ponedjeljak, 25.05.2009.
Mojoj virtualnoj srodnoj duši potaknuta komentarom, od nezna ni sama kada...
Jedno davno… Dok sam još bila jedna malo mlađa ja, dok nisam iza sebe imala završen jedan fakultet i drugi pred sobom, dok sam šarala po srednjoškolskim klupama, mislila sam da je najvažnije navršiti osamnaest i odseliti se od svojih…
Nakon punoljetnosti mislila sam da treba dočekati dvadesetu da bi počela živjeti svoj život kako treba… A sada mislim, da treba samo preživjeti razna životna prevrtanja i dokopati se onih mirnijih tridesetih…
Sada na, recimo nešto jako malo više od četvrtine svoga života, sa umom i starijim nego što bi trebao biti i licem mlađim nego što bi trebalo biti, doživljavam da me nakon duže do pet godina, ponovo pitaju osobnu… I to svaki tjedan izponova…
Shvatiš da godine idu, a ti si nekako zaboravio na to da moraš pronaći svoje mjesto pod suncem…
Hm?
Kada dobiješ to mjesto?
U dvadesetima ne…
U tridesetima?? Pedesetima? Ili jednostavno cijeli život onako pomalo lutaš i nadaš se da ćeš na njega naići… Na mjesto, naravno…
Znaš… Ja sam veoma nestrpljiva i želim zagrliti zvijezde, ponekad poželim biti vjetar ili more… Ja puno želim… I nažalost, moji se dani nižu kao post it papirići u rokovniku i jedan za drugi nalijepljeni su nemarno… I znam biti će u životu još mnogo takvih papirića, šarenih boja, bit će oluja i zelenih očiju, koji će možda okrznuti moje dane, ali ja duboko u sebi znam da ću se uvijek vračati mom zbonacanom moru i mojoj maloj uvali… Shvaćaš?
Znaš, kad pitaš djecu tko zna pjevati, A svi u glas poviču: „JA! JA!“
Pitaš ih tko zna crtati, glumiti i opet ista priča…
A kad pitaš već pomalo odrasle ljude odgovori će uglavnom glasiti otprilike ovako: ja nemam sluha, nisam talentiran za crtanje….
A ustvari, svi mi to imamo negdje u sebi… I trebamo pustiti djetetu u nama da se igra… Pustiti da oni nedostatci i poneka crna mrlja izgube svoj smisao…
„Naučio sam i ono što je bjelodano jasno svakom djetetu.
Da je život zbirka malih života, od kojih se svaki živi po jedan dan. Da svakog dana treba otkrivati ljepotu u cvijeću i poeziji i u razgovoru sa životinjama. Da ne može biti ljepšeg dana od dana provedenog sa snatrenjem, zalaskom sunca i svježim povjetarcem. Ali nadasve sam naučio da je smisao života u tome da se sjedi na klupi uz staru rječicu, s rukom na njenu koljenu, i katkad, u dobre dana, da se i zaljubi.“
Shvaćaš me, jetako?
