petak, 26.03.2010.
Dugo ti nisam pisala.
Nisam znala kako.
Nisam znala šta.
Nisam znala da li bi te uopće zanimalo što se ovdije događa.
Od kuda da počnem?
Danas je pomalo prohladno, oblačno, a ja sam sa prozora sobe gledala na glavnu cestu, šareno mnoštvo što se ubrzano giba.
I pomalo veselo stupila sam na ulicu, sa glazbom u ušima i naočalama u torbi, nikada neznaš, možda ti zatrebaju.
Šetala sam preko mosta, znaš, onoga maloga kojeg smo uvijek gledali u daljini.
Šetala sam besciljno centrom,
Kupila sam sladoled.
Krenula sm kući.
I nisam ni shvatila da idem onim dužim putem dok nisam došla u tvoj kvart.
Stala sam na cesti i gledala u tvoje prozore.
Sigurno sam izgledala čudno.
Promijenila se boja zidova.
Promijenile su se i slike na njima.
Nego, pišem jer sam ti htijela reći da na onome tvome mijestu za stolom sada sijedi mala plava dijevojčica.
Smije se glasno.
Ima predivan osmijeh.
I veliku zelenu špangicu u kosi.
I malu plišanu žabu u ruci.
I nisam mogla maknuti pogled sa nje.
I falile su mi u tom trenutku tvoje oči.
Osmijeh.
I šampon što miriše na mango.
Neću te pitati kako si.
Neću ti reći ni da mi pišeš.
A ako dobiješ želju, nemoj, molim te.
Za kraj postaviti ću ti samo retoričko pitanje.
Onako,kao starome znancu u prolazu.
Bez pozdrava.
Bez zagrljaja.
Bez stiska ruke.
Onako,pomalo nevažno.
Kako je u Amsterdamu?
