četvrtak, 20.04.2017.

SVJETLOSNE GODINE

“Postoje dvije vrste ljudi koji ne znaju ništa o ženama: oženjeni i neoženjeni muškarci.” Sagan



Hmm...

Dobila sam na poklon knjigu "Što sve žene znaju o muškarcima". Knjiga koja se čita u jednom dahu, od prve do posljednje stranice, jednostavno se ne ispušta iz ruku. Mislim da nikad brže nisam pročitala neku knjigu. Nije ni čudo, ovo je knjiga po sistemu "spala knjiga na dva slova", a ova je negdje usput izgubila i ta dva...naravno, praznina od prve do posljednje stranice.
Stvarno, što mi to žene (ne)znamo o muškarcima? Ili, što li to oni znaju o nama? Na vagi neznanja, koja bi strana prevagnula?
Mora da je udaljenost od Venere do Marsa zaista velika, zapravo, sve sam više sigurna da su za sve krive te nesretne svjetlosne godine, jer kako inače jednom Marsovcu objasniti potrebu Venere da kupi baš one cipelice koje joj se smješkaju iz izloga, iako kod kuće ima već nekoliko takvih sličnih, ali ove su za nijansu svjetlije i sa nekoliko milimetara kraćom petom? Previše je on svjetlosnih godina udaljen da bi razumio tu nasušnju potrebu. Ili kako da Venera razumije da mu uopće nije važno da li će boja čarapa i boja majice biti kompatibilne? Neoprostivo. Opet te svjetlosne godine...
Eto me opet na početku; prazna, neispisana knjiga sa početka ove moje pisanije ispred mene, strpljivo čeka da joj udijelim koje slovo...a meni vaga, zapravo prevagivanje nikako ne izlazi iz glave. Neće prevaga ni na jednu stranu. Smirila se. Utišala. Strpljivo čeka prosvjetljenje Venerino i Marsovo priznanje. Jednaki smo. U miligram.
A knjiga? Čini se da joj je suđeno da ostane prazna.




20:50 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 28.03.2017.

PLEŠI SA MNOM

Ljetna je noć. Zrikavci kao da su svim silama željeli nadjačati zvuke muzike koja je dopirala iz obližnjeg seoskog društvenog doma. Seoska zabava bila je u punom jeku. Svake subote održavala bi se u drugom selu. Dolazili su svi koji su bili željni dobre svirke, plesa, druženja...godine nisu igrale nikakvu ulogu.
Srce je bilo sve nemirnije kako sam se približavala domu. Mladenačke godine i želja za provodom bile su jače od majčinih opomena i sjene rata koja se nadvijala nad nas.
Dom je bio prepun. Sanja, moja prijateljica, već je bila tu i čuvala mi je mjesto za stolom. Znana i neznana lica vrtila su se na podiju u žaru plesnog ritma. Voljela sam plesati...ništa ljepše, ništa slobodnije, ništa uzbudljivije nego kad noge same krenu i muške ruke koje povedu. Plesao je svatko sa svakim, nije bilo pravila, bilo je samo tihog priželjkivanja, stidljivih i skrivenih pogleda sa željom da budu barem malo otkriveni i da onaj, kome su upućeni, shvati njihovo značenje. Postojalo je samo jedno, nepisano pravilo, od davnina: plesača se nije smjelo odbiti. Ako bi ga se odbilo, a onda prihvatilo poziv nekog drugog, ovaj prvi imao je pravo djevojci taj čin "nezahvalnosti" naplatiti šamarom, pred svima.
Nekoliko seoskih "faca" teturalo je salom; niti trijezni, niti potpuno pijani, ali dovoljno pripiti da bi bili neugodni. Drago, moj suseljan, prednjačio je ispred svih. Odavno je bacio oko na mene. Ovaj put nije gubio vrijeme, krenuo je prema meni. Nisam željela plesati sa njim, nisam željela ni da mi se približi...
- Jesi li za ples? - smrdio je kao da mi se približila bačva sa miksom najgorih alkoholnih pića...uz dodatak duhana kao nezaobilaznog začina.
Znala sam da mi je veče propalo...ako ga odbijem, ne smijem više na plesni podij, a ako prihvatim njegov poziv, prisjest će mi ples za sva vremena. Vrtoglavo sam razmišljala i lutala pogledom...A onda sam ga ugledala. Stajao je na vratima i pogledom snimao dvoranu...Dule...dobri moj Dule bio je tu...samo da me primijeti...
- Hej, tu li si! Jedva sam te pronašao. - smijao se srdačno i pružio mi ruku. - Izvini, Drago, ali Elena mi je obećala ovaj ples prije nego li je ušla u salu.
Naravno, sve je izmislio. Tek koji minut prije stigao je iz Zagreba, gdje je završavao studij.
Drago je bio ljut ali nije mogao protiv Duletovog argumenta. Moj spasitelj opet je naišao u pravom trenutku, kao mnogo puta do tada. Bili smo prijatelji od djetinjstva. Gradski dečko koji je volio praznike provoditi kod strica na selu. Veseljak, plesni virtuoz. Moj prijatelj. Dule.
Plesali smo cijelo veče. Častio me čokoladom za vrijeme čokoladnog plesa...ostali smo posljednji na podiju kad se plesao ples srca.
Veče koje je imalo sve šanse da doživi svoj fijasko, pretvorilo se u jedno od ljepših.



18:37 | Komentari 20 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.03.2017.

MALLEUS MALEFICARUM OF KROEJŠA

Ne znam da li znate, ali na jučerašnji dan davne 1756. godine Marija Terezija odlučuje stati na kraj progonu vještica u Hrvatskoj i naređuje tadašnjem hrvatskom pravosuđu da prije izricanja konačne presude moraju sve dokaze donijeti njoj na uvid, kako bi ona odlučila o daljnjoj sudbini okrivljene.
Kažu stari spisi, da je prva vještica u Hrvatskoj procesuirana još početkom 14. stoljeća, pa po svemu sudeći, bili smo pravi trendseteri, a kako su se progoni zahuktavali, tako se je dolazilo do poražavajućih saznanja koliko je ovo naše podneblje zapravo zaraženo tamnim silama svih vrsta. Zato i nije za čuditi da smo nastavili progone i kad je zapadni svijet davno od toga odustao i da nije bilo one Magde Herucine, koja je eto ponekad voljela pretvarati se u muhu i nervirati svoju susjedu, da nije priča o toj strašnoj zagrebačkoj vještici stigla i do spomenute slavne carice, tko zna, možda bi i danas, kakvi jesmo, dosljedni i pedantni do najsitnijih detalja; možda bi i danas vodili bitke sa silama tame do konačnog istrebljenja. Možda bi i danas počasno mjesto u našim bibliotekama zauzimao Malleus Maleficarum, koji bi bio obavezna lektira, sa obavezom da se pojedini dijelovi znaju na pamet, posebno oni iza kojih je stajao i sam papa Inocent VIII, sa svo svoje šesnaestoro vanbračne djece. Pa ti sad reci da nomen nije omen.
Zapravo, kad bolje razmislim, carica Marija nam je uskratila pravo da se riješimo za sva vremena svih krivaca za svo zlo koje nas je pratilo od stoljeća sedmog, uskratila nam je pravo da se riješimo nepoželjne konkurencije u svakom pogledu...da nije tako, možda bismo danas zaista bili mala Švicarska. Zemlja blagostanja i sreće.
Ne bi više pogledima i prstima upirali u crvene i crne vragove koji bi se svako malo nadvili nad nas, ne bi bilo potrebe za molitvama pred bolnicama jer bi svaka žena znala gdje joj je mjesto i koja joj je sveta dužnost, samim tim i naša vlada imala bi brigu manje jer ne bi morala mozgati o natalitetnoj politici, a sve nešto mislim, možda ni Gazda ne bi bio u problemima u kojima jest....nisu to čista posla, sve mi to smrdi na ozbiljna sumporna isparavanja.
A opet, s druge strane, možda nas je carica poznavala i bolje od nas samih, možda nas danas i ne bi više bilo da nije svojim jakim glasom podviknula "Ee nećete više!" Možda je uvidjela da smo se u borbi sa silama zla toliko zahuktali da bi nam kroz kratko vrijeme prijetilo istrebljenje.
Vječno pitanje "što bi bilo da je bilo" i dalje ostaje bez odgovora.





15:17 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

petak, 24.03.2017.

SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU....

Kaže naš ministar, da jedan svećenik često vrijedi više od dvadeset liječnika. Onako na prvu, sasula bih i ja drvlje i kamenje na njegovu izjavu, ali, kao što ministar iza svoje izjave stoji vlastitim iskustvom, tako i ja, iz vlastitog iskustva znam da nije pametno uvijek ići na prvu. Druga, treća, a po potrebi i četvrta, znaju biti daleko pametnije opcije.
Često čujem kako je biti svećenik jedno od najlakših zanimanja; u principu ništa ne radiš, a lova ti sama kapa, naročito u zadnje vrijeme, jer kažu da se nikad nije više umiralo, a bome, otići na onaj svijet bez adekvatnih putokaza, nikako nije preporučljivo.
Međutim, kad se zagrebe malo dublje, otvara se čitav spektar različitih izazova koje svećeničko zanimanje nosi, jer biti svećenik danas ne znači samo moliti, kao što to mnogi površno misle, biti svećenik je daleko kompleksnije i zahtjevnije zanimanje, mogu slobodno reći, daleko složenije nego biti liječnik. Eto, svećenik, kao svaki pravi pastir, mora biti sa svojim stadom i u sreći i u tuzi, mora im iscjeljivati dušu, a po potrebi i tijelo, mora znati sve o braku i bračnim odnosima, a živjeti u celibatu, mora biti ekonomist, mora biti egzorcist, poželjno je da zna i anatomiju ženskog spolnog sustava, jer eto nedavno je crkva organizirala kongres o ginekologiji pa nema smisla biti neupućen; a bome mora znati i istjerati neposlušnu dušu iz tijela kad za to dođe vrijeme, a najvažnije od svega je da mora biti dobar psiholog, jer ima li išta važnije nego poznavati psihu vlastitog stada? Baš nedavni slučaj u mom kraju natjerao me da duboko razmislim o svemu.
Razboljela se Mara, ni stara ni mlada; rekli bi oni od sedamdeset, žena u najboljim godinama; i umre Mara sve u mjesec dana od postavljanja dijagnoze. Kažu oni upućeniji, da se nikako nije pomirila sa odlaskom na onaj svijet. Na sam dan sahrane, svećenik molio i molio nad njenim tijelom, molio sat vremena. Ljudi već postali nervozni, a vidljivo se unervozio i svećenik, sve dok mu valjda nije pukao film i onako, iz prve, izdere se na onaj lijes ispred sebe:
- Pa dobro, Maro, ovo stvarno više nema smisla! Znaš da je vrijeme da pođeš.
Ljudi se pogledali međusobno, pa se počeli krstiti i lijevom i desnom.
I smilovala se Mara, i svećeniku i ljudima koji su je došli ispratiti, izašla iz izmučenog tijela i otišla u nebeska prostranstva. A svećenik, vidno potresen, izjavi pred svima kako već jako dugo nije imao ovako težak slučaj odvajanja duše od tijela.
E pa sad nek mi netko kaže da za ovaj posao ne treba imati muda.
Ne moram ni spominjati da svi oni koji su ga gledali sa poštovanjem, sad ga gledaju sa strahopoštovanjem.
Isto tako, primijetila sam osude onog mladog svećenika uhvaćenog in flagranti u jednoj bolnici; pa Bože moj, ljudi moji, kako da jedan svećenik zna išta o bračnim dužnostima žene, o funkciji ženskih spolnih organa i sl., ako uporno ne radi na sebi? To je zapravo bit cjeloživotnog učenja, stalnog nadograđivanja znanja. To je kao da spremaš ispit iz osteologije a kost nikada nisi imao u ruci. Teorija bez prakse? Čisti promašaj. Ne dao Bog pa da ga jednom pošalju na neki od narednih ginekoloških kongresa pod patronatom crkve! Kakvu bi sramotu jadnik doživio pred najezdom svih tih, njemu nepoznatih pojmova; slajdovi se izmjenjuju, folikul prepušta mjesto corpus luteumu, tamo neka zigota putuje do endometrija, a tek pubis, pa cervix, a vaginu da i ne spominjemo...ajmeeeee....Pa sad ti budi svećenik tamo nekih staromodnih shvaćanja...ili budi staromodni vjernik i reci da je svećeniku lako. Ovo su vremena velikih iskušenja.
Zato ja našem ministru skidam kapu do poda. Čovjek je to koji gleda daleko naprijed, vizionar kakvog bi svako ministarstvo poželjelo. Zna on da je daleko isplativije graditi crkve nego bolnice, educirati svećenike nego liječnike, jer kako je krenulo, sasvim je izvjesno da nam u budućnosti još samo Bog može biti na pomoći.




20:29 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.03.2017.

NIŠTAVILO

Vrijeme
kroz prste mi prolazi
nečujno klizi
poput pijeska pustinjskog
Oluje brišu tragove
onih ispred nema
samo puta dva što mame
vijugama svojim
Na prvom Zeusove kćeri
pružaju mi ruke
u kolo me zovu
kose im se saplele
smijeh i pjesma ječe
životu se raduju
duša tu ne gladuje
Na drugom crna kočija
vranci razigrani
i Kerber iskešenih zuba
gospodara svoga prati

Vrijeme
kroz prste mi prolazi
nečujno, sve tiše
kao pijesak pustinjski
što ga vjetar raznosi
i nema ga...nema ga više...


17:27 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 01.02.2017.

PROLJEĆE U PROZORU

Vani kiša, led...a u prozoru se sakrilo proljeće.
Stidljivo viri, izašlo bi...ali vrijeme mu nije...
Neka ga, neka ga još...neka se tu krije...

Image and video hosting by TinyPic


11:12 | Komentari 27 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 23.01.2017.

VUŽE

- Opet mi je neko noćas podojil krave...
Podigla sam pogled radoznalo. Gledao me ozbiljno, u njegovom glasu osjetila se nervoza i ljutitost.
- Netko vam je bio u štali? - i samoj mi je pitanje zvučalo priglupo, bezvezno, ali trenutno je to bilo jedino što mi je palo na um.
- Ma kaj bi mi bil v štali... - odmahnuo je srdito rukom. - Onaj stari vrag, onaj coprnjak mi doji krave.
- Kako to mislite?
- Na vuže.
Nisam se mogla suzdržati. Vidio je da sam se nasmijala.
- Je, je...samo se ti smij...vi mladi ništ ne vjerujete...ali je istina. Bilo ih je troje u selu, one dvije coprnice su umrle, ostal je još samo ovaj stari vrag. Našel sam pod kravama mlijeko, danas je bilo 5 litri manje. Ima vuže u kući, zna sve kak treba i mlijeko samo curi niz vuže u kantu. Živa istina!
Vrtoglavo sam razmišljala...da li da prihvatim igru, uozbiljim se i dam mu još materijala pa nek se narod veseli...nekad je to bio moj način; kad bih naišla na priče u kojima je ljudska glupost izlazila iz svih gabarita, znala bih dodavati ulje na vatru, dodati još neki sočan začin, a sugovornik bi doslovno skakutao od sreće što je naišao na istomišljenika.
Preda mnom je stajao čovjek od nekih šezdesetak godina; pade mi na um kako, iako ga dugo znam, zapravo uopće nemam pojma koliko mu je zaista godina. Bio je jedan od većih proizvođača mlijeka iz susjednog sela, vrijedan čovjek, pratio sve trendove u proizvodnji, navratio bi tek ponekad kad ne bi shvatio svog knjigovođu. Knjigovođe ko knjigovođe, šepure se vokabularom, zakompliciraju i najjednostavnije, bez imalo empatije i razumijevanja za one kojima knjigovodstvo baš i nije u malom prstu.
Ne. Nisam ga željela praviti budalom. Dovoljno ga budalom prave svi ostali; od države, otkupljivača...dovoljno je to što plodove svog rada doslovno poklanja i što zarađuju svi osim njega.

21. stoljeće. Stoljeće napretka u tehnologiji, stoljeće čuda neviđenih. Globalizacija. Sve što je nekada bilo nezamislivo danas je tu, pored nas. U nesebičnom smo zagrljaju velike europske obitelji. Čeznemo za njenom i najmanjom pažnjom, kao najmlađe dijete ljubomorno na ostalu braću...trudimo se, o zaista se trudimo da zamijeti svako naše djelo, svaki naš pokušaj dokazivanja lojalnosti...a ona nas nesebično upućuje u sve tajne moderne obitelji...odgaja nas i preodgaja, upućuje u čuda bjelosvjetska o kojima su naši preci mogli samo sanjati.
U neka prošla vremena, kad bi mlada dolazila u novu obitelj, donosila bi miraz, svoj doprinos budućoj obitelji. Nismo ni mi došli gologuzi...a ne...Mi imamo Vuže. Ma kakva izmuzišta, kakvi mliječni roboti...kajgod! Vuže! Istinabog, još ga ljubomorno čuvamo od očiju nove obitelji, ali doći će i naših pet minuta.
Samo nemojte im kasti. Još ne.
Pssssssst!!!

Image and video hosting by TinyPic

"Coprnica", I. Generalić










11:16 | Komentari 24 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se