srijeda, 13.02.2008.
Niccolo Machiavelli
 |
Zasigurno jedna od najpoznatijih ličnosti renesanse, Machiavelli predstavlja crnu ovcu u tadašnjoj filozofiji, usko povezanoj s kršćanskim učenjima; jedan je od prvih koji se uopće ne zamaraju tumačenjem Svetog pisma, već, uz antičke uzore, građu za svoja djela nalazi isključivo u "efektivnim istinama o stvarima", tj. u trenutnom društveno-političkom stanju u Europi. Zastupa realizam u filozofiji politike te je odvaja od drugih (normativnih) filozofskih disciplina, poput etike i filozofije religije. U njegovo je vrijeme Italija bila, kulturno i gospodarski gledano, na vrhuncu moći i prednjačila je pred drugim zemljama Europe; međutim, zbog svoje podijeljenosti na male, vječno zaraćene državice, bila je vojno slaba i politički bez većeg utjecaja, tako da su okolne velesile, poput Francuske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva, težile širenju svojih teritorija na lako osvojivo područje sjeverne i srednje Italije. Rođen u Firenzi 1469. godine, Niccolo je primio veoma dobru naobrazbu iz latinskog i talijanske književnosti, te nakon progona obitelji Medici (vladali Firenzom skoro 60 godina) postaje jedan od najznačajnijih gradskih diplomata, dosta putuje i pregovara s Louisom XII., aragonskim kraljem Ferdinandom II. i papom. Kasnije je postavljen za glavnog zapovjednika obrane grada; odbija plaćeničke vojske i uspostavlja snažnu gradsku vojsku, ali unatoč tome nije uspio spriječiti pad republike i povratak Medicia koje je pomagao papa Julije II. Pošto je bio važna osoba u bivšoj republici uhićen je pod optužbom da je sudjelovao u uroti protiv vladajuće obitelji, ali pošto ni nakon mučenja nije želio priznati pušten je iz zatvora. Povlači se na imanje u blizini grada, te onda živi mirnim životom i piše svoje najznačajnije djelo – Vladara.
"A sad ću vam reći kako provodim život. Ustajem ujutro sa suncem i odlazim u jednu od mojih šuma, u kojoj se siječe građa; proboravim tu dva sata, da vidim što je dan prije učinjeno, da utučem vrijeme s drvosječama, koji se vječno prepiru zbog nečeg, međusobno ili sa susjedima. U vezi s tom šumom mogao bih vam ispričati stotinu veselih zgoda. [...] Kad iza toga izađem iz šume, odlazim do jednoga izvora, a odatle idem u šumicu i lovim ptice. Pod rukom nosim knjigu, Dantea, Petrarcu, ili nekoga od manjih pjesnika. Čitam o njihovim ljubavnim strastima, te njihove ljubavi podsjećaju me na moje; uživam neko vrijeme u tim mislima. Zatom odlazim na cestu, u krčmu i govorim sa prolaznicima, ispitujem novosti iz njihovih mjesta, slušam o raznim događajima [...]
Kad padne večer, vraćam se kući i ulazim u radnu sobu: već sa vrata svlačim sa sebe onu svakidašnju odjeću, punu blata i kala, i ogrćem se plaštem dostojanstvenim kralja i njegova dvora; kad se tako odlično odjenem, odlazim u drevne dvore drevnih ljudi, tu se, ljubazno dočekan, hranim onom hranom, koja je jedina moja i za koju sam se rodio; tu se ja slobodno razgovaram s njima, pitam ih za razloge njihovih djela.
U ovo vrijeme piše i druga znamenita djela; "Povijest Firenze", "O umijeću ratovanja", "Diskursi o Titu Liviju", te nekoliko književnih djela od kojih je najpoznatija komedija "Mandragola". Umire 1527. godine na posjedu nekoliko kilometara od Firenze, a ne zna se pouzdano gdje je pokopan; njegovo je glavno djelo izdano godinama nakon smrti. Kroz povijest je često osuđivan i prikazivan kao osoba koja opravdava razne loše oblike vladavine ("Cilj opravdava sredstvo"), no čini se da to nije najispravnije gledište i da je u pravu bio Rousseau kad je rekao da je "Machiavelli veliki republikanac koji je imao odreda loše i neupućene čitatelje".
Vladar
Teško je upuštati se u rasprave i tumačenja Machiavellijevog najznačajnijeg djela; razni ga ljudi različito shvaćaju, tako da je za jedne ovo vodič za tirane a za druge knjiga koja je udarila temelje republikanizmu i ljudskim pravima. Istina bi se, najvjerojatnije, trebala tražiti negdje između te dvije krajnosti. Samo je djelo posvećeno firentinskom vladaru Lorenzu de’ Medici; jasno je da se Machiavelli, kao važni činovnik bivše republike, zamjerio obitelji Medici i ovo je njegov pokušaj da se iskupi i da vladar vidi koliko on (Machiavelli) "nezasluženo trpi veliku i upornu zlobu sreće". Sama je knjiga podijeljena u dvadesetak kratkih poglavlja u kojima autor objašnjava "što je vladavina, kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako održavaju, zašto gube", te dijeli savjete oko ustroja vojske, odabira ministara i sličnih pitanja. Machiavelli često, uz izloženu teoriju, navodi i praktične primjere koji je potvrđuju, tako da knjiga vrvi događajima iz antičke prošlosti, ili pak (aktualnim) primjerima iz 16. stoljeća.
Iako je poznato da je Machiavelli zastupao republikansko uređenje, čini se da je njegovo djelo namjenjeno monarsima; autor na početku razlikuje dvije vrste država, republike i monarhije, ali ističe da će republike ostaviti po strani i baviti se samo monarhijama. Razlikujemo dvije vrste; one kojima neka dinastija vlada već dulji vremenski period, i u kojima čak i prosječan i lagano nesposoban vladar može bez većih problema zadržati vlast, ukoliko se drži zakon i tradicije i nema velikih vanjskih prijetnji. Dosta je teže, smatra Machiavelli, ostati na vlasti u novim, tek osvojenim monarhijama. Tu razlikuje one koje imaju sličan jezik, običaje i kulturu kao i osvajački vladar, i u kojima je obično lakše ostati na vlasti tako što se ne nameće naglo nove zakone i čeka da se ljudi priviknu, te one koje su kulturno različite od zemlje iz koje dolazi vladar, i koje je daleko teže zadržati pod svojom vlašću. Isto tako, Machiavelli raspravlja i kako unutarnje uređenje države utječe na njeno moguće osvajanje, i dolazi od sljedećeg zaključka:
Machiavelli to razrađuje na primjeru Francukse i Osmanskog Carstva (u njegovo vrijeme, početkom 16. stoljeća); Francuska je tada podijeljena među nekoliko snažnih, utjecajnih plemićkih obitelji koji vladaju pokrajnama, a vlast kralja je mala i ograničena – iako je službeno vladar, kralj Francuske ne može oduzeti posjede jednoj od porodica bez da izbjegne velike nemire u državi, možda i da bude smijenjen, jer plemići drže da su posjedi njihovo naslijedno povijesno pravo, a oni sami ne podliježu pod vladarev autoritet. S druge strane, u Osmanskom Carstvu je veoma snažna središnja vlast utjelovljena u osobi sultana; on sam bira paše, begove i age na temelju njihove službe i hrabrosti iskazane na bojnom polju, a zemlju daje na uživanje njima, ali ne i njihovoj obitelji; kad takav plemić umre zemlja kojom je upravljao vraća se sultanu i on je poklanja drugom podaniku. Uz to, ljudi u sandžacima i pašalucima nemaju neku posebnu odanost prema lokalnim gospodarima; oni su samo državni službenici, a sva odanost usmjerena je prema sultanu. (Bitno je naglasiti da je ovo situacija početkom 16. stoljeća, i da će se kasnije radikalno izmjeniti; to nema puno veze s "Vladarom", ali ne bi želio da se nešto krivo zapamti.)
Iz toga slijedi da je Osmansko Carstvo veoma teško osvojiti; ne postoji mogućnost (ili je veoma mala) da se potplati i pridobije njegove činovnike (a ako se i pridobiju činovnici, narod će i dalje slušati sultana, a ne njih), a na bojnom polju vojska će se boriti odvažno i organizirano. Ukoliko se eliminira sultana vlast će odmah prijeći na nekog drugog člana njegove obitelji, kako već da to tradicija nalaže, i on će dobiti odanost naroda; jedini način da se ovakva država pokori jest da se prvo porazi na bojnom polju (što nije nimalo lako), i da se zatim eliminiraju svi važni predstavnici vladajuće dinastije. Međutim, jednom kad je s time gotovo, državu nije teško zadržati u svojoj vlasti; već razrađena struktura lako prihvaća novog vladara i nema mu tko pružiti organiziran otpor. Kao povijesni primjer ovdje se navodi Aleksandrovo osvajanje Perzijskog Carstva.
Potpuno je suprotan slučaj na primjeru Francuske; strani će vladar veoma lako pridobiti nekoliko feudalaca koji će preći na njegovu stranu, a s njima i svi njihovi podanici. Srušiti vladajuću dinastiju nije osobit problem; međutim, takvu osvojenu državu nije lako zadržati u svojoj vlasti; feudalci, osvajačevi bivši saveznici, počet će se buniti nezadovoljni stanjem nakon rata (a Machiavelli naglašava da nije moguće da su svi zadovoljni), mogu se i ujediniti oko nekog utjecajnijeg pojedinca, tako da zadržati takvu državu pod svojom vlasti predstavlja veliki uspjeh.
Nije osvajanje ili nasljedstvo jedini način da se zavlada nekim narodom; ovdje Machiavelli kao primjer navodi brojne samostalne gradove iz sjeverne Italije. U njima vlada vječna borba aristorkacije i puka; prvi žele ugnjetavati, drugi žele ne biti ugnjetavani. Kad je situacija izjednačena i čini se da nitko ne može pobjediti, i jedni i drugi se okreću izboru jednog vladara; aristokracija u svojim redovima traži nekog koga će proglasiti vladarom i koji će branti njezine interese, a isto čini i puk, traži aristokrata koji će ga štitit od drugih. Daleko je bolje, smatra Machiavelli, tražiti oslonac u narodu; njegova su zahtjevanja daleko skromnija (ne želi ništa osim da ga se ne ugnjetava), ukoliko nešto krene po zlu neće se osvećivati vladaru okrutno kako bi to činila aristokracija, te na vladara gleda kao na nekog višeg do sebe, dok na njega aristokracija gleda kao na jednog od njih. Uz to, u kriznim situacijama lako je eliminirati nekoliko aristokrata koji ti se protive, ali tako se riješiti naroda jednostavno nije moguće.
Machiavelli piše i o uređenju vojske; on razlikuje plaćeničku, pomoćnu, vlastitu i mješovitu vojsku, te navodi nedostatke koje neke od njih čine beskorisnima i opasnima za vladara kojem služe. (1) Plaćenička je vojska skupa i nekorisna; u miru je stabilna ako je dobro plaćena, inače plačka podanike vladara kojem služi, a u ratu često bježi s bojišta ili čak prelazi na stranu neprijatelja kako bi se spasila ili bolje profitirala. Uz to je troma i nepouzdana; ako njome upravljaju sposobni ljudi vladar se mora čuvati da ga ne požele smijeniti, a ako (što će češće) upravljaju nesposobni časnici gubi bitke i teritorije koje je trebala braniti. Uz to, postoji i niz pravila koja plaćenici u međusobnim sukobima poštuju; ne ubijaju se nego zarobljavaju, i to bez otkupnine, ne napadaju utvrde noću, oni koji brane utvrde ne izlaze iz njih kako bi unosili nemir u vojsku koja opsjeda, te čine sve kako bi se što bolje očuvali i izbjegli sukobe. (2) Pomoćna je vojska još gora; to je vojska koju je neki drugi vladar poslo da pomogne svom "savezniku" u bitci; ovdje pobjeda zapravo znači poraz, jer ako pomoćna vojska pobjedi na bojištu, to zapravo nije naša pobjeda nego pobjeda onog tko nam je tu vojsku poslao. Tako dolazimo u situaciju da netko drugi ima (uz naše dopuštenje) vojsku na našem području i da diktira uvjete mira, a mi sami u većoj ili manjoj mjeri dolazimo pod vlast vladara koji upravlja vojskom. (3) Vlastita je vojska najsigurnija; bori se hrabro jer ratuje u vlastitom interesu, neće izdati vladara i, ukoliko nije postavio preutjecajne zapovjednike, okrenuti se protiv njega. Posljednja, (4) mješovita vojska, kombinacija je ove tri do sad navedene; kao primjer Machiavelli ovdje navodi francusku vojsku koja se sastoji od konjaništva (vlastita vojska) i pješaštva koje čine plaćenici iz Švicarske. Ova vojska i nije toliko loša (iako je daleko gora od čisto vlastite vojske), ali zbog dugotrajne suradnje u konjaništvu (vlastitoj vojsci) javlja se ideja da ne mogu ratovati bez Švicaraca, tako da vojska postaje ovisna o plaćenicima.
U sljedećim poglavljima Machiavelli raspravlja o odnosu koji vladar treba imati prema podanicima; treba težiti da ga se smatra blagim, a ne okrutnim čovjekom, ali to ne znači da im treba popuštati. Blagi vladar je zapravo onaj koji se ne ustručava strogih kazni jer zna da će, ako bude popuštao, zavladati opći nemiri jer se nitko neće bojati njegove kazne. Idealno bi bilo da se podanici i boje vladara, ali da ga i vole; međutim, pošto to rijetko kada dolazi u kombinaciji, bolje je da ga se boje. Ljubav je kratkotrajna i polazi od vlastitih interesa; kad podanik više ne vidi vlastit profit lako će se pobuniti protiv svog vladara. Ako se pak podanici boje vladara, neće se usuditi dizati pobune kada budu nezadovoljni; bitno je, međutim, da ga podanici ujedno i ne mrze. Da bi se to postiglo vladar mora posebno paziti na njihovo privatno vlasništvo i ne oduzimati im ga bez dobrih razloga; to je osnovan način izbjegavanje mržnje.
Kroz cijelog "Vladara" Machiavelli govori o virtu, vrlini koju vladar mora imati da bi dobro vladao. Tvrdi kako vladar treba biti istovremeno i lav i lisica; hrabar i odvažan, a opet lukav i prevrtljiv. Okruži li se dobrim savjetnicima, koji su mudri a opet nisu preambiciozni i ne ugrožavaju njegov položaj, stvori li dobru vojsku i postigne strahopoštovanje svog naroda, vladar je učinio puno da si osigura sigurnu vladavinu i samo ga zla sreća može ugroziti. To je jedno od posljednjih poglavlja u knjizi; autor zastupa neki kompromis između determinizma (sudbine) i slobode volje, te tvrdi (slično Aristotelu) da za dobru vladavinu treba sposoban vladar koji ima sreće u životu.
Djelo završava "pozivom da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog jarma", što je bilo moguće jedino ujedinjenjem svih talijanskih državica; Machiavelli je ulogu vladara koji je sprovesti ujedinjenje namjenio Lorenzu De' Medici, iako to nije potpuno sigurno jer je više nego moguće da mu se na taj način samo želio udvoriti. Kako bilo, Italija je na ujedinjenje čekala više od 450 godina, ali su zato Machiavellijeve savjete poslušali brojni drugi europski vladari.
- 19:39 -
petak, 08.02.2008.
Toma Akvinski
 |
Najznačajniji kršćanski filozof, porijetlom iz plemićke porodice (rođen 1225. godine) koja je posjede imala na jugu Italije, a rodbinske su im veze sezale sve do dinastije Hohenstaufen koja je vladala Svetim Rimskim Carstvom Njemačkog Naroda. NJegov je ujak, Sinibald, bio jedan od najutjecajnijih opata u poznatom benediktinskom samostanu Monte Cassino, a pošto je Toma bio mlađi sin očekivalo se da će preuzeti njegovo mjesto. On, međutim, više simpatija gaji prema dominikancima, što izaziva snažno protivljenje njegove obitelji (za razliku od benediktinaca, dominikanci su bili siromašan, prosjački red bez velikog utjecaja u to vrijeme), no intervencijom pape dozvoljen mu je ulazak u red, te studij filozofije i teologije. Ubrzo je Akvinski postao jedan od najistaknutijih mislioca tog vremena; redovito je propovjedao, pisao razne teološke eseje, a najpoznatije djelo mu je zasigurno "Summa Theologica", knjiga koja je okupila ukupno znanje s područja teologije i postigla toliku važnost da je, na Tridenstkom koncilu, postavljena na povlašteno mjesto zajedno s Biblijom. Odbijao je visoke crkvene položaje koje mu je nudio papa, a u dubokoj starosti je, unatoč slabom zdravstvenom stanju, prihvatio zadatak da pokuša riješiti razlike između katoličke i pravoslavne Crkve. Krenuo je na putovanje na istok, ali zdravlje mu se naglo pogoršalo, te je umro 1274. godine u cistercitskom samostanu. U filozofiji najviše se bavio etikom (i nešto malo epsitemologijom), a najznačajnije je pridonio razvoju teologije, pišući o prirodi Boga, Isusa i Svetog Trojstva, te raspravljajući o cilju ljudskog života.
O Vladavini
U svom djelu "O Vladavini" Akvinski se poziva na stara Aristotelova učenja i tvrdi kako je čovjeku prirodno da živi u društvu (Aristotel - "Zoon politicon"). Život u društvu za čovjeka je zapravo nužan; druge su životinje snažnije, brže i bolje osjetilima prilagođene preživljavanju od nas. Aduti koje ima čovjek su razum i učenje, koje je moguće samo u društvu, tako što se znanja prenose od jedne osobe na drugu (da je svaki čovjek trebao iznova učit da se u vodi može utopit, ne bi daleko stigli, kao ni da je svatko trebao iz početka izumit kotač). Isto tako, društvo je nužno da bi mogli raditi zahtjevnije arhitektonske zahvate, poput irigacionih kanala u Mezopotamiji. Društvo ne može samo sobom upravljati, ne može doći do podjele rada (koja je nužna u svakom većem društvu) bez da netko usklađuje rad pojedinaca; Akvinski vuče analogiju s ljudskim tijelom – da bi uspješno funkcioniralo treba neko ujedinjavajuće sredstvo, ljudski um, koji će upravljati ostalima. Isto tako, ljudsko društvo treba imati neke pojedince koji će njime upravljati – na taj način Akvinski uvodi državu. Svrha države kao organizacije je, prema tome, briga za opće dobro.
Svjetovna je država potrebna kako bi mogli zadovoljiti osnovne fizičke potrebe, te mogli (jednom kad su one zadovoljene, ovo je preuzeto od Augustina) težiti zadovoljenju duhovnih potreba (spoznaji Boga). Dalje se poziva na Platona u upotrebi poznate analogije kormilara i broda; kad bi svi putnici upravljali brodom ne bi nigdje stigli, upravljati treba onaj tko zna. Prema tome, teolozi trebaju voditi Crkvu, a političari, vojskovođe i ekonomisti svjetovnu državu; te dvije vlasti trebaju biti međusobno odvojene (jer svatko treba radit ono što mu najbolje ide), ali crkvena vlast je superiorna te, iako u načelu ne odlučuje u ime svjetovne, ima pravo intervenirat i promjenit neku odluku, ukoliko smatra da je ona štetna po duhovni život građana. Isto tako, ukoliko narod nije zadovoljan upravljanjem svjetovne vlasti on je ima pravo smijeniti, ali Toma Akvinski naglašava da se to treba učiniti bez krvoprolića i na što je moguće mirniji način.
Kroz cijelo izlaganje Akvinskog prisutna je snažna veza politike i etike, te i on, kao i Augustin ranije, podržava religijsku netolernaciju i paternalizam. Poznato je i njegovo riješenje poznate eutifronove dileme; ako je Bog temelj morala, onda on može izokrenuti moralna shvaćanja i učiniti da nešto što je zlo postane dobro, i obrnuto. Dakle, ako je Bog temelj morala bilo bi moguće da ubijstvo, pljačka i budu moralno opravdana djela. Ako pak Bog ne može izokrenuti moralna shvaćanja (i ako je ubojstvo moralno neispravno što da o tome rekao Bog), onda on nije izvor morala, a to bitno oslabljuje njegovu ulogu. Akvinski izbjegava ovaj problem tako što tvrdi da je moral esencija Boga, tj. da on proizlazi iz vječnog Božjeg uma (što god da mu to značilo).
Središnji dio učenja Tome Akvinskog je priča o tri zakona:
1. Vječni zakon predstavlja Božje uređenje svijeta, te određuje logiku i matemtiku, kretenje planeta, fizičke sile, i općenito unosi red u svijet. Ljudima je spoznatljiv samo djelomično, te prema njemu sve ima svoju svrhu (teleologija preuzeta od Aristotela), tj. svaki dio ima svoju ulogu u cjelini.
2. Prirodni zakon (naravni zakon) dio je vječnog zakona i odnosi se samo na čovjeka kojem, za razliku od svih drugih živih bića koja svoju svrhu sljede slijepo, dopušta slobodu volje; čovjek ne treba slušati prirodni zakon ako to ne želi. Priroda nas vodi instinktima (npr. samoodržanje), ali čovjek sam odlučuje kako će živjeti.
3. Ljudski zakon propisuje vladar, a podređen je vječnom i prirodnom zakonu. On zapravo konkretizira prirodni zakon i prilagođuje ga datim situacijama; tako se, recimo, može naizgled činiti da je zabrana jedenja svinjetine (ljudski zakon pristuan kod svih naroda na Bliskom Istoku) sukobljena sam prirodnim zakonom (koji tvrdi kako moramo jesti da bi se održali), međutim kad se uzme u obzir da je svinjetina brzo pokvarljivo meso, a klima u tim krajevima veoma topla, zabrana jedenja svinjetine zapravo je ljudski zakon koji se savršeno uklapa s prirodnim zakonom o samoodržanju.
U modernoj etici i filozofiji politike stavove slične Tomi Akvinskom zastupaju John Finnis, Alan Donegan i Alasdair MacIntyre.
- 22:21 -
Aurelije Augustin
 |
Jedan od najvećih kršćanskih filozofa, u mladosti živio dosta 'nemoralno', proučavao perzijski maniheizam (dualizam, postoje dvije temeljne sile, dobro i zlo), nakon toga skeptik, da bi se na kraju okrenuo kršćanstvu. Rođen 354. godine u sjevernoj Africi (Alžiru), gdje je kasnije i postavljen za biskupa, a službu je obavljao do smrti 430. godine. Što se filozofije tiče, ostao je poznat po svojoj ideji "Sumnjam, dakle jesam" koju je kasnije prihvatio i uobličio Descartres; Augustin je ovako želio pobiti skepticizam (koji je u to vrijeme bio jedna od posljednjih starih filozofskih teorija koje su suprostavljale kršćanstvu), i time postavio temelje srednjevjekovne epsitemologije. U metafizici je poznat po riješavanju problema "Priče o prostoru i vremenu"; mnogi su teolozi razmišljali što je Bog radio prije stvaranje svijeta (i vremena), a Augustin je tome dosjetljivo odgovorio rekavši da je to besmisleno pitanje pošto se ne može pitati što je bilo prije stvaranja vremena; "prije" i "poslije" već pretpostavljaju postojanje vremena (slične ideje kasnije preuzima i Immanuel Knat). Općenito, Augustin je u filozofiji izraženi platonist, za razliku od svog jednako poznatog kolege 8 stoljeća kasnije, koji slijedi tradiciju aristotelizma.
O Državi Božjoj
Augustinovo glavno djelo, "O Državi Božjoj", nastalo je negdje u razdoblju između 410. i 420. godine, dakle u vrijeme kad Rimsko Carstvo prolazi kroz brojne ekonomske i društvene krize (pola stoljeća kasnije doći će do njegova pada), kad se žali za prošlim vremenima i za sadašnju situaciju optužuje kršćanstvo. Argumentirano brani kršćsntvo i pobija politeizam, a stil mu je veoma lako čitljiv i duhovit (ismijava rimske bogove). Među prvim teolozima počinje raznim demagogijama priktivati ili riješavati kontradikcije iz Biblije; primjerice, problem stvaranja svijeta (na jednom mjestu piše da je svijet stvoren u jednom trenu, a na drugom da je stvaranje trajalo 7 dana) riješava čisto platonistički; svijet je kao ideaja u Božjem umu stvoren u jednom trenu, a provođenje te ideje u djelo trajalo je 7 dana. Samo je djelo podijeljeno u 23 knjige, te dok se ranije bave religijskim pitanjima, za filozofiju politike bitne su od 14. do 18. knjige, gdje Augustin razglaba o dvije države, Božjoj i Vražjoj (Država Božja ponekad se još naziva Jeruzalem, a Država Vražja (ili ljudska) Babilon), a u najvažnijoj, 19. knjizi, obrazlaže kršćanski moral.
U njegovo vrijeme, kao i stoljećima ranije, zbog društvene nesigurnosti i općeg kulturnog pada (još od Aleksandra Makedonskog nadalje), filozofija se sve više okreće čovjeku i odustaje o velikih epistemoloških i metafizičkih pitanja; glavno pitanje sada potaje kako čovjek treba živjeti da bi bio sretan (eudajmonizam), tj. što je smisao života. Svjesan toga, Augustin započinje izlažući druge nekršćanske filozofske pozicije, te pružajući kritike na njih. Tri su glavne filozofske pozicije svoje korijene vukle još od stare Grčke, a neke su se proširile u vrijeme Carstva; (1) epikurejci, koji su smatrali da je smisao života užitak, (2) stoici, koji su učili da sreći vodi jedino odricanje od svih dobara i pasivno prihvaćanje sudbine ("Ono do čega mi je stalno nitko mi ne može oduzeti"), te (3) skeptici, koji su smatrali da sve neugodnosti čovjeku dolaze jer tvrdi da nešto zna (i onda mora braniti to svoje vjerovanje), te da je najbolje suzdržavati se od sudova kako bi se živjelo spokojno. Ove tri filozofske pozicije dosta nakon njihova formiranja sistematizira Varon, dovodi ih u međuodnose i na kraju spaja i završava na temeljnim potrebama; čovjek se sastoji od tijela i duše, te se za sreću treba zadovoljiti oboje. Augustin želi pobiti Varona i cijelu starogrčku tradiciju; njegov glavni argument je da nam se sve što imamo može oduzeti i uvijek možemo (iako ne moramo) postati nesretni; epikurejac kojem je oduzeta sva imovina i društveni položaj, te je bačen na mučenje, teško da može biti sretan, a isto, samo u malo radikalnijim oblicima, vrijedi i za stoika (čak će i stoički mudrac teško biti sretan nakon što mu se pobije obitelj, kad izgubi sve časti i posjede, te ga se svakodnevno muči), a skeptici ionako nisu toliko zanimljivi jer su daleko slabija pozicija u odnosu na ove dvije. I tako, dok stoici i epikurejci nude filozofije kako živjeti sretno u ovom životu, kršćanstvo daje naputke kako živjeti ovaj život da bi bili sretni u drugom životu. Prema tome, čovjeku koji živi prema Božjoj volji mogu oduzeti sve u ovom životu, ali mu je vječna sreća u zagrobnom životu zagarantirana. Jasno je sad zašto je krišanstvo, u tako teškoj društvenoj situaciji, tako lako prihvaćano. Od Varona Aurelije prihvaća podjelu na potrebe duše i tijela, te ističe kako je za zadovoljenje viših, duševnih potreba nužno da su zadovoljene one niže, tjelesne. Tako, recimo, gladan, promrzao ili napaljen čovjek ne može ni razmišljati o zadovoljenju viših potreba dok ne zadovolji ove niže.
Prema Augustinu, dakle, kršćanin ne smije poštivati državu koja ga sprečava da vjeruje ili ne bilo koji način ometa njegovu vjeru u Boga. Tako je očito bilo i u prošlosti; nameće se pitanje zašto su se u Rimu kršćani toliko proganjali (pustimo sad priče o požaru) kad je u Carstvu vladala vjerska tolerancija. Stvar je u tome da je Rim dopuštao sve strane Bogove, ali je tražio da se među njih unesu neke novine; recimo, carevi su željeli da ih se smatra bogovima. Jasno je da su to svi politeistički sustavi mogli prihvatit, ali kršćani, kao monoteisti i uz zapovjed "Ne imaj drugih bogova uz mene", suprostavljali su se božanskom autoritetu cara to je glavni razlog njihovih progona. Augustin tvrdi da se ne treba poštivati ni državu koja tolerira tvoju religiju kao i sve druge; on je izraženi paternalist i vjeruje da se, za dobro svakog pojedinca, treba nametnuti kršćanstvo (jer samo kršćani mogu u Kraljevstvo Nebesko) i zabraniti i progoniti druge religije. Drugim riječima, ako drugima želiš dobro natjerat ćeš ih, makar silom, da postanu kršćani jer je to jedini način da budu sretni u zagrobnom životu. Država, dakle, treba provoditi vjersku netoleranciju prema svim drugim religijama kako bi brinula za dobro naroda. Inače sam pojam "Država Božja" za Augustina predstavlja zajednicu živih i mrtvih (i nerođenih) ljudi koji slijede Božju volju (jasno da ima tako nejasne ideje kad je platonist). Pošto je Crkva najbliža Bogu i najbolje zna kako se treba živjeti, treba biti nadređena državi u svim pitanjima. Crkva zna kako se treba živjeti, a sve ostalo je "život po puti" i vodi u vječni pakao (bitno je naglasiti da "život po puti" nije za Augustina isto što i "život po tijelu" – naime, pošto je Bog stvorio tijelo ono ne može biti samo po sebi loše, ono je postalo loše zbog grijeha na kojeg ljudi slobodnom voljom pristaju).
Jedan od najpoznatijih Augustnovih argumenata izgleda otprilike ovako:
P1. Pravedno je svakome dati njegovo.
P2. Bog je stvorio čovjeka.
________________________________________________________________
K: Čovjek, pošto je od Boga, treba živjeti kako Bog želi ako želi biti pravedan.
- 22:11 -
srijeda, 06.02.2008.
Benjamin Constant
 |
Od sedam autora koje sam naveo u predgovoru čini se da je Constant najslabije poznat, ne bi me iznenadilo da neki sada prvi put čuju za njega; pogrešno bi bilo iz toga zaključiti da je najmanje važan, jer čini se da današnje političko uređenje najviše nalikuje onom što je on zastupao. Međutim, moguće da je upravo zbog stavova koje danas i ne smatramo toliko radikalnima njegova popularnost manja od one ostalih; Aurelije Augustin i Thomas Hobbes branili su (gledano iz današnje perspektive) ekstramna stajališta – teokratsku državu, odnosno apsolutnu monarhiju – dok poprilično prihvatljivi stavovi Constanta ne privlače previše pozornosti. Rođen u Švicarskoj 1767. godine, u dobrostojećoj hugenotskoj obitelji koja je dosta ulagala u njegovo obrazovanje, Constanta su podučavali privatni profesori, a kasnije je studirao u Njemačkoj i Škotskoj. Aktivno je sudjelovao u političkom životu Francuske, posebice u drugoj fazi revolucije i nakon Napoleona, te je bio zastupnik u parlamentu i predvodnik francuskih lijevo orijentiranih liberala. Poznat je i kao dobar govornik, što potvrđuju i njegova djela koja su, nerijetko, pisana u obliku govora i počinju sa "Gospodo!" ili nekom drugom formom obraćanja. Poznato je da je bio u veoma dobrim i intimnim odnosima sa Madame de Staël, spisateljicom i jednom od najznačajnijih žena dog doba. Pred kraj života (umro je 1830. godine), inspiriran djelima Immanuela Kanta, sve više piše o religiji (djelo od pet knjiga, "De la religion") i etici.
O slobodi u antičko i moderno doba
Za razliku od dosadašnje literature, ovo nije veliko djelo koje u sebi sadrži čitavu filozofiju politike (a nerijetko i etiku i druge discipline), poput knjiga Hobbesa, Lockea, Rousseaua ili, da ni ne spominjem, Augustina i Tome Akvinskog. Jednostavno pisani esej jedva nešto dulji do 20 stranica nije stvoren da od temelja izloži neku novu teoriju, već kao praktična i dobro usmjerena kritika. Da bi se uopće moglo pisati o ovom (da bi kritika dobila smisao) treba se pojasniti stajalište koje Constant zastupa; esej je pisan nakon Francuske revolucije kao odgovor velikim ličnostima prosvjetiteljstva (misli se prvenstveno na Rousseaua) i republikanizmu koji su zastupali. Da podsjetim, Rousseau između ostalog tvrdi da suverena (ovdje on misli na narod, ne na nekog pojedinačnog vladar kako bi to interpretirao Hobbes) nitko ne može i ne smije kontrolirati i ograničavati, nema toga što bi moglo nametnuti zakone suverenu (ovdje misli direktno da nikakav ustav ne bi trebao ograničavati većinu), te prema tome nema tih prava pojedinca koje narod ne bi smio prekršiti. Da bi bio slobodan, narod mora imati pravo da učini sve, a pojedinac se odriče svoje slobode kako bi je, kroz pravo sudjelovanja u odlučivanju, dobio natrag i postao vladar sam sebi. Politički mislioci prosvjetiteljstva kao svoj su ideal uzimali slobodu u antičko doba, smatrajući da je grčki polis bio savršeno uređena zajednica slobodnih pojedinaca. Isto tako, uzor im je bila antička demokracija (danas tome približno odgovara participativna teorija demokracije) u kojoj su svi članovi društva aktivno sudjelovali u politici i odlučivali o važnim pitanjima; smatrali su da je to ispravan oblik demokracije i protivili se zastupničkom sustavu (u kojem o važnim političkim pitanjima ne odlučuje direktno narod, već njegovi predstavnici). Constant je zastupnik parlamentarizma i posredničke demokracije; za razliku od mislioca prosvjetiteljstva smatra da demokracija u kojoj bi svi direktno sudjelovali u vlasti jednostavno nije moguća u moderno doba, te linija dokazivanja u njegovu eseju ide od ukazivanja na bitne razlike između antičkog i modernog društva, na zaključak da antički oblik demokracije, zbog razloga koje ću detaljnije obrazložiti kasnije, ne može funkcionirati u modernom društvu.
Constant svoje izlaganje započinje upućivanjem na bitnu razliku između antičkog i modernog poimanja slobode, koju, čini se, prosvjetitelji nisu zamjećivali; danas čovjek, kad kaže da je slobodan, prvenstveno misli da ima "pravo da bude podložan samo zakonima, da ne smije biti uhićen, ni zatvoren, ni osuđen na smrt niti na bilo koji drugi način zlostavljan samovoljam jednog ili nekolicine pojedinaca, te pravo da izrekne svoje mišljenje, da odabere posao kojim će se baviti i da ga obavlja, da raspolaže svojom imovinom, pa i da je potrati, da dolazi i odlazi bez posebnog odobrenja i ne polažući račune o svojim pobudama ili postupcima...". Međutim, u antičko je doba sloboda imala posve drugačije značenje; da pitamo Atenjanina ili Spartanca, rekli bi nam da se sloboda sastoji u tome da "svi članovi skupno, ali izravno obnašaju glavninu onog što čini suverenost cjelokupne zajednice, primjerice, da na saborima javno odlučuju o ratu i miru, o sklapanju ugovora o savezništu s inozemstvom, da izglasavaju zakone i donose presude, da provjeravaju račune, postupke i rad činovnika uprave, [...], da pokreću protiv njih tužbe, donose presude ili ih oslobađaju krivnje". Između ostalog, u antičkom shvaćanju slobode pretpostavlja se i potpuna podložnost pojedinca vlasti cjeline. Moderna je filozofija te slobode počela razlikovati kao pozitivne (kojima odgovara antička) i negativne (kojoj odgovara današnja). Samo ukratko, pozitivne slobode možemo zvati "slobode da" (da sudjeloujemo u vlasti, da nagledamo upravu) i "slobode od" (od cenzure, državnog ugnjatavanja...).
Antički su narodi njegovali pozitivne slobode, dok su negativne zanemarivali. U moderno je vrijeme obrnuto; čovjeku je danas najvažnije da se ne dira u njegov privatni život, a nije ga previše briga za međunarodnu politiku i slično. Constant tvrdi da za to postoje dosta čvrsti razlozi i da, zbog velikih razlika između ta dva društva, nije moguće antički oblik slobode postaviti u modernom društvu. Tri su glavna razloga:
(1) U usporedbi s današnjim državama antički su polisi bili više nego sićušni; Engleska danas (a i u Constantovo vrijeme) ima daleko više stanovnika nego što je bilo Grka u svim polisima zajedno. Atena, iako jedan od najvećih polisa, ipak nije bila toliko velika da okupljanje svih građana s pravom glasa (da podsjetim, tu nisu spadale žene, robovi, djeca i doseljenici) bude nemoguće; na agori se moglo okupiti i više tisuća Atenjana i vijećati tako da se čuje i do izražaja dođe svačije mišljenje. Jasno je da se svi Englezi ne mogu tako okupiti, što zbog neusporedivo većeg teritorije države (neki bi trebali putovati iz Škotske do Londona, dok je Atena bila grad-država), što zbog nemogućnosti da se toliki broj ljudi smjesti na nekom prikladnom prostoru.
(2) Velik broj malih državica na području Grčke dovodio je do stalnih sukoba i ratova; čak i one koje su željele mir nisu mogle tek tako položiti oružje, jer bi time samo postale laki plijen drugima. Rat je, kako kaže Constant, bio "najpostojaniji interes i gotovo uobičajeno zanimanje slobodnih država antičkog doba"; sukladno tome, svaki je polis imao veći broj robova, ratnih zarobljenika. Zašto je to važno? Ti su robovi obavljali najteže fizičke poslove i bili osnova gospodarstva, tako da za dobrostojećeg Grka nije bio neki problem da čitav dan provede na agori raspravljajući; sve njegove poslove obavljali su robovi ili sluge koji nisu imali pravo glasa. Danas je nezamislivo da svi ljudi, kako to zahtjeva participativna demokracije, aktivno sudjeluju u vlasti jer nema robova koji bi radili za nas.
(3) U vrijeme antičke Grčke trgovina je bila dosta slabo razvijena (Atena je pažnje vrijedan izuzetak); nepoznavanje kompasa predstavljalo je veliki problem što se prometa tiče, tako da su brodovi uvijek plovili ne ispuštajući obalu iz vida. Uz to, rat se činio kao daleko unosnija praksa od trgovine; ona je svoj procvat doživjela tek u moderno vrijeme. "Trgovina je tad bila sretna slučajnost. Danas je ona redovno stanje, jedini cilj, sveopća težnja, istinski život nacija. Nacije žele mir, a s time i blagostanje, a kao izvor blagostanja, proizvodnju dobara...". Međutim, za razliku od rata koji je povremeni, sezonski ‘posao’, trgovina zahtjeva stalni rad i pažnju; netko tko se ozbiljno želi baviti trgovinom ne može cijele dane gubiti raspravljajući u narodnoj skupštini. Uz to, trgovina i bogaćenje stvaraju posebnu ljubav prema samostalnosti pojedinca, te on sve više pazi na vlastita prava i želi da se osigura od samovolje većine.
Ovo su ujedno i tri razlike koje pokazuju potpuno drugačije društveno-ekonomsko stanje u antičkim polisima i današnjim državama; one (tri razlike) ističu zašto je antički oblik slobode bio moguć u tom društvu, a ne bi bio u današnjem. Još jedna bitna stvar je i vrijednost samog pojedinca; u antičkim je polisima, pogotovo onim manjima, svaki glas značio mnogo, dok se u današnjim državama jedan glas izgubi u milijunima drugih. Ljudi su u antici vjerovali da su važni i da imaju stvarnu moć da odlučuju, dok danas njihova volja ne ostavlja nikakvog traga na cjelini pa im se čini da njihov glas uopće nije važan. Prema tome, zaključuje Constant, nije ni čudo da se moderni čovjek okrenuo negativnim slobodama i zaštiti svojih privatnih prava, kad u javnom životu ima tako mali utjecaj. "Iz toga slijeda da daleko više nego antički čovjek trebamo njegovati našu pojedinačnu neovisnost. Naime, kad su svoju pojedinačnu neovisnost žrtvovali političkim pravima, antički su narodni žrtvovali manje nego što su dobivali, dok bismo mi, prinoseći istu žrtvu, davali više, a dobili znatno manje".
Ostatak eseja nije toliko važan i predstavlja napad Constanta na republikance, prvenstveno na opata de Mablya (iako neizravno i na J.J.Rousseaua), koji tvrde kako se trebamo odreći svih osobnih sloboda i podrediti se državi i volji većine, te aktivno sudjelovati u političkom životu. Constant je, kako je to opisano gore, pokazao zašto se ne bi trebali odreći osobnih sloboda, a isto tako i zašto aktivno sudjelovanje svih ljudi u političkom životu naprosto nije moguće. Uz gore navedene razloge kako nije moguće okupiti toliki broj ljudi na jednom mjestu, čini se da većinu ljudi ni ne zanimaju takvi problemi i da se slobodnijima osjećaju kad nemaju stalno nekakve obaveze prema zajednici, da odlučuju o manje važnim zakonima i sudjeluju na suđenjima. Zato Constant zastupa predstavnički sustav; pošto svi ljudi ne mogu izravno sudjelovati u vlasti, na izborima biraju predstavnike za parlament koji odlučuju u njihovo ime. Ti predstavnici su profesionalni političari kojima je to posao, tako da mogu na rasprave odvojiti veći dio dana, te su za to plaćeni; uz to, pošto im je to posao pretpostavlja se da su vješti diplomati i da se općenito u politici snalaze bolje od prosječnih ljudi.
Constant esej završava umjereno, upozoravajući na probleme i opasnosti ove dvije vrste sloboda; u antičko vrijeme postojala je opasnost da se po preniskoj cijeni prodaju prava i slobode pojedinca, a u moderno vrijeme prijeti mogućnost da ljudi, zatvoreni u svojoj maloj čahuri osobnih prava, postanu politički pasivni i odreknu se prava na udio u političkoj vlasti.
- 01:01 -
