utorak, 03.06.2008.
***Jer nije kraj***
Jutro je…
Pomalo je sparno, osjeća se onaj toliko poznati miris ljeta u zraku. Srećom, vjetar ublažuje toplinu. Kosa ti leprša oko lica, smiješ se sama sebi dok razgovaraš na mobitel i dogovaraš sastanak istovremeno pokušavajući izbalansirati nošenje laptopa i kave u jednoj ruci i prevelike, šarene torbe u drugoj ruci dok paziš da ti se skice novoga projekta smještene pod ruku ne rastresu….
Gledaš na sat. Opet ćeš kasniti. Ubrzanim korakom prelaziš preko vrha garaže pazeći da ne zakačiš koji od žuto obojanih zidića, jer ipak si sklona tome.
Gledaš vrh svojih žutih balerinki i završavaš razgovor. Smiješiš se…
„Dvije minute tišine do ureda.“, pomisliš. Smiješiš se i dalje, popravljaš skice ispod ruke… I dobiješ neopisivi poriv pogledati prema stepenicama Filozofskog. Sjetiš se da imaš obranu ubrzo… I tamo sasvim blizu stepenica ugledaš siluetu kako ti maše. Staneš i pokušavaš razabrati tko je. Približava se ubrzanim korakom. I shvatiš, to je Šarmer u još jednoj od svojih lijepih markiranih košulja…
Pozdravlja te, zove na kavu… Nasmiješiš se pokažeš u ruke i spomeneš sastanak, jer već i onako kasniš…
„Javit ću ti se, danas sam tu, otići ćemo na kavu.“, čuješ kako izgovara, spustiš pogled i promrmljaš nešto što je trebalo zvučati kao, „ok, zovi“ , ali bilo je daleko od toga…
Odlaziš brzim korakom prema uredu, i misli ti zaokuplja samo današnja prezentacija i dobro osmišljen razlog…
Kao trebala bi na ručak, ali ti uzimaš pauzu za jednu kratku, ukradenu kavu sa Crvenokosom. Smijete se… Priča o faxu, i ona završava… Priča o tom kako ide dalje i jedva čeka neke nove izazove… I opet se smijete.
Zvoni mobitel. Bez gledana displeja javljaš se. S druge strane čuješ njegov glas, poziv koji je obećao. Crvenokosa ustaje, mora na kolokvij. Smiješiš joj se i odmahuješ dok prelazi preko zelenog dijela Konta.
Govoriš mu gdje si, pomalo nevoljko, ali ipak, obećala si. Naručiš još jedan ledeni čaj i kavu. Dolazi sjeda. Smiješi se i jede.
Slušaš ga dok priča.
Priču prekida zvonjava njegovog mobitela. Nasmiješi se, ispriča, samo da skokne do ureda, tu je blizu.
Ostaješ sjediti, čekaš. I nakon dvadeset minuta, shvatiš da ćeš opet zakasniti na sastanak i da nema smisla čekati. Šalješ poruku i odlaziš. Na putu si prema uredu i čuješ njegov glas iza sebe. Okrećeš se. Smišlja razloge i opravdanja.
„-Uredu je.“, čuješ sebe kako izgovaraš….
„-Ne nije, ne razumiješ.
-Razumijem. Imaš posla. Imam ga i ja. Upravo žurim na sastanak.
-Ne. Zbilja ne razumiješ. Ja sam zaboravio da ti tamo sjediš. Ja sam išao kupiti sok i krenuo prema autu.“
I čuješ onaj poznati zvuk lomljenja iz crtića. I nisi sigurna što je puklo. Podigneš glavu i pogledaš ga svojim smeđim očima. On više ne zaslužuje od toga.
I nasmiješiš se. Jer nje kraj. Stegneš jače ručku torbe laptopa u lijevoj ruci. Još jednom se nasmiješiš i zakoračiš na pješački ka drugoj strani ulice.
I ne, ne okrećeš se.
