ponedjeljak, 06.11.2017.

POSLJEDNJI SAN






Koliko dugo me nije bilo tu? Tri ili četiri godine, ili možda pet? Kako sam uopće dopustila vremenu da me tako prevari, da prođe kraj mene a ja da se i ne osvrnem? Čudni smo mi ljudi; u vječnoj potrazi za prioritetima, prioritete zaboravljamo.
Šuma, velebna i stara, izdiže se iznad mene. Još pokoji list treperi na vjetru, čeka svoj red da se pridruži bogatom plaštu koji mi šušti pod nogama i odaje svaki novi korak. Mirno je. Nekako nestvarno tiho. Kao da se može naslutiti nadolazeći kraj.
Koračam polako, ne želim remetiti ovaj sklad. Želim upamtiti svaki miris, svako to stablo, svaku bukvu na kojoj je zabilježena neka nesretna ljubav. Pogled mi privuče stablo sa nekoliko stihova. "Šoco moja"....Bože, koliko dugo nisam čula ovaj izraz, inače nekad često korišten u ovom kraju. Nasmiješim se...izgleda da "šoca", inača naziv na intimnu prijateljicu, ljubavnicu, nije bila samo šoca, nego mu je i prirasla srcu. Tko bi razumio ljubav. Ispod stihova godina 1948. Autentično ili ne, ostaje svjedokom jednog vremena i jedne ljubavi. Samo nekoliko koraka dalje neko drugo stablo i neko drugo svjedočanstvo.
Ispred mene proplanak, a na njemu malo seosko groblje. Okruženo šumom sa svih strana. Nema čak ni ograde. Desetak grobova veličanstveno stoje i čuvaju svoje tajne. Groblje zaista nije mjesto gdje se čovjek može osjećati opušteno, ali ovo mjesto, samim svojim položajem i čudnom, nestvarnom mirnoćom koju pruža, prošlošću koja vrišti iz svake pore, svakog starog spomenika, svakog tog drveta koje ga okružuje, kao da zove i ukazuje na sklad, simbiozu čovjeka i prirode.
Palim lampaše, sa spomenika me gledaju dva poznata lica. Znam, kriva sam što me dugo nije bilo, ali znam i da ćeš mi oprostiti kao što si uvijek opraštala moje nestašluke, onako sa prijekornim smješkom, kojeg zapravo i nisam trebala primijetiti, ali sam ga uvijek primjećivala, prešutno i znala sam što znači. Pamtim i svaku tvoju mudrost, pa i zadnje riječi koje si mi uputila prije nego si odlučila otići; riječi o snazi žene. Tada ih nisam razumjela; danas itekako znam što si mi tada govorila.
Lagani vjetrić njiše stare krošnje, sunce na zalazu probija se kroz šikarje do velebnih stabala. Duboki jarci čuvaju tajne davnih zbjegova, kada je šuma i njene strmine bila jedino utočište pred neprijateljskim vojskama. Stara debla čuvaju i priče o zabranjenim ljubavima, ukradenim poljupcima, izmamljenim uzdasima, pastirima i njihovim stadima, skloništima ljubavnika. Sve je još tu, treperi negdje u zraku, u svakoj pori starih stabala, budi sjećanja davno ispričanih priča.
Odlazim. Kažu mi da će šumu sasvim porušiti idućeg proljeća. Sa svakim porušenim deblom umrijet će i jedno sjećanje.
Spavaj šumo.
Sanjaj svoj posljednji san.







07:46 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 31.10.2017.

JESENJA

Nebom plutaju laži
uokvirene, sedefaste, fine
a ti treperiš na vjetru
treseš se i drhtiš
dal' od straha
ili dolazeće zime
Još juče bio si zelen
uživao u majčinom krilu
danas je krošnja opustjela, tiha
smežuran, žut i sam
čekaš red
na ovom jesenjem piru
I pitaš se dal' to je vjetar
ili sudbine dah
što kida te i lomi
i ova kap što tijelom ti klizi
dal' magle je trag
ili je to suza što nazire kraj
I padaš
i padaš
vjetar te nosi
a krošnje pjevaju svoj jezivi poj:
znaj sve je zatvoren krug
početak i kraj
sve što je bilo
i što treba doć'
iz pepala si stvoren
u pepeo ćeš poć....








19:33 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 25.10.2017.

ŽIVOT S ALZHEIMEROM

Cijeli dan se pakira. On mora svojoj kući, roditeljima, a roditelji su mu mrtvi već više od dvadeset godina. Odgurnuo ju je, pala je. Nije više mogla, nije više imala snage. Ovo je već peti put danas da ga traži po selu. Od tableta koje su mu dali nema nikakve koristi, a nadala se, baš se ponadala, da će imati bar malo mira. Pa i njoj je već sedamdeset i neka i nema više snage. Sve je agresivniji, sve češće nalijeće na nju...nije joj s njim nikada tekao med i mlijeko ali ovome se nije nadala ni u najgorem snu. Bio je alkoholičar, sve što pamti su samo svađe i modrice. Od kad su mu dijagnosticirali demenciju, život joj se pretvorio u pakao. Poželjela je da ga nema, neka joj Bog oprosti, ali ovako više ne može. Srami se susjeda koji uskaču kako koji može i pomažu joj da ga traži dok odluta. Kažu joj da ga smjesti u neki od domova, ali od kud joj novac za tako nešto? Njegova i njena mirovina zajedno iznose tek nešto više od dvije tisuće kuna, a djeca...djeca su otišla svojim putem; dođu, pogledaju ga, mašu glavom i suosjećaju s njom....i to je sve.
Dolazi još jedna noć a s njom i neizvjesnost novog dana.


21:27 | Komentari 26 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 24.10.2017.

VRIJEME ZA VRIJEME

Kažeš Vrijeme je
a ono se ceri
izmiče i krade
probuđene snove
iluzije lažne nade
Strpljenju me učiš
zagrliš daljinom
pošalješ mi osmijeh
kroz titraje blagog vjetra
dotakneš me lišćem
što jesenski odar sprema
Znam, sjenka si moja
al puteve ja tražim
puteva se sjećam
sjećam, al da ne osjećam
Začeto u suzama
na suzama i počiva
I opet je jesen
doziva me list na putu
i kiša što rominja
Opet su magle
sivilo prosule
nekim starim stazama
Nasmiješim se vrapcu
što po prozoru kljuca
mahnem oblaku
što nebom pluta
Zaustavim vjetar u taj čas
i pitam:
Ima li Vrijeme vremena za nas...
















20:10 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 19.10.2017.

CIJENA OBRAZA

.....nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi....

Vijest da se udala za svekra odjeknula je kao bomba; neočekivano i potpuno iznenađujuće za ove prostore, ostavivši i one najpoznatije radio Mileve u čudu. Udavale su se sredovječne udovice za mlađe, udavale se i za mnogo starije, one sa jednom nogom već dva metra ispod zemlje, vidio ovaj svijet već čuda svakojaka, ali za svekra, pobogu?
I kako to obično biva, najžešći kritičari su oni sa najviše putra na glavi.
Prije nekoliko godina ostala je udovica, sama sa svekrom i bez ikakvih prihoda, osim njegove gastarbajterske mirovine. Djeca su se odavno razišla i žive svoje živote, a živjeti se mora. Osigurala je svoju starost, ali pri tom nije računala da će svojim postupkom izgubiti djecu, koja tu vijest nisu primila onako kako je očekivala.
Sve u životu ima svoju cijenu.









15:49 | Komentari 28 | Print | ^ | On/Off |

subota, 23.09.2017.

TKO O ČEMU....

Tko o čemu, ja opet o hrani.
Vikend je vrijeme za obitelj i fine zalogajčiće. Danas ću vam predložiti jedan skromniji kolačić; skroman po sastojcima, ali ne i po okusu. Ovaj starinski recept našla sam na internetu prije nekoliko godina i od tada je dobio počasno mjesto na našem jelovniku. Svi ga volimo, a zaista je jednostavan i brz za napraviti.

ŠTRUDLICE

200g masti
150g šećera u prahu
2 velike žlice jabučnog octa
9 žlica hladne vode
550g brašna
1 žličica sode bikarbone

Umijesiti tijesto i ostaviti na hladnome sat vremena.
Podijeliti tijesto i valjati na tanke trake. Puniti pekmezom po želji. Predlažem domaći pekmez, ako ste u mogućnosti. Moj izbor danas je bio domaći pekmez od dinja.



Zarolati i rezati štrudlice, staviti u pleh i ispeći. Nemojte ih dugo peći, samo da malo porumene. Pečene, još vruće štrudlice uvaljati u šećer u prahu.



Ako je potrebno, navedenu količinu brašna korigirajte po potrebi. Moram priznati da vagu u kuhinji nikada ne koristim, kod mene je sve odokativno, a vjerujem i da svaka od nas zna pod prstima kakvo tijesto mora biti.

Uživajte u štrudlicama sa okusom nekih prošlih vremena....


15:09 | Komentari 23 | Print | ^ | On/Off |

petak, 22.09.2017.

SOMBORKA ILI SAMOBORKA

Ima li išta ljepše u ovom našem blogo svijetu nego kad ranim jutrom, uz prvu jutarnju kavu ugledate svoj post na naslovnici?
Lijepo je vidjeti da je Uredništvo prepoznalo ono nešto u napisanom, što bi i ostalima moglo biti zanimljivo, ali nije lijepo vidjeti preinake originalnog teksta, naročito ako te preinake daju drugi smisao objavljenom tekstu. U ovom slučaju nije isto radi li se o staroj sorti paprike "somborka" ili pak, narodski rečeno o sorti babure "samoborka", kako je Uredništvo "prevelo". Radi se o dvije različite vrste paprike. Ne želim sad ulaziti u detalje uredničkog lapsusa, radi li se o slučajnoj grešci izazvanoj nepoznavanjem teorije ili je nekome zasmetao prekodrinski naziv sorte, ali smatram svojom svetom blogerskom dužnošću objasniti o čemu se radi.
Dakle, Samobor i Sombor, dva prelijepa grada, jedan u Hrvatskoj, poznat po kremšnitama i prirodnim ljepotama, a drugi u Vojvodini, zasigurno jedan od najljepših vojvođanskih gradova, između ostalog poznat i po paprici somborki, koja potiče iz tog kraja. Naziv sorti obično se daje po institutu gdje je nastala ili po kraju gdje se počela uzgajati, ako je autohtona.
Majkovačka žuta, sorta paradajz paprike, poznata i izvan granica nekadašnje nam države, nastala je u Majkovcu, selu pokraj Virovitice i uskoro je postala svojevrsni brend tog kraja. No, naziv sela nekome nije dobro zvučao 90-ih, pa je tadašnji Majkovac preimenovan u Žlebine, ali još nisam čula da itko igdje spominje sortu "žlebinska žuta". Naziv sorte je ime, zaštitni znak, ono po čemu se sorta prepoznaje svugdje u svijetu i razlikuje od svih ostalih.
Paprika ko paprika, reći ćete, u konačnici je važno kakvog je okusa kad se jednom nađe na stolu i u principu ću se složiti jer o ukusima a i okusima se ne raspravlja, ali sam kao agronom i dugogodišnji proizvođač paprike morala reagirati. Profesionalna deformacija.




slika: paprika sorte "somborka"
izvor: net


10:49 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 21.09.2017.

VARIJACIJE NA TEMU

Kažu da prava žena u rujnu miriše na ajvar. Ne znam koliko u vašim mirisima zadnjih dana dominiraju note ajvara i kiselih paprika, ali ukoliko vam je ostalo još malo mjesta u smočnicama ili podrumima, predlažem nešto novo i posve drugačije. Iznenadite svoje ukućane ili goste sa nečim što se u ovim našim krajevima rijetko priprema. Dominantna nota ovog novog mirisa lagano je na bijeli luk, sa mogućnošću varijacija.

SOMBORKA PUNJENA SIROM
(somborka je vrsta paprike, slična baburi, ali ljuta)

Sastojci:

1,5 kg paprike somborke
1,5 kg svježeg kravljeg sira
3 l mlijeka
3 žlice soli

Papriku oprati i očistiti od koštica. Sir izdrobiti i dodati sitno narezani bijeli luk (nije obavezno, po želji).
Puniti paprike i slagati u flaše.
Mlijeko skuhati i posoliti. Vrućim zaliti paprike, poklopiti i ostaviti na hladnom do drugi dan. Paprike popiju malo mlijeka pa ako je potrebno drugi dan ponovo skuhati malo posoljenog mlijeka i nadoliti. Dobro sve zatvoriti i staviti na hladno i tamno mjesto. Pošto nemam podrum, ja ih držim u frižideru. Nakon mjesec dana paprike su spremne za upotrebu.
Ako ne volite pikantnu varijantu, umjesto somborke možete upotrijebiti i manje babure.










18:56 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 20.09.2017.

SREĆA JE NEGDJE DRUGDJE?

"Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini."
Dr. Franjo Tuđman, Govor u Zračnoj luci Zagreb 23. studenoga 1996.

Težak dan. Jedan od onih kad se na ramena sruče sve brige svijeta, a kiša koja ne prestaje samo dodaje još malo sivila u cjelokupan dojam. Možda bih na sve samo odmahnula rukom i čekala da dan prođe, da mi nije tvoje poruke kako odlaziš, definitivno. Neočekivano, iznenada. Znam da o tome već dugo razmišljaš, ali sam se nakako potajno nadala da će svi oni razlozi, koji su ti nisu dali da odeš: djeca, suprug, biti odlučujući faktor kod konačne odluke i da ćeš ostati, berem ti od svih onih dragih mi ljudi koji su nedavno odlučili potražiti sreću van granice domovine.
"Ako već moram biti švapski sluga, onda ću to biti u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj. Logičnije, a i daleko profitabilnije.", reče mi nedavno prijatelj koji je također otišao.
Ne mogu a da ne probudim prošlost; sve one dane od školskih klupa pa sve do tvoje svadbe, sve naša tajne, prve izlaske, prve ljubavi, prva razočaranja....i da, onaj dan kad si pokazala snagu svog karaktera, dan zbog kojeg sam znala da ćeš uvijek u mom srcu imati posebno mjesto.
Mladost uvijek nosi nadu u ljude, u razum, u bolje sutra. I mi smo vjerovale. Nismo se dale zatrovati mržnjom i primitivizmom na koje smo nailazile na svakom koraku. A tada smo naišle na zid. Udarile jako. Danas, dok razmišljam o svemu, vjerujem da za svaku našu iluziju postoji kamen koji nas čeka, kad tad. Kamen u koji moramo udariti da bi nam se oči otvorile.
Neću nikada zaboraviti taj dan i tvoj izraz lica dok si mi prepričavala događaje iz ureda. Ne znam kojoj je tada bilo neugodnije: tebi, jer si doživjela ono što nisi vjerovala da se zaista događa i jer si bila dio nečega sa čim se nisi slagala, usprkos svim pričama koje si čula, ili meni, koja sam u svojoj naivnosti i vjeri u ljudskost i poštenje, morala priznati da su svi oni koji su me upozoravali bili u pravu. Ništa čovjek tako teško ne prašta kao samozavaravanje. Ni danas si ne praštam.
Ti odlaziš, odustaješ od borbe s vjetrenjačama. Još jedna u mnoštvu koji traže bolje sutra negdje daleko.
Sretno ti bilo, prijateljice moja i ostvari bar neki od naših snova koji su zauvijek ostali negdje daleko u prošlosti.





16:37 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

petak, 21.07.2017.

DUHOVI PROŠLOSTI

Šutjeli smo zagrljeni. Noć je bila prohladna i oblačna, jedna od onih kad se tama razlije svuda oko nas, pa nam se i u dušu uvuče neka nelagoda, kao tihi drhtaj od straha, čega li, da nas ne preplavi ista ta tmina, isti taj osjećaj nemoći, a opet i osjećaj snage koju samo noć, tajanstvena i tiha posjeduje...Tko bi razumio čovjeka i njegove nedorečene strahove.
Negdje u daljini čula se muzika. I sami smo krenuli tamo, ali smo, kao i mnogo puta do tada, zastali ovdje, na obali ribnjaka. Bilo je to naše tajno mjesto, naše utočište od svijeta, radoznalih pogleda i svega što nas je razdvajalo. Riječi nam nisu bile potrebne. Voljeli smo isto, radovali se istom...tek huk sove negdje sa ruševnog krova starog dvorca, vratio bi nas u stvarnost.
- Idemo do dvorca, pozdraviti duhove prošlosti...oni su naši prijatelji...
I bili su nam prijatelji. Nismo ih dirali. Nisu nas dirali.
Tada smo posljednji put pozdravili duhove zajedno.

------------------

Još jedan pogled u retrovizor. Još jedno zbogom dvorcu Inkey i njegovim duhovima. Nismo se sreli dugih dvadeset godina...a tko bi znao, možda duhovi i nemaju osjećaj za vrijeme...možda je sve tek tren izgubljen u vječnosti, a mi tek prolaznici, putnici koji dotaknu obale životne rijeke i nastave dalje nizvodno... Kako je krenulo, ni oni neće ovdje dugo imati dom. Beskućnici na vjekovnim ruševinama za koje više nitko i ne mari. Stid i obzir odavno su zaobišli ovaj narod i poveli ga u neke nove labirinte života u kojima prošlost više nema mjesta...bar ne prošlost ove vrste.




22:16 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se