***povratak ne znači mnogo***

četvrtak, 28.02.2008.

***ja ne donosim novogodišnje odluke***

Neki dan pitala me je djevojka koju nisam dugo vidjela; koje sam novogodišnje odluke donjela....


Ja ne donosim novogodišnje odluke. «Zašto?», pitali su me…

Imala sam jednom najboljeg prijatelja… Uvijek je mirisao na čokoladu i jedini je on znao kako mi izmamiti osmijeh na lice.

I zato ja zaista mrzim nove godine.

Mrzim ih… Njih i njihove nove početke. I uvijek, ali baš uvijek imam osjećaj da mi se ta ista nova godina izruguje. I kao da jedva čeka da dođe… I kao da se sve svodi, cijelih 365 dana, na očekivanje još jedne nemilosrdne, bahate i posprdne nove godine.
Ja zaista mrzim nove godine.

I uvijek se zateknem u razmišljanju što bi on radio u novoj godini, koje bi bile njegove odluke…
Da li bi napokon donijeo odluku o skidanju svojih crnih starki?
Da li bi dobre, stare hitove Azre zamijenio za neke novije, lažne rockere?
Da li bi svoju zelenu kacigu, napokon, prefarbao u neku normalnu boju?
Da li bi ,napokon, prestao tvrditi je najbolji sladoled koji je ikada jeo bio onaj kojeg smo lizali dok smo se još kao djeca kroz šumu spuštali prema plaži?
Da li bi, napokon, Bostona prestao zvati Floki?
I da li bi mu, možda, ove godine nestale rupice na obrazima?

Ja zaista mrzim nove godine.

Kao da te nove godine ne mare i trude se pregaziti sve ono lijepo što smo imali. Kao da ne mare što ja brojim svoju petu godinu bez njega. Kao da te neke nove godine ne mare za mene, za nas. Kao da ne mare što me nostalgija ubija…
Ja zaista mrzim nove godine.

A ono što je najgore, sa svakom novom godinom sve me više strah da ću zaboraviti boju njegova glasa.
Da ću zaboraviti način na koji je izgovarao moje ime
Da ću zaboraviti način na koji se smijao.
Da ću zaboraviti kako su mu rubovi očiju, dok je usne oblikovao u osmijeh, uvijek oblikovali savršene bademaste kuteve i pomalo ih navlačili prema gore.
Da ću zaboraviti način na koji je rukom zakrivao pogled kad je htjeo sakriti osmijeh i kako mu se crvenilo penjalo u obraze.
Da ću zaboraviti način na koji mu se čelo nabiralo oko vrha nosa, između obrva, kad bi se mrštio.
Da ću zaboraviti toplinu njegovog dodira i način na koji je preskakivao ogradu i stepenice kad mu se žurilo.

Ja zaista mrzim nove godine.

I svake nove godine pitam se da li mu nedostaje zvuk topota kiše o prozor.
Da li mu nedostaje okus čokolade i jutarnje kave… smijeh… lavež pasa i škripanje smeđe ograde na vrhu stepenica… i način na koji svijet nestane kad pada snijeg… Da li mu nedostajem ja…

Ja zaista mrzim nove godine… I zato ne donosim nikakve glupe, novogodišnje odluke… Zato jer ja zaista mrzim nove godine.

(Aleksandru)

28.02.2008. u 19:35 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 20.02.2008.

***smiješak samo za sebe, onako mali, neprimjetan***

Još jedan od rijetkih slobodnih trenutaka koje imam ovih dana trošila sam sjedeći na kavi i smijala se nekim davno istrošenim forama, kada me je od jedanput pitala za tebe…
Nasmijala sam se, što sam drugo mogla; i promrmljala neku jadnu ispriku… I mrzila sam je zbog toga što te je spomenula…

Voljela sam topla jutra kada sam se budila u zoru dok još si spavao i kada sam gledala crne, razbarušene pramenove tvoje kose i slušala te kako dišeš dok se miris badema širio po sobi…
I sama sam se sebi nasmijala…

Stajao si u kuhinji, vadio marmeladu iz hladnjaka i psovao onim svojim tvrdim britanskim …
I osjećala sam se kao jedna od „Malih žena“… Falila mi je samo pregača i suknja malo više podignuta na stražnjici…
I sama sam se sebi nasmijala…

Na toplini sunca, dok smo jedrili prema Krku, u svojoj sivoj majici zatezao si jedro… Okrenuo se prema meni i osmjehnuo…
Satima kasnije, kad smo se usidrili na pučini pred Cresom, stajala sam pored ograde i mrmljala neku suludu rimu sebi u bradu, prišao si mi i vratio moj smeđi pramen u red… Više nije lepršao oko moga lica…
Zagrlio si me, nekako neobično snažno i na tvojim sam ramenima mogla osjetit sol i miris kokosa u zraku…
I sama sam se sebi nasmijala…

Večer prije nego što si odlazio, gledao si onaj svoj glupi film; komentirao onim svojim naglaskom… Naslonio si glavu na moja bedra i smijao se… Prelazila sam prstima po tvojim leđima, pogledao si me onim zelenim očima i poljubio, onako polako kako samo ti to znaš. Rukama si prolazio po mojim leđima, a samo tren prije nego sam zaspala poljubio si me u čelo i ustao iz kreveta… Kada je svanulo, nisi bio tu…
I osjetila sam neku prazninu, pogledala sam oko sebe i vidjela da si ostavio zelenu majicu koju sam toliko voljela, okrenula se, privila jastuk uz sebe i pustila da me polusan ponovo obuzme…

I sad, dok sjedim na kavi, trošeći jedan od rijetkih slobodnih trenutaka dok mi sunce grije lice, a naočale zaklanjaju oči, nasmijala sam se sama sebi, onako, nečujno, gotovo jedva vidljivo…
I znala sam da uvijek ću te se sjećati s osmijehom, jer drukčije ne znam…

20.02.2008. u 22:16 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.02.2008.

***Sunce, ljuljačke i smijeh***

Mislila sam da će ovo biti jedna od onih sporih, lijenih nedjelja…. Duže ću spavati, oprati robu, pogledati onaj film koji sam kupila neki dan, malo raditi, crtati nacrte za program… Ali ja sam to samo mislila…
Oko osam probudila me gromoglasna zvonjava telefona…
„- Hmkhm…
-Teta, 'oćeš nas voditi na Grobnik da gledamo avione?
-Karla… Još spavam…
-Šta još? Ali ja sam se već digla… A idemmmooo…“ , i nekako teško odolijevaš tom glasiću što dopire iz slušalice.
„-A šta sad odmah?
-Pa da. Ja sam se već spremila. Jel može i mama ići?
-Naravno.
-A jel možemo uzeti Bostona i loptu i zmaja?“ ,sad već zamišljaš svoj pretrpani autić kako jedva klizi po cesti i Bostona kako liže stražnje sjedalo i nisi više tako sigurna u sve to…
„-A Boston baš mora ići?
-Molim te…“ , i nisi se ni snašla, a već voziš prema Grobniku…
Sjediš na ljuljački, sunce ti miluje lice, Karla se igra s Bostonom… I nekako se čini da ne može bolje…


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nakon cjelodnevnog skakanja, igranja i smijanja, Sjediš na balkonu sa šalicom tople kave i kompjuterom u krilu, čekaš poziv da kreneš na još jedan izlet… Ne… Ne može biti bolje…

17.02.2008. u 18:05 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 12.02.2008.

***I još uvijek mi je dosta samo sjećanje***

Mogla bi ovo započeti sa nekom patetičnom rečenicom kao što je: bila je noć osuta zvijezdama i dok me je ljubio oko nas nije postojalo ništa drugo… Ne da bi to bila laž, ali…

Šetali smo Paškom rivom…
Kupio mi je zeleni balon u obliku djeteline sa bubamarom, napuhan helijem i sa žutom trakicom.
Rekao je da nije zlatna ribica.
Stajala sam u moru do koljena, pod zvjezdanim nebom, u boksericama i grudnjaku i sa ekipom igrala picigin, tek nekoliko trenutaka nakon što mi je rekao da odlazi, a on, on je sjedio na obali i smijao se.

Znala sam da ljetne ljubavi nikad ne traju. Bilo mi je dosta samo sjećanje.
Ali ne…
On nije sve mogao ostaviti upravo onako kako ljetne ljubavi jesu, slatke, prepune morske soli na koži i mirisa borova u zraku.
Zvao me, pisao pisma i čestitke… Rekao mi da me voli… I nekako na tom putu, kao prava, pravcata kokoš, pala sam na njegove riječi…
Možda su i bile iskrene, ne znam, nikad nisam uistinu saznala… Ne znam čak ni dali me je bilo briga…
Znam da sam voljela slušati njegov glas, njegov smijeh i voljela sam gledati njegove smeđe oči kako se svijaju u kutovima dok se smiješi… Zavoljela sam ga… I baš nekako u vrijeme kad mi je počeo nedostajati, rekao je da je gotovo… I nestao… Dobro, ne baš nestao, ali nije bilo ni daleko od toga… I voljela sam ga dugo... Onda sam ga malo mrzila… Pa, onda opet malo voljela…
I taman kad sam mislila da se zauvijek pretvorio u samo lijepo sjećanje, on se vratio…
Sjedila sam i čekala Davora na fontani usred starog grada, skrivala se pod naočalama i smijala se toplini sunca na koži… Zazvonila je neopisivo djetinjasta melodija moga službenog mobitela koja me je natjerala samo da se još jače nasmijem…
Dogovarala sam novi sastanak kad mi se netko približio i zakrio sunce. Pogledala sam i zastala u pola rečenice. I zaželjela da moje crvene cipelice od gamoša imaju moći kao one Doroti iz Oz-a, pa da nestanem uz onu: There's no place like home….
Stajao je pored mene, pokušavao me zadiviti moći i ugledom kojeg je stekao u Varaždinu, pričao je kratko svoju priču. Ponudila sa kavu…
Odbio ju je uz neku lažnu ispriku o sastanku.
Krenula sam u susret Davoru koji je nosio novi posao, obgrlio me oko struka i nasmijao se. A ja sam se osjećala bolje.
Krenuli smo prema Kozu i dok smo prilazili gradskoj uri primijetila sam ga kako ispija kavu sa nekom vrlo zgodnom plavušom ispred Varteksa. Nasmijala sam se i u tom trenutku shvatila da je on ostao isti… Neponovljivi šarmer u lijepoj košulji…
I opet sam se nasmijala… Jer, ja nisam više ista, a nikada nisam ni bila plitka da bi me mogle impresionirati priče o moći i ugledu… I znala sam… Pretvorio se samo u lijepo sjećanje, i vjerojatno će i ostati tamo… Jer daleko je iza mene ona noć kada sam stajala u moru do koljena, pod zvjezdanim nebom, u boksericama i grudnjaku i sa ekipom igrala picigin, tek nekoliko trenutaka nakon što mi je rekao da odlazi, dok je on sjedio na obali i smijao se.
I još uvijek mi je dosta samo sjećanje…

12.02.2008. u 21:57 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.02.2008.

***elusive se vraća kući***

Ponekad život igra prljavo.
Ne, ne mislim na varanje na kartama, jer ponekad svi to činimo, mislim na ono nisko, prljavo i bolno udaranje ispod pasa, tamo gdje si najosjetljiviji.

Napokon, vratiš se u svoj grad nakon dugo vremena, osjećaš se dobro, zadovoljno i misliš samo na stih onog starog hita Diorame: „Take the world upon your sholders…“
Spuštaš torbu u predsoblju svog stana… S osmijehom na usnama zaključuješ da nisi sama, i razmišljaš o tome dali da požališ što si proslijedila ključ, ali… Osjećaš miris kompota od jabuka, vidiš male ručice koje se pružaju prema tebi i čuješ grlati dječji smijeh, i svijet odmah postane nekako ljepši… Smiješ se, zavrtiš Malenu i osjetiš miris bresaka u njenoj kosi.
Sjediš za stolom, sretna si i jedva čekaš da ostaneš malo sama…
Da upališ mašinu za robu, sjedneš u fotelju i upališ televiziju sa koje ne dopire Talijanski jezik…

Zatvoriš vrata posljednji put večeras… Nasloniš se na njih, prevrtiš film i opet se nasmiješiš…
Stojiš u kuhinji naslonjena na ormarić, pored tebe šalica tople kave s malo mlijeka, pregledavaš poštu i preslušavaš poruke…
Slušaš poruke na pol koncentrirana, a drugu polovicu koncentracije posvećuješ presmiješnim Božićnim čestitkama…
U pozadini čuješ još jedan bip, još jednu poruku.
Začuješ toliko poznati glas.
Osmijeh nestaje…
Ruke spuštaju pisma i sklapaju se na prsima.
Prvo, pomisliš da sanjaš… Slušaš poruku i osjećaš se usamljenom više nego ikada…
Ostavlja poljubac na kraju…

Zavrtiš glavom… Još jedan bip, nova poruka… Uzimaš kavu, sjedaš u fotelju i čekaš da te mrak nekako proguta.
Pošta ostaje neotvorena… Televizija i mašina sačekat će još malo…
Sekretarica se nakon dugog monologa gasi.

Sjediš u tami i griješ ruke na šalici kave s malo mlijeka…
I jedinio što ti sada pada na pamet :
„Across the night,
was the moon that stol
my slumber…“

03.02.2008. u 19:23 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Prosinac 2015 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

''Ipak se borim, ipak se nadam....sve manje letim, a sve više padam...I sve su jače ruke što me vuku dnu...''


"Zapamti naše uspomene, no nemoj se bojati stvarati i nove..."


"Istina je kao nebo, a misao je kao oblak. Istina je tamo negdje gdje se mašta i realnost dodiruju, ali se nikada ne razumiju."


"... moći zagrliti onoga koga voliš, kad god poželiš- to je luksuz..."

***gdije ja najčešće klikam***

**Djevojče sa predivnim osomijehom i maslačkom u rukama**
**Dječak s šestarom na četri rijeke**
**Svojim krilima uvijek mi izmami osmijeh**
**Jedna jako draga provincijalka**
**Last man standing i to sa cvijećem =o)**
**Njena zona svidjela mi se na prvo čitanje**
**mary ima zidove**
**marisi**
**bookeray**
**njegov svijet**

Mario Andretti:
Ako vam se čini da sve držite pod kontrolom, znači da ne idete dovoljno brzo.



J.R.Tolkien:
Nisu svi koji lutaju izgubljeni.





"Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life...."


ovdije možete doći do mene:
elusive@net.hr