***povratak ne znači mnogo***

nedjelja, 06.04.2008.

***Svijet je lopta (malena) šarena***

Sjediš u auti i putuješ prema metropoli…
Tipkama na svojem malom crnom mobitelu pokušavaš oblikovati nešto što sliči na smislene rečenice.
Dogovaraš kavu sa prijateljem iz djetinjstva, iako nisi više potpuno sigurna kako točno izgleda…
I sve ti je to nekako pomalo smiješno…
Kasnije stojiš ispred fakulteta i u masi lica pokušavaš razabrati ono koje odgovara tvojoj složenoj predodžbi onoga što bi Daniel danas mogao biti…
Smiješiš se i pogledavaš prema svojim žutim balerinkama… Začudo jutros si mislila da će ti baš one pomoći otjerati sve te silne sive oblake…
I ugledaš ga, na vratima…
Smiješi se… Onom svojom ležernošću pali cigaretu, otpuhuje prvi dim… I iznenađena si.
Drugačiji je, nešto je na njemu drugačije ali ne razabireš točno šta.
Prilazi, okružen pomalo jakim mirisom kolonjske vode i zbog svojeg sivog kaputa, na trenutak ti se pričini poput prikaze. I u sebi napipaš isti onaj osjećaj čekanja i nervoze koji si osjećala do prije nekoliko trenutaka.
Osmjehom pozdravi te i nekako nespretno ispružiš mu ruku.
„-Malena, dugo se nismo vidjeli.“, i nasmiješiš se onako, nevino, dječje kao nekad.
Sjedite na kavi, pričate o nekom izgubljenom vremenu i pokušavate ga nadoknaditi…
I priča ti o kolegi kojeg toliko cijeni… Priča ti o zadnjem poslu i o Kristini koju zbilja istinski voli…
Smiješiš se kutovima očiju dok te poziva na „nešto slično derneku“ u svoj stan za vikend. Pristaješ doći i dok odlaziš, nekako osjetiš se zadovoljnom i pomisliš da život ne može biti bolji od ovoga kakav jest sada.
I preživljavaš, nekako, tjedan ispunjen predavanjima i sastancima, nasmijavaš ljude oko sebe i sklapaš nova poznanstva, možda neka buduća prijateljstva.
I tako dok sjediš na nekoj polu klimavoj, staroj, smeđoj stolici i pokušavaš pratiti neko uzaludno i dosadno predavanje… Po skripti crtaš aviončiće i oblake, razmišljaš o tome kako bi bilo biti negdje, na privremenom odmoru.
Kucanje na vratima prekida predavanje i nekako na svim licima očituješ vidljivo olakšanje. Vrata se zatvaraju i začuješ korake kako se približavaju. Pogledaš u smeđi kožnjak što je sjeo nedaleko tebe i jedino što primjećuješ je crna, jako razbarušena kosa. I zamisliš se nad time kako se cijela njegova pojava nekako ne uklapa u ovaj ambijent.

I misliš, hvala Bogu da je subota, i razmišljaš o tome kako ćeš se večeras napokon malo opustiti. Predavača daruješ pljeskom, i on još čak ni ne izlazi, a ti već uzimaš sa stola svoju veliku i pretjerano šarenu torbu za ovaj „skup“…
Izlaziš na ulicu. Stavljaš sunčane naočale i dok čekaš na stanici tramvaj po torbi bezuspješno kopaš u potrazi za mp3-om.
Znaš, danas si osuđena na pre-formalni obiteljski ručak, a niti jedna formalna tema ne pada ti na pamet…
Suce je polako počelo zalaziti kad si ušla u stan koji još miriše po jučerašnjoj piti od jabuka… Skidaš kaput. U daljini, kao kroz izmaglicu čuješ dječju zvonjavu mobitela.
Na šarenom displeju piše Daniel…
„-Malena, dolaziš na dernek?“
Nisi se ni snašla, već se voziš u plavom Sviftu prema njegovom stanu. Priča ti kakvi su ljudi, atmosfera… Sve manje pažnje posvećuješ njegovim riječima, a sve više gledaš u svjetla pored kojih prolazite…
Ulaziš u stan prepun nepoznatih, nasmiješenih lica, uzimaš čašu i staneš pokraj otvorenog prozora. Daniel cijelo vrijeme pokušava skrenuti pozornost na tebe… Ali ne daš se. I čuješ ga kako opet nekome govori o tebi… I smiješiš se, zato jer znaš da opet nećeš zapamtiti izrečeno ime.
I osjetiš nečiju ruku na ramenu.
„Dakle, kolegice sa žutim cipelama, ne mislite da bi smo se trebali pozdraviti kad ste danas već onako izjurili iz predavaonice.“
I prepoznaješ glas i miris ti se učini istim. I nekako ne vjeruješ da je svijet toliko malen.
I odjedanput ti sjedne slika u glavi i shvatiš otkuda poznaješ smeđi kožnjak i pretjerano razbarušenu crnu kosu.
U glavi imaš sliku dječaka od kojih jedva osamnaest godina, u crnim starkama i crnoj samtenoj košulji koji u ruci drži crveni tulipan, ukraden iz susjednog vrta i čeka da ga poljubiš.

I njegova ruka još je na tvome ramenu. Osmjehneš se i još uvijek okrenuta leđima čuješ sebe kako izgovaraš : „Pa gledaj to ovako Toni, nikad nisi volio žutu boju, možda sam se bojala da ti ne pozli.“
Okrećeš se.
Bolno je gledati koliko se promijenio, a njegov osmijeh ostao je isti, dječački i svjesna si toga da otisak njegovih prstiju na tvome ramenu sve više blijedi dok tako stojiš pred njim nasmiješena sa polupraznom čašom crnog vina.

06.04.2008. u 21:00 • 13 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Prosinac 2015 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

''Ipak se borim, ipak se nadam....sve manje letim, a sve više padam...I sve su jače ruke što me vuku dnu...''


"Zapamti naše uspomene, no nemoj se bojati stvarati i nove..."


"Istina je kao nebo, a misao je kao oblak. Istina je tamo negdje gdje se mašta i realnost dodiruju, ali se nikada ne razumiju."


"... moći zagrliti onoga koga voliš, kad god poželiš- to je luksuz..."

***gdije ja najčešće klikam***

**Djevojče sa predivnim osomijehom i maslačkom u rukama**
**Dječak s šestarom na četri rijeke**
**Svojim krilima uvijek mi izmami osmijeh**
**Jedna jako draga provincijalka**
**Last man standing i to sa cvijećem =o)**
**Njena zona svidjela mi se na prvo čitanje**
**mary ima zidove**
**marisi**
**bookeray**
**njegov svijet**

Mario Andretti:
Ako vam se čini da sve držite pod kontrolom, znači da ne idete dovoljno brzo.



J.R.Tolkien:
Nisu svi koji lutaju izgubljeni.





"Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life...."


ovdije možete doći do mene:
elusive@net.hr


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se