Dijeta, zbunjenost, određena odrastanja koja me plaše...

Ja sam jedna užasno gladna žena.
Ok, nisam baš gladna kao gladna, ono, stvarno gladna, dapače, tijelo mi je u totalnom šoku od tolik količine zdravih vlakana i manjka toksičnog junka...
Ali sam gladna određene hrane.
Npr, otkako više ne radim ja i Nezakoniti imamo naš mali jutarnji ritual – navijem budilicu u 6, i dok se on tušira ja skuham kavu, pripremim stol, nabijem dioptrijske naočale na nos (čim malo prođu vrućine idem na lasersko skidanje dioptrije. Što je prednost života bez limita na kartici...), zavežem kosu, navučem nešto na sebe, uskočim u japanke i u 6 i po se spustim u Billu po vrući friški mali francuz i kilo naranača za svog dragog.
Zatim sjedamo za stol i ... pa, doručkujemo. Tj. on doručkuje. Satare cijeli vrući mali francuz s maslacem i jebeno dobrim džemom od jagoda ili šljiva koji sam ja sama radila, skupa s friško cijeđenim sokićem od naranče koji sam štrukala za moju ljubav i veeeeelikim aromatiziranim cappuccinom s puno pjene od „debelog“ mlijeka koje kupujem isključivo za aparat za capuccino. Cappuccino miriše, svježi topli kruh miriše, maslac se s njega cijedi... A s mojih usta se niz bradu cijede sline dok brljam po svom tanjuru podgrijane juhe od kupusa i kroz zube cijedim tursku kavu zaslađenu s 10 žličica stevije (uzalud...) i zamaćanu s dvije kapi bijele vodice koja se prodaje kao mlijeko s niskim postokom masnoće.
Patim.
Jučer sam bila u napasti da popustim, zapravo počela sam se sva tresti od žudnje pred odjelom kruha i peciva, pa sam uz kruh kupila i kroasan od marelice, lisnato s čokoladom i štrudel od sira, sve još uvijek toplo i oh tako mirisno, i odmah po izlasku iz Bille zagrizla u lisnato s čokoladom.
Ajme.
Ajme taj trenutak kad sam osjetila predivno toplo masno pecivo i čaroban okus topeće čokolade na nepcu... Koji seks, koji bakrači! Daj masti, daj šećera i škroba!
Srećom, ekstaza je trajala kraće od prosječnog orgazma. Prije nego što sam uspjela progutati ispljunula sam zalogaj u kanu za smeće i još u nju pobacala i peciva.
Apage!
A doma sam iz frižidera izvadila lončinu smrdljivog ukropa, izvadila par kacijoli, podgrijala i pokusala u agoniji, dok je moj najdraži grabio po marmeladi i smijao se mojim nadljudskim naporima da se u skoroj budućnosti uvučem u najuže moguće traperice koje postoje na tržištu.

Ok, zapravo malo varam. Samo mrvicu. Vani umjesto velike kave s mlijekom pijem cappucino s vanilijom, lješnjakom ili karamelom. Ali to je sve. Inače se držim dnevnog i tjednog rasporeda.

Nije mi lako ni kad kuham ručak.
Nezakoniti, naime, voli kripnu domaću spizu preko tjedna, a vikendom jesti vani. Trenutačno se samo zbog mene odrekao vikend obrokapo restoranima. Pa zato moram kuhati i subotom i nedjeljom. Danas sam, na primjer, napravila teleći gulaš s krumpirima i mahunama, krem juhu od brokule (domaću, ne iz kesice) i pitu od bresaka. Na ručku smo imali njegove mamu i tatu, brata i bratovu buduću suprugu. Oni su se davili u spizi. Ja sam se davila od muke. Kupus-juhom, blitvom i piletinom s grill tavice (bez masnoća). Za desert sam pojela kutijicu Tic-Taca.
Mislim, nije Tic-Tac toliko loš, ali ipak više volim one Das Gesunde Plus Wohlbefinden Zuckerfrei Pfirsich Mintse iz DM-a, one s okusom breskve.

A nekako mi se čini da svi oko mene stalno nešto jedu.
Jučer sam otišla na podnevnu kavicu s AA do Egoista, nakon čega smo odlučile prošetati na još jednu hranjivu kavicu do Žbirca. Ja sam bila gladna pa sam srkala rashlađeni rooibos čaj s jagodama i goji bobicama iz bočice koju uvijek nosim sa sobom (kad ne mogu jest mogu bar pokupovat pola Kuće Čaja i nalijevati se čajevima...). I AA je bila gladna pa smo stale kraj Male Kuće da ona uzme piletinu u tortilji. Inače, problem s AA je u tome što ona nikad ne zna koje bi priloge stavila u fast food, pa uvijek uzima ono što uzme neko drugi. Tako da me natjerala da odaberem priloge za nju. Ah, prilozi uz piletinu u tortilji iz Male Kuće... Moje omiljeno... Malo ljute hot salse, puno blagog umaka od jogurta, malo gaude, malo feta sira, svježa paprika, kukuruz, rajčice... i par kapi Tabasca. Ay Caramba i Carambita! AA je zagrizla u tortilju, a ja sam morala isti sekund odjuriti doma i podgrijati tanjur odvratne juhe.

Ok, nije da ljudi oko mene odobravaju moju najnoviju dijetu.
Frendice su mi podrška. One razumiju.
I Mama. Ona je ionako cijeli život živi na kavi, cigaretama i vodi, i smatra da je odricanje zdravo i nužno za ženu koja ima moju tjelesnu građu. Dapače, Mama je oduševljena. Trenutačno me čak ni ne smatra mekušnom, slabom i beskarakternom, što je veliki pomak u našim odnosima...
Nezakoniti baš i ne. On se boji da bih mogla izgubiti cice. A i dosadno mu je jesti sam. Mada, nije da nema razumijevanja. I on je bio na režimu kad je skidao petnaest kila, ali to je bilo vrijeme kad nismo bili zajedno.
Pa mi je nabavio trenera. Tj. doveo mi je frajera s kojim je on radio kad je skidao višak. Momak je odličan, zaslužan za nekoliko boljih ženskih tijela u gradu, i s njimpočinjem raditi čim mi skinu šavove s prstiju (nekidan sam, naime, skoro ostala bez cijelog jednog i pola dva prsta, kad sam testirala moje lijepe nove profesionalne noževe na telećoj ruži za dragoga... Nije mi toliko žao prstiju, mada sam za z izbjegla prerezati tetive i živce, ali ne mogu prežaliti teletinu koje se, dok sam pješke trčala na hitni kirurški, dočepao pas i smazao je. Bio je to stvarno krasan komad mesa, obrađen onako kako sam naučila na Masterchefu...).
Ali trener bi me stavio na nekakvu prehranu s kojom sve to ide puno sporije, a ja to ne želim. Želim na brzinu odvaliti nešto kila pa tek onda krenuti s izbalansiranom prehranom.
I onda se ja s tim trenerom svađam... Ali ok, ako mi je propisao prehranu ne znači da ću se ja iste i držat, ne? Barem ne još.

Nego, nakon nekoliko mjeseci totalno nenamjerno prekinute komunikacije, opet sam počela kafenisati s ludom rodicom J.

J se osjeća dobro. Totalno je, kako ona kaže, produhovljena u zadnje vrijeme. I nekako.... normalna.
Nakon što je na par mjeseci bila zabludjela u veganstvo i pogoršala svoju ionako kroničnu anemiju, i sve to kombinirala s nekakvim budističko-hinduističko-starokršćanskim filmom u glavi, za vrijeme trajanja kojeg je bezuspješno meditirala, bavila se raznoraznim jogama i duhovnim praksama (ma što joj to značilo), te napokon odustala. Ali tek nakon što joj je željezo spalo na nulu, rebra provirila kroz top, cice se smežurale i smanjile na veličinu suhe šljive a skočni zglob izletio pri pokušaju svladavanja nekog čudnog joga položaja.
Sad je cool. Opet se prejeda biftecima u papru iz kućne radinosti i husarima iz Hrvatskih kolača, gips s noge još nije skinula, a dogodilo se još nešto jaaaaaako važno. I krajnje neobično.
Naime, rodica J je uspjela 7 mjeseci izdržati na istom radnom mjestu!
Nije dala otkaz!
Dapače, sasvim joj je ok na poslu.
Osim toga, ovo ljeto, za razliku od prošlih ljeta, nije provela financirajući nekog novog nadripseudoartista po jadranskim otocima. Niti je sreću pronašla u zagrljaju nekakvog ocvalog gradskog ženskara.
Rodica J radi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu. A kupila je i peglu za kosu i Rowentinu rotirajuću fen-četku, pa napokon izgleda kao normalna žena.

Nisam sigurna da mi se sviđa takva rodica J.
Naime, J je oduvijek bila... Pa, jednostavno J.
Ok, nikada nisam blagonaklono gledala na njene blesave ispade, manjak zdravog razuma, morbidan izbor muškaraca i bahati životni stil, ali to je bilo... Pa, to je nekako bila jedna od rijetkih konstanti u mome životu. Rodica J je oduvijek bila takva, bučna, nerazumna, dramatična, neuredna, zbunjujuća, nepredvidljiva, razmažena, histerična i nepodnošljiva. A ja sam uvijek šizila na nju i zbog nje, i vječito je neodobravala. Ali... to je bila ONA! I uvijek je bila takva!
A sada više nije.
Sjećam se dobro njenih plišanih trenerki uvučenih u jahaće čizme i krznenih bundi od obje pokojne bake koje nosila preko takvih besmislenih kombinacija. Općenito, njene perverzne sklonosti da nosi vintage bundu i par dijamantića u ušima, uvijek i u svakoj prigodi, čak i ako ispod krzna ima pidžamu i ide na brzinu kupiti kruh i mlijeko u Keruma ispod kuće. I njene vječno razvaljene frizure, merlinke počešljane petardom. I njenih razmazanih ruževa ili uflekane maskare, njenih šljokičavih haljinica za izlaske koje bi oblačila preko traperica za na posao, njenih velikih i skupih dizajnerskih torbi koje bi oštetila nakon dva dana i u kojima se moglo naći svašta – od ćelave Barbike, preko više kutijica razmrvljenog pudera i zgnječenih ruževa, paketa Barillinih špageta, nekoliko bočica parfema za koje mjesecima nije znala gdje su nestale, napola pojedenih peciva, pola boce votke, multivitaminskih medvjedića za djecu, glave mjenjača, prljave muške potkošulje, zanimljivih oblutaka s plaže, kliješta papagajki, izolir trake, male staklenke Nutelle... Njenog osebujnog i spontanog immagea cure koja je planirala izaći iz stana među ljude kao dotjerana girly lutkica ali se negdje na pola puta odlučila na stil Jovanke Broz, u međuvremenu odustala i od toga i izjurila iz kuće u prvim cipelama koje je dohvatila jer, kao i obično kasni već 45 minuta, a još toliko joj treba da stigne do mjesta na kojem se dogovorila naći. Njenih vječnih kašnjenja. Njenih odustajanja od poslova, zbog čega ju je jedno vrijeme pratio loš glas među pripadnicima struke u gradu. Njene ovisnosti o kolačima i dijetama (ok, neki zlobnici bi to nazvali bulimijom, ali pa što onda, zar je svi nemamo barem malo?). njenog apsolutno nepriličnog ponašanja kad je puna alkohola. Njenog katastrofalnog izbora frajera...
I normalno da se dobro sjećam kad je još do prije nekoliko mjeseci to bila ona. Već godinama.
Ova nova J s kojom se posljednjih dana intenzivno družim me pomalo plaši.
Uvijek na vrijeme dolazi na dogovoreno mjesto.
Uredno ošišana (i to s šiškama!), njegovane i oblikovane frizure.
Odjevena u diskretne košuljice ili majce koje se slažu s hlačama ili suknjom, i na sve to odgovarajuće pristojne cipele. Nigdje golotinje na neočekivanim mjestima, ništa predugo ili prekratko, nikakvih 10 komada suvišnog nakita na vidiku. Uredno prozirno sjajilo na usnama, ni traga crvenog ili pink ruža na usnama (a kamoli na zubima). Uredan lak na neizgriženim noktima. Ok, još uvijek vuče ogromnu torbu na ramenu, ali nekako mi se čini da u njoj ima puno manje škovaca i neočekivanih predmeta, a ono što iz nje vadi nije pokriveno razmrvljenim kompaktnim puderom.
Ne dere se na konobare. Ne urla pozdrave s jednog kraja kafića na drugi, tek pristojno mahne ili se ustane i dođe do osobe koju želi pozdraviti. Ne komunicira glasom 4 oktave višim od onog koji bi se kategorizirao pod glasnim. Ne gestikulira tako da ruši stvari sa stolova i ozlijeđuje sugovornike.
Čak i vozi poprilično staloženo, bez dramatičnih kočenja, naglog prebacivanja brzina, zlostavljanja gasa, neočekivanog pretjecanja, nedozvoljenih polukružnih okretanja (ok, u tjedan dana samo se dva puta nedozvoljeno polukružno okrenula i oba puta je cesta bila zapravo skoro prazna...) i ne svađa se s drugim vozačima kroz prozor dok ja pokušavam umrijeti od srama ili barem potonuti u svoje sjedalo...

A čini mi se da se trudi biti i puno manje egocentrična i da je opasno smanjila onaj svoj“ ja pa ja i ja te ja i još malo mene“ pristup ljudima oko sebe.

Nešto se čudno događa s njom.
Ne spominjem joj moju iznenađenost njenom neočekivanom preobrazbom. Zapravo, uopće ne spominjem ništa pred njom, osim standardnih komplimenata za frizuru i krpice.
Ima li to možda neke veze s (njenim) 30-im rođendanom?
A ja nisam sigurna da li sam sretna zbog nje, i općenito zbog činjenice da se pretvorila u normalno ljudsko biće.
Ili sam zapravo prestravljena jer mi nije jasno što se to s njom dogodilo, a stvarno mi nije jasno što se to s njom dogodilo. Ni kako. I, najvažnije, ZAŠTO?
I da li me to što sada mogu s njom u javnost bez da me u iti jednom trenutku pogodi osjećaj da se moram ljudima oko sebe ispričati zbog J-inog postojanja raduje ili čak pomalo i rastužuje.
J i njena ekscentričnost i dramatično traženje pažnje su mi nekako uvijek bile konstantne i samopodrazumijevajuće stvari u životu. Drugačiju J ne bih mogla ni zamisliti, jer takvu je znam oduvijek, otkako smo bile sasvim male.
A ako J više nije J koja je oduvijek bila, tko je onda ova nova J i zašto je takva?
Ako od J više ne mogu očekivati da bude jednostavno J kakvu poznajem, znači li to da svijet postaje neko čudno mjesto u kojem više ništa nije sigurno i nepromjenjivo?
I, najstrašnije od svega, ako je J odlučila napraviti nekoliko ustupaka da bi se prilagodila okolni u kojoj živi, nauštrb svom sebeljublju i potrebi za dramom, i odustajući od apsolutno svega što ju je činilo tako uzrujavajuće jedinstvenom pojavom, znači li to da ću i ja u jednom trenutku odustati od sebe na neki način? Napraviti nekoliko ustupaka Nezakonitom i/ili svojoj obitelji? Postati kućanica, supruga, majka i prihvatiti pretvoriti se u nešto u što se od mene oduvijek očekuje da se pretvorim, i što cijelog života kategorički odbijam?

Ako je J odustala od svoje vječne igre razmažene ekscentrične princeze, hoću li i ja u jednom trenutku ipak pokleknuti i odustati od vječne nestalne kokete i teenagerice koju nikako da pustim da se odlijepi od mene i dozvoli mi da postanem žena kakva se od mene očekuje da budem?


11.09.2011. u 18:04 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se