utorak, 28.03.2017.

PLEŠI SA MNOM

Ljetna je noć. Zrikavci kao da su svim silama željeli nadjačati zvuke muzike koja je dopirala iz obližnjeg seoskog društvenog doma. Seoska zabava bila je u punom jeku. Svake subote održavala bi se u drugom selu. Dolazili su svi koji su bili željni dobre svirke, plesa, druženja...godine nisu igrale nikakvu ulogu.
Srce je bilo sve nemirnije kako sam se približavala domu. Mladenačke godine i želja za provodom bile su jače od majčinih opomena i sjene rata koja se nadvijala nad nas.
Dom je bio prepun. Sanja, moja prijateljica, već je bila tu i čuvala mi je mjesto za stolom. Znana i neznana lica vrtila su se na podiju u žaru plesnog ritma. Voljela sam plesati...ništa ljepše, ništa slobodnije, ništa uzbudljivije nego kad noge same krenu i muške ruke koje povedu. Plesao je svatko sa svakim, nije bilo pravila, bilo je samo tihog priželjkivanja, stidljivih i skrivenih pogleda sa željom da budu barem malo otkriveni i da onaj, kome su upućeni, shvati njihovo značenje. Postojalo je samo jedno, nepisano pravilo, od davnina: plesača se nije smjelo odbiti. Ako bi ga se odbilo, a onda prihvatilo poziv nekog drugog, ovaj prvi imao je pravo djevojci taj čin "nezahvalnosti" naplatiti šamarom, pred svima.
Nekoliko seoskih "faca" teturalo je salom; niti trijezni, niti potpuno pijani, ali dovoljno pripiti da bi bili neugodni. Drago, moj suseljan, prednjačio je ispred svih. Odavno je bacio oko na mene. Ovaj put nije gubio vrijeme, krenuo je prema meni. Nisam željela plesati sa njim, nisam željela ni da mi se približi...
- Jesi li za ples? - smrdio je kao da mi se približila bačva sa miksom najgorih alkoholnih pića...uz dodatak duhana kao nezaobilaznog začina.
Znala sam da mi je veče propalo...ako ga odbijem, ne smijem više na plesni podij, a ako prihvatim njegov poziv, prisjest će mi ples za sva vremena. Vrtoglavo sam razmišljala i lutala pogledom...A onda sam ga ugledala. Stajao je na vratima i pogledom snimao dvoranu...Dule...dobri moj Dule bio je tu...samo da me primijeti...
- Hej, tu li si! Jedva sam te pronašao. - smijao se srdačno i pružio mi ruku. - Izvini, Drago, ali Elena mi je obećala ovaj ples prije nego li je ušla u salu.
Naravno, sve je izmislio. Tek koji minut prije stigao je iz Zagreba, gdje je završavao studij.
Drago je bio ljut ali nije mogao protiv Duletovog argumenta. Moj spasitelj opet je naišao u pravom trenutku, kao mnogo puta do tada. Bili smo prijatelji od djetinjstva. Gradski dečko koji je volio praznike provoditi kod strica na selu. Veseljak, plesni virtuoz. Moj prijatelj. Dule.
Plesali smo cijelo veče. Častio me čokoladom za vrijeme čokoladnog plesa...ostali smo posljednji na podiju kad se plesao ples srca.
Veče koje je imalo sve šanse da doživi svoj fijasko, pretvorilo se u jedno od ljepših.



18:37 | Komentari 20 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se