subota, 14.02.2009.
Johnson-Laird - Mental Models
Što je racionalnost i jesu li, naposlijetku, ljudi uopće racionalni, pitanja su na koja su odgovore tražili brojni filozofi, ali i psiholozi. Pustimo li na trenutak po strani ovo prvo pitanje, složit ćemo se oko dijela odgovora na drugo; da bi nekom biću pripisali svojstvo racionalnosti, ono mora pokazivati barem neko minimalno poznavanje logičkih pravila. Ne mora ih nužno eksplicitno poznavati, tako da ih zna imenovati i napisati simbolima, ali mora ih barem biti u stanju implicitno primjeniti.
Nedavno preminuli britanski psiholog Peter Cathcart Wason svoje je istraživanje posvetio upravo ovim pitanjima kognitivne psihologije; jesu li ljudi racionalni, i još bitnije, na koji su to način racionalni? U suradnji s P.N. Johnson – Lairdom izveo je neke zaključke koji su odstupali od uvriježenog filozofskog stajališta tog doba; oni, naime, nisu smatrali da se ljudska racionalnost temelji na sintaksi, već na semantici. U prilog tome govore i rezultati istraživanja koje je Wason proveo 1966. godine, poznatijeg pod imenom Wason selection task.
Wasonov zadatak nije osobito kompliciran; na stolu su položene 4 karte, te svaka od njih ima slovo s jedne i broj s druge strane. Od ispitanika se traži da odredi koje se karte trebaju okrenuti kako bi provjerili neko naknadno dano pravilo. Primjerice, ukoliko kao pravilo uzmemo:
- Ako karta ima slovo A s jedne strane, onda će imati broj 2 s druge strane.
zadatak je ispitanika da odredi koje karte treba okrenuti da bi provjerio vrijedi li dato pravilo
Ubrzo su se pokazali poražavajući rezultati; oko 90% ispitanika smatrao je da se treba provjeriti karte "A" i "2", dok je manje od 10% ispitanika smatralo da se treba provjeriti "A" i "3", što predstavlja točan odgovor. Ako provjerimo kartu "2", što god da bilo s druge strane neće nam ništa govoriti o točnosti pravila, pošto je konsekvens već istinit. Trebamo provjeriti slučaj u kojem je antecedens (karta "A") istinit, jer je moguće da je konsekvens lažan, što bi pobilo pravilo, te slučaj u kojem je konsekvens lažan ("3"), pošto je moguće da je antecedens istinit, što bi opet pokazalo da je cijeli kondicional lažan i pravilo nevaljano.
Većina ispitanika je, jednom kad im se pokazalo gdje su pogriješili, shvatila zadatak. Na prvi pogled, ovo pokazuje da su ljudi (ili barem njih 90%) neracionalni i da ne mogu samostalno riješiti ni zadatke koje se tiču jednostavnih logičkih pravila, poput onih veznih uz materijalnu implikaciju. Međutim, Wason je proveo još nekoliko sličnih istraživanja koja su dala radikalno drugačije rezultate; primjerice, postavio je zadatak gotovo identičan ovom gore navedenom, samo što je u njemu brojeve i slova izmjenio jednostavnim rečenicama iz svakodnevnog života. Pravilo je bilo:
- Ako osoba pije, onda (osoba) ima više od 18 godina.
zadatak je ispitanika opet bio da odrede koje karte treba okrenuti da bi provjerili vrijedi li dato pravilo.
Rezultati su opet bili iznenađujući, ali sad u pozitivnom smislu; iako je zadatak postavljen na sličan način kao i prethodni, većina je ispitanika točno odgovorila da se trebaju provjeriti karte "Pije pivo" i "Manje od 18 godina". Kako objasniti ovu razliku? Pošto su, sintaktički gledano, ovo jednaki slučajevi, čini se da nam formalna logika neće biti od pomoći. Wason i Johnson – Laird objašnjavaju to na drugi način, preko semantike; ljudi razumiju sadržaj i značenje karata iz drugog primjer puno bolje nego u prvom primjeru, puno lakše stvaraju mentalne modele i na taj način riješavaju problem.
Postoji niz objašnjenja koja govore zašto ljudi griješe u prvom primjeru, te kako bi se zadatak trebao promjeniti da bi se te greške izbjegle (ali sve je to na sintaktičkoj razini), no o tome ćemo govoriti u nekom kasnijem dijelu ovog eseja. Sad bi se trebali koncentrirati na mentalne modele koje autori uvode kao objašnjenje ovih razlika između dva primjera Watsonova zadatka, te prikazati što oni znače, kako izgleda njihova primjena i zašto pružaju bolje objašnjenje ljudske racionalnosti od onih koje nudi formalna logika.
Pojam iz naslova se kroz povijest rasprave shvaćao na različite načine; neki su na racionalnost gledali jednostavno kao na logičnost, drugi su je pak definirali kao mudar izbor među alternativnim opcijama, neki su je pak poistovjećivali sa dobrom raspodjelom resursa, a za neke je racionalnost predstavljala sposobnost dolaženja do istine. Iz ove hrpe teorija nameće nam se nekoliko jasnih pitanja: Što je racionalnost? Kako je mjeriti? Jesu li ljudi racionalni?
Autori članka kojeg obrađujemo samo su se ukratko osvrnuli na druge teorije o racionalnosti, te nisu propustili uputiti na njihove glavne probleme. Tako, primjerice, Anderson smatra da je racionalno ponašanje svako koje je usklađeno sa strukturom okoliša; jasno, problem je kako odrediti strukturu okoliša neovisno od ljudskog shvaćanja. Ako bi pak na racionalnost gledali kao na niz apriornih principa, suočili bi se s činjenicom da ljudi ne odlučuju birajući prema očekivajućoj korisnosti, već konstruirajući razloge za jednu opciju, a protiv druge. A ako suzimo područje rasprave i tvrdimo da racionalnost u induktivnom zaključivanju ovisi o tehničkom znanju, morat ćemo tvrditi da svi koji ne znaju račun vjerojatnosti ne mogu biti racionalni, što može biti ozbiljan problem.
Do sad smo, pobijajući druge teorije, govorili o tome što racionalnost nije; no pitanje je što ona zapravo jest? Čini se da bi većina sudionika u raspravi prihvatila kad bi rekli da je racionalnost ono što omogućuje čovjeku da se nosi sa svakodnevnim životom. Mi imamo neke želje i vjerovanja, te da bi nešto postigli moramo iz naših vjerovanja izvesti što i kako trebamo učiniti, i onda to na kraju i provesti u djelo. Primjerice, ako ja imam želju stić na ispit u podne, i imam vjerovanje da je sad 11h i da mi treba sat do fakulteta, od mene je racionalno da zaključim kako sad trebam krenuti, i da to i učinim. Vjerovanja koja ja imam, kao i zaključci izvedeni iz njih, moraju uglavnom biti istiniti da bi ja od toga imao neke koristi.
Prema tome, čini se da imamo dva osnovan pravila racionalnosti: (i) imati istinita vjerovanja, te (ii) imati istinite konkluzije (valjano zaključivati). Čini se da je upravo to valjano zaključivanje dobra mjera racionalnosti; ako netko ispravno zaključuje trebao bi biti racionalan.
No kako zaključuju ljudi? Nadovezavši se na ovo prethodno, javljaju se tri nove pozicije koje će zastupati različita stajališta:
i. Ljudsko zaključivanje je racionalno.
ii. Ljudsko zaključivanje je iracionalno.
iii. Ljudsko zaključivanje je nekad racionalno, a nekad nije.
Cilj dvojice autora predložiti je novi, na eksperimentima i promatranjima utemeljen pogled na deduktivnu sposobnost, te ga koristiti u riješavanju drugih filozofskih problema. Svi se slažu da ljudi načelno teže racionalnom razmišljanju, tj. korisnim i istinitim zaključcima. Međutim, razilaženja nastaju kad se zapitamo kako ljudi zaključuju; većina će smatrati da ljudi koriste logička pravila zaključivanja, dok autori žele predložiti alternativni pristup, pomoću mentalnih modela.
Prema ovoj teoriji, ljudi stvaraju mentalne modele premisa, određuju moguću konkluziju te je provjeravaju tražeći slučajeve (alternativne modele premisa) u kojima je lažna. Konkluzija je valjana ukoliko ne postoji niti jedan alternativni model premisa prema kojem bi bila lažna. Dakle, ljudi pokušavaju biti racionalni, ali su logički pogrešivi.
U logici, svaki niz premisa vodi do nebrojeno mnogo konkluzija. Primjerice:
Prema tome, procedura koja se bazira samo na logici ne može razlikovati korisne konkluzije od trivijalnih. Primjerice, čovjek nikad ne bi od premise A izveo konkluziju A÷B, iako je ova dedukcija logički potpuno valjana. Isto tako, ljudi nikad ne izvode konkluziju koja je puka konjunkcija premisa, već teže jednostavnoj konkluziji koja nije eksplicitno rečena u premisama. Autori to nazivaju racionalnom dedukcijom; u njoj se zadržavaju semantičke informacije, pojednostavljuju se premise i stvara nova konkluzija. Jasno, pošto je ljudski deduktivni sustav ograničen, često zapisuju stvari kako bi si olakšali ili pojednostavili zaključivanje.
U zaključivanju se koristi opće znanje, a ne samo eksplicitno date premise; to potvrđuju primjeri u kojima su kao premise dane neke apstraktne propozicije koje nemaju veze sa našim iskustvom, ili mu čak proturiječe. Tako, primjerice, daleko više ljudi ima problema pri izvođenju konkluzije ako je jedna od premisa suprotna dosadašnjem iskustvu (npr. "Sve vrane su sisavci"), pogotovo ako će to utjecati na samu konkluziju i nju također učiniti suprotnom dosadašnjem iskustvu. Ako je zaključivanje bazirano na formalnim pravilima, onda naša druga vjerovanja (koja nisu premise) ne bi trebala utjecati na konkluziju. Međutim, ona utječu, i to pokazuje da je naše zaključivanje semantički, a ne sintaktički proces.
Prilikom dokazivanja valjanosti argumenta možemo se pozivati na dvije vrste teorija:
1. Teorije dokaza, koje vezujemo uz sintaksu
2. Teorije modela, koje vezujemo uz semantiku
Iako većina ljudi koji sudjeluju u ovim raspravama prihvaća teorije dokaza, te poput Piageta tvrdi da se dedukcija temelji na formalnim pravilima kojih možda nismo eksplicitno svjesni, postoji i zastupnici druge teze, koji tvrde da je zaključivanje posljedica razumijevanja značenja i manipuliranja njihovim mentalnim reprezentacijama (modelima). Modele stvaraju percepcija, razumijevanje riječi ili njezino zamišljanje, a svrha im je naglašavanje objekata, svojstava i relacija koje su relevantne za potencijalno djelovanje. Deduktivno se zaključivanje, dakle, sastoji od tri sastavne faze:
1. Razumijevanja početnih informacija
2. Stvaranja "konkluzije"
3. Provjere valjanosti konkluzije
Ovu treću fazu pak možemo provesti na 2 načina; formalnim dokazom i pomoću mentalnih modela.
Pošto smo svi upoznati kako se jezikom formalne logike izražavaju neki izrazi, pogledajmo kako bi to izgledalo zapisano pomoću mentalnih modela. U propozicijskom zaključivanju česte su dedukcije koje se temelje na logičkim veznicima; "ne", "i", "ili", i "ako-onda".
Kako bi ovakvim slučajevima pristupili držeći se tehnike mentalnih modela? Tri su osnovna koraka:
1. Svaki entitet se zamjeni odgovarajućim mentalnim simbolom.
2. Svojstva entiteta predstavljena su svojstvima njihovih simbola.
3. Odnosi među entitetima predstavljeni su odnosima među simbolima.
U semantici se inače koriste istinosne tablice, ali one su prekomplicirane i "normalni" ljudi ih ne koriste u svakodnevnom životu, već umjesto njih koriste mentalne modele. Kako bi to izgledalo u primjeni:
Različiti redovi u skicama prikazuju različite moguće svjetove. Konkluzija je ovdje sadržana u drugoj premisi, a pošto nema modela koji bi pokazivao da je lažna, možemo zaključiti da je istinita. Konkluzija je uz to nova, a dobivena je bez korištenja formalnih pravila, već je bazirana na konstrukciji i razmatranju modela stvorenih na značenju premisa. Pogledajmo još neke primjere:
U teoriji mentalnih modela ljudi stvaraju modele u kojima iskazuju što manje informacija, kako ne bi opteretili radnu memoriju. Pošto model u premisama zadržava sve semantičke informacije, glavni cilj je izvući jednostavnu konkluziju koja nije sadržana u premisama. Ta se konkluzija provjeruje traženjem alternativnih modela koji bi pokazali da je lažna; ako takvih modela nema, konkluzija je valjana. Ako ih ima, konkluzija se odbacuje i traži se slabija konkluzija.
Pogledajmo sad kako se teorije mentalnih modela snalaze prilikom silogističkog zaključivanja, kad su nam na raspolaganju kvantifikatori "svi ", "neki " i "niti jedan". Imamo 4 osnovne, još od srednje škole poznate formulacije:
Svi A su B.
Neki A su B.
Svi A nisu B. (Niti jedan...)
Neki A nisu B.
Uzmimo sad za primjer neki jednostavni zaključak:
Svi A su B.
Svi B su C.
.'. Svi A su C.
Ovo svatko može zaključiti pošto smo u radnoj memoriji modele posložili na određeni način. Niti jedna teorija koja se temelji na formalnom dokazivanju nije predložila objašnjenje ovakvog zaključivanja – čini se da to mogu samo teorije mentalnih modela.
Ovdje svaki red predstavlja određenog pojedinca u istom modelu. Svi A su B, ali nisu svi B A.
O ovoj temi pisali su ranije Spinoza i Henle; istaknuli su da subjekt često zaboravlja, drugačije interpretira premise, u njih unosi i drugo znanje, tako da često zaključuju valjano, ali iz drugih premisa. Zastupnici teorije mentalnih modela ne smatraju da su ljudi nepogrešivo racionalni, i zato će kritici izložiti dvije glavne teze koje pokušavaju pokazati suprotno.
Prva je teza prema kojoj svi ljudi znaju osnovne logičke operacije; kod ljudi postoji urođeno znanje logičkih pravila, i svi na nekoj bazičnoj osnovi razmišljaju na isti način. Međutim, i dalje stoji da ljudi griješe u zaključivanju; te greške su (npr. Wasonovi zadataci) predvidljive i nisu posljedica zaboravljenih ili krivo interpretiranih premisa.
Druga teza tvrdi da iracionalni organizmi sigurno ne bi preživjeli evoluciju; pošto smo tu, jasno je da smo racionalni. Problem kod ove druge teze jest što nije empirijski dokazana; mi nagađamo da iracionalni organizmi ne bi preživjeli, ali to nije ništa više od nagađanja
Zastupnici teorija mentalnih modela uzet će dosta blaži zaključak; oni će reći da su ljudi načelno sposobni donositi racionalne sudove, ali ponekad griješe u izvedbi. Pošto je za njih racionalnost slaganje mentalnih modela, sasvim je moguće da ćemo neke primjere pogrešno složiti, kao i da neke složenije slučajeve uopće nismo sposobni riješiti.
Pošto zastupnici teorija mentalnih modela smatraju da su ljudi načelno racionalni, moraju se suočiti sa pozicijom koja tvrdi da su ljudi po svojoj prirodi iracionalni. Ova tradicija počinje od Freuda i psihoanalize, prema kojoj pravi uzroci nekog ponašanja nsiu uvijek dostupni introspekciji. Prema tome, ljudi su iracionalni jer ne razumiju uzroke i posljedice svojih djelovanja, a uz to Freud naglašava da logički neobrazovani ljudi nisu sposobni za najjednostavnije oblike dedukcije.
Na prvi pogled čini se da i Wasonovi zadaci govore u prilog intrinzičnoj iracionalnosti, ali već sama činjenica da je došlo do promjene kad smo dali primjere iz svakodnevnog života govori da nije baš tako. Evans je pokušao pružiti obješnjenje zašto ljudi tako često griješe; oni samo provjeravaju karte koje su spojene u kondicionalu. Da smo samo malo promjenili tekst pravila koje ispitanici moraju potvrditi, tako da primjerice glasi "Ako je slovo S na jednoj strani, na drugoj ne smije biti broj 9.", svi bi točno odgovorili. No, ako ljudi samo automatski okreću karte koje spominje kondicional, ne znači li to da su iracionalni?
Teorije mentalnih modela ima odgovor na ovo; on se nalazi u razlici između pozitivnih i negativnih tvrdnji. Primjerice, pogledajmo mentalne modele sljedećih tvrdnji:
- Ako ne piše A, onda piše 2.
- Ako piše A, onda ne piše 2.
Ljudi, dakle, nisu iracionalni; njihovo zaključivanje ide u 2 koraka: (i) gledaju ono što se spominje u kondicionalu, a zatim (ii) biraju samo one karte o kojima ovisi istinosna vrijednost pravila.
Protiv intrinzične iracionalnosti govori i tzv. atmosphere effect, ideja da su rezultati na istraživanjima slabiji jer se ljudi ne trude prilikom riješavanja zadataka i površno im pristupaju. U istraživanjima se pokazalo sljedeće:
- Kad je jedna premisa negativna, ljudi najčešće misle da je i konkluzija negativna.
- Kad je jedna premisa partikularna, ljudi najčešće misle da je i konkluzija partikularna.
Iako su u većini slučajeva ljudi u pravo kad tako razmišljaju, jer ove pravilnosti uistinu postoje, i dalje stoji da ne znači da je uvijek tako – ljudi su brzopleti kad riješavajući zadatke misle primjenjuju određena pravila učestalosti, koja to zapravo nisu.
Pomoću ovog se efekta objašnjava i zašto nije točno da ljudi jednostavno spajaju stvari koje se navode u primjerima, kako su se pokušale objasniti greške u Wasonovim zadacima. Pogledajmo to na primjeru:
Svi A su B.
Svi B su C.
.'. Svi A su C. ili .'. Svi C su A.
Ako ljudi samo spajaju ranije spomenute elemente, onda bi se ove dvije konkluzije trebale jednako često javljati. Ali ne pojavljuju se, prva se konkluzija javlja daleko češće, a ona je ujedno i ispravna. Isto tako, ukoliko se ljudima da dovoljno vremena, točnost se čak i kod zadataka koji su se ranije pokazali teškima može popraviti, sve do 96%.
- 16:53 -
