***povratak ne znači mnogo***

subota, 30.05.2009.

Vinil ploča

Danas dok sam išla sa Ljubljanske tržnice sa svojim novim „babskim“ cekerom, kako ga zove Blaž, u autobusu broj tri primijetila sam neobične plave oči…
U prvu ruku razmišljala sam kako nikada u životu nisam vidjela takve oči, plave gotovo nebesko plave koje na samom rubu uz bjeloočnicu postaju sasvim crne…
I već sam napasno buljila u djevojku, duge crne kose, sa najtužnijim plavim, gotovo nebesko plavim očima koje na samom rubu postaju sasvim crne.
I nisam si mogla pomoći…
I što sam dulje gledala, svakim su mi trenom te plave oči izgledale poznato, sve poznatije…
I malo prije moje izlazne stanice pojavio se iznenadni flash back…


„- Nemaš pojma o čemu pričaš.
- Ne naravno, ti si u pravu, kao i inače.“, gledale su me plave, gotovo nebesko plave oči koje na samom rubu postaju crne, dok su mi pružale ploču od Floyda.
- „ Ne, ali sasvim slučajno znam da se glazba ne procjenjuje na takav način.
- Na kakav?
- Takav potpuno bezveze.
- Ok, da čujem onda.“ ,stavila sam ploču na stari gramofon moga tate, dok je sjedio na podu sa kožnjakom nehajno prebačenim preko koljena. I nakon prvog poskakivanja gramofonske igle iz zvučnika se začula početna melodija „Echoes“.
„- I, da čujem…“ ,nasmiješio se i pogledao iskosa prema meni. Nasmiješila sam se sasvim polagano i sijela na pod preko puta njega, još uvijek držeći u rukama orginali omot vinil ploče „Meddle“ koji sam nedugo prije toga uspjela maznuti sa neke hrpe starih stvari ispred zgrade u Krešmirovoj.
„- Probaj zatvoriti oči…“, pričala sam, smiješila se i zatvarala oči istovremeno, čvrsto držeći omot na prsima; „ … slušaj i zamisli da si na nekom drugom mjestu i da…“, otvorila sam oči jer sam na kapcima osjetila odbljesak blica, njegovog crnog aparata.
„- Matija, moraš li tu stvar baš uvijek nositi sa sobom??
- Naravno.“smiješio se i gledao prema meni dok mu je pramen smeđe kose pao preko lica.
„ – Znaš da mrzim kad me slikaš…“,mrštila sam se, a on se nasmijao još jače, sjeo na koljena da bi se približio meni… U smijehu mi je pokušao uzeti omot ploče, ali nisam mu ga željela dati. Smijali smo se i navlačili oko omota dok on nije popustio… Smijala sam se i legla leđima na pod. Sjeo je pored mene i gledao me.
„ – Matija?
- ham?
- Zašto moraš ići baš u Split?
- Pa, studiram tamo.
- Aha. „ nije shvatio što sam mislila ili se jednostavno napravio blesavim da bude lakše, i meni i njemu… Podigla sam omot i gledala u njega, samo zato da ne moram ništa govoriti. Pogledao me iskosa i poljubio u obraz. Zatim je legao pored mene na pod i čekao da spustim omot i pogledam ga, da bi me mogao poljubiti… I dok me ljubio u pozadini je još uvijek svirala melodija „Echoesa“, cijela druga strana vinil ploče…



I iz razmišljanja me prene poznata stanica. I dok se autobus zaustavlja polako na ugibalištu, a vani miriše po travi, ja razmišljam o nikada ne prežaljenom starom gramofonu, pločama na dnu staroga ormara tamo negdje, daleko doma i o pomalo zaboravljeni plavim gotovo nebesko plavim očima koje na samom rubu postaju sasvim crne, jednoga fotografa.

30.05.2009. u 22:05 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.05.2009.

Mojoj virtualnoj srodnoj duši potaknuta komentarom, od nezna ni sama kada...

Jedno davno… Dok sam još bila jedna malo mlađa ja, dok nisam iza sebe imala završen jedan fakultet i drugi pred sobom, dok sam šarala po srednjoškolskim klupama, mislila sam da je najvažnije navršiti osamnaest i odseliti se od svojih…
Nakon punoljetnosti mislila sam da treba dočekati dvadesetu da bi počela živjeti svoj život kako treba… A sada mislim, da treba samo preživjeti razna životna prevrtanja i dokopati se onih mirnijih tridesetih…
Sada na, recimo nešto jako malo više od četvrtine svoga života, sa umom i starijim nego što bi trebao biti i licem mlađim nego što bi trebalo biti, doživljavam da me nakon duže do pet godina, ponovo pitaju osobnu… I to svaki tjedan izponova…
Shvatiš da godine idu, a ti si nekako zaboravio na to da moraš pronaći svoje mjesto pod suncem…
Hm?
Kada dobiješ to mjesto?
U dvadesetima ne…
U tridesetima?? Pedesetima? Ili jednostavno cijeli život onako pomalo lutaš i nadaš se da ćeš na njega naići… Na mjesto, naravno…



Znaš… Ja sam veoma nestrpljiva i želim zagrliti zvijezde, ponekad poželim biti vjetar ili more… Ja puno želim… I nažalost, moji se dani nižu kao post it papirići u rokovniku i jedan za drugi nalijepljeni su nemarno… I znam biti će u životu još mnogo takvih papirića, šarenih boja, bit će oluja i zelenih očiju, koji će možda okrznuti moje dane, ali ja duboko u sebi znam da ću se uvijek vračati mom zbonacanom moru i mojoj maloj uvali… Shvaćaš?



Znaš, kad pitaš djecu tko zna pjevati, A svi u glas poviču: „JA! JA!“
Pitaš ih tko zna crtati, glumiti i opet ista priča…
A kad pitaš već pomalo odrasle ljude odgovori će uglavnom glasiti otprilike ovako: ja nemam sluha, nisam talentiran za crtanje….
A ustvari, svi mi to imamo negdje u sebi… I trebamo pustiti djetetu u nama da se igra… Pustiti da oni nedostatci i poneka crna mrlja izgube svoj smisao…



„Naučio sam i ono što je bjelodano jasno svakom djetetu.
Da je život zbirka malih života, od kojih se svaki živi po jedan dan. Da svakog dana treba otkrivati ljepotu u cvijeću i poeziji i u razgovoru sa životinjama. Da ne može biti ljepšeg dana od dana provedenog sa snatrenjem, zalaskom sunca i svježim povjetarcem. Ali nadasve sam naučio da je smisao života u tome da se sjedi na klupi uz staru rječicu, s rukom na njenu koljenu, i katkad, u dobre dana, da se i zaljubi.“



Shvaćaš me, jetako?

25.05.2009. u 01:09 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2015 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

''Ipak se borim, ipak se nadam....sve manje letim, a sve više padam...I sve su jače ruke što me vuku dnu...''


"Zapamti naše uspomene, no nemoj se bojati stvarati i nove..."


"Istina je kao nebo, a misao je kao oblak. Istina je tamo negdje gdje se mašta i realnost dodiruju, ali se nikada ne razumiju."


"... moći zagrliti onoga koga voliš, kad god poželiš- to je luksuz..."

***gdije ja najčešće klikam***

**Djevojče sa predivnim osomijehom i maslačkom u rukama**
**Dječak s šestarom na četri rijeke**
**Svojim krilima uvijek mi izmami osmijeh**
**Jedna jako draga provincijalka**
**Last man standing i to sa cvijećem =o)**
**Njena zona svidjela mi se na prvo čitanje**
**mary ima zidove**
**marisi**
**bookeray**
**njegov svijet**

Mario Andretti:
Ako vam se čini da sve držite pod kontrolom, znači da ne idete dovoljno brzo.



J.R.Tolkien:
Nisu svi koji lutaju izgubljeni.





"Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life...."


ovdije možete doći do mene:
elusive@net.hr


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se