subota, 24.06.2017.

ZVONA S KAMENIKA

- Čuješ li, čuješ li? Opet se čuju...o kako se divno čuju...
Kao i svakog Božićnog jutra, trudila bih se svim silama da čujem zvuk zvona koja su javljala radosnu vijest, ali osim pucketanja vatre u štednjaku i zvuka pokojeg automobila sa obližnje ceste, ništa nisam čula.
Lice moje prabake bilo je smireno, sa blagim smješkom, dok je kao u transu, zatvorenih očiju, uživala u tajanstvenoj melodiji zvona koje je samo ona čula...

- Bilo je to davno, prije mnogo godina..., - njena je priča započinjala uvijek slično i iako bih je svake godine slušala ponovo i ponovo, nije tu bilo dosade, već bi njene riječi svaki put iznova budile neki čudan osjećaj, tihu sjetu koja bi me ponijela u neka davna vremena...
- Selo tada nije bilo ovdje gdje je sada, - nastavila je svoju priču. - Bilo je gore, na Kameniku...tamo gdje je sad Stevina oranica i vinograd...sa drvenom crkvom i grobljem pored nje...a onda su jednog dana upali Turci...spalili selo, pobili sve što se micalo, osim djevojaka...njih su odveli..,ostala su samo zvona. Kad su pljačkaši pokušali da ih odnesu, propala su u zemlju...i svaki put kad bi ih netko pokušao iskopati, tonula su sve dublje i dublje...ali bi se na svaki veliki praznik ponovo oglašavala i podsjećala nas da su još uvijek tu...
- Nije to bajka, dijete moje, pričala mi moja majka, njoj njena i tako redom, a ja evo pričam tebi da sve to jednog dana preneseš svojoj djeci...uostalom, šta misliš, otkud sve one kosti koje Stevo pronađe svaki put dok obrađuje njivu? To ti je dokaz da je tamo bilo groblje.
Bila je to istina.
Dok su arhivi šutjeli, samo su kosti bile svjedoci nekog davno, skoro zaboravljenog vremena.

Kamenik je bio brdašce iznad sela; nekoliko oranica i dva vinograda šepurili bi se na suncu dok bih sa obližnje trešnje, mog omiljenog utočišta, posmatrala mjesto davno nestalog sela...a mojom bi se maštom izmjenjivale slike plamenih jezika proždirući sve pred sobom... krici i zvuci zvona...

Mnogo je Božića prošlo od tada.
Nema više prabake; otišla je tiho, tiho kao što je i živjela, jedne zimske noći, u snu.
Stara trešnja odavno je srušena.
Moji koraci ne gaze više okolnu travu.
Samo su sjećanja još tu...i zvuk zvona s Kamenika.




19:19 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 22.06.2017.

TAMO GDJE OBLACI ŠETAJU

Zovu me daljine, ta mjesta daleka
krik planinskog orla što se stijenom ori
Rijeka bistra
u dolini vijuge što stvara
Zovu me daljine, čežnja dragog oka
ispružena ruka
i jedan šapat tihi
Zovu me daljine, o, kako bih išla
da zatvorim oči na grudima tvojim
dopustim vjetru da miluje mi lice
zaboravim staze što stope mi pamte
i taj zavjet davni što čuvala sam za te

Povedi me tamo gdje sam davno bila
obećanje dala da ću opet doći
Povedi me tamo
gdje pripadam, znam
gdje grobovi šute
zvona na sav glas zvone
a kosti junaka slutnjom
svoje čedo zovu
i gdje kamen goli
vjekovima stoji
I zamoli Sveca
da milošću svojom
u okrilje dva grešnika primi
što pred sobom bježe
Zamoli ga, dušo,
da milosti ima
za dvije rijeke krivudave
što isto ušće traže

Povedi me tamo gdje sam davno bila
obećanje dala da ću opet doći
Povedi me tamo gdje na mene čekaju
tamo...tamo gdje oblaci šetaju....







21:26 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 21.06.2017.

SLANE OBLATNE

Dani su sve topliji, kuhanje postaje tlaka, ne stoji vam se kraj štednjaka, a baš vam se jede nešto novo, laganije, neobično....Možda imam rješenje.
Često znam pribjeći ovakvim zalogajčićima, koji osim svojim okusom, mame i svojim izgledom....

SLANA OBLATNA

Sastojci:

1 pakovanje oblatni
500 g krem sira (ja koristim svježi kravlji sir)
300 g majoneze
1 čaša kiselog vrhnja
0,5 kg šunke (šunka za picu, suha vratina...po želji)
300 g sira za ribanje
sjeme sezama, lana, nascjeckan peršin
100 g mljevenog kikirikija

Pomiješati krem sir, vrhnje i majonezu. Dodati sjeckani peršin i kikiriki. U originalnom receptu ne ide kikiriki, ali pošto volim eksperimentirati i uvijek nanovo probati nešto novo, ispalo je da je kikiriki bio pun pogodak i daje ovoj kremi jedan sasvim novi, puniji okus.
List oblatne namazati kremom, poslagati narezanu šunku, prekriti oblatnom i tako redati dok se ne potroše oblatne i krema. Važno je svaku novu oblatnu mazati i s donje strane da bi se primila za šunku. Zadnju oblatnu premazati tanko kremom, naribati sir i posuti prženim sezamom i lanom. Ostaviti u frižideru preko noći.


ROLAT SA HRENOVKAMA

Sastojci:

1 list oblatne
3-4 lista blanširane blitve
4 hrenovke
300 g krem sira
2-3 žlice kiselog vrhnja
80 g prženog sezama
100 g sjeckane šunke

List oblatne staviti između dvije vlažne krpe da omekša. Skuhati hrenovke, blanširati blitvu. Sjediniti sir, vrhnje, sezam i šunku. Može se dodati i malo majoneze.
List oblatne premazati kremom, pa uz rub poslagati listove blitve, na blitvu poslagati hrenovke i sve zajedno čvrsto zamotati u roladu. Staviti u frižider. Prije rezanja izvaditi na sad do dva da se oblatna malo osuši.

I što reći, osim poželjeti dobar tek! Možete ih poslužiti kao hladno predjelo, kao slani desert ili ih jednostavno grickati kad vam se prohtije.
p.s. na slici je još zeleni rolat od špinata i slane šnite od maka...o njima je mislim već pisano....



21:11 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 20.06.2017.

IZGUBLJENI SNOVI

Kad koraci jednom približe se kraju puta
postanu umorniji, sporiji i tiši
odlutat će duša u bezdane davne
tražit će osmjehe sretne
tamo zaboravljene, davno ostavljene
Kad suza jednom sama zaiskri
slana, nevina i čista
sputavati je neću, nek putem svojim ide
kao rijeka životna što kraj mene prođe
okrzne me samo obalama svojim
Kad snovi jednom nemirni postanu
i noći u svoje tmine pozovu
tražit ću oči i ruke daleke
u čijim se očima vidjela nisam
pod dodirom čijim nisam zadrhtala
Kad sve jednom bez smisla postane
bol i tuga samo ostane
zatvorit ću oči spokojno i tiho
slušat ću srce što sve sporije bije
i neću tražiti krivca
za sve što je trebalo....a moglo biti nije...


16:11 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 20.04.2017.

SVJETLOSNE GODINE

“Postoje dvije vrste ljudi koji ne znaju ništa o ženama: oženjeni i neoženjeni muškarci.” Sagan



Hmm...

Dobila sam na poklon knjigu "Što sve žene znaju o muškarcima". Knjiga koja se čita u jednom dahu, od prve do posljednje stranice, jednostavno se ne ispušta iz ruku. Mislim da nikad brže nisam pročitala neku knjigu. Nije ni čudo, ovo je knjiga po sistemu "spala knjiga na dva slova", a ova je negdje usput izgubila i ta dva...naravno, praznina od prve do posljednje stranice.
Stvarno, što mi to žene (ne)znamo o muškarcima? Ili, što li to oni znaju o nama? Na vagi neznanja, koja bi strana prevagnula?
Mora da je udaljenost od Venere do Marsa zaista velika, zapravo, sve sam više sigurna da su za sve krive te nesretne svjetlosne godine, jer kako inače jednom Marsovcu objasniti potrebu Venere da kupi baš one cipelice koje joj se smješkaju iz izloga, iako kod kuće ima već nekoliko takvih sličnih, ali ove su za nijansu svjetlije i sa nekoliko milimetara kraćom petom? Previše je on svjetlosnih godina udaljen da bi razumio tu nasušnju potrebu. Ili kako da Venera razumije da mu uopće nije važno da li će boja čarapa i boja majice biti kompatibilne? Neoprostivo. Opet te svjetlosne godine...
Eto me opet na početku; prazna, neispisana knjiga sa početka ove moje pisanije ispred mene, strpljivo čeka da joj udijelim koje slovo...a meni vaga, zapravo prevagivanje nikako ne izlazi iz glave. Neće prevaga ni na jednu stranu. Smirila se. Utišala. Strpljivo čeka prosvjetljenje Venerino i Marsovo priznanje. Jednaki smo. U miligram.
A knjiga? Čini se da joj je suđeno da ostane prazna.




20:50 | Komentari 24 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 28.03.2017.

PLEŠI SA MNOM

Ljetna je noć. Zrikavci kao da su svim silama željeli nadjačati zvuke muzike koja je dopirala iz obližnjeg seoskog društvenog doma. Seoska zabava bila je u punom jeku. Svake subote održavala bi se u drugom selu. Dolazili su svi koji su bili željni dobre svirke, plesa, druženja...godine nisu igrale nikakvu ulogu.
Srce je bilo sve nemirnije kako sam se približavala domu. Mladenačke godine i želja za provodom bile su jače od majčinih opomena i sjene rata koja se nadvijala nad nas.
Dom je bio prepun. Sanja, moja prijateljica, već je bila tu i čuvala mi je mjesto za stolom. Znana i neznana lica vrtila su se na podiju u žaru plesnog ritma. Voljela sam plesati...ništa ljepše, ništa slobodnije, ništa uzbudljivije nego kad noge same krenu i muške ruke koje povedu. Plesao je svatko sa svakim, nije bilo pravila, bilo je samo tihog priželjkivanja, stidljivih i skrivenih pogleda sa željom da budu barem malo otkriveni i da onaj, kome su upućeni, shvati njihovo značenje. Postojalo je samo jedno, nepisano pravilo, od davnina: plesača se nije smjelo odbiti. Ako bi ga se odbilo, a onda prihvatilo poziv nekog drugog, ovaj prvi imao je pravo djevojci taj čin "nezahvalnosti" naplatiti šamarom, pred svima.
Nekoliko seoskih "faca" teturalo je salom; niti trijezni, niti potpuno pijani, ali dovoljno pripiti da bi bili neugodni. Drago, moj suseljan, prednjačio je ispred svih. Odavno je bacio oko na mene. Ovaj put nije gubio vrijeme, krenuo je prema meni. Nisam željela plesati sa njim, nisam željela ni da mi se približi...
- Jesi li za ples? - smrdio je kao da mi se približila bačva sa miksom najgorih alkoholnih pića...uz dodatak duhana kao nezaobilaznog začina.
Znala sam da mi je veče propalo...ako ga odbijem, ne smijem više na plesni podij, a ako prihvatim njegov poziv, prisjest će mi ples za sva vremena. Vrtoglavo sam razmišljala i lutala pogledom...A onda sam ga ugledala. Stajao je na vratima i pogledom snimao dvoranu...Dule...dobri moj Dule bio je tu...samo da me primijeti...
- Hej, tu li si! Jedva sam te pronašao. - smijao se srdačno i pružio mi ruku. - Izvini, Drago, ali Elena mi je obećala ovaj ples prije nego li je ušla u salu.
Naravno, sve je izmislio. Tek koji minut prije stigao je iz Zagreba, gdje je završavao studij.
Drago je bio ljut ali nije mogao protiv Duletovog argumenta. Moj spasitelj opet je naišao u pravom trenutku, kao mnogo puta do tada. Bili smo prijatelji od djetinjstva. Gradski dečko koji je volio praznike provoditi kod strica na selu. Veseljak, plesni virtuoz. Moj prijatelj. Dule.
Plesali smo cijelo veče. Častio me čokoladom za vrijeme čokoladnog plesa...ostali smo posljednji na podiju kad se plesao ples srca.
Veče koje je imalo sve šanse da doživi svoj fijasko, pretvorilo se u jedno od ljepših.



18:37 | Komentari 20 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.03.2017.

MALLEUS MALEFICARUM OF KROEJŠA

Ne znam da li znate, ali na jučerašnji dan davne 1756. godine Marija Terezija odlučuje stati na kraj progonu vještica u Hrvatskoj i naređuje tadašnjem hrvatskom pravosuđu da prije izricanja konačne presude moraju sve dokaze donijeti njoj na uvid, kako bi ona odlučila o daljnjoj sudbini okrivljene.
Kažu stari spisi, da je prva vještica u Hrvatskoj procesuirana još početkom 14. stoljeća, pa po svemu sudeći, bili smo pravi trendseteri, a kako su se progoni zahuktavali, tako se je dolazilo do poražavajućih saznanja koliko je ovo naše podneblje zapravo zaraženo tamnim silama svih vrsta. Zato i nije za čuditi da smo nastavili progone i kad je zapadni svijet davno od toga odustao i da nije bilo one Magde Herucine, koja je eto ponekad voljela pretvarati se u muhu i nervirati svoju susjedu, da nije priča o toj strašnoj zagrebačkoj vještici stigla i do spomenute slavne carice, tko zna, možda bi i danas, kakvi jesmo, dosljedni i pedantni do najsitnijih detalja; možda bi i danas vodili bitke sa silama tame do konačnog istrebljenja. Možda bi i danas počasno mjesto u našim bibliotekama zauzimao Malleus Maleficarum, koji bi bio obavezna lektira, sa obavezom da se pojedini dijelovi znaju na pamet, posebno oni iza kojih je stajao i sam papa Inocent VIII, sa svo svoje šesnaestoro vanbračne djece. Pa ti sad reci da nomen nije omen.
Zapravo, kad bolje razmislim, carica Marija nam je uskratila pravo da se riješimo za sva vremena svih krivaca za svo zlo koje nas je pratilo od stoljeća sedmog, uskratila nam je pravo da se riješimo nepoželjne konkurencije u svakom pogledu...da nije tako, možda bismo danas zaista bili mala Švicarska. Zemlja blagostanja i sreće.
Ne bi više pogledima i prstima upirali u crvene i crne vragove koji bi se svako malo nadvili nad nas, ne bi bilo potrebe za molitvama pred bolnicama jer bi svaka žena znala gdje joj je mjesto i koja joj je sveta dužnost, samim tim i naša vlada imala bi brigu manje jer ne bi morala mozgati o natalitetnoj politici, a sve nešto mislim, možda ni Gazda ne bi bio u problemima u kojima jest....nisu to čista posla, sve mi to smrdi na ozbiljna sumporna isparavanja.
A opet, s druge strane, možda nas je carica poznavala i bolje od nas samih, možda nas danas i ne bi više bilo da nije svojim jakim glasom podviknula "Ee nećete više!" Možda je uvidjela da smo se u borbi sa silama zla toliko zahuktali da bi nam kroz kratko vrijeme prijetilo istrebljenje.
Vječno pitanje "što bi bilo da je bilo" i dalje ostaje bez odgovora.





15:17 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

petak, 24.03.2017.

SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU....

Kaže naš ministar, da jedan svećenik često vrijedi više od dvadeset liječnika. Onako na prvu, sasula bih i ja drvlje i kamenje na njegovu izjavu, ali, kao što ministar iza svoje izjave stoji vlastitim iskustvom, tako i ja, iz vlastitog iskustva znam da nije pametno uvijek ići na prvu. Druga, treća, a po potrebi i četvrta, znaju biti daleko pametnije opcije.
Često čujem kako je biti svećenik jedno od najlakših zanimanja; u principu ništa ne radiš, a lova ti sama kapa, naročito u zadnje vrijeme, jer kažu da se nikad nije više umiralo, a bome, otići na onaj svijet bez adekvatnih putokaza, nikako nije preporučljivo.
Međutim, kad se zagrebe malo dublje, otvara se čitav spektar različitih izazova koje svećeničko zanimanje nosi, jer biti svećenik danas ne znači samo moliti, kao što to mnogi površno misle, biti svećenik je daleko kompleksnije i zahtjevnije zanimanje, mogu slobodno reći, daleko složenije nego biti liječnik. Eto, svećenik, kao svaki pravi pastir, mora biti sa svojim stadom i u sreći i u tuzi, mora im iscjeljivati dušu, a po potrebi i tijelo, mora znati sve o braku i bračnim odnosima, a živjeti u celibatu, mora biti ekonomist, mora biti egzorcist, poželjno je da zna i anatomiju ženskog spolnog sustava, jer eto nedavno je crkva organizirala kongres o ginekologiji pa nema smisla biti neupućen; a bome mora znati i istjerati neposlušnu dušu iz tijela kad za to dođe vrijeme, a najvažnije od svega je da mora biti dobar psiholog, jer ima li išta važnije nego poznavati psihu vlastitog stada? Baš nedavni slučaj u mom kraju natjerao me da duboko razmislim o svemu.
Razboljela se Mara, ni stara ni mlada; rekli bi oni od sedamdeset, žena u najboljim godinama; i umre Mara sve u mjesec dana od postavljanja dijagnoze. Kažu oni upućeniji, da se nikako nije pomirila sa odlaskom na onaj svijet. Na sam dan sahrane, svećenik molio i molio nad njenim tijelom, molio sat vremena. Ljudi već postali nervozni, a vidljivo se unervozio i svećenik, sve dok mu valjda nije pukao film i onako, iz prve, izdere se na onaj lijes ispred sebe:
- Pa dobro, Maro, ovo stvarno više nema smisla! Znaš da je vrijeme da pođeš.
Ljudi se pogledali međusobno, pa se počeli krstiti i lijevom i desnom.
I smilovala se Mara, i svećeniku i ljudima koji su je došli ispratiti, izašla iz izmučenog tijela i otišla u nebeska prostranstva. A svećenik, vidno potresen, izjavi pred svima kako već jako dugo nije imao ovako težak slučaj odvajanja duše od tijela.
E pa sad nek mi netko kaže da za ovaj posao ne treba imati muda.
Ne moram ni spominjati da svi oni koji su ga gledali sa poštovanjem, sad ga gledaju sa strahopoštovanjem.
Isto tako, primijetila sam osude onog mladog svećenika uhvaćenog in flagranti u jednoj bolnici; pa Bože moj, ljudi moji, kako da jedan svećenik zna išta o bračnim dužnostima žene, o funkciji ženskih spolnih organa i sl., ako uporno ne radi na sebi? To je zapravo bit cjeloživotnog učenja, stalnog nadograđivanja znanja. To je kao da spremaš ispit iz osteologije a kost nikada nisi imao u ruci. Teorija bez prakse? Čisti promašaj. Ne dao Bog pa da ga jednom pošalju na neki od narednih ginekoloških kongresa pod patronatom crkve! Kakvu bi sramotu jadnik doživio pred najezdom svih tih, njemu nepoznatih pojmova; slajdovi se izmjenjuju, folikul prepušta mjesto corpus luteumu, tamo neka zigota putuje do endometrija, a tek pubis, pa cervix, a vaginu da i ne spominjemo...ajmeeeee....Pa sad ti budi svećenik tamo nekih staromodnih shvaćanja...ili budi staromodni vjernik i reci da je svećeniku lako. Ovo su vremena velikih iskušenja.
Zato ja našem ministru skidam kapu do poda. Čovjek je to koji gleda daleko naprijed, vizionar kakvog bi svako ministarstvo poželjelo. Zna on da je daleko isplativije graditi crkve nego bolnice, educirati svećenike nego liječnike, jer kako je krenulo, sasvim je izvjesno da nam u budućnosti još samo Bog može biti na pomoći.




20:29 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.03.2017.

NIŠTAVILO

Vrijeme
kroz prste mi prolazi
nečujno klizi
poput pijeska pustinjskog
Oluje brišu tragove
onih ispred nema
samo puta dva što mame
vijugama svojim
Na prvom Zeusove kćeri
pružaju mi ruke
u kolo me zovu
kose im se saplele
smijeh i pjesma ječe
životu se raduju
duša tu ne gladuje
Na drugom crna kočija
vranci razigrani
i Kerber iskešenih zuba
gospodara svoga prati

Vrijeme
kroz prste mi prolazi
nečujno, sve tiše
kao pijesak pustinjski
što ga vjetar raznosi
i nema ga...nema ga više...


17:27 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 01.02.2017.

PROLJEĆE U PROZORU

Vani kiša, led...a u prozoru se sakrilo proljeće.
Stidljivo viri, izašlo bi...ali vrijeme mu nije...
Neka ga, neka ga još...neka se tu krije...

Image and video hosting by TinyPic


11:12 | Komentari 27 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se