nedjelja, 02.12.2007.

Parlamentarni izbori 2

Izbori su završili kako su završili, ne mogu reć da sam očekivao ovakve razultate ali dobro, nije mi ni cilj pisati o tome; radije ću se posvetiti nekim drugim pitanjima koja se u kontekstu novonastale situacije drže manje važnima, ali prije samih izbora bila su jedan od glavnih predmeta sukobljavanja HDZ-a i SDP-a.


Već je dulje vrijeme bilo poznato kako je prema izbornom zakonu dijaspora formirana kao 11. izborna jedinica, samo što je broj zastupnika koji iz nje odlaze u Hrvatski Sabor nedefiniran i ovisi o odazivu birača (nije fiksnih 14 kao u ostalim izbornim jedinicama), te je bilo realno očekivati do 6 zastupnika. Pitanja prava dijaspore za sudjelovanje na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj bilo je iznimno aktualno pred same izbore, kad se očekivao da će SDP i HDZ imati podjednak broj zastupika i da će glasovi dijaspore eventualno odlučivati. Iako izbori nisu prošli kako nas je većina očekivala, problem i dalje postoji; da nema zastupnika iz dijaspore Milanović bi, zajedno s HNS-om i IDS-om, imao zamjetno više zastupnika od svog glavnog suparnika. Prema tome, na početku ću odbaciti sve prigovore koje bi imali formu "Ma to je samo 5-6 mandata, nije to ni toliko važno...". S obzirom na aktualnu situaciju svaki je glas važan i može bit presudan, ali čak i da nije tako i da jedna strana ima jasnu i nedostižnu prednost, ovo bi se trebalo razmotriti kako bi imali pravedan i demokratski sustav.


Neću ovaj post formirati kao nakav opći osvrt na ovaj problem, pa zastupati teze "za" i "protiv"; izložit ću i jedne i druge, međutim, smatram da, kada malo bolje sagledamo situaciju, većina teza koje opravdavaju prvao glasovanje dijaspore otpadaju kao neutemeljene. Isto tako, one koje se tome protive daleko su snažnije nego što bit to na prvi pogled mogli mislit; malo me čudi da nitko nije u medijima jasno raspravio ovaj problem... I dalje mi se čini da se ljudi ovdje postavljaju brzinski i instinktivno, što je kod ovako kompleksnog pitanja pogrešno i potencijalno opasno; trebalo se zato izložiti argumente i pojasniti stvar, ali jednima to nije išlo u korist a drugi to očito nisu znali obaviti kako treba.
Oni koji smatraju da dijaspora treba imati pravo da glasuje za Hrvatski Sabor najčešće će izložiti argumente ovog tipa: (1) Ljudi koji žive u dijaspori su Hrvati kao i mi, (2) Ljudi iz dijaspore su nam novčano pomagali u ratu za neovisnost, neki su čak i dolazili ovdje riskirajući vlastiti život za našu slobodu. Ove stvari pogotovo vrijede za Hrvate u Bosni i Hercegovini, oko kojih se vode još žešće rasprave i čini se da ima ljudi koji su spremni oduzeti pravo glasa iseljenicima u Njemačkoj, ali smatraju da oni iz susjedne nam BiH trebaju imati to pravo, najviše jer su djelili istu sudbinu kao i mi i jer su nam gospodarski do velike važnosti. Međutim, ja uopće neću ulaziti u ovo; ako se netko želi baviti argumentacijom ovog tipa slobodno, za mene to trenutno nije bitno pošto smatram da niti jedni niti drugi ne bi trebali imati pravo glasa za Hrvatski Sabor. Da se vratim, argumente desnice neću posebno razrađivati (najviše jer ih smatram toliko nekvalitetnima da se tu nema puno pričati, to su više psihološki nego filozofski argumenti), samo ću kasnije spomenuti njihove glavne slabosti i kritike koje im se upućuju. Prvi argument desnice, onaj kako bi svi Hrvati trebali imat pravo glasa, bit će pobijen trećim argumentom ljevice, a drugi argument desnice će kritika drugog argumnta ljevice dovesti do apsurda.

Zašto Hrvati iz dijaspore ne bi trebali imati pravo glasa na parlamentarnim izborima? Tri su glavna argumenta: (1) Hrvati koji žive u inozemstvu ne znaju koji su problemi u Hrvatskoj, te koja riješenje na njih nude stranke koje se natječu na izborima, (2) Hrvati koji žive u inozemstvu plaćaju porez državi u kojoj već da žive, a ne Republici Hrvatskoj i (3) željeli to priznati ili ne, Hrvati koji žive u inozemstvu čini, barem što se se konteksta izbora tiče, neku drugu zajednicu koja nema pravo utjecati na našu. SDP je, iako dosta nejasno, iznio prva dva argumenta, ali pokazat ću da su oni zapravo nedovoljni da pokažu kako netko iz dijaspore ne bi trebao imati pravo glasa – to su više psihološki nego filozofski argumenti, slično kao oni HDZ-a ranije. Treći argument, koji se do sada baš i nije iznosio previše u javnosti, zapravo je ključan za ovu raspravu i donosi prevagu u korist ljevice. Ali polako, idemo redom:



(1) Prvi argument veoma je jasan i najbolje ga se može prikazati nekim primjerom; na dan izbora na Dnevniku je prikazan interview s nekim likom u Čileu, imao je oko 20-25 godina, ne priča hrvatski ali je ponosno na španjolskom rekao kako je ponosan što je izašao na izbore, jer je tako odgojen.. Dobro, neću ulazit sad u analizu tog odgoja prema kojem ga se učilo da glasuje za vlast u Hrvatskoj ali ga se nije uspjelo naučit hrvatski, postavit ću jedno drugo pitanje: ako izbori postoje da bi se izabrala ona skupina ljudi za koju se vjeruje da će državu najbolje voditi u narednim godinama i riješiti najviše problema koji zajednicu muče, možemo li stvarno dati tom liku pravo glasa? Što on zna o problemima koji muče Hrvatsku, o trenutnoj društveno-financijskoj situaciji, o političkoj sceni uopće? Ma lik nema pojma, ne želim pretjerivat ali čini mi se kao da ne bi znao ni Hrvatsku pokazat na karti, a za vanjski dug ne bi znao dal' se izražava u tisućama, milijunima ili milijardama. Pošto on jednostavno ne zna, zašto da mu damo pravo da odlučuje? Da sam ja hrvatski emigrant koji živi 20 godina u Čileu, i da imam pravo glasa, prvi ne bi izašao na izbore, zato jer ne bi osjećao da ja tu imam što raditi... Isto tako, da sam u grupi studenata matematike i da mi netko da pravo da riješim neki zadatak, odbio bi zato jer ja nisam stručan u tom pitanju... Ako 20 godina nisam živio u domovini, kako ja mogu znat koji su njezini problemi, opcije koje se nude, kako cijela stvar izgleda... A izbori su upravo to, traži se riješenje na probleme... Kako netko neupućen (čast izuzecima, protiv njih ovaj prigovor ne uspjeva, ali stvarno čovjek treba bit jako dobro upućen) može uopće riješavati probleme Hrvatske kad ih nije ni svjestan?
Ili, sad mi je palo na pamet, da ja iz nekog razloga imam pravo da glasam na lokalnim izborima za vlast u Splitu... Pa bio sam 5 puta u životu u Splitu, znam kamo su Duje, Marmontova, Mc'Donalds, Sustipan i hotel u kojem sam bio, nemam pojma ni kamo kanalizacija ne radi, ni kamo fali površina za djecu, ni kamo nastaju prometne gužve... I zašto da glasam kad ja jednostavno NE ZNAM... Isto je tako i ovdje; zašto da netko tko 20 godina nije bio u Hrvatskoj glasa, kad ni on nije stručan, nije upoznat sa situacijom kakva je sada...

Međutim, ovaj argument, iako se čini dosta snažan, to zapravo nije; ako ćemo liku iz Čilea oduzeti pravo glasa zato jer je neupućen, onda ga moramo oduzeti i svima koji su neupućeni, bili oni u Hrvatskoj ili ne. Još i danas dosta je velik broj ljudi, pogotovo u gospodarski zaostalijim djelovima, koji su zapravo poprilično neupućeni u stanje u Hrvatskoj. Čovjek od 80 godina koji živi negdje u zabiti Dalmatinske zagore teško da može objektivno sagledati situaciju na političkoj sceni; za njega će SDP biti komunisti, ljudi iz HDZ-a će imati aureole iznad glave, i dalje da ne pričam... Ali nije tako samo u tom smjeru, ima i obrnutih primjera...
Kako bilo, sigurno je da u Hrvatskoj postoji izvjestan broj ljudi koji jednako tako nisu upućeni u stanje u Hrvatskoj; možda su upućeni u stanje u svojoj lokalnoj zajednici, ali ovo su državni, a ne lokalni izbori. Hoćemo li onda, ako želimo biti doslijedni, i njima oduzeti pravo glasa? A što je sa nekim iseljnikom u Njemačkoj koji tamo na fakultetu predaje kulturologiju i svaki dan priča o Hrvatskoj, zna kakva je situacija bolje od 90% ljudi iz domovine? On bi, prema tome, trebao imati pravo glasa... Ali kako ćemo sad odrediti tko bi ga trebao imati, a tko ne? Pa nećemo valjda sastaviti test s pitanjima pa tko zadovolji na ispitu može pristupiti izborima... Zato mislim da ovaj argument, iako ima određenu snagu i moglo bi ga se čak i primjeniti u političkom kontekstu, nema dovoljno veliku filozofsku vrijednost.



(2) SDP je možda najviše inzistirao na drugom argumentu; zašto bi netko tko ne plaća porez u Hrvatsko imao pravo glasa? Ima argument neke snage; čini se stvarno glupim da mi dajemo lovu u državni proračun a onda netko drugi odlučuje što će se s njom raditi. Onaj tko ne sudjeluje u plaćanju poreza nema onda pravo na raspolaganje novcem sakuljenim od poreza – iako je ovo iznošeno kao zasebni argument, vidjet ćemo da je cijela ova ideja samo manji dio trećeg argumenta. Pošto Hrvati iz dijaspore ne plaćaju porez Hrvatskoj već državi u kojoj žive, oni mogu i moraju imati pravo raspolagati (kao dio izbornog tijela) proračunom države čiji su državljani, a nemaju se što miješati u hrvatski proračun. Pošto nije moguće biti državljanin, recimo, Njemačke, a plaćat porez Hrvatskoj (zapravo, moguće je, ali onda bi trebali plaćati dupli porez, a ne znam tko bi to želio), čini se da ovaj argument uspjeva pokazati da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa.

Kritiku će uputiti desničari, a biti je u stilu njihovog drugog argumenta; a što je s Hrvatima koji su donirali velike količine novca našoj državi? Da naglasimo, to nije plaćeni porez, iako se ponekad radilo i o većim iznosima, već dobrovoljni prilozi iz čisto plemenitih pobuda. Ne bi li onda i oni trebali imati pravo glasa, te odlučivati kao i mi? Ili eventualno, neka netko i prihvati plaćati porez Hrvatskoj iako živi negdje vani – što onda s njim? Po meni ovakve situacije izgledaju malo smiješne; naime, na kraju ispada da jedan iseljenik, koji ima veliku plaću i može plaćati porez i za Hrvatsku, ima pravo glasa, a drugi, koji radi kao najamni radnik i jedva preživljava, nema novca da plaća i taj porez, i prema tome nema pravo glasa. Imovinski cenzus je već davno ukinut i stvarno se čini nepravednim da jedan tako može glasovati, a drugi ne. Štoviše, ako ćemo gledati samo na proračun, onda bi netko tko je platio duplo više poreza trebao imati i duplo vredniji glas...

Ovo je neka vrsta odgovora na drugi argument desnice; to što su neki slali novac u domovinu kad nam je bio napotrebniji nije razlog da im na osnovu toga damo pravo glasa. To je i više nego pohvalno i ne smije se zaboravit, slažem se da im se taj novac treba vratit, omogucit im neke beneficije, možda da imaju popust na ljetovanjima u Hrvatskoj, kupovinu nekretnina, posebne počasti tako dalje... Ali dat im pravo glasa? Opet imamo sličnu situaciju; argument može proć neku grubu političku analizu, ali filozofski gledano ovaj argument nema potrebnu snagu da pokaže kako Hrvati iz dijaspore ne bi trebali imat pravo glasa.



(3) Definitivno najsnažniji argument ljevice, a ujedno i protuargument na prvi argument desnice, kreće od jednostavne analize demokracije. To je uređenje političke vlastu u kojem narod vlada samim sobom; njime ne vlada jedna osoba ili manji broj osoba. Jasno, imamo vladu, ali ona je izborna i možemo reći da ju je izabrao i postavio upravo sam narod. Međutim, demokracija postoji ako i samo ako svi imaju jednaka prava; ne smije biti povlaštenih i onih čiji glas vrijedi više, i odredbe koje se odnose na jedne trebaju se ravnopravno odnositi na sve. Postoje neke privatne slobode oko kojih većina ne može odlučivati; međutim, oko stvari oko kojih može odlučivati mora se odnositi jednako prema svima. Ako neki Hrvat iz Austrije želi glasovat za vlast u Hrvatskoj, onda bi se ti zakoni (koje naš Sabor donese) trebali odnosit i na njega (ukoliko ne, onda nemamo recipročnosti, te on ima pravo izglasat zakon koji se neće na njega odnosit, što više nije demokracija). Međutim, kamo bi nas to dovelo? Ako bi se ti zakoni odnosili na njega, onda se na njega očito ne bi odnosili austrijski zakoni (iako on živi u Austriji). Mislim da je već jasno kamo ovo vodi – u oblik multikulturizma kojeg se i ja bojim (iako sam poprilično tolerantan). Arap onda ima pravo na tlu Njemačke držat se svojih, arapskih zakona, Englez ima pravo vozit lijevom stranom ceste jer je tako zakon u Engleskoj...
Evo primjer, nije realan ali može proć kao misaoni eksperiment... Svi iz Austrije se danas presele u Hrvatsku, a svi iz Hrvatske otiđu u Austriju. I tako fino žive odvojeno 50 godina... I sad, zar ovi iz Austrije (koji trenutno žive u Hrvatskoj) imaju pravo glasat koji će se zakoni odnosit na ove koji sad (nakon 50 godina) žive u Austriji (a to su oni koji su nekad bili u Hrvatskoj i njihovi potomci). Pa jasno da nemaju...

Pravo izlaska na izbore trebaju imati svi unutar jedne zajednice, i nitko izvan nje. Svatko tko živi na području neke države, radi u njoj, plaća uredno porez i koristi se njezinim institucijama (zdravstvo, školstvo...) kroz dulji vremenski period ima pravo birati vlast u toj državi. Zašto? Zato jer, kad ne bi imao to pravo, on ne bi uopće bio slobodan. Svatko tko ne živi na tom području, ne radi u toj državi, ne plaća porez, ne koristi institucije kroz dulji vremenski period nema to pravo, već isto pravo dobiva u državi gdje trenutno prebiva.

Ovi iz dijaspore pripadaju hrvatskom narodu, slažem se, ali na ulazu u Sabor na Markovu trgu ne piše "Sabor Hrvatskog naroda" nego "Sabor Republike Hrvatske"... Dakle, to nije "Sabor Hrvata" nego "Sabor državljana RH"... Da postoji narodni, a ne državni Sabor, trebali bi imat izolacionizam radikalniji od bilo kojeg do sad... Zato i postoje države; one svoje zakone prilagođavaju većini koja u njoj živi, i oni koji u tu državu dolaze izvana trebaju ih se držat dok su u toj državi, te nemaju pravo da na njih utječu (pošto nisu državljani te države).

Ovaj zadnji argument dovoljno je jak da pokaže kako Hrvati iz dijaspore ne bi trebali imat pravo glasa u izborima za Sabor. Nije ga jasno izložiti ali jasno je kako je konstruiran; Republika Hrvatska, zajedno sa svojim državljanima, čini jednu zajednicu (u kojoj su Hrvati, Srbi, Slovenci, Talijani i tako dalje) i nitko van te zajednice, bez obzira na narodnost, nema i ne smije imati pravo odlučivati o njoj. Da naglasim, nije da želim negirati ili na bilo koji način umanjiti vrijednost hrvatskog naroda kao drugog oblika zajednice, međutim u ovom kontekstu narodnost je irelevantna.



- 11:47 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

-> Filozofska pitanja
-> Moja svakodnevnica
-> Stvaralaštvo

Filozofija

-> Sadržaj

Stvaralaštvo

1. Pripovjesti
-> Tužna Vrba
-> Arien Goldshine
-> Solemniss
-> Lik
-> Potočić


2. Pjesme
-> In Future Belive...
-> Vječnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se