subota, 23.09.2017.

TKO O ČEMU....

Tko o čemu, ja opet o hrani.
Vikend je vrijeme za obitelj i fine zalogajčiće. Danas ću vam predložiti jedan skromniji kolačić; skroman po sastojcima, ali ne i po okusu. Ovaj starinski recept našla sam na internetu prije nekoliko godina i od tada je dobio počasno mjesto na našem jelovniku. Svi ga volimo, a zaista je jednostavan i brz za napraviti.

ŠTRUDLICE

200g masti
150g šećera u prahu
2 velike žlice jabučnog octa
9 žlica hladne vode
550g brašna
1 žličica sode bikarbone

Umijesiti tijesto i ostaviti na hladnome sat vremena.
Podijeliti tijesto i valjati na tanke trake. Puniti pekmezom po želji. Predlažem domaći pekmez, ako ste u mogućnosti. Moj izbor danas je bio domaći pekmez od dinja.



Zarolati i rezati štrudlice, staviti u pleh i ispeći. Nemojte ih dugo peći, samo da malo porumene. Pečene, još vruće štrudlice uvaljati u šećer u prahu.



Ako je potrebno, navedenu količinu brašna korigirajte po potrebi. Moram priznati da vagu u kuhinji nikada ne koristim, kod mene je sve odokativno, a vjerujem i da svaka od nas zna pod prstima kakvo tijesto mora biti.

Uživajte u štrudlicama sa okusom nekih prošlih vremena....


15:09 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

petak, 22.09.2017.

SOMBORKA ILI SAMOBORKA

Ima li išta ljepše u ovom našem blogo svijetu nego kad ranim jutrom, uz prvu jutarnju kavu ugledate svoj post na naslovnici?
Lijepo je vidjeti da je Uredništvo prepoznalo ono nešto u napisanom, što bi i ostalima moglo biti zanimljivo, ali nije lijepo vidjeti preinake originalnog teksta, naročito ako te preinake daju drugi smisao objavljenom tekstu. U ovom slučaju nije isto radi li se o staroj sorti paprike "somborka" ili pak, narodski rečeno o sorti babure "samoborka", kako je Uredništvo "prevelo". Radi se o dvije različite vrste paprike. Ne želim sad ulaziti u detalje uredničkog lapsusa, radi li se o slučajnoj grešci izazvanoj nepoznavanjem teorije ili je nekome zasmetao prekodrinski naziv sorte, ali smatram svojom svetom blogerskom dužnošću objasniti o čemu se radi.
Dakle, Samobor i Sombor, dva prelijepa grada, jedan u Hrvatskoj, poznat po kremšnitama i prirodnim ljepotama, a drugi u Vojvodini, zasigurno jedan od najljepših vojvođanskih gradova, između ostalog poznat i po paprici somborki, koja potiče iz tog kraja. Naziv sorti obično se daje po institutu gdje je nastala ili po kraju gdje se počela uzgajati, ako je autohtona.
Majkovačka žuta, sorta paradajz paprike, poznata i izvan granica nekadašnje nam države, nastala je u Majkovcu, selu pokraj Virovitice i uskoro je postala svojevrsni brend tog kraja. No, naziv sela nekome nije dobro zvučao 90-ih, pa je tadašnji Majkovac preimenovan u Žlebine, ali još nisam čula da itko igdje spominje sortu "žlebinska žuta". Naziv sorte je ime, zaštitni znak, ono po čemu se sorta prepoznaje svugdje u svijetu i razlikuje od svih ostalih.
Paprika ko paprika, reći ćete, u konačnici je važno kakvog je okusa kad se jednom nađe na stolu i u principu ću se složiti jer o ukusima a i okusima se ne raspravlja, ali sam kao agronom i dugogodišnji proizvođač paprike morala reagirati. Profesionalna deformacija.




slika: paprika sorte "somborka"
izvor: net


10:49 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 21.09.2017.

VARIJACIJE NA TEMU

Kažu da prava žena u rujnu miriše na ajvar. Ne znam koliko u vašim mirisima zadnjih dana dominiraju note ajvara i kiselih paprika, ali ukoliko vam je ostalo još malo mjesta u smočnicama ili podrumima, predlažem nešto novo i posve drugačije. Iznenadite svoje ukućane ili goste sa nečim što se u ovim našim krajevima rijetko priprema. Dominantna nota ovog novog mirisa lagano je na bijeli luk, sa mogućnošću varijacija.

SOMBORKA PUNJENA SIROM
(somborka je vrsta paprike, slična baburi, ali ljuta)

Sastojci:

1,5 kg paprike somborke
1,5 kg svježeg kravljeg sira
3 l mlijeka
3 žlice soli

Papriku oprati i očistiti od koštica. Sir izdrobiti i dodati sitno narezani bijeli luk (nije obavezno, po želji).
Puniti paprike i slagati u flaše.
Mlijeko skuhati i posoliti. Vrućim zaliti paprike, poklopiti i ostaviti na hladnom do drugi dan. Paprike popiju malo mlijeka pa ako je potrebno drugi dan ponovo skuhati malo posoljenog mlijeka i nadoliti. Dobro sve zatvoriti i staviti na hladno i tamno mjesto. Pošto nemam podrum, ja ih držim u frižideru. Nakon mjesec dana paprike su spremne za upotrebu.
Ako ne volite pikantnu varijantu, umjesto somborke možete upotrijebiti i manje babure.










18:56 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 20.09.2017.

SREĆA JE NEGDJE DRUGDJE?

"Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini."
Dr. Franjo Tuđman, Govor u Zračnoj luci Zagreb 23. studenoga 1996.

Težak dan. Jedan od onih kad se na ramena sruče sve brige svijeta, a kiša koja ne prestaje samo dodaje još malo sivila u cjelokupan dojam. Možda bih na sve samo odmahnula rukom i čekala da dan prođe, da mi nije tvoje poruke kako odlaziš, definitivno. Neočekivano, iznenada. Znam da o tome već dugo razmišljaš, ali sam se nakako potajno nadala da će svi oni razlozi, koji su ti nisu dali da odeš: djeca, suprug, biti odlučujući faktor kod konačne odluke i da ćeš ostati, berem ti od svih onih dragih mi ljudi koji su nedavno odlučili potražiti sreću van granice domovine.
"Ako već moram biti švapski sluga, onda ću to biti u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj. Logičnije, a i daleko profitabilnije.", reče mi nedavno prijatelj koji je također otišao.
Ne mogu a da ne probudim prošlost; sve one dane od školskih klupa pa sve do tvoje svadbe, sve naša tajne, prve izlaske, prve ljubavi, prva razočaranja....i da, onaj dan kad si pokazala snagu svog karaktera, dan zbog kojeg sam znala da ćeš uvijek u mom srcu imati posebno mjesto.
Mladost uvijek nosi nadu u ljude, u razum, u bolje sutra. I mi smo vjerovale. Nismo se dale zatrovati mržnjom i primitivizmom na koje smo nailazile na svakom koraku. A tada smo naišle na zid. Udarile jako. Danas, dok razmišljam o svemu, vjerujem da za svaku našu iluziju postoji kamen koji nas čeka, kad tad. Kamen u koji moramo udariti da bi nam se oči otvorile.
Neću nikada zaboraviti taj dan i tvoj izraz lica dok si mi prepričavala događaje iz ureda. Ne znam kojoj je tada bilo neugodnije: tebi, jer si doživjela ono što nisi vjerovala da se zaista događa i jer si bila dio nečega sa čim se nisi slagala, usprkos svim pričama koje si čula, ili meni, koja sam u svojoj naivnosti i vjeri u ljudskost i poštenje, morala priznati da su svi oni koji su me upozoravali bili u pravu. Ništa čovjek tako teško ne prašta kao samozavaravanje. Ni danas si ne praštam.
Ti odlaziš, odustaješ od borbe s vjetrenjačama. Još jedna u mnoštvu koji traže bolje sutra negdje daleko.
Sretno ti bilo, prijateljice moja i ostvari bar neki od naših snova koji su zauvijek ostali negdje daleko u prošlosti.





16:37 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

petak, 21.07.2017.

DUHOVI PROŠLOSTI

Šutjeli smo zagrljeni. Noć je bila prohladna i oblačna, jedna od onih kad se tama razlije svuda oko nas, pa nam se i u dušu uvuče neka nelagoda, kao tihi drhtaj od straha, čega li, da nas ne preplavi ista ta tmina, isti taj osjećaj nemoći, a opet i osjećaj snage koju samo noć, tajanstvena i tiha posjeduje...Tko bi razumio čovjeka i njegove nedorečene strahove.
Negdje u daljini čula se muzika. I sami smo krenuli tamo, ali smo, kao i mnogo puta do tada, zastali ovdje, na obali ribnjaka. Bilo je to naše tajno mjesto, naše utočište od svijeta, radoznalih pogleda i svega što nas je razdvajalo. Riječi nam nisu bile potrebne. Voljeli smo isto, radovali se istom...tek huk sove negdje sa ruševnog krova starog dvorca, vratio bi nas u stvarnost.
- Idemo do dvorca, pozdraviti duhove prošlosti...oni su naši prijatelji...
I bili su nam prijatelji. Nismo ih dirali. Nisu nas dirali.
Tada smo posljednji put pozdravili duhove zajedno.

------------------

Još jedan pogled u retrovizor. Još jedno zbogom dvorcu Inkey i njegovim duhovima. Nismo se sreli dugih dvadeset godina...a tko bi znao, možda duhovi i nemaju osjećaj za vrijeme...možda je sve tek tren izgubljen u vječnosti, a mi tek prolaznici, putnici koji dotaknu obale životne rijeke i nastave dalje nizvodno... Kako je krenulo, ni oni neće ovdje dugo imati dom. Beskućnici na vjekovnim ruševinama za koje više nitko i ne mari. Stid i obzir odavno su zaobišli ovaj narod i poveli ga u neke nove labirinte života u kojima prošlost više nema mjesta...bar ne prošlost ove vrste.




22:16 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 19.07.2017.

I MI DEVU ZA UTRKU IMAMO...a bome i lavandu

Đurđevački pijesci, iliti Đurđevečki peski, kako bi to ovdje "narodski" rekli; hrvatska Sahara, kako je mediji vole nazvati, poseban je geografsko - botanički rezervat u neposrednoj blizini podravskog gradića Đurđevca, specifičnog reljefa i vegetacije. U ovim ostacima jedine hrvatske pustinje, žive mnoge endemske vrste, a vidljivi su i ostaci pješčanih dina.



No, nije Đurđevac poznat samo po pustinjskom pijesku...legenda kaže, u neka davna vremena, našao se pod bedemima starog grada i Ulama beg, u svom pohodu prema Zapadu. Pošto nije uspio osvojiti grad, odlučio se na dugotrajnu opsadu sa ciljem izgladnjivanja vojske i naroda...i zaista, ubrzo je u utvrdi ponestalo hrane, ostao tek jedan mali pijetao (picok ili piščok), koji ionako nije mogao nahraniti sve koji su bili u utvrdi. I tako, mali pijetao nije ni slutio kakvu će povijesnu slavu steći...mudri Podravci iskoristili ga kao topovsko tane i poleti pjetlić pravo u osmanlijski tabor. Kad je Ulama beg vidio da se oni zapravo razbacuju hranom, povukao se iz opsade i napustio bojno polje uz kletvu :"A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!"
I tako je grad Đurđevac postao grad Picoka i Picokača.



Prosječni Podravac vam je ki Piroćanac, (ova opaska je čisto zato da istočni susjedi shvate o čemu pričam), da ih je isti ćaća pravio, ne bi sličniji bili...vrijedni, škrbni a nadasve štedljivi...rekla bi moja baba da ne bi mijenjali jaje za jaje...a o mudrosti da vam i ne pričam... tko će ga znati, da nije mudrosti starih Picoka, možda bi i Wiena danas turski govorila...
I tako, shvatili Picoki da uz svu tu slavu i bogatstvo prirode nešto ipak fali...skupile se mudre starješinske glave, vijećale, zasjedale, teške se polemike vodile i na kraju zaključili da Sahara, pa makar bila i hrvatska, nije Sahara ako po njoj deve ne šeću. Za početak tri rasna primjerka, sa tendencijom širenja potomstva. Stigle one krajem prošle godine, izdržale i one debele minuse zimus, naučile pozirati, uvijek spremne za neki novi selfi. ...I baš sam si mislila, ako nema smisla imati Saharu bez deva, nema smisla ni imati deve bez beduina....Ali jok. Dobro kaže stara narodna da je svakog čuda za tri dana dosta.
Trebalo je izmisliti neko novo čudo. I jesu. Ni manje ni više nego lavandu. 1200 sadnica lavande posađeno je na ulazu u grad.
Provansa? Kaj god. Nek se sakrije kad procvjeta podravska lavanda. U nekim davnim vremenima ovdje je rasla pšenica ili kukuruz, dvije sasvim zastarjele kulture, totalni demode...a i što će nam više, ionako jedemo uvozni kruh, a kukuruz ionako pojedoše divlje svinje. A kažu i da lavanda pozitivno djeluje i na psihu čovjeka, smiruje samim pogledom na rascvjetalo mirisno polje, a bože moj, kakva su vremena došla, treba misliti na sve.
I tako, u očekivanju seanse u poljima lavande, dobro mi došli u Đurđevac!













20:44 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 17.07.2017.

MOJA ZEMLJICA, MOJA SLOBODICA

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. (Ustav Republike Hvatske, čl.3)



- ovrha nad nekretninama zbog nekoliko stotina kuna
- porez na nekretnine
- najava novog zakona o poljoprivrednom zemljištu prema kojem bi država mogla i privatno zemljište davati u zakup.....

Stvarno, a što je to PRIVATNO VLASNIŠTVO???


18:18 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

petak, 07.07.2017.

DNO DNA - part 2

A baš sam se nedavno pitala gdje i kud je to tajanstveno nestao, a onda se pojavio u velikom stilu, posjeo za jedan stol proizvođače, prerađivače, trgovce i sve one koji imaju neke veze s proizvodnjom i manipulacijom mlijeka uopće i donio zaključak koji su svi dugo čekali: "CIJENA MLIJEKA NIJE REALNA I NIJE ODRŽIVA!" Otkrio naš ministar nešto što nitko dosad nije znao. Ubrzo nakon sastanka čitam objavu našeg najvećeg prerađivača kako će od rujna povisiti otkupnu cijenu mlijeka, jer im je stalo do njihovih proizvođača, uostalom, oni ionako svako malo povisuju otkupnu cijenu, a tko je kriv proizvođačima što ne prate trendove i uvjete pa im je cijena iz mjeseca u mjesec sve niža. I tako, podijelio ministar na sastanku packe, podijelio krivicu na sve podjednako iako mi je malčice zazvučalo da su proizvođači ipak najviše krivi jer ne ulažu dovoljno u proizvodnju...tko im je kriv što kravu smatraju živim bićem a ne strojem za proizvodnju mlijeka.
Vratilo me to nekih desetak i više godina unazad, kad je aktualan bio jedan od onih, za mnoge fatalan, Operativni plan izgradnje lauf staja. Iako mi to nije bio običaj, otišla sam tada na jedan od tih sastanaka čiji je cilj bio što više stočara uvući u kreditna zaduženja, milionska, naravno. Kroz cijelo vrijeme sastanka moglo se čuti kako će mali proizvođači propasti i kako samo veliki mogu opstati i kako nema problema ako imaš primjerice 40 krava, 30 hraniš za otplatu kredita a od ostalih 10 živiš....pa onda kalkulacija cijele proizvodnje koja na papiru zapravo izgleda vrlo privlačno i po kojoj si bogataš za vrlo kratko vrijeme. Na papiru. U praksi je to nešto sasvim drugo. Nije mi vrag dao mira, pa sam upitala tada promotora cijele kampanje, zašto seljak sa 10 krava ne bi mogao živjeti od svoje proizvodnje, naravno, bez zaduženja. Takvo nešto nije dolazilo u obzir, "jer mali će propasti". Danas, kad sagledam cijelu situaciju, vidim da je bio u pravu. Da, mali su propali, a propali su i veliki, s tom razlikom što je malima ipak ostao krov nad glavom.



12:55 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 04.07.2017.

IZBOR

Tik...tak...tik...tak...
Hodala je u ritmu zvuka koji je dopirao sa starog sata. Taj zvuk, koji bi u svakoj drugoj situaciji ostao neprimjetan, odzvanjao je praznom prostorijom, a sa svakim novim korakom postajao je sve glasniji i glasniji, izazivajući nemir u njenim mislima. Brže, još samo nekoliko minuta i više nema nazad.
Osjećala se kao na šahovskoj ploči, kao usamljena kraljica napadnuta sa svih strana, ostala kao jedina nada svome kralju. Život kao partija šaha; vječita igra dobra i zla, kjaroskuro na svakom koraku...
Minut je prošao, još samo malo...
Vrata. Vrata koja su bila pred njom pružala su izbor; alternativa, slobodna volja...koliko ironije u toj jednoj, naizgled nevinoj iluziji.
Snovi i stvarnost. Da li otvoriti vrata snovima i izgubiti se u nekom svom svijetu, daleko od stvarnosti, ljudi, očaja...pobjeći kao od nevremena i čekati da prođe? Ili hrabro otvoriti vrata stvarnosti, koraknuti na prvu stepenicu i polako...kao i uvijek, po principu jedan naprijed, dva nazad...
Još tri minuta.
Ruka joj pođe prema snovima. Zar nakon svega nema prava da barem u snovima bude miljenica sreće? Da, to je izbor, nema razmišljanja....
Ali...Zastane neodlučno. Tko joj garantira da se san neće pretvoriti u noćnu moru?
Još dvije minute.
Možda ipak da podigne glavu i zakorači u život? Možda je tamo nada, ta lažljiva i prevrtljiva prijateljica koja ju je vodila cijelog života i uvijek umirala kad je trebalo da se rađa.
Ne, ne...
Minut.
Srce je udaralo sve brže, trenutak odluke bio je tu. Ruke su poletjele svaka prema jednim vratima.
Lijeva, u pravcu srca;snova...desna, u pravcu razuma; stvarnosti.
Tik...tak...tik...tak...
Desna ruka je oslabila stisak, lijeva je polako otvarala vrata, otkrivajući prve zrake svjetlosti.


Otvorila je oči. Budilica je glasno pozivala u novi dan.
Stvarnost. Ovaj put bez alternative.



12:21 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

petak, 30.06.2017.

DNO DNA

Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nisam baš siguran.
Albert Einstein

Ne volim komentirati politička zbivanja. Ionako svi komentiraju.
Ne volim se zgražati nad količinom ljudske gluposti koja se kao nevidljivi veo nadvija nad nas i obavija nas svojim predatorskim pipcima. Ionako se svi zgražaju.
Mogla bih sad kao dobri stari Đole nastaviti ovaj niz "ne volem", mogla bih ovdje istresti sva negodovanja, sve nepravde doživljene i preživljene...a mogla bih kao i do sada, samo odmahnuti rukom i krenuti dalje, uvjerena da me u ljudskom rodu više ništa ne može iznenaditi. No, kaže stara izreka da nikad ne valja reći nikad, baš zbog onog kad-tad.
Od "male Švicarske" koju su nam obećavali, od Bogom dane zemlje prepune potencijala, dobili smo zemlju kojoj se ne isplati ulagati u vlastitu poljoprivrednu proizvodnju....a znamo što znači biti ovisan o uvozu hrane.
Gledam neki dan, čovjek je iskrčio cijeli voćnjak i mogu samo zamisliti kako se osjećao tom prilikom, koliko je tu bilo gorčine i porušenih nada i očekivanja....jer voćnjak ne nastaje preko noći, potrebne su godine i godine ulaganja i truda...a nestao je u samo jednom danu. Danas, pak, u Opuzenu proizvođači poklanjaju prve lubenice jer ih nemaju kome prodati. Lijepo ih je vidjeti na hrpi, onako velike, zrele, jedre, sočne...a da li se itko zapitao koliko truda treba da bi se uzgojile, pobrale?
Slušam priču jednog proizvođača mlijeka. Čovjek od šezdeset godina, on i žena sami se brinu o stoci, bolesni su, ali ne odustaju od proizvodnje...to su radili cijeli život i ne znaju drugo...to žele raditi dok god im zdravlje to dopušta. Međutim, od otkupljivača mlijeka stigao je ultimatum; ili će uzeti svoj vlastiti laktofriz i prestati nositi na seosko sabiralište (što naravno znači i dodatne troškove i zatvaranje sabirališta i propast ostalih proizvođača jer oni sami neće moći postići onu proizvodnju potrebnu da bi se sabirno mjesto održalo ), ili neka smanje proizvodnju, jer po pravilima tvrtke i naših zakona, ako prelazi proizvodnjom 200 litara dnevno, ne smije više nositi na sabirno mjesto....i tako, dok kukamo kako nemamo dosta mlijeka, dok nam stočni fond nezaustavljivo propada, umjesto da takve ljude držimo kao kap vode u pustinji, mi im dajemo ultimatume....zapravo, ne mi, nego naša država, naša vlada, koja dopušta da otkupljivači rade što ih volja, da budu država u državi.
"Neka smanji proizvodnju"...rečenica kojom se dokazuje sva beskonačnost ljudske gluposti.
...i pitam se ima li ovo dno dna?







20:53 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se