ponedjeljak, 10.09.2007.
Dubrovnik
Bio sam pred kojih tjedan – dva na par dana u Dubrovniku na dvodnevnom poprilično zanimljivom i lagano iscrpljujućem (nisam spavao preko 60 sati) izletu; neću sad upilavati s detaljima što sam radio u koju minutu, niti duljiti s opisima grada (možda o tome drugom prilikom, za sada će dosta biti fotografije), pošto sumnjam da bi ovo prvo ikog zanimalo, te da bi se ovo drugo ikom dalo čitat, ali da ne ispadne da sam samo napisao jednu rečenicu i stavio nekoliko slika ipak ću prepričat par zanimljivih situacija i ukratko reći kako je bilo. Prvo, zašto sam uopće išao; više je razloga, među najvažnije bi se moglo uvrstiti da vidim koncert Putokaza koje i inače rijetko kad propuštam, da malo razgledam staru jezgru grada o kojem slušam već par godina na predavanjima iz različitih kolegija, te da na povratku malo obiđem Split i nađem se s nekim ljudima koje ondje poznajem.
Idem sad polako kronološkim redom; pošto je koncert bio predviđen tek za 21h, a ja sam u Dubrovnik stigao u prijepodnevnim satima, odlučio sam prvo malo razgledat grad i nekako utrošit par sati na što pametniji način. Već na samom ulazu u grad dalo se naslutit što će bit glavna prepreka ugodnom razgledavanju – rijeke turista koje su se slijevale kroz gradska vrata tako da se jedva moglo ući, a ono što vas dočeka kad se naposlijetku nekako progurate kroz gomilu koja izlazi ubije vam svaku želju za razgledavanjem; ulice preplavljene ljudima, cijeli grad mora da iz zraka izgleda kao golemi mravinjak kojeg je netko oštetio pa sad svi mravi neku jure u potpunom kaosu koji samo njima ima smisla. Ne znam, jednostavno se ne može osjetiti ništa od onog povijesnog Dubrovnika, više vas asocira na prometnu ulicu u nekoj zapadnoj metropoli nego na Stradun.
Jasno, ne bi se uopće isplatilo ulaziti u grad ako se ne želi razgledati i gradske zidine po kojima je Dubrovnik toliko poznat. Međutim, tu vas dočeka neugodno iznenađenje; ulaz na gradske zidine naplaćuje se 50 kn po osobi. OK, možda bi se trebao naplaćivat da bi se pokrili troškovi održavanja, ali 50 kn, to nije normalno! Za sat šetnje po suncu?? Naravno da se isplati dat 50 kn, same zidine su veličanstvene, ali to nije u redu, da se naplaćuje 20 kn mogli bi se pokriti svi troškovi i dobro zaraditi, a barem se turisti ne bi tako izrabljivali. Kako bilo, ja sam uspio kao student povijesti uć za samo 20 kn... Prvo što osjetite kad se popnete na zidine nije nekakav dašak prošlosti i davno minulih vremena, već neopisiva vrućina pošto su zidine direktno izložene suncu (nema nigdje hlada), a dok ste se kretali ulicama bili ste uglavnom zaštićeni okolnim zgradama. Međutim, kad dođete sebi polako počinjete shvaćati kamo se nalazite i koliko to sve skupa dobro izgleda. Da se ne mučim opisujući, evo slika:
 |
|  | |||||
 |  |  |
Kad sam krenuo na put razmišljao sam si dal' da uzmem majicu dugih rukava; u ovim mi je trenucima bilo iznimno žao što nisam uzeo kapu i sunčane naočale, jer ophodati cijeli grad po užarenom kamenu i nemilostivom suncu nije baš najugodnije. Izbjegavao sam kupovati bilo što u centru grada ili na zidinama, cijene su astronomske i čovjek stvarno treba biti glup da ondje išta kupi. Jasno, proporcionalno s rastom udaljenosti smanjuju se cijene, osim par izuzetaka, mjesta s kojih se pruža lijep pogled na grad ili zidine, a koja nisu smještena u samom centru.
Pogledavši sve što sam stigao, a i već lagano umoran od neprekidnog hodanja i prženja na ljetnom suncu, odlučio sam potražit hotel Komas kamo je tu večer bio zakazan koncert Putokaza. Jasno, to nije bila nimalo laka stvar; hoteli su razbacani po uvalama oko samog grada, ja sam divnim čudom pogodio smjer ali sam unatoč tome propješačio par kilometara. Dosta dobar hotel, smješten u uvali Lapad, lijepe plaže i šetališta, ljetna terasa, sve kako treba. E da, jedna od stvari koje su me poprilično iznenadile kad sam prošao Split, bila je vegetacija u tim najjužnijim krajevima; čovjek bi očekivao nešto karakteristično za onaj tip mediteranske klime kakva je ovdje u Rijeci, dakle makiju (borve, lovor, hrast crnika, crni grab i slično), a područje oko Dubrovnika više liči na goli kamenjar koji tu i tamo ukrašava koji mali busen trave. Posljedice požara još se uvijek jasno vide, možda najbolje sam samih zidina...
Sam koncert je bio savršen, izvedba vrhunska, jedino su me živcirala djeca koja su dolazila na pozornicu i onda "plesala" i dokazivala svoju retardiranost. Ne može se, jasno, okrivit djecu, ali ne mogu razumjet roditelje koji su im dozvolili takvo ponašanje ignorirajući poglede upućene iz publike kojoj su ova djeca očito smetala. Čini mi se da su bili iz okolice, tj. da nisu bili turisti, vjerojatno iz nekog okolnog naselja jer stvarno ne znam kolike seljačine (ovo je u pogrdnom smislu, da ne bude zabune) trebaju bit da djeci dozvole takvo ponašanje.
Kako bilo, koncert je savršeno protekao, Putokazi su nagrađeni impresivnim aplauzom, ja sam oko sata pričao s Vilom na terasi i onda krenuo prema autobusnom kolodvoru.
|  |
| |||||||
 |  |  |
Zbog događanja na kolodvoru došao sam do ideje da uopće piše post o ovom... Ono što se te noći odigralo vjerojatno je sasvim obična situacija koja se događala i ranije i koja će se događati još godinama, na ovom i na kolodvorima diljem svijeta, ali jasno, ja sam od toga odmah napravio dramu.
Vrijeme radnje: Noć s 25. na 26. kolovoz 2007.
Mjesto radnje: Glavni autobusni kolodvor Dubrovnika, smješten izvan grada, noću potpuno pust. Nedavno izgrađen, tako da je utjelovljenje misli nekog modernog arhitekta koji ga je obukao u tamna stakla i hladni metal, tako da cijela zgrada izgleda poprilično futuristički i nimalo ne paše uz setting kakav stvara sam srednjevjekovni grad. Srećom, kolodovor je dovoljno udaljen od grada da ta dva stila barem direktno ne ulaze u sukob (kao recimo u Splitu, na primjeru nove rive i Dioklecijanove palače), ali svjedno ne paše, kad izađe iz autobusa čovjek ima osjećaj da je stigao na Mars, a ne u neki primorski gradić. Preko dana još i nije toliko strašan, ali kad se spusti noć i ljudi nestanu, i kad si jedina osoba koja sjedi na hladnim metalnim klupama, pod umjetnom rasvjetom, u savršenoj tišini, a kamere osiguranja te i dalje budno prate, arhitektura nevjerojatno podsjeća na onu koju je u svojim knjigama opisivao George Orwell. Jasno, svakih pola sata ovuda prođe policijski automobil, ali inače nigdje žive duše, tek se kasnije dovuče neki beskućnik i legne na klupu do, ali mislim da je imao neke probleme s nogom jer je morao svakih 5 minuta ustati i prošetat. Tu i tamo koja ukrasna biljka raste iz kamenih I jednom kad se ta atmosfera uvuče u tebe nema toga što je može izbaciti, nikakav Power metal ni balkanski folk ne mogu ti misli skrenuti s egzistencijalizma i depresije koja te hvata.
Glavni likovi: Na žalost, ne znam im ni imena iako sam o svakome već stvorio punu psihološku karakterizaciju, pa ću ih morat oslovljavat prema zanimanjima ili nekim drugim jasnim karakteristikama.
1. Žena koja skuplja boce – glavni protagonist ove priče, osoba koja je već dobrano prekoračila četrdesetu. Kratka prosijeda kosa, naglašene bore karakteristične više za neku političarku nego za osobu koja skuplja boce, po licu se već vidi da je riječ o nešto inteligentijoj osobi, a pogotovo kad se počne razgovarat, način na koji gleda sugovornika kroz naočale koje je vjerojatno našla u nekoj kanti za smeće, geste i mimika, odmah ti je jasno da ne pričaš s osobom koja je nakon osnovne počela sa skupljenjem boca. Jednostavna siva, bezbojna odjeća upitnog porijetla i starosti, dugi ne baš osobito čisti nokti, fizički dosta zapuštena (do te razine da ne želiš da te dotakne), bez da se bolje zagledaš ne bi uopće primjetio da se po nečemu razlikuje od svih ostalih koji skupljaju boce po većim mjestima. Iz kasnijeg sam razgovora saznao da je završila dva fakulteta (filozofski – komparativna književnost i neki jezik, i elektro-tehnički – računalne baze podataka); jasno, s prvim se i ovako teško nalazi posao, a što se drugog tiče jednstavno ju je pregazlo vrijeme, pošto su oni na predavanjima radili u nekim programima za koje nisam ni čuo, a ona sad jedva da zna što je Windows). Unatoč tome, vidi se da joj je dosta ostalo u glavi i da ima iznimno široku opću kulturu (imali smo kratko natjecanje u elokventnosti i upotrebi nesvakidašnjih izraza), ali kao da nema želju to upotrijebiti na neki “pametan” način. Ne samo da joj je znanje o računalima negdje iz 70-ih i 80-ih godina, nego i cijeli sustav životnih vrijednosti i stavova; na neki način imaš osjećaj kao da razgovaraš s pripadnicom hippie subkulture koja je na neki način prebačena u 21. stoljeće. Dakle, nema nikakve želje da te svoje potencijale upotrijebi kako bi služila društvu kao cjelini, prezire politiku, državne službe i samu državu kao instituciju, ali i još nešto; primjetio sam da su, valjda zbog činjenice da je poprilično obrazovana a unatoč tome živi na rubu egzistencije, valjda kao prihološki efekt zaštite od frustracija, vrijednosti tako promjenjene da više ni ne želi raditi i zarađivati, imati siguran krov nad glavom i tako dalje. Kao popratna pojava tome javlja se određena vrsta prezira prema svima koji nisu obrazovani i “slobodni” kao ona, pogotovo prema ljudima čiji posao ne uključuje puno razmišljanja i kreativnosti. Unatoč tome, njezina razmišljanja nisu dovoljno koherentna, ali ih svejedno odbija ispraviti i nastavlja živjeti u svijetu koji si je sama stvorila; jednim me dijelom podsjeća na vlastitu sestru, pogotovo što se ovog dijela tiče.
2. Čistačica kolodvora – karakterno čista suprotnost osobi koju sam opisao iznad, također žena od kojih 50 godina, veoma jednostavnog načina razmišljanja čiji se razultati uvijek poklapaju s mišljenjem većine, osoba koja je odustala od bilo kakve želje za nepredovanjem i promjenom u životu, kojoj je moral isto što i bonton, bez vizija i snova. Osoba koja cijeni diplomu a ne znanje, novac a ne rad, modu a ne umjetnost. U principu nije to zla i pokvarena osoba, pa da to radi svjesno, već jednostvavno vjeruje da je to međusobno čvrsto povezano i da netko tko ima diplomu nužno zna više od onog tko je nema, i da onaj tko zarađuje više nužno radi bolje od onog tko zarađuje manje. Također nije zadovoljna svojim mjestom u društvu, u neku ruku želi više, ali je previše pasivna da bi to pokušala promjeniti, tako da se na kraju pokušava pomiriti sa sudbinom i uvjeriti da je bolje čistiti kolodvor nego biti bez posla. Pokazuje određeno poštovanje prema ljudima koji joj se sviđaju i za koje smatraju da zadovoljavaju vrijednosti koje ona cijeni, kao i prema svim ljudima koje ne poznaje, valjda iz opreza da im se ne zamjeri ili jer je tako naučena, radeći na kolodvoru. Vjerojatno rođena Dubrovčanka, izrazito konzervativna i isto kao i osoba iznad nje odbija promjeniti svoja vjerovanja, uvjerena da je ona u pravu (zato jer sluša druge koji su pametniji (pametniji = imaju diplomu) od nje, i koji su društvo uredili ovako kako bi bilo najbolje za sve njegove članove.
3. Policajac – dosta zanimljiva i povremeno simpatična osoba, najviše bi odgovarao profilu “lokalnog šerifa” iz američkih filmova, domaći čovjek koji se tim poslom bavi već dugo, navikao da se ljudima obraća tim posebnim tonom, čak i kad nije na dužnosti. Dobro upućen u svoje dužnosti i ovlasti, vidi se iz odnosa prema drugima da mu se puno ljudi ne sviđa ali da ih je u stanju tolerirat dok ne rade ništa nelegalno, a opet ne ustručava se upotrijebit svoj autoritet na njima. Međutim, ako to ne upali svjesan je da nema osnove da djeluje protiv njih, tako da možemo reć da mu je autoritet najjače oružje. Karakterno dosta sličan čistačici kolodvora, samo dosta oprezniji i još više uvučen u mreže birokracije.
Sporedni likovi: Sad si već polako razmišljam ima li smisla sve ovo pisat, ali kad sam već počeo...
Beskućnik na kupi do – saznao sam o njemu dosta, lik ima oko 60 godina, rodom je iz Dubrovnika ili okolice, pred nekoliko mjeseci su ga vlastita djeca izbacila iz kuće na ulicu. Očito je da ima ozbiljnih problema s desnom nogom (točnije stopalom) pošto hoda na štakama i ne može spavat ni sjedit dulje vrijeme, svakih 5 – 10 minuta mora prošetat, valjda radi cirkulacije. Izrazito nedruštven ali ipak nije drzak, jednostavno voli da ga se pusti na miru.
Xalik – iliti ja, student koji provodi noć na kolodvoru jer mu se ne da uzimat sobu u hotelu za 4 sata spavanja, tako da od 1 sat iza ponoći do 6 čeka autobus. Suzdržan prema radnji iako poprilično zainteresiran, pošto mu je dosadno već sad planira kako će to sve skupa napisat u wordu i s kakvom kritikom da se postavi...
Radnja: A radnje baš i nema previše, više sam se koncentrirao na likove... Uglavnom, oko 1 iza ponoći stigao sam na kolodvor i neometan slušao mp3 player negdje do 4, kad je ovuda prolazila žena koja suplja boce, tako da smo se zapričali. Tu sam saznao da je inače iz Zagreba (kamo također skuplja boce), ali pošto je ljeto i svi idu na ljetovanje otišla je i ona, u Dubrovnik, i jasno, nastavila sa poslom. I dok mi tako pričamo polako sviće i dolazi čistačica, otvara zgradu kolodvora i počinje polako mest sam dio kamo smo sjedili. I jasno, počne se derat na ovu da baca opuške na pod (što nije radila pošto nije imala love za cigarete) i praktički je tjerat metlom. I sad su se njih dvije dugo svađale, totalno suprotni svjetonazori u sukobu, jedna vrijeđa drugu da je glupa čistačica dok ona ima 2 fakulteta, druga vraća da ona barem ne kopa po smeću i da joj ne vjeruje što se fakulteta tiče. I tako se one svađaj nekih 10 min, čistačica cijelo vrijeme pere pod, a ova druga sjedi do mene i svako toliko prokomentira mi nešto negativno o čistačici. Na kraju, kad je već dobrano svanulo, pozdravi me i otiđe “na posao”, i namjerno prehoda preko upravo opranog poda, što je bio povod još jednoj kraćoj svađi. I kasnije se čistačica žali policajcu, ne da mi se sad to pisat...
I sad sjedim ja i mislim si puno toga; prvo, kako netko može bit toliko inteligentan i načitan, a ne shvaćat neke osnove funkcioniranja ljudskog društva. Pa ne može svijet bez svih ljudi koji se bave dosadnim birokratskim poslovima, činjenica je da su takvi poslovi nužni, a oni koji se tako rado postavljaju iznad njih i dižu nos trebaju im biti zahvalni, a ne gledati na njih s prezirom i mržnjom. Kao što sam već spomenuo, žena koja skuplja boce me poprilično podsjetila na moju sestru, jednako su idealistički nastrojene, na poseban način ohole i naposlijetku nerealne, drže se nekih dobrih ideala koje međutim nisu u stanju prilagoditi stvarnoj situaciji. I drugo, nisu u stanju shvatiti neke osnove koje marksizam tako lijepo izlaže, recimo onu da nije čovjek taj koji oblikuje svoju životnu sredinu, već je sredina ta koja oblikuje njega. Ova je čistačica možda u mladosti napasala stado ovaca po Dubravi, dok je ova rođena i odrasla u Zagrebu; razlika je i više nego očita. Okrivljavati prema tome nekog za malodušnost je više nego pretjerano i povlači kritiku na onog tko je to započeo.
Taj sam dan stigao do Splita gdje sam neko vrijeme razgledavao grad s Dorom, otišao do famozne čajoteke koja je na veliku žalost bila zatvorena (bila je nedjelja), smazao najbolje lignje u životu i upoznao se s nekim ljudima s Metal Chambersa. Pred dolazak su mi Dora i prijateljica otpjevale par pjesama tako da sam i to konačno čuo uživo. I tako sam završio u busu za Rijeku i stigao u ranim jutarnjim satima...
- 02:24 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
