinovljeva i Kamenjeva kojim su odlučili da će spriječiti da Trocki nastavi sa akumulacijom moći u svojim rukama, a ako je moguće i maknuti ga sa nekih važnijih položaja. Lenjin je u ovo vrijeme, svjestan da je njegova politička karijera završena, bio više nego zabrinut za budućnost vrha partije jer mu niti jedan potencijalni kandidat nije bio po volji; međutim, u svom Testamentu izričito upozorava vrh partije na Staljina, navodeći kako ne bi bilo dobro da mu se u rukama nađe prevelika moć. Staljin je znao za ovo, te je svim silama pokušavao Lenjina udaljiti od javnosti, opravdavajući to zdravstvenim razlozima.

Međutim, Zinovljev i Bukharin uvidjeli su da Staljin postaje potencijalna prijetnja, te su inzistirali da se Trocki i Zinovljev prime u Organizacijski biro Ventralnog komiteta komunističke partije. Unatoč Staljinovom protivljenju oni su primjeljeni u Organizacijski biro, ali ova ravnoteža snaga nije bila dugog vijeka. Već godinu kasnije (1923.) dolazi do novih sukoba Trockog sa lijevim krilom partije (Kamenjev, Zinovljev), te se oni opet zbližavaju sa Staljinom (Trocki ih je optuživao da jer su 1917. godine bili protiv revolucije). Odbija iskoristiti Lenjinov testament u svoju korist bojeći se da bi to moglo dovesti i do raspada komunističke partije, a Centralni komitet (na nagovor Zinovljeva i Kamenjeva) odlučuje da testament neće biti objavljen široj javnosti.



Trijumvirat Staljin - Zinovjev - Kamenjev

Nakon Lenjinove smrti protivnici Trockog uspjevaju ga smjeniti sa mjesta narodnog komesara za rat, tako da je on privremeno izbačen iz utrke. Kamenjev i Zinovljev počinju se sad bojati Staljina čiji utjecaj jača, a on oko sebe okuplja istomišljenike iz desnog krila partije, poput Bukharina. Na 14. partijskom kongresu došlo je do velikog sukoba Staljina sa lijevim krilom partije; Kamenjev i Zinovljev pokušavaju u raspravu vratiti priču o Lenjinovom testamentu, ali ih Staljin prvo pobija argumentima kojima su oni, niti godinu ranije, koristili da bi na štetu Trockog pokazali da testament nema neku vrijednost, a onda ih napada argumentima koje je ranije Trocki koristio protiv njih. Tu se vidi sva njegova vještina; inače prosječan govornik, Staljin je uspjevao iskombinirati stvari koje su drugi govorili i iskoristiti ih protiv njih samih.

1926. godine Trocki je izbačen iz Politbiroa, tako da ostaje bez položaja u vladajućoj strukturi, iako i dalje ima velik politički utjecaj zbog svog ugleda i pristaša u vojsci i partiji. Iste godine lijevo krilo partije se konačno ujedinjuje, te Trocki, Zinovljev i Kamenjev stvaraju Ujedinjenu opoziciju; međutim, već je prekasno pošto je Staljin oko sebe okupio većinu članova partije, a i Bukharin je na njegovoj strani.

Josif Staljin

Početkom 1927. godine Ujedinjena opozicija je izbačena iz Centralnog komiteta, a Trocki i Zinovljev i iz komunističke partije. Staljinova pobjedan nad lijevim krilom je sada potpuna, te se sad okreće na svoje bivše saveznike iz desnog krila, pogotovo na Bukharina kojeg napada istim argumentima kojima ga je ranije kritizirao Trocki. Iako je Bukharin (vidjevši što se događa se lijevim krilom partije) bio pripremljen na ovakav potez, te imao uz sebe cijelu partijsku organizaciju Moskve i nekoliko narodnih komesara, Staljin je iskoristio svoj položaj generalnog sekretara i izmjenio izborni zakon povećavši broj delegata u partiji, te popunivši ta delegatska mjesta svojim ljudima. Bukharin je kao posljednju slamku spasa vidio koaliciju sa lijevim krilom, ali bilo je prekasno.


Na prethodnoj se stranici nazire samo dio Staljinovog spletkarskog genija; njegov proboj od gotovo beznačajne ličnosti u samoj revoluciji do mjesta diktatora jedne od najvećih sila svijeta vrijedan je detaljnijeg proučavanja, ali o tome drugom prilikom. Potrebno je samo uputiti na još jednu stvar; za razliku od svih istaknutijih revolucionara tog vremena, od Lenjina, Trockog i Bukharina do Kamenjeva i Zinovljeva, koji su od više desetljeća prije revolucije proveli u inozemstvu, Staljin je cijelo vrijeme boravio u Rusiji. U njemu se nije razvio onaj internacionalni duh prisutan kod ostalih, ali to mu je na neki način i koristilo, pogotovo nakon 1925. godine. U to vrijeme, naime, u partiju ulaze novi, mladi članovi, koji su dozrijeli pod sovjetskom upravom i nisu nikad trebali imigrirati zbog svoje revolucionarne djelatnosti; kod njih također ne postoji taj internacionalni duh, i zato su stajalištima puno bliži Staljinu nego, recimo, Trockom. Vještim političkim igrama, okrečući jedne protiv drugih, te mijenjanjem izbornih zakona i kontrolom delegata, Staljin je u manje od desetljeća nakon revolucije uspio iz partije izbaciti gotovo sve značajnije ljude koji su sudjelovali u revoluciji i time bili prijetnja njegovom položaju na čelu SSSR-a.





Primjer kako je Trocki izbrisan iz ruske povijesti

Prva slika predstavlja original, a druga verzija je ona koja se kasnije objavljivala u Pravdi, nakon što su je obradili Staljinovi ljudi. Na prvoj jasno vidimo Trockog kako stoji desno, uz govornicu; na drugoj se govornica magično proširila, a Trocki nestao iza nje...




7.
ZAKLJUČAK



Ruska je revolucija zasigurno jedna od zanimljivijih tema moderna povijesti; o njoj su pisane brojne knjige i nemoguće je u jednom skromijem radu obuhvatiti sve što se treba reći. Međutim, za razmijevanje revolucije potrebno je prvo razumijeti vrijeme u kojem se ona odvija, uvjete u kojima ljudi žive i razloge zbog kojih žele promjenu. S druge strane, pogrešno je na povijesne događaje gledati kao na nešto dobro ili loše; svako društvo na povijest gleda iz svoje perspektive, ograničeno svojim proizvodnim odnosima, i zato se povijest ne treba proučavati kao niz dobrih i loših događaja, već kao niz događaja koji su po određenoj uzročno-posljedičnoj vezi slijedili iz onih prethodnih. Unatoč tome, teško je ne oteti se dojmu da veliki pokolji buržuja i kapitalista, ili pak Ukrajinaca i Poljaka, stvarno nisu bili potrebni i da su štoviše bili pogrešni.

Prva uspješna proleterska revolucija otvorila je novo poglavlje u svjetskoj povijesti, poglavlje koje je Marx najavljivao pola stoljeća ranije, ali čini se da to poglavlje nije došlo do kraja, već da je vjetar povijesti zapuhao i vratio nas nekoliko stranica unatrag. Ili unaprijed... ovisi o perspektivi društva iz kojeg gledamo...




©Cerovac

- 17:33 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se