nedjelja, 03.02.2008.
***elusive se vraća kući***
Ponekad život igra prljavo.
Ne, ne mislim na varanje na kartama, jer ponekad svi to činimo, mislim na ono nisko, prljavo i bolno udaranje ispod pasa, tamo gdje si najosjetljiviji.
Napokon, vratiš se u svoj grad nakon dugo vremena, osjećaš se dobro, zadovoljno i misliš samo na stih onog starog hita Diorame: „Take the world upon your sholders…“
Spuštaš torbu u predsoblju svog stana… S osmijehom na usnama zaključuješ da nisi sama, i razmišljaš o tome dali da požališ što si proslijedila ključ, ali… Osjećaš miris kompota od jabuka, vidiš male ručice koje se pružaju prema tebi i čuješ grlati dječji smijeh, i svijet odmah postane nekako ljepši… Smiješ se, zavrtiš Malenu i osjetiš miris bresaka u njenoj kosi.
Sjediš za stolom, sretna si i jedva čekaš da ostaneš malo sama…
Da upališ mašinu za robu, sjedneš u fotelju i upališ televiziju sa koje ne dopire Talijanski jezik…
Zatvoriš vrata posljednji put večeras… Nasloniš se na njih, prevrtiš film i opet se nasmiješiš…
Stojiš u kuhinji naslonjena na ormarić, pored tebe šalica tople kave s malo mlijeka, pregledavaš poštu i preslušavaš poruke…
Slušaš poruke na pol koncentrirana, a drugu polovicu koncentracije posvećuješ presmiješnim Božićnim čestitkama…
U pozadini čuješ još jedan bip, još jednu poruku.
Začuješ toliko poznati glas.
Osmijeh nestaje…
Ruke spuštaju pisma i sklapaju se na prsima.
Prvo, pomisliš da sanjaš… Slušaš poruku i osjećaš se usamljenom više nego ikada…
Ostavlja poljubac na kraju…
Zavrtiš glavom… Još jedan bip, nova poruka… Uzimaš kavu, sjedaš u fotelju i čekaš da te mrak nekako proguta.
Pošta ostaje neotvorena… Televizija i mašina sačekat će još malo…
Sekretarica se nakon dugog monologa gasi.
Sjediš u tami i griješ ruke na šalici kave s malo mlijeka…
I jedinio što ti sada pada na pamet :
„Across the night,
was the moon that stol
my slumber…“
