One of the boys pt.2

Osim toga, tu je i moja obitelj. La Famiglia. Koja je trenutačno izrazito frustrirana činjenicom da radim i da napokon imam priliku ponovo izgraditi nekadašnju poslovnu karijeru. I u svome poslu uživam, što je, izgleda, svima trn u oku.

La Famiglia je potegla neke veze da mi se početkom 2015. osigura posao u školi. Državna služba, mali ali uredni prihodi, ljeto za godišnji, radno vrijeme koje će mi omogućiti dovoljno slobodnog vremena da upoznam dobrog muškarca, pouzdanog razvedenika ili, još bolje, udovca s djecom, i koje će mi ostaviti dovoljno slobodnog vremena da se tom muškarcu i posvetim. Nema veze što je plaća bezvezna a posao profesorice odgojnog predmeta stresniji i jadniji od bilo kojeg stresnog posla koji sam do sada radila. Jer profesorica lijepog, nježnog, ženstvenog predmeta u osnovnoj školi je pravi ženski posao. A i kolektiv u školi je preko 80% ženski, ravnateljica je žena, i nema opasnosti da se dovedem u nevolje i na loš glas, što će mi se sigurno dogoditi ovdje gdje sada radim. A nevolje i loš glas su samo pitanje vremena.

Jer radim muški posao. U muškoj firmi. Okružena muškarcima.
Dapače, u našim uredima ja sam jedina žena. Čak nam je i administrativni tajnik muško.

Ok, postoje žene. U računovodstvu i financijama, koji su dislocirani, i vidimo ih jednom mjesečno kad svratimo do njih. I u skladištima, pakirnicama... Ali ove druge žene su mala i kompaktna grupica žena koje vidim jednom do dvaput dnevno - ako nisam s šefovima na terenu. A čak i kada se spustim do tih žena, s njima nema ni ženskih priča ni ženskog zbližavanja. Bez obzira na moje suknje i haljine, visoke pete i dugu kosu, šminku i duge nokte, ja nisam jedna od njih. Ja sam jedan od šefova. Jedan od muškaraca.
Ja sam jedna od onih koji osiguravaju da one imaju stalan posao, redovne i dobre prihode, prekovremene sate koji su dobro plaćeni, božićnicu i uskršnjicu. Ja sam jedna od onih koji opskrbljuju. U našem radnom kolektivu ja sam provider. I ne samo jedna on Njih, ja sam među najbližima samom vrhu hijerarhijske piramide.
Kad prolazim skladištima i pogonima prekida se priča. Kad ja tražim uzorke prekida se posao i trči po ono što mi je potrebno. Zna se da kavu pijem isključivo tursku, s par kapi slatkog vrhnja, komadićem maslaca i žlicom kokosovog ulja, kao i da se, kad sastančimo, momcima nose Cedevita, kola i mineralna, a meni limunada bez šećera. I da se bez limuna, kokosovog ulja i slatkog vrhnja u kuhinjici ne može, jednako kao i bez sokića, keksa i piva (za kasno ostajanje na poslu) za momke.

Ne radim u ženskom niti u pretežno ženskom kolektivu. Radim u muškom brlogu i među muškarcima. I prvi put u životu nemam potrebu igrati žensku ulogu. Niti biti jedna od dvije vrste tipične ženske šefice - okrutna neempatična kuja ili blaga i slabašna djeva. Ja sam jednostavno to što jesam - prva ispod moja dva direktora. Voditelj, koordinator, desna ruka.
Doduše, ja sam i jedina koja se sjeti kad sam s šefovima van države donijeti ženskoj postavi izbor inozemne čokolade ili kesetinu mini Marsova i Snickersa iz aerodromskih free shopova, ali čisto zato jer mislim da je to nekako... ono, ok. Pa natjeram momke da nešto kupe. Mada oni sami putem požderu pola kupljenog i pokušavaju me natjerati da pokleknem pred ugljikohidratima tako što mi mašu gigantskim Tobleroneom pred nosom...
I dobro mi je.
Nisam čak morala ni prijeći nekakve hijerarhijske stepenice da bih došla tu gdje jesam.
Primljena sam na ovaj posao i upravo na ovu poziciju, bez obzira na spol i rod, isključivo zbog znanja, iskustva i sposobnosti, ali možda najviše zbog snalažljivosti, i isključivo zato jer sam bila potrebna.

I prvi put u životu stvarno uživam u svom poslu. U poslu kao poslu, i muškom radnom okruženju u kojem se mogu napokon opustiti i normalno obavljati svoj posao.

Osim toga, bolje je nego što sam planirala.
Svi momci su mojih godina - par više ili manje, sve je to manje-više isto. Iste smo dobi, imamo nekakve slične interese i prošli smo slične stvari u životu. Jedina razlika između mene i kolega je u tome što su skoro svi tu u firmi već preko 10 godina a ja sam nova.
Muškarci ne kompliciraju kao žene. Muškarci su jednostavni i izravni. Kod muškaraca nema drame ni podmetanja.

Na muškarce se možeš i istresti i izderati ako nešto nije ok, možete se verbalno pokačiti u raspravi i kasnije zaboraviti i nastaviti normalno dalje, bez da kasnije moraš gaziti po jajima, balansirati emocijama, vagati riječi i paziti na leđa. S muškarcima možeš iz poslovnih razloga otići na pivo (ok, vino u mom slučaju), janjetinu, mali nogomet (da, i tu sam bila odvučena, više puta. I zaigrala sam. Katastrofalno, no ipak...).
S njima je jednostavno... jednostavnije.

A opet, s druge strane, nije uopće loše biti jedina žena među njima.
I mada sam one of the boys, s druge strane sam i firmina mala princeza. S vremena na vrijeme, i ne zato jer ja to želim ili se ponašam tako.
Ja sam firmina mala princeza najviše zato jer sam mala. Oko mene su pretežno rabijatne grdosije (najniži kolega je visok metar i 88. Svi ostali su metar i devedesetka, pa poviše. Osim vrhovnog vođe. Ali on može sebi dozvoliti luksuz da ne bude jako visok. On je ... pa, šminker talijanskog tipa). A ja sam mala i kad sam na štiklama. Pa ih mogu gnjaviti da mi spuštaju i dodaju stvari, i tome slično. Ili užicati vožnju na paletaru po skladištu. Doduše, bez obzira na visinu, rasturam u zgibovima na šipci na jednom od dovrataka ili preskakanju ograde s šiljcima i provaljivanju katanca kad ostanem s šefovima dulje u uredu pa zaborave na nas i zaključaju kapiju... Ali to je ok. Barem su toliko pristojni da okrenu glavu kad moram u svrhu preskakanja dignuti suknju do struka.
Osim toga, svako malo osjete potrebu da me protetoše iz nekog razloga. Prošli tjedan je kolega otišao po marendu i vidio u samoposluzi nekakav jezivi šljokičavi lak za nokte, pa mi ga je kupio. Jer zna da volim svjetlucave stvari i lakove za nokte. Također svi znaju da praktički jedva jedem ugljikohidrate ali sam slaba na čokoladu, pa mi stalno pronalaze i donose nove i nove čokolade s visokim postotkom kakaa a niskim šećera (ali to valjda zato jer ih grize savjest kad vide kako ja srčem svoju masnu kavicu dok se oni dave u burecima, krafnama i keksima). Nekidan su bili čak toliko dražesni da su mi oprali pod dok sam se vratila s pauze (ja sam locirana u uredu s direktorima, svi ostali su u velikom zajedničkom. Kako direktori većinu vremena nisu tu, tako se ekipa uvuče kod mene kad treba trenutak mira. Ovaj put su jeli krafne i nekome se iscijedila marmelada po podu. Kako nisu skužili na prvu, tako su sve razgacali i razmazali po podu. Onda sam dobila živčani slom i izjurila zapaliti cigaretu, a kad sam se vratila zatekla sam ih kako papirnatim maramicama i otopinom za čišćenje stakla glancaju pod... Na što mi je pao mrak na oči, pa sam išla zapaliti još jednu cigaretu. A kad sam se ponovo vratila momci su uz pomoć Vileda Moča i nekakve krpe obnavljali znanja i vještine stečene na služenju vojnog roka... Zadnji put kad su mi napravili nered izbacila sam ih i otišla čistiti u žutoj haljini. A ovaj put sam imala bijelu, i nisu htjeli da je upropastim kao žutu prošli put).

Već su se navikli ne izbečiti oči u šoku svaki put kad prođu kraj mog radnog stola kojim dominiraju sve nijanse roze i lila, post-itsi u obliku srca i cvijetova izlijepljeni po zidu iza mene, Hello Kitty kutije, čaše za olovke i rokovnik, pisaći pribor s cirkonima i, naravno, još Hello Kitty koja iskače sa zaslona poslovnog i privatnog mobitela (obučenih u silikonske Hello Kitty maske, s cirkonskim Hello Kittycama zabodenim u rupe za slušalice). A to je neko vrijeme bio pravi problem. Svaki prolazak kraj mog radnog brloga izazivao je efekt jelena pred farovima - šok i stupor, i duboku nevjericu. Tako su uzimali moju kremu za ruke i ulje za nokte i vrtili ih po rukama, bojali se otvoriti moje ladice kada bih im rekla da slobodno uzmu nešto što im treba u tom trenutku (a lijepo sam im svima objasnila da ne otvaraju najdonju - u njoj su zrcalo, tamponi i četka za kosu). Sada su već totalno cool i razmaženi, u tolikoj mjeri da bez pardona kopaju po strašnoj ladici kad im trebaju vlažne maramice (i pitaju zašto ovaj put imam obične a ne s losionom), flasteri za porezotine od papira, ibuprofeni za glavobolju i ostale stvari bez kojih su odlično funkcionirali godinama a sad odjednom bez njih više ne mogu. Moj kolega Veliki Čovik se pravda da, doduše nije da oni doma nemaju supruge i kćeri, i cijele gomile sličnih proizvoda, ali do sada ih jednostavno nisu koristili na poslu jer im je bilo malo crnjak...
Dok se nije pojavila žena. S kremom za ruke, flasterima i vlažnim maramicama...
Ipak, Hello Kitty i ružičasto još uvijek teško probavljaju.

Da zabavno mi je. Ali i radim ko konj. Ima dana kad sam u uredu već prije 6 ujutro, i koji se protegnu na 12 sati. Ima vikenda kad se ne odljepljujem od laptopa i mobitela. Ima godišnjeg na papiru ali ne i mogućnosti da na isti odem. Ne zato jer to ne želim, nego jer jednostavno ne stignem. Ima i divnih sniženja na kraju sezone koja jednostavno nemam vremena pročešljati. Zadnji komad odjeće sam kupila kad su me na putovanju momci slučajno zalili kavom pa su me odvukli prije sastanka u beogradsku Zaru gdje su me na brzinu opskrbili broj prevelikim hlačama i jezivim topom kojeg na kraju jednostavno nisam mogla obući.
Ali sam svejedno zadovoljna. Nije mi ni teško ni naporno, a svaki novi dan je novi izazov (ok, većina dana. Neki su zatupljujući do bola).

Međutim, La Famiglia nije zadovoljna.
Radim muški posao među muškarcima. A najgore od svega je to što radim među OŽENJENIM muškarcima!!!
Da. osim što sam jedina žena, ja sam i jedina neubračena. I bez djece.
Što je grozno.
Iz više razloga.
A najviše iz slijedećih:

1. Što će reći ljudi? Svi ti neki ljudi koji poznaju La Famigliu, i koji također poznaju mog bossa i njegovu Famigliu, i koji poznaju the rest of the boys u firmi... A ima ih. I preko njih je La Famiglia upoznata s činjenicom da sam jedina žena i jedina neubračena:

2. Tamo su svi muškarci ubračeni, i ja sam sama, jadna i nezaštićena. I sad će oni oko mene nešto ovo i ono, i ja ću pokleknut i upustit se u vezu koja će mi slomit srce i uzrokovat probleme, i za koju će se, još gore, saznati, i što će onda svi ti ljudi reći?

3. Još gore - ne samo da ću se upustiti u jednu takvu vezu, nego ću vjerovatno probati više kolega, a možda se upustiti i u raskalašene orgije prije, za vrijeme i nakon radnog vremena, i ko zna što još, i onda će se to doznat, i što će onda svi ti ljudi reći?

4. __________ dodati najgori i najpervezniji scenarij koji izopačena mašta može osmisliti, a koji uključuje jednu neudanu ženu bez djece i čopor oženjenih muških kolega s kojima ista dijeli radno mjesto, i sve ono što će onda svi ti ljudi reći...

Što je meni apsolutno nebitno.
Osjećam se dobro. Radim ono što volim. Jedna sam od momaka. I to mi ne smeta. Zadovoljna sam.

Ok. Nisam baš 100% zadovoljna.
Jer gdjegod sam ja tu je i savršeno plodan temelj za razvoj epske drame....

Ali odrasla sam osoba, i savršeno zrela, sposobna i pametna... Ili barem toliko da sam svjesna da se ne kenja na isto mjesto na kojem se i jede. Toliko mozga ipak imam.

No ipak...
Drama je na pomolu.
Od prvog dana na radnom mjestu.
Lirska drama epskih razmjera...


20.08.2014. u 13:48 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)