***povratak ne znači mnogo***

nedjelja, 06.06.2010.

Koliko pogrešna? Previše pogrešna.

Zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.


Sjedim u vlaku koji putuje prema sjevero – zapadu, u ušima mi odzvanja toliko bliska i poznata „ljubičasta kiša“ i razmišljam o svim onim osobama koje sam ostavila tamo negdije , trenutno, daleko iza sebe.
Razmišljam o zadnjem poljupcu kojeg sam dobila, o poljupcu koji njemu nije značio ništa, a meni je u tom trenutku značio i previše.
Razmišlljam o rukama nećakinje oko svoga vrata i o tome kao sada, odijednom i nisu više tako male.
Razmišljam o zadnjem osmijehu sestre i njenim toplim smeđim očima.
Razmišljam o zadnjoj kavi u centru Ljubljane, na livadi koja je mirisal toliko poznato, a opet toliko strano i o dijeci koja trče uokolo i njihovom gromoglasnom smijehu.
Stanica izlaska se sve više približava. Dok polako kupim stvari po kabini, kroz oblake se probija sunčeva svijetlost. I nasmiješim se , onako , sasvim malo , tek kutevima usana.
Prvi put nakon dugog vremena i sa potpuno drugim razlozima iskoračim iz vlaka na tlo Amsterdama.
Osijećam težinu torbe na ramenu dok vadim sunčane naočale i čekam ostatak poznatih lica da pokupe stvari i iskorače na sviježi jutarnji zrak.


Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.

I nakon dana provedenog na gradilištu, stojim i kao i obično provociram mlađe kolege. I dok se smijem začujem nekoga iza sebe kako izgovari moje ime.
Okrećem se ni ne sluteći koga bih zapravo mogla sresti. Ugledam poznato lice i šok mi preplavi tijelo, i ne shvaćajući što se zapravo dogoađa , ispustim stvari na pod i krenem prema njemu.

„- Malena... Toliko mi je drago što te vidim. „ izgovara i stisne te u zagrljaj.
„- Denise. Toliko te dugo nisam vidjela. Nisam ti se nadala.“ , čujem sebe kako izgovaram i osijećam toplinu suze na obrazu.
„ - I previše je prošlo od zadnjeg puta. Kako je Plavuša?
- Neznam nisam je dugo srela.
- Raspalo se staro društvo, jel?
- Ma, nismo se raspali, nekako smo krenuli svatko svojim putem, a većini su nam se putevi razilazili. Nego šta ti radiš tu?
- Pa, trenutno živim.
- Pronašao si dom?
- Vidim dobila si kutiju?
- Jesam da. Samo marke i adrese nije bilo.
- Zato jer sam bio u Rijeci kad sam je doneo.
- Molim??? I nisi se javio?
- Nisam znao da li bi želala uopšte.
- Pa kakvo je to pitanje.“ , nasmiješila sam se, „Ti si moj suputnik.“


I sijetila sam se posljednjega što mi je rekao, onda, prije nego što je ušao u vlak.
„ -Život je platno bez boja… Ti moraš da ga obojaš, svojim veselim bojama, tom tvojom zelenom i žutom. Jaka si ti… Ne zaboravi to, malena.“

Obgrlio me oko ramena, i nekako onda više ništa nije bilo bitno.
Ni kolege, ni ljudi oko nas.
U tom trenutku bili smo bitni samo nas dvoje, dva stara prijatelja.
Kao da se nikada i nismo rastali.
I smijala sam se glasno.
I on se smijao.
I još uvijek je mirisao na onu istu paccora banu.
I još uvijek ostao je vijeran svojim ciljevima, svojim snovima, samo malo prilagođenim.
I osijećala sam toliku ljubav prema njemu, istinsku, stvarnu, bolnu.
I shvatila sam da sam pogriješila vrijeme.
I mijesto.
Shvatila sam da kasnim godinama.

Sijedili smo u kafiću njegovog prijetelja, pričali o izgubljenom vremenu, i životima koje smo stvorili, o ljudima koje smo izgubili po putu.
Malo sam palakala, a malo je i on plakao. Jer ipak toliko se toga promijenilo... I mi nismo više potpuno isti.

„ – Znaš ja sam tebe voleo, malena. Bila si previše jednostavna, previše posebna i previše njegova. Zato sam i otišao. Nije to bio grad za mene. Grad bez ljubavi njie grad.“

I pogledala sam ga izkosa, i pokušala se nasmijati, ali umijesto smiješka nastala je neka polu bolna grimasa.

Primio me je za ruku i obećao da kad dođe u Rijeku, javit će mi se sigurno.
Ali ja sam već onda znala, nije pitanje riječi kad, nego riječi ako i ikada više.
I nastavila sam se smijati i gledati iza njgovog ramena .
Čak i kad je iz novčanika izvadio sliku predivnog, crnog, kovrčavog anđela koji se iskreno , pa čak i očima smiješi , ja sam se i dalje smijala.
Jer drukčije neznam.

I nikada mi u životu nije bilo jasnije da sam ja ona pogrešna, ona izgubljena po putu.
I znala sam, ako ga više ikada sretnem , pokušat ću zaboraviti da sam jedna od onih milijun pogrešnih.


Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.


I zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.

06.06.2010. u 21:18 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2010 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Prosinac 2015 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

''Ipak se borim, ipak se nadam....sve manje letim, a sve više padam...I sve su jače ruke što me vuku dnu...''


"Zapamti naše uspomene, no nemoj se bojati stvarati i nove..."


"Istina je kao nebo, a misao je kao oblak. Istina je tamo negdje gdje se mašta i realnost dodiruju, ali se nikada ne razumiju."


"... moći zagrliti onoga koga voliš, kad god poželiš- to je luksuz..."

***gdije ja najčešće klikam***

**Djevojče sa predivnim osomijehom i maslačkom u rukama**
**Dječak s šestarom na četri rijeke**
**Svojim krilima uvijek mi izmami osmijeh**
**Jedna jako draga provincijalka**
**Last man standing i to sa cvijećem =o)**
**Njena zona svidjela mi se na prvo čitanje**
**mary ima zidove**
**marisi**
**bookeray**
**njegov svijet**

Mario Andretti:
Ako vam se čini da sve držite pod kontrolom, znači da ne idete dovoljno brzo.



J.R.Tolkien:
Nisu svi koji lutaju izgubljeni.





"Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life...."


ovdije možete doći do mene:
elusive@net.hr


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se