petak, 21.07.2017.

DUHOVI PROŠLOSTI

Šutjeli smo zagrljeni. Noć je bila prohladna i oblačna, jedna od onih kad se tama razlije svuda oko nas, pa nam se i u dušu uvuče neka nelagoda, kao tihi drhtaj od straha, čega li, da nas ne preplavi ista ta tmina, isti taj osjećaj nemoći, a opet i osjećaj snage koju samo noć, tajanstvena i tiha posjeduje...Tko bi razumio čovjeka i njegove nedorečene strahove.
Negdje u daljini čula se muzika. I sami smo krenuli tamo, ali smo, kao i mnogo puta do tada, zastali ovdje, na obali ribnjaka. Bilo je to naše tajno mjesto, naše utočište od svijeta, radoznalih pogleda i svega što nas je razdvajalo. Riječi nam nisu bile potrebne. Voljeli smo isto, radovali se istom...tek huk sove negdje sa ruševnog krova starog dvorca, vratio bi nas u stvarnost.
- Idemo do dvorca, pozdraviti duhove prošlosti...oni su naši prijatelji...
I bili su nam prijatelji. Nismo ih dirali. Nisu nas dirali.
Tada smo posljednji put pozdravili duhove zajedno.

------------------

Još jedan pogled u retrovizor. Još jedno zbogom dvorcu Inkey i njegovim duhovima. Nismo se sreli dugih dvadeset godina...a tko bi znao, možda duhovi i nemaju osjećaj za vrijeme...možda je sve tek tren izgubljen u vječnosti, a mi tek prolaznici, putnici koji dotaknu obale životne rijeke i nastave dalje nizvodno... Kako je krenulo, ni oni neće ovdje dugo imati dom. Beskućnici na vjekovnim ruševinama za koje više nitko i ne mari. Stid i obzir odavno su zaobišli ovaj narod i poveli ga u neke nove labirinte života u kojima prošlost više nema mjesta...bar ne prošlost ove vrste.




22:16 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 19.07.2017.

I MI DEVU ZA UTRKU IMAMO...a bome i lavandu

Đurđevački pijesci, iliti Đurđevečki peski, kako bi to ovdje "narodski" rekli; hrvatska Sahara, kako je mediji vole nazvati, poseban je geografsko - botanički rezervat u neposrednoj blizini podravskog gradića Đurđevca, specifičnog reljefa i vegetacije. U ovim ostacima jedine hrvatske pustinje, žive mnoge endemske vrste, a vidljivi su i ostaci pješčanih dina.



No, nije Đurđevac poznat samo po pustinjskom pijesku...legenda kaže, u neka davna vremena, našao se pod bedemima starog grada i Ulama beg, u svom pohodu prema Zapadu. Pošto nije uspio osvojiti grad, odlučio se na dugotrajnu opsadu sa ciljem izgladnjivanja vojske i naroda...i zaista, ubrzo je u utvrdi ponestalo hrane, ostao tek jedan mali pijetao (picok ili piščok), koji ionako nije mogao nahraniti sve koji su bili u utvrdi. I tako, mali pijetao nije ni slutio kakvu će povijesnu slavu steći...mudri Podravci iskoristili ga kao topovsko tane i poleti pjetlić pravo u osmanlijski tabor. Kad je Ulama beg vidio da se oni zapravo razbacuju hranom, povukao se iz opsade i napustio bojno polje uz kletvu :"A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!"
I tako je grad Đurđevac postao grad Picoka i Picokača.



Prosječni Podravac vam je ki Piroćanac, (ova opaska je čisto zato da istočni susjedi shvate o čemu pričam), da ih je isti ćaća pravio, ne bi sličniji bili...vrijedni, škrbni a nadasve štedljivi...rekla bi moja baba da ne bi mijenjali jaje za jaje...a o mudrosti da vam i ne pričam... tko će ga znati, da nije mudrosti starih Picoka, možda bi i Wiena danas turski govorila...
I tako, shvatili Picoki da uz svu tu slavu i bogatstvo prirode nešto ipak fali...skupile se mudre starješinske glave, vijećale, zasjedale, teške se polemike vodile i na kraju zaključili da Sahara, pa makar bila i hrvatska, nije Sahara ako po njoj deve ne šeću. Za početak tri rasna primjerka, sa tendencijom širenja potomstva. Stigle one krajem prošle godine, izdržale i one debele minuse zimus, naučile pozirati, uvijek spremne za neki novi selfi. ...I baš sam si mislila, ako nema smisla imati Saharu bez deva, nema smisla ni imati deve bez beduina....Ali jok. Dobro kaže stara narodna da je svakog čuda za tri dana dosta.
Trebalo je izmisliti neko novo čudo. I jesu. Ni manje ni više nego lavandu. 1200 sadnica lavande posađeno je na ulazu u grad.
Provansa? Kaj god. Nek se sakrije kad procvjeta podravska lavanda. U nekim davnim vremenima ovdje je rasla pšenica ili kukuruz, dvije sasvim zastarjele kulture, totalni demode...a i što će nam više, ionako jedemo uvozni kruh, a kukuruz ionako pojedoše divlje svinje. A kažu i da lavanda pozitivno djeluje i na psihu čovjeka, smiruje samim pogledom na rascvjetalo mirisno polje, a bože moj, kakva su vremena došla, treba misliti na sve.
I tako, u očekivanju seanse u poljima lavande, dobro mi došli u Đurđevac!













20:44 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 17.07.2017.

MOJA ZEMLJICA, MOJA SLOBODICA

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. (Ustav Republike Hvatske, čl.3)



- ovrha nad nekretninama zbog nekoliko stotina kuna
- porez na nekretnine
- najava novog zakona o poljoprivrednom zemljištu prema kojem bi država mogla i privatno zemljište davati u zakup.....

Stvarno, a što je to PRIVATNO VLASNIŠTVO???


18:18 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

petak, 07.07.2017.

DNO DNA - part 2

A baš sam se nedavno pitala gdje i kud je to tajanstveno nestao, a onda se pojavio u velikom stilu, posjeo za jedan stol proizvođače, prerađivače, trgovce i sve one koji imaju neke veze s proizvodnjom i manipulacijom mlijeka uopće i donio zaključak koji su svi dugo čekali: "CIJENA MLIJEKA NIJE REALNA I NIJE ODRŽIVA!" Otkrio naš ministar nešto što nitko dosad nije znao. Ubrzo nakon sastanka čitam objavu našeg najvećeg prerađivača kako će od rujna povisiti otkupnu cijenu mlijeka, jer im je stalo do njihovih proizvođača, uostalom, oni ionako svako malo povisuju otkupnu cijenu, a tko je kriv proizvođačima što ne prate trendove i uvjete pa im je cijena iz mjeseca u mjesec sve niža. I tako, podijelio ministar na sastanku packe, podijelio krivicu na sve podjednako iako mi je malčice zazvučalo da su proizvođači ipak najviše krivi jer ne ulažu dovoljno u proizvodnju...tko im je kriv što kravu smatraju živim bićem a ne strojem za proizvodnju mlijeka.
Vratilo me to nekih desetak i više godina unazad, kad je aktualan bio jedan od onih, za mnoge fatalan, Operativni plan izgradnje lauf staja. Iako mi to nije bio običaj, otišla sam tada na jedan od tih sastanaka čiji je cilj bio što više stočara uvući u kreditna zaduženja, milionska, naravno. Kroz cijelo vrijeme sastanka moglo se čuti kako će mali proizvođači propasti i kako samo veliki mogu opstati i kako nema problema ako imaš primjerice 40 krava, 30 hraniš za otplatu kredita a od ostalih 10 živiš....pa onda kalkulacija cijele proizvodnje koja na papiru zapravo izgleda vrlo privlačno i po kojoj si bogataš za vrlo kratko vrijeme. Na papiru. U praksi je to nešto sasvim drugo. Nije mi vrag dao mira, pa sam upitala tada promotora cijele kampanje, zašto seljak sa 10 krava ne bi mogao živjeti od svoje proizvodnje, naravno, bez zaduženja. Takvo nešto nije dolazilo u obzir, "jer mali će propasti". Danas, kad sagledam cijelu situaciju, vidim da je bio u pravu. Da, mali su propali, a propali su i veliki, s tom razlikom što je malima ipak ostao krov nad glavom.



12:55 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 04.07.2017.

IZBOR

Tik...tak...tik...tak...
Hodala je u ritmu zvuka koji je dopirao sa starog sata. Taj zvuk, koji bi u svakoj drugoj situaciji ostao neprimjetan, odzvanjao je praznom prostorijom, a sa svakim novim korakom postajao je sve glasniji i glasniji, izazivajući nemir u njenim mislima. Brže, još samo nekoliko minuta i više nema nazad.
Osjećala se kao na šahovskoj ploči, kao usamljena kraljica napadnuta sa svih strana, ostala kao jedina nada svome kralju. Život kao partija šaha; vječita igra dobra i zla, kjaroskuro na svakom koraku...
Minut je prošao, još samo malo...
Vrata. Vrata koja su bila pred njom pružala su izbor; alternativa, slobodna volja...koliko ironije u toj jednoj, naizgled nevinoj iluziji.
Snovi i stvarnost. Da li otvoriti vrata snovima i izgubiti se u nekom svom svijetu, daleko od stvarnosti, ljudi, očaja...pobjeći kao od nevremena i čekati da prođe? Ili hrabro otvoriti vrata stvarnosti, koraknuti na prvu stepenicu i polako...kao i uvijek, po principu jedan naprijed, dva nazad...
Još tri minuta.
Ruka joj pođe prema snovima. Zar nakon svega nema prava da barem u snovima bude miljenica sreće? Da, to je izbor, nema razmišljanja....
Ali...Zastane neodlučno. Tko joj garantira da se san neće pretvoriti u noćnu moru?
Još dvije minute.
Možda ipak da podigne glavu i zakorači u život? Možda je tamo nada, ta lažljiva i prevrtljiva prijateljica koja ju je vodila cijelog života i uvijek umirala kad je trebalo da se rađa.
Ne, ne...
Minut.
Srce je udaralo sve brže, trenutak odluke bio je tu. Ruke su poletjele svaka prema jednim vratima.
Lijeva, u pravcu srca;snova...desna, u pravcu razuma; stvarnosti.
Tik...tak...tik...tak...
Desna ruka je oslabila stisak, lijeva je polako otvarala vrata, otkrivajući prve zrake svjetlosti.


Otvorila je oči. Budilica je glasno pozivala u novi dan.
Stvarnost. Ovaj put bez alternative.



12:21 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

petak, 30.06.2017.

DNO DNA

Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nisam baš siguran.
Albert Einstein

Ne volim komentirati politička zbivanja. Ionako svi komentiraju.
Ne volim se zgražati nad količinom ljudske gluposti koja se kao nevidljivi veo nadvija nad nas i obavija nas svojim predatorskim pipcima. Ionako se svi zgražaju.
Mogla bih sad kao dobri stari Đole nastaviti ovaj niz "ne volem", mogla bih ovdje istresti sva negodovanja, sve nepravde doživljene i preživljene...a mogla bih kao i do sada, samo odmahnuti rukom i krenuti dalje, uvjerena da me u ljudskom rodu više ništa ne može iznenaditi. No, kaže stara izreka da nikad ne valja reći nikad, baš zbog onog kad-tad.
Od "male Švicarske" koju su nam obećavali, od Bogom dane zemlje prepune potencijala, dobili smo zemlju kojoj se ne isplati ulagati u vlastitu poljoprivrednu proizvodnju....a znamo što znači biti ovisan o uvozu hrane.
Gledam neki dan, čovjek je iskrčio cijeli voćnjak i mogu samo zamisliti kako se osjećao tom prilikom, koliko je tu bilo gorčine i porušenih nada i očekivanja....jer voćnjak ne nastaje preko noći, potrebne su godine i godine ulaganja i truda...a nestao je u samo jednom danu. Danas, pak, u Opuzenu proizvođači poklanjaju prve lubenice jer ih nemaju kome prodati. Lijepo ih je vidjeti na hrpi, onako velike, zrele, jedre, sočne...a da li se itko zapitao koliko truda treba da bi se uzgojile, pobrale?
Slušam priču jednog proizvođača mlijeka. Čovjek od šezdeset godina, on i žena sami se brinu o stoci, bolesni su, ali ne odustaju od proizvodnje...to su radili cijeli život i ne znaju drugo...to žele raditi dok god im zdravlje to dopušta. Međutim, od otkupljivača mlijeka stigao je ultimatum; ili će uzeti svoj vlastiti laktofriz i prestati nositi na seosko sabiralište (što naravno znači i dodatne troškove i zatvaranje sabirališta i propast ostalih proizvođača jer oni sami neće moći postići onu proizvodnju potrebnu da bi se sabirno mjesto održalo ), ili neka smanje proizvodnju, jer po pravilima tvrtke i naših zakona, ako prelazi proizvodnjom 200 litara dnevno, ne smije više nositi na sabirno mjesto....i tako, dok kukamo kako nemamo dosta mlijeka, dok nam stočni fond nezaustavljivo propada, umjesto da takve ljude držimo kao kap vode u pustinji, mi im dajemo ultimatume....zapravo, ne mi, nego naša država, naša vlada, koja dopušta da otkupljivači rade što ih volja, da budu država u državi.
"Neka smanji proizvodnju"...rečenica kojom se dokazuje sva beskonačnost ljudske gluposti.
...i pitam se ima li ovo dno dna?







20:53 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

subota, 24.06.2017.

ZVONA S KAMENIKA

- Čuješ li, čuješ li? Opet se čuju...o kako se divno čuju...
Kao i svakog Božićnog jutra, trudila bih se svim silama da čujem zvuk zvona koja su javljala radosnu vijest, ali osim pucketanja vatre u štednjaku i zvuka pokojeg automobila sa obližnje ceste, ništa nisam čula.
Lice moje prabake bilo je smireno, sa blagim smješkom, dok je kao u transu, zatvorenih očiju, uživala u tajanstvenoj melodiji zvona koje je samo ona čula...

- Bilo je to davno, prije mnogo godina..., - njena je priča započinjala uvijek slično i iako bih je svake godine slušala ponovo i ponovo, nije tu bilo dosade, već bi njene riječi svaki put iznova budile neki čudan osjećaj, tihu sjetu koja bi me ponijela u neka davna vremena...
- Selo tada nije bilo ovdje gdje je sada, - nastavila je svoju priču. - Bilo je gore, na Kameniku...tamo gdje je sad Stevina oranica i vinograd...sa drvenom crkvom i grobljem pored nje...a onda su jednog dana upali Turci...spalili selo, pobili sve što se micalo, osim djevojaka...njih su odveli..,ostala su samo zvona. Kad su pljačkaši pokušali da ih odnesu, propala su u zemlju...i svaki put kad bi ih netko pokušao iskopati, tonula su sve dublje i dublje...ali bi se na svaki veliki praznik ponovo oglašavala i podsjećala nas da su još uvijek tu...
- Nije to bajka, dijete moje, pričala mi moja majka, njoj njena i tako redom, a ja evo pričam tebi da sve to jednog dana preneseš svojoj djeci...uostalom, šta misliš, otkud sve one kosti koje Stevo pronađe svaki put dok obrađuje njivu? To ti je dokaz da je tamo bilo groblje.
Bila je to istina.
Dok su arhivi šutjeli, samo su kosti bile svjedoci nekog davno, skoro zaboravljenog vremena.

Kamenik je bio brdašce iznad sela; nekoliko oranica i dva vinograda šepurili bi se na suncu dok bih sa obližnje trešnje, mog omiljenog utočišta, posmatrala mjesto davno nestalog sela...a mojom bi se maštom izmjenjivale slike plamenih jezika proždirući sve pred sobom... krici i zvuci zvona...

Mnogo je Božića prošlo od tada.
Nema više prabake; otišla je tiho, tiho kao što je i živjela, jedne zimske noći, u snu.
Stara trešnja odavno je srušena.
Moji koraci ne gaze više okolnu travu.
Samo su sjećanja još tu...i zvuk zvona s Kamenika.




19:19 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 22.06.2017.

TAMO GDJE OBLACI ŠETAJU

Zovu me daljine, ta mjesta daleka
krik planinskog orla što se stijenom ori
Rijeka bistra
u dolini vijuge što stvara
Zovu me daljine, čežnja dragog oka
ispružena ruka
i jedan šapat tihi
Zovu me daljine, o, kako bih išla
da zatvorim oči na grudima tvojim
dopustim vjetru da miluje mi lice
zaboravim staze što stope mi pamte
i taj zavjet davni što čuvala sam za te

Povedi me tamo gdje sam davno bila
obećanje dala da ću opet doći
Povedi me tamo
gdje pripadam, znam
gdje grobovi šute
zvona na sav glas zvone
a kosti junaka slutnjom
svoje čedo zovu
i gdje kamen goli
vjekovima stoji
I zamoli Sveca
da milošću svojom
u okrilje dva grešnika primi
što pred sobom bježe
Zamoli ga, dušo,
da milosti ima
za dvije rijeke krivudave
što isto ušće traže

Povedi me tamo gdje sam davno bila
obećanje dala da ću opet doći
Povedi me tamo gdje na mene čekaju
tamo...tamo gdje oblaci šetaju....







21:26 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 21.06.2017.

SLANE OBLATNE

Dani su sve topliji, kuhanje postaje tlaka, ne stoji vam se kraj štednjaka, a baš vam se jede nešto novo, laganije, neobično....Možda imam rješenje.
Često znam pribjeći ovakvim zalogajčićima, koji osim svojim okusom, mame i svojim izgledom....

SLANA OBLATNA

Sastojci:

1 pakovanje oblatni
500 g krem sira (ja koristim svježi kravlji sir)
300 g majoneze
1 čaša kiselog vrhnja
0,5 kg šunke (šunka za picu, suha vratina...po želji)
300 g sira za ribanje
sjeme sezama, lana, nascjeckan peršin
100 g mljevenog kikirikija

Pomiješati krem sir, vrhnje i majonezu. Dodati sjeckani peršin i kikiriki. U originalnom receptu ne ide kikiriki, ali pošto volim eksperimentirati i uvijek nanovo probati nešto novo, ispalo je da je kikiriki bio pun pogodak i daje ovoj kremi jedan sasvim novi, puniji okus.
List oblatne namazati kremom, poslagati narezanu šunku, prekriti oblatnom i tako redati dok se ne potroše oblatne i krema. Važno je svaku novu oblatnu mazati i s donje strane da bi se primila za šunku. Zadnju oblatnu premazati tanko kremom, naribati sir i posuti prženim sezamom i lanom. Ostaviti u frižideru preko noći.


ROLAT SA HRENOVKAMA

Sastojci:

1 list oblatne
3-4 lista blanširane blitve
4 hrenovke
300 g krem sira
2-3 žlice kiselog vrhnja
80 g prženog sezama
100 g sjeckane šunke

List oblatne staviti između dvije vlažne krpe da omekša. Skuhati hrenovke, blanširati blitvu. Sjediniti sir, vrhnje, sezam i šunku. Može se dodati i malo majoneze.
List oblatne premazati kremom, pa uz rub poslagati listove blitve, na blitvu poslagati hrenovke i sve zajedno čvrsto zamotati u roladu. Staviti u frižider. Prije rezanja izvaditi na sad do dva da se oblatna malo osuši.

I što reći, osim poželjeti dobar tek! Možete ih poslužiti kao hladno predjelo, kao slani desert ili ih jednostavno grickati kad vam se prohtije.
p.s. na slici je još zeleni rolat od špinata i slane šnite od maka...o njima je mislim već pisano....



21:11 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 20.06.2017.

IZGUBLJENI SNOVI

Kad koraci jednom približe se kraju puta
postanu umorniji, sporiji i tiši
odlutat će duša u bezdane davne
tražit će osmjehe sretne
tamo zaboravljene, davno ostavljene
Kad suza jednom sama zaiskri
slana, nevina i čista
sputavati je neću, nek putem svojim ide
kao rijeka životna što kraj mene prođe
okrzne me samo obalama svojim
Kad snovi jednom nemirni postanu
i noći u svoje tmine pozovu
tražit ću oči i ruke daleke
u čijim se očima vidjela nisam
pod dodirom čijim nisam zadrhtala
Kad sve jednom bez smisla postane
bol i tuga samo ostane
zatvorit ću oči spokojno i tiho
slušat ću srce što sve sporije bije
i neću tražiti krivca
za sve što je trebalo....a moglo biti nije...


16:11 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se