ponedjeljak, 24.03.2008.
***biljeli Božić, ovaj, ups, Uskrs***
Voziš se u sama prema Gorskom kotaru i razmišljaš o tome jesi li sve ponijela sa sobom…
Cijelu večer bavila si se s jajima, kuhanjem šunke i slatkim kruhom, jer znaš, ako ti nećeš, neće nitko.
Moji su davno iza sebe ostavili te male tradicije koje čine blagdane onime što jesu…
Zaustavljaš se pred kućom dok prve pahulje tiho se spuštaju s neba…
Nosiš torbu preko ramena, pokušavaš otvoriti vrata, a u drugoj ruci balansiraš s jajima i loncem u kojem je kuhana šunka…
Penješ se po stepenicama, cijela kuća miriše po orahnjači i odmah sam znala da je i seka tu …
Začula sam topot nožica i smijeh… I nekako ti je odmah malo lakše…
Kasnije nakon opranog suđa, stojiš pored prozora i gledaš kako pahulje prekrivaju tvoj mali svijet…
I osjetiš nešto kao spokoj i ponovo začuješ smijeh u pozadini, i sve to te nekako natjera da se nasmiješ…
Danas se vraćaš kući i na cesti ne vidiš ništa osim bijelih pahulja…
U pozadini svira neka stara kompilacija Leonarda Choena, i svijet ti se učini velik i sa pregršt nov ih mogućnosti…
I dolaziš na Jelenje, snijeg se pretvara u kišu, a ti sve više misliš na to što ćeš od stvari spremiti u kovčeg…
Da li je hladno u „metropoli“…
Da li je pristojno pojaviti se na sastanku u martama…
Da li da kreneš svojim autom ili busom…
Hm….
Pa, sretan Vam bijeli Božić, ovaj, hm, Uskrs….
ponedjeljak, 17.03.2008.
***HM***
Danas sam pomalo nesretna…
Nesretna da osjećam onaj neki tupi pritisak u prsima i grlu… Danas mi čak ni čokolada nije pomogla, a kad meni čokolada ne pomogne, onda je to zbilja ozbiljno...
Is it getting better
Or do you feel the same
Will it make it easier on you
Now you got someone to blame
Uvijek sam znala da postoje ljudi koji duboko u sebi nemaju ništa osim ljubavi za sebe i osjećaja za samo svoje boli… Ali uvijek sam mislila da takvi ljudi ne okružuju mene…
Nisam uvijek bila najbolja osoba, i nisam uvijek ja bila ona koja je zaslužila povale, ali uvijek sam se trudila i pružala ruke onima koji su padali…
Did I disappoint you
Or leave a bad taste in your mouth
You act like you never had love
And you want me to go without
Ali noćas se osjećam potpuno sama… Noćas mi fali moj najbolji prijatelj… Fali mi njegov osmijeh i njegove ruke… Jer on bi nabacio neki komentar u svom stilu, nasmijao me i zagrlio… Onda bi vjerojatno spekao palačinke i gledali bi neku jako glupu komediju, toliko glupu da ti sve postaje smiješno… Postane ti smiješna ružna, žuta, plišana trenerka koju glumac nosi, smiješ se hladnoj pici koja se svija na ekranu, čak se smiješ sivim kupovnim kolicima koja nemaju ručku…
I vjerujem, osjećala bi se bolje…
I ima dana kada se volim glasno smijati, kada volim nebo, miris limuna i okus tople crne kave u ustima… A ima dana kada volim šutjeti, samo promatrati oko sebe, bez ikakve pretjerane konverzacije, dana kad ne volim da me se pitaju gluposti i ima dana kad ne volim da me se uopće nešto pita…
Did I ask too much
More than a lot
You gave me nothing
Now it's all I got
We're one but we're not the same
We hurt each other, then we do it again
Komplicirana sam ja…
Ne uvijek, ali jesam…
U biti, u principu, ja sam jedan veliki optimist i jednostavni mali čovječuljak… Jer sve mi se vidi na licu…. I ako me želiš zapravo upoznati, jedino što moraš napraviti je pogledati mi u oči, i sve ćeš doznati….
Možda sam ja samo jedna mlada žena čiji se život sastoji od dobrih i loših dana, skoro da su tu negdje u ravnopravnom odnosu…
I ništa mi ne preostaje danas… Nego da vjerujem… Jer ponekad je vjera jedino što mi ostaje.
You got to do what you should
One life with each other
Sisters, brothers
One life but we're not the same
We get to carry each other, carry each other
nedjelja, 02.03.2008.
***oprosti mi što odlazim, ja nikada ne ostajem***
Hm… Ponekad, u iste dane, trava miriše drugačije.
Slično kao nakon prve jesenje kiše. Tako je mirisalo i to jutro, samo, vrijeme je bilo duboko u ljetu, od jeseni još dugo nakon toga nije bilo govora.
Ne znam dali je to bio samo njegov psihički utjecaj koji je sve nas tjerao da se smiješimo ili smo se pak, već pri samom izlasku iz kuće počeli instinktivno smiješiti.
Mrzim rastanke. One sive perone, grljenja, mahanja… i onaj mučni osjećaj u trbuhu kad vlak napušta peron.
Došao je odjednom, iznenada i ležerno ušetao u naše organizirane živote, prepune knjiga, torba i klupa. Nismo se praktički ni snašli, već je bio dio stalne postave.
Mijenjao je naše navike, naše priče…
Njegove zelene oči jednostavno su te tjerale da se nasmiješiš…
Te njegove iste oči natjerale su Plavušu da se zaljubi u njega…
Smiješila sam joj se dok je skrivečki odmjeravala njegovo tijelo… Da, bilo mi je smiješno, jer nikada do sada nisam ju vidjela takvu, a on, on mi je bio prijatelj, suputnik u mnogim besanim noćima koje smo proveli u razgovorima i šetnjama po Biviu…
Voljela ga je ona… A ponekad i on je volio nju. Sigurna sam da u je, ako ništa drugo volio ljubiti noćima… Smijala se na njegove šale, češkala ga po vratu, za uzvrat on joj je pružio najljepše dane koje je do sada doživjela… To vam sa sigurnošću mogu reći, jer noćima sam slušala o njemu…
I nikada neću zaboraviti onu veće kada smo sjedili na plaži i močili stopala. Vjetar je puhao, a ja sam se, blago rečeno smrzavala…
„-Gle, jel misliš ti još dugo ovako?“, no umjesto odgovora dobila sam samo tišinu…
„-Znaš, smrzavam se i ove kamenčuge me žuljaju… Nisi mogao odabrati neku drugu plažu? Mislim, samo za večeras…Jer, ako nisi primijetio ja sam u poprilično tankoj suknjici… Znaš, ono…“, još dugo nakon toga je šutio, a ja sam bila zaokupljena tom kamenčugom što me žuljala na bedru. Polako se okrenuo prema meni i nasmiješio se…
„-Šta sad, znam da remetim tvoj duševni mir, ali smeta mi!
-Znaš, čudna si ti, malena… U Beogradu ćeš takve teško da nađeš.
-Jel ti to mene opet malo prcaš, a?
-Ne, šta ti je…
-Nekako bi i prožvakala da si mi rekao da sam lijepa ili simpatična, ali čudna, to čujem svaki dan, to mi i nije neka novost.“ ,pogledala sam ga iskosa i nasmiješila se…
„-Da, čudna… Nekako uspeš da nateraš čoveka da te zavoli, da zavoli način na koji se smeješ i način na koji pieš vodu, dok ti se malo cedi niz levi kut usne.
-A, da, sad ispadam ko neki luzer…
-Ne dragas si ti. Posebna.
-Posebna kao; posebna za na Rab ili?“, i obadvoje smo se nasmiješili, lupio me u podlakticu.
„-Ja sutra odlazim.
-I slutila sam tako nešto. Danas si bio previše tih. Zašto uopće ideš?
-Nije ovo grad za mene, malena.
-Govoriš gluposti, pa ti imaš samo dvadeset godina. Barem ti možeš pripadati gdje god hoćeš!
-Nije uopšte u tome stvar… Ja nikada ne ostajem.
- Denis, jesi li joj rekao?
-Hteo sam tebe zamoliti za to.
-Nema šanse.
-I očekivo sam takav odgovor, a šta ćeš, moro sam da probam…“
I svi smo se smiješili, a ona je samo tupo gledala u kotače vlaka. Poljubio ju je onda zadnji put. Ona se okrenula i zaplakala, a mi svi smo se i dalje smiješili.
Sa smiješkom se dovukao do mene, zagrlio me i tiho šapnuo:
„-Život je platno bez boja… Ti moraš da ga obojaš, svojim veselim bojama, tom tvojim zelenom i žutom. Jaka si ti… Ne zaboravi to, malena.“ i tiho sam se nasmijala.
Okrenuo se i ušao. Provirio je …
„-Poslat ću ti razglednicu, malena. Da se ne brineš, da znadeš de sam i da me se setiš , ponekad.“
Ja zaista mrzim rastanke. One sive perone, grljenja, mahanja… i onaj mučni osjećaj u trbuhu kad vlak napušta peron.
I dugo je prošlo vremena… I razglednice su se prorijedile, a onda i prestale stizati… I sad da me pitate, gdje je bio, ne znam dali bih mogla sve nabrojati… Ali kad je odlazio, otišao je u Sarajevo… Zadnju razglednicu, primila sam davno, iz Palerma. I na njoj je pisala samo jedna rečenica:
„Ne želim više odlaziti, ali malena, ja ne znam gde mi je dom.“
I taj dan, dugo u noć sam plakala.
Danas me je nazvala sestra i rekla da je poštar donio paket za mene. Kad sam otvorila paket, bio je pun praznih razglednica. I sada je skoro tri sata ujutro. A ja ne znam gdje je, jer marke na paketu nema.
