srijeda, 28.03.2018.

MALLEUS MALEFICARUM OF KROEJŠA (ILI VJEŠTICE SA BOSPORA)



Čitam, ovih dana je godišnjica ukidanja progona vještica u Hrvatskoj. Tog ožujka, davne 1756. godine, Marija Terezija odlučuje se sama pozabaviti progonom vještica u Hrvatskoj i naređuje tadašnjem hrvatskom pravosuđu da prije izricanja konačne presude mora sve dokaze donijeti njoj na uvid, kako bi ona odlučila o daljnjoj sudbini okrivljenih.
Kažu stari spisi, da je prva vještica u Hrvatskoj procesuirana još početkom 14. stoljeća, pa po svemu sudeći, bili smo pravi trendseteri, a kako su se progoni zahuktavali, tako se je dolazilo do poražavajućih saznanja koliko je ovo naše podneblje zapravo zaraženo tamnim silama svih vrsta. I tako, dok je napredni Zapad (uključujući i nas, podrazumijeva se), sakupljao granje za prve lomače, tamo negdje na brdovitom i zaostalom Balkanu kraljica Jelena Anžujska otvorila je prvu školu za djevojke; i dok je nastojala djevojke obučiti da misle svojom glavom, na našim je prostorima ista pustolovina mogla biti kažnjena plamenim jezicima. Zato i nije za čuditi da smo nastavili progone i kad je zapadni svijet davno od toga odustao i da nije bilo one nesretne Magde Herucine, koja je eto ponekad voljela pretvarati se u muhu i nervirati svoju susjedu, da nije priča o toj straašnoj zagrebačkoj vještici stigla i do spomenute slavne carice, tko zna, možda bi i danas, kakvi jesmo, dosljedni i pedantni do najsitnijih detalja; možda bi i danas vodili bitke sa silama tame do konačnog istrebljenja. Možda bi i danas počasno mjesto u našim bibliotekama zauzimao Malleus Maleficarum, koji bi bio obavezna lektira, sa obavezom da se pojedini dijelovi znaju na pamet, posebno oni iza kojih je stajao i sam papa Inocent VIII, sa svo svoje šesnaestoro vanbračne djece. Pa ti sad reci da nomen nije omen.
Zapravo, kad bolje razmislim, carica Marija nam je uskratila pravo da se riješimo za sva vremena svih krivaca za svo zlo koje nas je pratilo od stoljeća sedmog, uskratila nam je pravo da se riješimo nepoželjne konkurencije u svakom pogledu...da nije tako, možda bismo danas zaista bili mala Švicarska. Zemlja blagostanja i sreće.
Ne bi više pogledima i prstima upirali u crvene i crne vragove koji bi se svako malo nadvili nad nas, ne bi bilo potrebe za molitvama pred bolnicama jer bi svaka žena znala gdje joj je mjesto i koja joj je sveta dužnost, samim tim i naša vlada imala bi brigu manje jer ne bi morala mozgati o natalitetnoj politici, a i ova konvencija sa Bospora, tko bi uopće i znao za nju? A sve nešto mislim, možda ni Gazda ne bi bio u problemima u kojima jest....nisu to čista posla, sve mi to smrdi na ozbiljna sumporna isparavanja.
A opet, s druge strane, možda nas je carica poznavala i bolje od nas samih, možda nas danas i ne bi više bilo da nije svojim jakim glasom podviknula "Eee, majčicu vam vašu, nećete više! " Možda je uvidjela da smo se u borbi sa silama zla toliko zahuktali da bi nam kroz kratko vrijeme prijetilo istrebljenje, a mudra, kakva je bila, znala je da u tom slučaju ništa od jeftine radne snage u idućim stoljećima. Ali zeznula se u procjeni. Sile tame nikad ne spavaju. Evo ih opet, ali to više nisu ove naše, domaće coprnice iz susjedstva..aaa neee....ovo neke nove, sofisticirane, bosporske...i kažu da ulaze u glavu ženama, (a kome će drugome, jel tako), i pretvaraju te žene u žrtve bezbožničkog mentaliteta. Strašno. Ali nek zadrhte sile zla, jer vojska dušebrižnika bdije danonoćno nad nama.
Kažu mi da smo u 21. stoljeću. A mene drži neka skepsa, kopka me i ne da mi mira...gledam i slušam sve ovo oko nas i ne mogu a da se ne zapitam: jesmo li to nekim nesretnim slučajem zalutali opet u srednji vijek, ili se srednji vijek trajno nastanio u glavama ovih nesretnika koji umišljaju da imaju neku moć?
Panem et circenses. U nedostatku prvoga, pojačaj dozu drugoga. I vuk sit, a ovce u toru.





13:33 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

subota, 17.03.2018.

KAD SKINEMO MASKE




Voliš me, kažeš,
a ja se smješkam
mada znam da lažeš
Al´ slaži me opet
iluziju stvori
svaku suzu noćas
u bisere pretvori

Poslušaj. Zažmiri.
Nek stihovi ovi
dotaknu ti maštu
Čežnjom opleteni
nadom zavedeni
u titraju snenog oka
od svih bura zaštićeni

I pusti nek vrisak turobne tišine
probudi u nama nove dubine
prepusti se virovima
kao neobuzdanim hirovima
pusti ih da nas nose
i nekim novim
osjećajima prkose

Jer tko si to ti i tko sam to ja
u beskraju ovom;
tek putnici, prolaznici
što makadamima života hrle
iz bespuća rođeni
bezdanimo težimo
na kraju puta
sa sudbinom se svojom grle

I zato, da me voliš
i opet mi kaži
nek ne bude ti teško,
ako treba, slaži
Riječima lažnim
jeftino me kupi
osmijeh mi donesi
svu tugu otupi

A jednom kad ljubav na naplatu dođe
i ogoljene pred nas padnu
života nam kazališne daske
šta li ćeš vidjet´
vidjeti šta ću
jednom
kad skinemo maske...


19:11 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 04.02.2018.

U TAJANSTVU NOĆI





U tajanstvu noći jedna svijeća gori
kroz tišinu, iz daljina
prolama se krik
i sjaj žednog oka
vapaj duše gladne
grč i duboka
neviđena bol.
Kroz tajanstvo noći
misao ne spava
kuca, kljuca
razlog traži,
spokojstvo razara
i pita se čemu
karika kad pukne
cijeli lanac pada
i zašto kad čemer pokuca
izgubi se svaka nada
i koliko treba
da se prijeđe crta
da zamagli se vid
koliko to treba
čovjeku da padne
i ne želi prijeći
i taj zadnji zid...

U tajanstvu noći dogorjela je svijeća
ugasio se plam
i sjaj žednog oka
vapaj duše gladne
i sav životni sjaj
U tišini sobe samo suza dječja
i pitanje teško što razdire um
zašto je sreća tako daleka
i koliko to jako duša jaukne
pa da i najjača karika pukne....








10:26 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 04.12.2017.

U HALJINI BIJELOJ

Zastade mi pogled;
raskošno se smiješiš
okupana suncem
zoveš me da priđem
stazom tvojom kročim
da udahnem mirise
nekih prošlih dana
a studen dok ledi
i bjelinu stvara
haljina se tvoja
preda mnom rastvara
I pogled se diže
a duša treperi
stope puta znaju
tek poneki šušanj
daje mi do znanja
da stranac sam samo
što na tren tu stade
u ljepoti ovoj zaustavi vrijeme.
Zaleprša veo te raskoši bijele
takne me po kosi
zasuje sa grana
inje pršti svuda
Hvatam niti tvoje
u krunu ih pletem
ponosno je nosim
kao zavjet prošli
cjeline što pripadnost
zavičaju stvara...




21:35 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.11.2017.

NAPIŠI MI PJESMU

Napiši mi pjesmu
duboku i sjetnu
sa riječima što bole
Napiši mi pjesmu
o čežnji, daljini
razumjet će oni koji vole.

Ne piši o proljeću
livadama mednim
uličnim sviračima
il' noćnim kupačima
Ne piši o snovima
na staklenim nogama
o lažnim nadama
suzama i bolu svitanja
Piši o maglama
konjaniku žednom
i izvoru što za njega teče
Piši o sreći, zagrli daljinom
poljubi me vjetrom
utopli ovo hladno veče.
Rasplamsaj vulkane
probudi gejzire
nek leptiri zaigraju
svoj posljednji ples
Voli me noćas
kroz stihove strasne
utišaj u meni
i najmanji bijes.

Napiši mi pjesmu
o tebi i meni
nek' samoća ispusti
svoj posljednji krik
Napiši mi pjesmu
duboku i sretnu
napiši mi noćas
bar još jedan stih...




14:31 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.11.2017.

POSLJEDNJI SAN






Koliko dugo me nije bilo tu? Tri ili četiri godine, ili možda pet? Kako sam uopće dopustila vremenu da me tako prevari, da prođe kraj mene a ja da se i ne osvrnem? Čudni smo mi ljudi; u vječnoj potrazi za prioritetima, prioritete zaboravljamo.
Šuma, velebna i stara, izdiže se iznad mene. Još pokoji list treperi na vjetru, čeka svoj red da se pridruži bogatom plaštu koji mi šušti pod nogama i odaje svaki novi korak. Mirno je. Nekako nestvarno tiho. Kao da se može naslutiti nadolazeći kraj.
Koračam polako, ne želim remetiti ovaj sklad. Želim upamtiti svaki miris, svako to stablo, svaku bukvu na kojoj je zabilježena neka nesretna ljubav. Pogled mi privuče stablo sa nekoliko stihova. "Šoco moja"....Bože, koliko dugo nisam čula ovaj izraz, inače nekad često korišten u ovom kraju. Nasmiješim se...izgleda da "šoca", inača naziv na intimnu prijateljicu, ljubavnicu, nije bila samo šoca, nego mu je i prirasla srcu. Tko bi razumio ljubav. Ispod stihova godina 1948. Autentično ili ne, ostaje svjedokom jednog vremena i jedne ljubavi. Samo nekoliko koraka dalje neko drugo stablo i neko drugo svjedočanstvo.
Ispred mene proplanak, a na njemu malo seosko groblje. Okruženo šumom sa svih strana. Nema čak ni ograde. Desetak grobova veličanstveno stoje i čuvaju svoje tajne. Groblje zaista nije mjesto gdje se čovjek može osjećati opušteno, ali ovo mjesto, samim svojim položajem i čudnom, nestvarnom mirnoćom koju pruža, prošlošću koja vrišti iz svake pore, svakog starog spomenika, svakog tog drveta koje ga okružuje, kao da zove i ukazuje na sklad, simbiozu čovjeka i prirode.
Palim lampaše, sa spomenika me gledaju dva poznata lica. Znam, kriva sam što me dugo nije bilo, ali znam i da ćeš mi oprostiti kao što si uvijek opraštala moje nestašluke, onako sa prijekornim smješkom, kojeg zapravo i nisam trebala primijetiti, ali sam ga uvijek primjećivala, prešutno i znala sam što znači. Pamtim i svaku tvoju mudrost, pa i zadnje riječi koje si mi uputila prije nego si odlučila otići; riječi o snazi žene. Tada ih nisam razumjela; danas itekako znam što si mi tada govorila.
Lagani vjetrić njiše stare krošnje, sunce na zalazu probija se kroz šikarje do velebnih stabala. Duboki jarci čuvaju tajne davnih zbjegova, kada je šuma i njene strmine bila jedino utočište pred neprijateljskim vojskama. Stara debla čuvaju i priče o zabranjenim ljubavima, ukradenim poljupcima, izmamljenim uzdasima, pastirima i njihovim stadima, skloništima ljubavnika. Sve je još tu, treperi negdje u zraku, u svakoj pori starih stabala, budi sjećanja davno ispričanih priča.
Odlazim. Kažu mi da će šumu sasvim porušiti idućeg proljeća. Sa svakim porušenim deblom umrijet će i jedno sjećanje.
Spavaj šumo.
Sanjaj svoj posljednji san.







07:46 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 31.10.2017.

JESENJA

Nebom plutaju laži
uokvirene, sedefaste, fine
a ti treperiš na vjetru
treseš se i drhtiš
dal' od straha
ili dolazeće zime
Još juče bio si zelen
uživao u majčinom krilu
danas je krošnja opustjela, tiha
smežuran, žut i sam
čekaš red
na ovom jesenjem piru
I pitaš se dal' to je vjetar
ili sudbine dah
što kida te i lomi
i ova kap što tijelom ti klizi
dal' magle je trag
ili je to suza što nazire kraj
I padaš
i padaš
vjetar te nosi
a krošnje pjevaju svoj jezivi poj:
znaj sve je zatvoren krug
početak i kraj
sve što je bilo
i što treba doć'
iz pepala si stvoren
u pepeo ćeš poć....








19:33 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 25.10.2017.

ŽIVOT S ALZHEIMEROM

Cijeli dan se pakira. On mora svojoj kući, roditeljima, a roditelji su mu mrtvi već više od dvadeset godina. Odgurnuo ju je, pala je. Nije više mogla, nije više imala snage. Ovo je već peti put danas da ga traži po selu. Od tableta koje su mu dali nema nikakve koristi, a nadala se, baš se ponadala, da će imati bar malo mira. Pa i njoj je već sedamdeset i neka i nema više snage. Sve je agresivniji, sve češće nalijeće na nju...nije joj s njim nikada tekao med i mlijeko ali ovome se nije nadala ni u najgorem snu. Bio je alkoholičar, sve što pamti su samo svađe i modrice. Od kad su mu dijagnosticirali demenciju, život joj se pretvorio u pakao. Poželjela je da ga nema, neka joj Bog oprosti, ali ovako više ne može. Srami se susjeda koji uskaču kako koji može i pomažu joj da ga traži dok odluta. Kažu joj da ga smjesti u neki od domova, ali od kud joj novac za tako nešto? Njegova i njena mirovina zajedno iznose tek nešto više od dvije tisuće kuna, a djeca...djeca su otišla svojim putem; dođu, pogledaju ga, mašu glavom i suosjećaju s njom....i to je sve.
Dolazi još jedna noć a s njom i neizvjesnost novog dana.


21:27 | Komentari 26 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 24.10.2017.

VRIJEME ZA VRIJEME

Kažeš Vrijeme je
a ono se ceri
izmiče i krade
probuđene snove
iluzije lažne nade
Strpljenju me učiš
zagrliš daljinom
pošalješ mi osmijeh
kroz titraje blagog vjetra
dotakneš me lišćem
što jesenski odar sprema
Znam, sjenka si moja
al puteve ja tražim
puteva se sjećam
sjećam, al da ne osjećam
Začeto u suzama
na suzama i počiva
I opet je jesen
doziva me list na putu
i kiša što rominja
Opet su magle
sivilo prosule
nekim starim stazama
Nasmiješim se vrapcu
što po prozoru kljuca
mahnem oblaku
što nebom pluta
Zaustavim vjetar u taj čas
i pitam:
Ima li Vrijeme vremena za nas...
















20:10 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 19.10.2017.

CIJENA OBRAZA

.....nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi....

Vijest da se udala za svekra odjeknula je kao bomba; neočekivano i potpuno iznenađujuće za ove prostore, ostavivši i one najpoznatije radio Mileve u čudu. Udavale su se sredovječne udovice za mlađe, udavale se i za mnogo starije, one sa jednom nogom već dva metra ispod zemlje, vidio ovaj svijet već čuda svakojaka, ali za svekra, pobogu?
I kako to obično biva, najžešći kritičari su oni sa najviše putra na glavi.
Prije nekoliko godina ostala je udovica, sama sa svekrom i bez ikakvih prihoda, osim njegove gastarbajterske mirovine. Djeca su se odavno razišla i žive svoje živote, a živjeti se mora. Osigurala je svoju starost, ali pri tom nije računala da će svojim postupkom izgubiti djecu, koja tu vijest nisu primila onako kako je očekivala.
Sve u životu ima svoju cijenu.









15:49 | Komentari 28 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.