petak, 18.04.2008.
Schlick - The Foundation of Knowledge
Kada govorimo kako je Bečki krug dvadesetih godina prošlog stoljeća stvorio potpuno novu filozofsku tradiciju, obuhvativši ontologiju, epsitemologiju, etiku, logiku, filozofiju matematike i brojne druge filozofske discipline, trebamo imati na umu da njegovi članovi nisu uvijek nastupali zajedno i podržavali istu poziciju u određenoj filozofskoj disciplini. Epsitemologija je jedan od najboljih primjera; Schlick zastupa korespondencijsku, Neurath koherencijsku, Ayer redundancijsku a Tarski semantičku teoriju istine. Glavna se rasprava ipak vodila između tzv. lijevog i desnog krila Bečkog kruga; u prvom se na području epsitemologije najviše ističu Rudolf Carnap i Otto Neurath, koji zastupaju koherentizam u teorijama istine i opravdanja, dok se na drugoj strani nalazi grupa filozofa okupljnih oko Moritza Schlicka, zastupljajući korespondencijsku teoriju istine i fundacionalizam u teorijama opravdanja.
U ovom ćemo eseju obraditi jedan od kasnijih Schlickovih tekstova, napisan pod originalnim naslovom "Uber das Fundament der Erkenntnis" 1934. godine; čini se da je tekst nastao kao odgovor Neurathu koji se često spominje u fusnotama, te da je u njemu Schlick sistematizirao svoje stavove i u dvadesetak stranica pokušao objasniti zašto treba prihvatiti fundacionalizam i korespondencijsku teoriju istine.
 |
Rođen u Berlinu u dobrostojećoj obitelji, Schlick je upisao studij fizike na sveučilištu u Heidelbergu, a dovršio ga je u Berlinu pod mentorstvom Maxa Plancka. Nakon dizertacije (O odbijanju svjetlosti u nehomogenom mediju) počinje se baviti filozofijom i prvo piše nekoliko djela s područja estetike, a zatim se okreće epsitemologiji i filozofiji znanosti. U ovom ranijem razdoblju aktivno se bavi i fizikom, piše osvrte na nova znanstvena otkrića, a proučava i najnovija dostignuća Einsteinove teorije relativnosti koju uvodi u metafiziku, tako da piše o shvaćanjima prostora i vremena u modernoj fizici.
1922. godina bila je po mnogočemu prekretnica u njegovu životu; tada je primljen kao profesor filozofije na Sveučilištu u Beču i počeo se redovito nalaziti s drugim istomišljenicima, filozofima i znanstvenicima, poput Rudolfa Carnapa, Herberta Feigla, Hansa Hahna, Otta Neuratha, Friedricha Waismanna i drugih. Isprva su se nazvali prema Ernstu Machu, češkom fizičaru i filozofu, ali su kasnije postali poznati kao Bečki krug. Iste godine izlazi Wittgensteinov Tractatus Logico-Philosophicus, djelo kojim su logički pozitivisti Bečkog kruga naprosto očarani, tako da o njemu raspravljaju na gotovo svakom sastanku. Schlick i Waismann uspjeli su čak nagovoriti Wittgensteina da se nađu i zajedno rasprave teme iz Tractatusa, a vjeruje se da je upravo Schlick uspio nagovoriti Wittgensteina da se, nakon više od deset godina, vrati filozofiji i napiše Filozofska istraživanja.
U ovo vrijeme piše i svoje najznačajnije djelo, Opću teoriju znanja, u kojoj se protivi znanju sintetičkih apriornih sudova; apriorni sud može biti istinit samo ako je to po definiciji, kao što je slučaj s nekim iskazima u logici i matematici, a svaki drugi sud može biti ocjenjen istinitim ili neistinitim samo prema empirijskim dokazima. Ako neki sud nije istinit po definiciji, te nije provjerljiv pomoću iskustva, onda se radi o metafizičkom sudu koji je besmislen. Krajem dvadesetih godina Schlick se također bavi i etikom, a Bečki krug njemu posvećuje sintezu svojih ideja, knjigu Znanstveni pogled na svijet: Bečki krug.
Pojavom nacizma u Njemačkoj i Austriji brojni su članovi Bečkog kruga emigrirali u SAD i Veliku Britaniju; Schlick je, međutim, nastavio predavati na Sveučilištu u Beču. Tu ga je 1936. godine, dok se uspinjao stubištem fakulteta, ubio bivši student, Johann Nelböck. Vjeruje se da je motiv za ubojstvo bio ideološke prirode (Nelböck se nakon aneksije Austrije pridružio nacističkoj stranci), ali poznato je da Schlick, iako su neki mislili suprotno, nije bio židovskog porijetla.
Samo ćemo ukratko spomenuti nešto osnovno o fundacionalizmu kao jednoj od teorija opravdanja, a onda ćemo se koncentrirati na Schlickov tekst. Fundacionalizam pretpostavlja postojanje temeljnih, (samoevidentnih i samoopravdavajućih) vjerovanja, dok su sve ostala vjerovanja opravdana inferencijalno, pozivanjem na temeljna vjerovanja. Većina filozofa fundacionalista perceptivna vjerovanja smatra temeljnima, a kao izuzetak može se istaknuti racionalist Rene Descartes koji iz samoevidentnog "Cogito" dedukcijom pokušava opravdati sva ostala vjerovanja. Njega možemo svrstati među radiklane fundacionaliste prema kojima su temeljna vjerovanja nepogrešiva; nešto umjereniji oblik ove teorije tvrdi da su temeljna vjerovanja nekorigibilna (ne možemo ih vlastitom voljom promijeniti), dok su prema slabim fundacionalistima temeljna vjerovanja samo dobre početne premise za zaključivanje. Fundacionalisti često uvode analogiju prikazujući znanje kao kuću, a samoevidentna i samoopravdavajuća vjerovanja kao njezine temelje.
Više se prigovora može uputiti fundacionalizmu; prvo, upitno je može li percepcija, uzmemo li u obzir sve skeptičke argumente izložene od antike do Descartesa, biti nepobitan temelj svog znanja. Nadalje, čini se da je naša percepcija nužno kontaminirana, tj. da u sebi sadrži velik broj urođenih vjerovanja. Zanimljiv je prigovor dao i Laurence BonJour, primjetivši da perceptivna vjerovanja nisu samoevidentna, već da im opravdanje daje činjenica što su bolja od ostalih . Još jedan od skeptičikih prigovora, ovaj put više u stilu Davida Humea, ističe kako su nam, da bi mogli od temeljnih vjerovanja doći do vjerovanja nadogradnje, potrebne dedukcija (ako smo racionalisti) ili indukcija (ako smo empiristi); međutim, temelja vjerovanja ne opravdavaju indukciju i dedukciju . Schlick se u svom tekstu nije toliko koncentrirao na riješavanje ovakvih skeptičkih problema, iako ih na dosta mjesta spominje, uvažava i nudi odgovore na njih, već se usredotočio na pobijanje koherentizma kojeg je zastupalo lijevo krilo Bečkog kruga, te na obranu korespondencijske teorije istine.
Istaknuti predstavnici fundacionalizma bili su Rene Descartes, John Locke i svi engleski empiristi, neki logički pozitivisti (desno krilo Bečkog kruga, okupljeni oko Moritza Schlicka), kao i Alfred Ayer, Bertrand Russell, William Alston i Clarence Irving Lewis.
Schlick započinje dosta jednostavno, prikazujući često prihvaćenu ideju da svi naši iskazi, bili oni dio svakodnevnog govora ili podaci dobiveni znanstevnim istraživanjem, mogu biti samo pretpostavke i nikada u njih ne možemo biti potpuno sigurni, već da samo možemo reći kako su više ili manje vjerojatni (slične je teze razradio John Locke u svom Ogledu o ljudskom razumu, iako je on završio u optimističkom duhu, smatrajući da to nije razlog da se odustane od znanosti i filozofije). Međutim, u modernoj filozofiji, od Descartesa nadalje, glavni izazov i motivacija epistemolozima bio je naći odgovor na te skeptičke argumente, a većina je smatrala da se stabilnost i sigurnost znanja može postići ako ga postavimo na čvrste temelje, ako počnemo od vjerovanja koja su nepogrešiva i u koja ne možemo sumnjati, i onda iz njih izvodimo sva ostala.
- Protokolni izrazi
Kakva, dakle, trebaju biti ta temeljna vjerovanja? Schlick i mnogi drugi smatraju da to trebaju biti najjednostavnija moguća vjerovanja; pošto sama riječ (pojam) ne može imati istinosnu vrijednost (Ne može se reći da je moja misao o čaju istinita ili neistinita), temelj znanja trebale bi biti jednostavne rečenice (sudovi), koje Schlick naziva protokolnim izrazima . To su izrazi koji iskazuju činjenice na najjednostavniji mogući način, bez ikakvog preoblikovanja ili dodavanja novog sadržaja, od kojih se sastoji svaka znanost i koji prethode svom znanju. Autor naglašava kako nema smisla govoriti o nesigurnim činjenicama, nesigurno može biti samo naše znanje; prema tome, ako protokolim iskazima uspijemo bez kontaminacije izraziti činjenice, dobili smo čvrste i sigurne temelje za izgradnju strukture znanja.
Nadalje, ističe Schlick, nije uopće bitno jesu li protokolni izrazi uopće ikada izrečeni, zapisani ili eksplicitno zamišljnjeni, bitno je samo da osoba koja govori neki složeniji iskaz zna od kojih se protokolnih iskaza on sastoji, te da ti iskazi uvijek budu rekonstruktibilni. Primjerice, ako neki znanstvenik zabilježi "U takvim i takvim okolnostima instrument pokazuje 10.5", onda on zna da "instrument pokazuje 10.5" znači da se dvije crte na instrumentu preklapaju, i da "u takvim i takvim okolnostima" također može načelno prevesti na niz protokolnih iskaza, iako možda uz neke poteškoće.
Postavlja se pitanje, međutim, na što se točno misli kada kažemo da protokolni iskazi stoje na samom početku znanosti i znanja? Stoje li na početku u temporalnom ili u logičkom smislu? Iako se možda, pošto smo ranije rekli da protokolni iskazi ne trebaju biti rečeni, zapisani ili eksplicitno pomišljeni, čini da ne stoje u temporalnom smislu, Schlick misli drugačije. Naime, ako ne gledamo na rečenice u nekom idealnom, platonističkom smislu, već kao na iskaze koji postoje u određenoj točki vremena, dakle kao na mentalne (zamišljen iskaz) ili fizičke (izgovoren ili zapisan iskaz) činove subjekta, te odbacimo one mentalne pošto intersubjektivno znanje mogu činiti tek nakon što su, govorom, pismom ili na neki treći način, priopćeni drugim ljudima, dolazimo do zaključka da su protokolni izrazi zapravo određene izgovorene ili napisane rečenice, ili određene strukture glasova ili znakova na papiru, koji bi prevedni na normalan jezik znači nešto poput "N.N. je u to i to vrijeme na tom i tom mjestu primjetio to i to". Kad malo bolje razmislimo, svo naše znanje stičemo na taj način; pročitamo nešto u knjigama, čujemo to od drugih ljudi ili dođemo do toga vlastitim promatranjem.
Ukoliko pak protokolni izrazi stoje na početku znanja u logičkom smislu, trebali bi se od ostalih razlikovati po određenim logičkim svojstvima, strukturi i položaju u sustavu znanosti, i ta bi svojstva trebala biti točno određena. Veliki problem kod Schlicka je što dvije stranice rasprave ostavlja bez ikakvog zaključka; govori do kakvih nas posljedica vode različta shvaćanja ideje da "protokolni izrazi stoje na početku znanosti", ali niti ih zastupa niti pobija, i kad na kraju izvede zaključak kako se taj "početak" može shvatiti i u logičkom i u temporalnom smislu, tj. da su dva različita shvaćanja potpuno kompatibilna, ostaje veliko pitanje: dobro, možemo tako shvatit, ali trebamo li?
- Problemi protokolnih rečenica
Schlick dalje razmatra neke skeptičke argumente – prvo postavlja smisleno pitanje koje se samo nameće: što smo dobili uvođenjem protokolnih izraza u epistemologiju? Mogu li oni stvarno predstavljati tako čvrste temelje da ih ni najradikalniji skeptički argumenti ne mogu potresti? Već smo rekli da nema smisla govoriti o nesigurnim činjenicama, ali naše protokolne rečenice samo izražavaju činjenice – kako možemo znati da ih izražavaju kako treba? Za razliku od činjenica, protokolne rečenice nisu po definiciji istinite, i zato ih treba podvrgnuti skeptičkim argumentima.
Iako u nekoj situaciji možemo biti potpuno sigurni u istinitost neke rečenice (recimo, da je šalica čaja sad ispred mene), čini se da ja autor spreman priznati da nije tako. Uvijek postoji teoretska mogućnost da se varamo i nikad ne možemo ni u što biti apsolutno sigurni. Prije smo spomenuli da većinu našeg znanja, pogotovo s područja znanosti, dobivamo od drugih ljudi; u knjizi može pisati da je N.N. u takvim i takvim uvjetima izmjerio 10.5, ali postoji bezbroj scenarija koji to mogu dovesti u pitanje – moguće je da je N.N. slučajno pogriješio u istraživanju i dobio krive rezultate, možda je i namjerno objavio krivi podatak da nas zavara, možda je došlo do tiskarske greške, možda... Isto tako, ne možemo biti apsolutno sigurni ni da smo mi sami izmjerili taj rezultat; moguće da su instrumenti pogriješili, možda smo bili zbunjeni, a moguće je i da za sjećanje staro 2 minute nakon dobrog preispitivanja zaključimo da se radilo o halucinaciji, i da se možda njegov sadržaj nikad nije ni dogodio.
Prema tome, čini se da su protokolne rečenice itekako pogrešive; njihov je status jednak statusu svih ostalih znanstvenih iskaza, one su samo pretpostavke. Možemo ih, dakle, slobodno koristiti u znanosti sve dok ne dođu u sukob s nekom drugom pretpostavkom; onda nužno moramo odbaciti ili promjeniti jednu od tih pretpostavki, a pošto imaju jednak status moguće je da odbacimo ili prepravimo protokolnu rečenicu. Čini se da uvođenje protokolnih rečenica ne riješava problem temelja znanja, već završava odbacivanjem razlike između njih i svih ostalih rečenica. Gledamo koja nam rečenica bolje ulazi u već postojeći sustav, te na osnovi praktičnosti određujemo koju ćemo prihvatiti.
Schlick se s ovim, jasno, ne slaže; on smatra kako ne možemo prihvatiti praktičnost, već se trebamo okrenuti samom porijetlu tih rečenica, pratiti njihovu povijest i gledati odakle dolaze. Smatra kako bi protokolne rečenice trebale biti neka vrsta sredstva kojim mjerimo istinitost ostalih rečenica; imamo neku složenu rečenicu, i njezinu istinitost određujemo dovodeći je u relaciju sa protokolnom rečenicom za koju uzimamo da je sigurno istinita. Međutim, problem koji je malo prije pokazao ističe da ne možemo tek tako uzimati protokolne rečenice kao istinite, već da su one zapravo više-manje jednako podložne sumnji kao i ostali iskazi znanosti.
Autor ovdje odlučuje odgoditi sukob sa skepticima i prvo izkritizirati poziciju koja se na temelju prethodnog nameće; naime, da kriterij istinitosti neke rečenice nije slaganje sa određenim protokolnim rečenicama, već sa svim rečenicama u sustavu. Iz toga slijedi da je svaku rečenicu načelno moguće ispraviti ili čak izbaciti iz sustava, te da se istina sastoji u međusobnoj koherenciji iskaza u sustavu.
- Koherencijska teorija istine
Da bi pobio koherentizam kao teoriju opravdanja, Schlick se odlučije prvo pobiti koherencijsku teoriju istine. Da podsjetimo, prema tradicionalnoj, korespondencijskoj teoriji istinitost nekog iskaza određeuje se njegovim slaganjem sa činjenicama, dok se prema koherenciskoj sastoji u slaganju datog iskaza sa sustavom drugih iskaza. Ako smo spremni prihvatiti ovu drugu teoriju, moramo se prvo zapitati što ovdje znači "slaganje", te na koje se to iskaze misli kada se kaže "drugi".
Odgovor na prvo pitanje dosta je jednostavan; iskazi moraju biti kompatibilni, među njime ne smije biti kontradikcije. Prema tome, istina je nepostojanje kontradikcije među iskazima. Schlick ovdje staje, tvrdeći da koherentisti tako definiraju istinu. Međutim, ističe on, istina i nedostatak kontradikcije ekvivalentni su samo kad govorimo o iskazima tautološke prirode, primjerice o iskazima u geometriji. No takvi iskazi nemaju nikakve veze sa činjenicama o stvarnom svijetu, njihova se istinitost očituje u kompatibilnost sa ranije postavljenim aksiomima. Ono o čemu koherentisti govore je formalna, a ne materijalna istina. Ako netko baš želi objasniti istinu kao koherenciju među vjerovanjima, može to učiniti naglasivši da je iskaz istinit ukoliko ne postoji kontradikcija između datog iskaza i posebne vrste iskaza, onih koji izražavaju činjenice stečene neposrednim promatranjem. Prema tome, smatra Shlick, nedostatak kontradikcije između iskaza nije dovoljan kriterij da bi im pripisali istinitost; potrebno je slaganje s jednom posebnom vrstom iskaza koji iznose činjenice o svijetu – drugim riječima, potrebno je da se iskaz slaže sa stvarnošću (što nas vodi u korespondencijsku teoriju istine).
Ovu "zaprepaščujuću pogrešku", objašanjava Schlick, koherentisti su počinili zbog svoje usredotočenosti na iskaze u znanosti, zanemarujući ostale; nedostatak kontradikcije bio je, u njihovu slučaju, uistini dovoljan, ali samo zato što su kao primjere uzimali samo jednu određenu vrstu izraza.
Prihvatimo li koherenciju kao glavni kriterij istinitosti, dječje bajke moramo smatrati jednako istinitima kao i povijesni izvještaj ili sadržaj udžbenika iz kemije, pod pretpostavkom da je bajka tako koncipirana da njen sadržaj nije u direktnoj kontradikciji s nekim od naših vjerovanja. Možemo, primjerice, radnju bajke smjestiti na neki planet u dalekoj galaksiji koji nikako nije moguće vidjeti; pošto nemamo nikakva opažanja koja bi bila kontradiktorna s tom bajkom, moramo njen sadržaj prihvatiti kao istinit. Schlick smatra da, pošto nitko ne prihvaća sadržaj bajke kao istinit, koherencijska teorija nužno propada.
Za kraj, Schlick pokušava pokazati kako je koherencijskaa teorija istine logički nemoguća; imamo određeni broj izraza, od kojih su neki kontradiktorni. Mi se možemo u jednoj situaciji odlučiti da izbacimo jedne iskaze iz našeg sustava vjerovanja, a opet, u drugoj situaciji možemo izbaciti neke druge iskaze, a ove primiti natrag.
Neki od nas se ovdje, međutim, ne slažu sa Shlickom (jasno, ne optužuje ga se direktno jer neke od teorija su razvijene dosta nakon njegove smrti); nedostatak kontradikcije je, prema koherentizmu, nužan, ali ne i dovoljan uvjet istine. Ima više teorija koje će dodati različte uvjete; Keith Lehrer, primjerice, smatra da je neki iskaz istinit ako ga je razboritije prihvatiti nego njegovu negaciju. Neki koherentisti idu i dalje, tvrdeći da je iskaz istinit samo ako ga već postojeći skup vjerovanja objašnjava, a ima i onih koji smatraju da je iskaz istinit samo ako inferencijalno slijedi iz već postojećeg skupa drugih iskaza.
Nakon što smo, smatra Schlick, dobili dobre razloge da odbacimo koherencijsku teoriju istine, riješenje ovog problema moramo tražiti u izrazima koje nećemo moći odbaciti, i kojima će se trebati prilagoditi svi ostali izrazi.
- Princip ekonomičnosti?
Schlick smatra da je usješno pokazao kako trebamo odbaciti koherencijsku teoriju istine, tako da nam sad na red dolazi drugo važno pitanje: jesu li svi iskazi podložni ispravcima i promjenama, ili postoje neki dovoljno sigurni da ih ne možemo dovesti u pitanje? Ukoliko uspijemo pokazati da je točna ova druga mogućnost, tj. da postoje neupitni iskazi, našli smo temelje svog znanja koje tražimo od početka članka. Autor predlaže da sada nakratko ostavimo pojam "protokolne rečenice" pošto je on usko vezan uz znanost, te umjesto koristimo "temeljne rečenice".
Kako odrediti te temeljne rečenice? Kao najjednostavniji odgovor nameće se nešto što bi odgovaralo principu ekonomičnosti; uzet ćemo kao temeljne one rečenice koje zahtjevaju najmanje promjena u čitavom sistemu kako bi se riješili kontradikcija. Te temeljne rečenice, međutim, ne bi vječno imale taj status; daljim razvojem znanosti možda dođemo do novih spoznaja koje će zahtjevati još manje promjena u našem sustavu, i prema načelu ekonomičnosti njih ćemo proglasiti novim temeljnim rečenicama. Jasno, i njih bi mogle zamjeniti neke druge rečenice koje bi se prema principu ekonomičnosti bolje uklapale. Vidimo da ovo više nije pravi koherentizam, ali i dalje ostaje problem relativnosti zbog kojeg ne možemo imati čvrste temelje znanja, pošto se oni u svakom trenutku mogu promjeniti.
Fundacionalistima poput Schlicka ovo neće odgovarati; smatrat će da princip ekonomičnosti nikako ne može pokazati koje su to temeljne rečenice, već da ih moramo tražiti na neki drugi način. Primjerice, mnoge podatke iz fizike, povijesti ili geografije uzimamo kao sigurno istinite i imamo golemo povjerenje u njih, te ne osjećamo motivaciju da ih provjerimo. Svatko do nas prihvaća da je Zemlja okrugla, čuli smo to tisuće puta od drugih ljudi, vidjeli fotografije i dokumentarne filmove, astronomske izvještaje i tako dalje... Međutim, nitko od nas nije svojim očima vidio Zemlju kao okruglu; mi prihvaćamo tvrdnju da je ona okrugla zato što je svi drugi sa punim povjerenjem prihvaćaju. Schlick smatra da je to pogrešno (ne da Zemlja nije okrugla, već da ta tvrdnja ne može imati status temeljne rečenice), te da kao kriterij za dodjeljivanje takvog statusa trebamo gledati porijetlo rečenice, čak i ako to podrazumijeva ispravljanje velikog broja drugih rečenica ili reorganiziranje čitavog sustava znanja. Prije nego što primjenimo princip ekonomičnosti trebamo znati na koje ga rečenice trebamo primjeniti. Međutim, nakon što smo već, na temelju porijetla, odredili temeljne rečenice, nema više smisla upotrebljavati princip ekonomičnosti.
- "Rečenice nadogradnje"
Nakon što smo morali napustiti još jedan neuspjeli sustav, čini se da moramo prihvatiti da protokolne rečenice posebni položaj imaju zbog svog porijetla. No, ako želimo na njima izgraditi čvrst sustav znanja, moramo dokazati da su one apsolutno sigurne. Schlick smatra da bi ipak prvo trebali razmotriti kako uopće iz protokolnih rečenicama dolazimo do znanja, tj. što to točno znači kada kažemo da su one njegovi temelji.
Autor predlaže da krenemo od početka; pretpostavimo da smo jednom odlučili zabilježiti neka svoje promatranja; mi smo ovime podatke iz percepcije pretvorili u protokolne izraze, temelje svog budućeg znanja. Nakon toga, indukcijom izvodimo sve ostale izraze znanosti; ti novi iskazi nisu ništa drugo do pokusne hipoteze. Međutim, ako one odgovaraju kasnijim promatranjima koja vršimo kako bi ih provjerili, smatramo da su one potvrđene i, dok naša kasnija promatranja ne stoje u kontradikciji sa rezultatima izvedenim iz tih hipoteza, a time i sa samim hipotezama, smatramo da smo ispravno objasnili neki zakon prirode.
Razvoj sustava znanja smo objasnili, no još preostaje dokazati da su njegovi temelji čvrsti, da su protokolni izrazi apsolutno sigurni i da odolijevaju skeptičkim argumentima. Schlick je spreman skepticima priznati da neki protokolni izraz, koji smo zapisali na papiru ili ga se prisjećamo (recimo, "N.N. je jučer u 15h u takvim i takvim uvjetima izmjerio 10.5") ne može biti apsoltuno siguran; moguće da smo krivo zapisali, da je netko noću zamjenio papirić, da smo jučer bili iznimno zbunjeni... Međutim, Schlick zato razlikuje promatranja koja su se dogodila u prošlosti, te ona koja se upravo odvijaju; ako su uvjeti za spoznavanje optimalni i ja upravo nešto vidim, onda nije moguće da to ne postoji ili da izgleda (bitno) drugačije nego kako to ja vidim. Iako zdravorazumska, ovo je vrlo diskutabilna tvrdnja o kojoj ćemo nešto više reći u zaključku, prilikom osvrta na Schlickov tekst.
Prije smo, kad smo govorili o razvoju sustava znanja, spominjali provjere; one u znanosti igraju veoma važno mjesto pošto njima testiramo pojedine hipoteze i na osnovi njih im dodjeljujemo istinosnu vrijednost. Ako neki astronom razvije hipotezu prema kojoj će sutra biti pomrčina Sunca, i ona se sutra stvarno dogodi, tada njegova hipoteza dobiva opravdanje i postaje znanje o vanjskom svijetu. Pošto kao temelj znanja možemo uzimati samo izraze koji su aktualni, tj. čiji sadržaj govori o neposrednoj sadašnjosti, ne možemo na potvrdama graditi nikakav novi logički sustav. Ako potvrde stoje na početku znanja, one su nam beskorisne; Schlick smatra da njima ne započinje, već završava proces kojim dolazimo do znanja.
- Potvrdne rečenice
Schlick nije zaboravio odgovoriti na pitanje koje je ranije postavio, a koje nam se sad nameće: kako i u kojem smislu možemo za protokolne izraze dobivene neposrednom percepcijom reći da su apsolutno sigurni.
Autorov je prijedlog da prvo sagledamo jednu potpuno drugačiji vrstu izraza – analitičke sudove. Njima nije veliki problem dodijeliti istinosnu vrijednost; imaju je apriori, i nema smisla u iskustvu tražiti dokaznu građu koja bi ih potvrđivala pošto oni sami ne govore o predmetima iskustva. Istiniti su ili neistiniti na osnovi vlastite konstrukcije, tj. u odnosu na određeni sustav definicija i pravila, a ne zbog toga što dobro ili loše odražavaju neku činjenicu.
Međutim, neki radikalniji skeptici dovode u pitanje i znanje analitičkih sudova; da bi tako nešto mogli znati, moramo znati definicije i pravila, kao i značenje svake riječi koje upotrebljavamo u sudu. No jesmo li ih mi neposredno svjesni, kao što smo svjesni nekog objekta kojeg percipiramo? Čini se da ne; značanje riječi zapamćeno je u našem sjećanju, a zajedno s njime i dosta definicija i pravila; dočim se to nalazi u sjećanju, više ne može biti apsolutno sigurno, pošto smo ranije zaključili da samo u ono što neposredno percipiramo možemo biti potpuno sigurni. Postoji i niz argumenata koji se pozivaju na psihologiju i pokazuju kako ne možemo izreći neki, bilo kakav sud, a da pri tome kompletno izbacimo mogućnost da se naše zaključivanje ne vrši kako treba, ili da pred kraj rečenice zaboravimo njen početak. Schlick se slaže da uvijek moramo dopustiti mogućnost pogreške, međutim smatra da posljedice koje će iz toga izvesti skeptik jednostavno ne stoje.
Prema tome, moguće je da zbog greški u sjećanju i brojnih drugih razloga ili ne razumijemo rečenicu, ili je pak krivo shvatimo. Ako ne razumijemo rečenicu ona više ne može (za nas) imati status izraza, pošto je to sada obična hrpa riječi, te nema smisla govoriti i pitati se jel' analitička ili sintetička. Moguće je da smo pogriješili u drugom smjeru i nepovezan skup riječi spojili u iskaz, ali onda mi znamo radi li se o sintetičkom ili analitičkom izrazu, i prema tome je li on aprioran ili nije. Za Schlicka, razumjeti iskaz znači znati je li on analitički ili sintetički; dakle, nije moguće da za neki iskaz ne znamo kakav je. Ako ga nismo razumjeli onda nemamo više što raspravljati, a ako smo ga razumjeli onda po definiciji znamo je li analitički ili sintetički.
Čini se da su naše sumnje u analitičke sudove bile neutemeljene; možemo sumnjati da smo neki dio rečenice krivo shvatili, čak i da smo krivo razumijeli svaku riječ, ali unatoč tome ne možemo analitičku rečenicu smatrati korigibilnom. Razumjeti značenje rečenice i znati prepoznati njezinu apriornu istinitost za analitičke rečenice je jedan te isti proces.
Za razliku od analitičkih, sintetičkim rečenicama ne možemo istinosnu vrijednost dodjeliti samo na temelju razumijevanje njihova značenja; je li rečenica istinita ili lažna možemo znati samo uspoređujući se s činjenicama. U njihovu je slučaju proces razumijevanja bitno drugačiji od procesa verifikacije.
Postoji samo jedan važan izuzetak – rečenice kojima potvrđujemo neko opažanje. One su uvijek u formi "Ovdje sada to i to", primjerice "Ovdje se preklapaju dvije crne crte", "Ovdje žuta graniči s plavim", "Ovdje sada boli". Zajedničko svim ovim izrazima je njihova demonstrativnost koju nužno, da bi ih uopće mogli shvatiti, moraju pratiti geste; pokažemo prstom gdje nas boli, gdje se crte preklapaju i tako dalje. Prema tome, takve potvrdne rečenice možemo razumijeti samo uspoređujući ih sa činjenicama, čime ujedno vršimo proces otkrivanje njihove istinosne vrijednosti. Dok kod svih drugih sintetičkih rečenica određivanje značanje nema nikakve veze s određivanjem istinosti, ove rečenice su izuzetak i tu su slične analitičkim rečenicama. U isto ih vrijeme i razumijemo i provjeravamo; istovremeno shvaćamo njihovo značanje i njihovu istinosnu vrijednost. Pošto je apsurdno pitati za istinosnu vrijednost tautologije, tako Schlick smatra da je apsurdno sumnjati u ovakve rečenice.
Jedini veliki problem kojeg Schlick tu uviđa i na njega pravovremeno upozorava jest vrijeme; apsolutno sigurne mogu biti samo potvrdne rečenice u trenutku kad opažamo njihov sadržaj, sve drugo što iz njih izvodimo podložno je određenoj dozi skepticizma. Prema tome, potvrdna rečenica "Ovdje sada plavo" bitno se razlikuje od protokolne rečenice "N.N. je 17. travnja u to i to vrijeme na tom i tom mjestu vidio plavo"; ova druga je samo pretpostavka i prema tome podložna sumnjama. Schlick smatra da je ovima završio svoje dokazivanje; u protokolne rečenice možemo sumnjati, ali ne možemo u rečenice koje ih potvrđuju; te rečenice, iako ne stoje kao temelji znanosti, zapravo opravdavaju protokolne rečenice koje su zauzele to mjesto.
- Zaključak
Neosoporan je Schlickov golemi doprinos na području epistemologije; inspiriran strujanjima svog doba na moderan je i znanstven način objasnio metode stjecanja spoznaja u znanosti, te pružio posve novu obranu fundacionalizma. Stil mu je dosta težak, a razvoj teksta nepredvidiv; dok kod nekih filozofa možemo već iz uvoda naslućivati kako će se kretati nit dokaza, kod Schlicka se do predzadnje stranice ne zna kako misli spasiti fundacionalizam i kakve uopće veze ono prije napisano ima s glavnim problemom. Osim što je preskočio nekoliko radikalnih skeptičkih argumenata, upitno je koliki je zapravo Schlickov doprinos; još smo pod dojmom samog kraja dokaza, u kojem autor objašnjava specifičan odnos između protokolnih rečenica i potvrđujućih rečenica (možda je to bolji prijevod), a jasno je kako dalje gradi sustav i sa ostalim vjerovanjima; ona su također pretpostavke koje nakon što ih opravdaju potvrđujuće rečenice postaju znanje. Međutim, upitno je koliko je to znanje zapravo čvrsto; ako čak prihvatimo ovaj Schlickom model opravdanja, ne smijemo zaboraviti da on vrijedi samo u kratkom vremenu kad neposredno spoznajemo potvrđujuće rečenice. Pošto i sam priznaje da sve što smo nekad u prošlosti potvrdili više ne mora biti sigurno, naše se znanje bitno ispuhalo jer, ma koliko složen sustav da u glavi imali, ne možemo iz neposredne spoznaje šalice čaja na stolu opravdati naše znanje o Australiji. Ne samo to, čini se da Schlick zaboravlja da svakodnevno funkcioniramo prihvaćajući tisuće rečenica koje smo možda i potvrdili na odgovarajući način, ali jučer ili u nekom vremenu u prošlosti. Nove hipoteze izvodimo iz starih (koje su na taj status degradirane čim je nestalo neporedno opažanje koje je dovelo do potvrđujuće rečenice), što i možda ne izgleda toliko loše (mi možemo hipoteze izvoditi iz bilo čega, glavno je da se kasnije na provjeri pokažu kao istinite), no treba se zapitati koliko je i sama ta provjera zapravo objektivna. Moguće je da naše očekivanje rezultata utječe na objektivnost naše provjere (slično tvrdi Francis Bacon, ovo bi odgovaralo idolima plemena).
- 01:06 -
