Dobrodošli na Ellein plavi telefon... Plus extra prilog: Kako fejkati glamurozan život s 11 kuna u džepu i tri godine starim D&G čizmama (iz outleta, što ih zapravo čini još starijima!) na nogama!!!

Nije dovoljno što sam provela katastrofalan Badnjak i Božić. Dva puna dana sam mogla jedino trunuti u pidžami i obžderavati se s laptopom u krilu, prčkati po Fejsu, gledati tv i upadati u neka čudna stanja duha i tijela, intenzivirana sitnom ali upornom i neugodnom temperaturicom (37 sa 2), taman idealnom da od mene napravi gomilu kenjkavog, šugavog, jedva pokretnog mesa na želatinoznim kostima...

Neeeee.... To uopće nije bilo dovoljno!
Moji dragi prijatelji su redom zaključili da imaju brdo problema, sve jedan gori od drugoga, i da sam upravo ja idealna osoba koju bi mogli udaviti svojim mukama, jer ja sam poznata kao plemenita kršćanska duša koja sve sasluša, s oba uha angažirana i mozgom koji registrira, dapače i zapamti što joj je rečeno, pa još i da koji savjet, pokuša riješiti problem... Jednom riječju - budala.

A izredali su se svi redom.
Dva puna dana.
Od ranog jutra do kasne večeri.
A ja sam slušala i slušala i slušala...
Dok nisam totalno prolupala...

J ima Problem:

J ne zna što bi sa samom sobom pa se previše seksa sa svakim...

Nakon što je pola godine provela prvo u teškoj depresiji zbog idijota koji je napucao, ali u međuvremenu itekako iskoristio blagodati činjenice da je ona iz fine poduzetničke familje, zatim u teškoj depresiji zbog nadripseudokvazi umjetnika s Visa koji joj je utrapio nekoliko ko zna odakle pokupljenih spolnih neugodnosti plus obavezni HPV, J se bacila u histerično bludničenje sa svim i svačim što hoda na dva uda, rukuje se i češka s druga dva, a onaj treći sporadično koristi za seksualne užitke.
Ok, ja joj JESAM savjetovala da se trgne i počne malo više trošiti muškarce umjesto da uvijek cvili za jednim, i to bezvrijednim, ma koji bio trenutačno aktualan, bar toga u Splitu ima na sve strane, muško i lijevo i desno i gdjegod da se okreneš, ali pritom NISAM mislila da anoreksiju praćenu ukrajinskim trafficking lookom zamijeni teškom nimfomanijom u progresu...

Dakle, J osjeća kao da je malo pretjerala.
Poševila je usput i gada koji ju je izigrao i za kojim je prvim patila (njegova trudna friška supruga valjda ne da, pa je gmaz došao gdje zna da je sigurno), opet trči za nadripseudokvazikretenom, jer on je ljubav njenog života, ali to su i Pilot, i Pravnik, i Torcidaš, i Trener, pa možda čak i Taksist, a ispalo je da je CEO, frajer kojem je prije par dana ukucala broj u mobitel išao s njom u srednju školu i bio debeli loser iz prve klupe...

I tako, gledam ja preko Skajpa to pošandrcalo stvorenje izgorene plave kose u pidžami i bundi od srebrne lisice, s jointom u zubima, na rubu histerije, perverznu plavokosu verziju Marle iz Fight Cluba, kako mi plače i tuli u mikrofon o tome da ne može obuzdat svoj pobiješnjeli libido, dok usput trpa u sebe podgrijanu paštu milaneze koju će kasnije izbljuvat (nakon što je poklopi s pola kutije keksa) i mislim se, ma koliko je volim i unatoč činjenici da dijelimo iste gene (samo pola. A ni istu krvnu grupu nemamo), kako ja nju totalno ne razumijem i kako mi nije jasno što sad bunca...
Na kraju krajeva, otkad nju briga što ljudi po gradu pričaju? Zar je nije uvijek bilo nebriga?
To mi je sad nešto novo.
Mislim, ako je sad i proglase flundrom, za 5 godina se više niko neće sjećat toga...

Ako je previše neselektivnog seksa sad odjednom takva tragedija, nek apstinira.
Ili se odluči za samo jednog. Mislim, ljudi to obično rade - odaberu JEDNOG partnera.
Ali problem je u tome što ona ne želi samo jednog, tj. ne zna kojeg bi, možda nijednog, ali sigurno želi nadripseudokvaziumjetnika koji je neće, zbog čega ona želi poševit sve njegove frendove ne bi li mu tako bila blizu...

Ili... O Bože... O Bože... Što je meni ovo trebalo???

N ima problem:

N zove nakon J. Da mi kaže kako je sad sve u redu, kako su mu se snovi ostvarili i kako je sretan, i da se zato boji i da će sigurno nešto poć po zlu...

Halooooooo??? Jesi li ti normalan?

N je oduvijek bio sinonim za tužno i kronično nezadovoljno stvorenje. Ok, nije bio zadovoljan poslom, ljubavnim životom, problemima koje mu radi šira obitelj, izgledom, plaćom... Ali zapravo, kad razmislim, možda je N cijelo vrijeme bio zadovoljan što ima puno toga oko sebe što ga čini nezadovoljnim...?
N je sada izgubljen jer više nema razloga biti nezadovoljan.

Nakon godina lutanja bespućima suše i promiskuiteta, krivih kombinacija i neuzvraćenih ljubavi, N je pronašao predivnog partnera, pametnog, fizički prelijepog i poslovno uspješnog muškarca s toplim srcem prepunim ljubavi za njega...
Pronašao je i posao u Zagrebu, koji je ipak puno više gejfrendli sredina od Splita, s duplo većom plaćom od ove koju ima sada (a arhitekti baš i nisu slabo plaćeni, pogotovo oni s debelim iskustvom za sobom), i useljava kod svoje ljubavi. Dapače, kad je dao otkaz na poslu su praktički plakali za njim...

I? U čemu bi trebao biti problem? - pitam ja.
Pa, u tome što se N boji.

Boji se da je sve previše savršeno da bi bilo istinito. Jer u njegovom životu nikad ništa nije išlo tako glatko i savršeno - bar on tako misli.
Ja se uopće ne bi složila s tim, jer N u životu nije imao ništa manje ni više uspona, padova, poteškoća ni sretnih razdoblja od ostalih pet miljardi stanovnika zemlje... Osim što je nešto više njurgao, pa je neupućenima moglo izgledati da N živi u stanju konstantnog peha. Dapače, N se može smatrati jednim od onih s više sreće.
Objasnila sam mu i da u Tajni lijepo piše ako bude mislio negativne misli, da će prizvati to o čemu razmišlja. Kao i da je napokon došlo vrijeme da i on bude sretan. Da se dobre stvari poklope. Da dobije zasluženo. Da i ja napokon dobijem predah od konstantne bujice njegove paranoje koja mi se već mjesecima slijeva na glavu...

Mislim, ono, ne razumijem? Napokon ti je sve totalno krenulo u životu, a ti odbijaš biti sretan???

B ima Problem:

Još jedan u nizu problema vezanih za odnose s muškarcima...

Izgledalo je kao da je B našao dečka, tj. da je na pomolu romansa. Dečko, doduše nedeklariran (ni kao gej ni kao pravovjeran, ni kao bi, i uopće kao stvorenje nikakve seksualne orijentacije), je od trenutka kad su se upoznali znao da B ne preferira žene u svom krevetu. Dapače, to je nešto što cijeli grad već 18 godina zna i B to ne skriva. Napokon, dečko ima starijeg brata koji je deklarirani homoseksualac, cijela obitelj oduvijek živi sa time, i ne vidim u čemu bi trebao biti problem ako mu se svidio B... A svidio mu se. Jako.
Dečko je prvi započeo sa pozivima i druženjem. čak jer došao za njim u Zagreb.
I dečko se odjednom povukao.

Zato B sada ima napade paranoje i samosažaljenja, zbog čega opet provodimo sate i sate na telefonu, analizirajući do u najmanje detalje svaku dečkovu riječ, pokret, pogled, namjeru...

Naravno, postoji nekoliko mogućnosti zašto je dečko podvio rep, tj. koje sam ja morala smisliti da utješim B:

1. Dečko i B su isti. Niti jedan od njih nije tip osobe koja poduzima prvi korak kad dođe do potrebe za fizičkom konzumacijom odnosa. Pogotovo zato jer dečko, koliko je poznato, još nema nikakvih iskustava s muškarcima u Hrvatskoj, pogotovo u maloj sredini kao što je Split. B je, unatoč svojoj razvratnoj prošlosti modela u inozemstvu i još razvratnijoj sadašnjosti, zapravo sramežljiva cvjećka koja se boji čak i primiti za ruku objekt svoje žudnje ako nije 100% siguran da objekt upravo umire za tim.
2. Zbog navedenog pod brojem 1, dečko možda misli da B nije dovoljno zainteresiran za njega, nego da želi isključivo prijateljsko druženje. Dečko vjerovatno očekuje da B poduzme prvi korak.
3. Dečko možda spada u onaj tip muškaraca koji se moraju prvo oženiti i zasnovati obitelj da bi dozvolili sebi da uopće priznaju, pa tek onda otkrivaju vlastitu seksualnost....

Ne, dečko nije hetero. Em mu kita viri iz očiju, ma koliko se on trudio to prikriti, em je apsolutno pravilo da su hetero muškarci grozni homofobi, i definitivno ne bi pozivali superopćepoznatog gej frajera sebi doma u 3 sata ujutro istu večer nakon što ga upoznaju, da im nije privlačan... Em ja stvarno ne znam što bi više izmislila da se B riješi nesigurnosti i napravi nekakav prvi korak, jer je jasno ko dan da mali neće ništa napravit sam,

Najgore je što trenutačno surađujem s B na njegovom projektu, i to za novce, i što ne znam kako definirati i povući granicu između privatnog i poslovnog u ovom slučaju.

Dakle? Nek pozove dečka na piće, opije ga ko praščića i napravi move. Pa što bude. Nema što izgubit! A ja mogu bit samo na dobitku ako stvari krenu dobro. Ako odu loše, ionako će mi nastavit njurgat istim intenzitetom i frekvencijom.

Najbolja ima Problem:

Naravno, u svakom superidiličnom ljubavnom romanu u kojem privlačan i jaaaako bogat tajkun na kraju oženi nježnu, krhku, pametnu, jednostavno savršenu superljepoticu, postoji ona obavezna Faza kad se stvari zakompliciraju i kad izgleda da će sve otić kvragu... pa je tako i Najbolja uletila u Fazu. Em dotična poluzvjezdica iz estradnog polusvijeta u posljednje vrijeme pokušava Tajkuna provocirati po medijima, što njega čini nervoznim pa nervozu prenosi na Najbolju, em je upala u stanje kad biološki radi punom parom a maternica traži svoje, ali zaručničkog prstena unatoč idili nigdje na vidiku...

E, tu stvarno nisam pametna. Naime, nikad nisam bila u vezi s muškarcem takvog kalibra.
Ali možda bi bilo krajnje vrijeme da prestane s pilulama, žrtvuje godinu u svojoj karijeri i sebi napravi dijete? Vjerujem da bi se tada mnoge druge stvari jednostavno posložile same od sebe... Ponekad je muškarcu potrebno upravo dijete na putu da donese neke odluke koje odgađa... A koliko poznajem Tajkuna, i koliko sam skužila iz njegove priče, on to potajno priželjkuje, samo se ne usuđuje verbalizirati svoju želju Najboljoj, jer je ona tako prokleto fokusirana na svoju karijeru...

K ima Problem:

K zaista ima problem.
Nakon 4 godine paklenog braka, od čega je posljednjih 10 mjeseci muž u Remetincu, K je napokon odlučila ponovo uzeti život u svoje ruke, pokupiti dijete i pobjeći roditeljima.
Naravno, sve bi bilo super da je to tako jednostavno kao što zvuči. Ali nije.
Nasilni suprug s ruba zakona ima veze. Doduše, i K ima veze u podzemlju, rodbinske i prijateljske, ali se nada da se sve može riješiti legalnim putem. Ma baš! Moš mislit!
K je poduzela prve korake u pokretanju rastave. I dobivanja skrbništva nad djetetom. U idealnim uvjetima ne bi se ni u trenutku postavilo pitanje kome ide dijete, pogotovo zato jer bi najpametnije bilo da za ovakvog oca mali misli da je davno umro. Ali svi znamo da su naši zakoni i institucije lako potkupljivi, totalna suprotnost od idealnog. Za godinu-dvije, taman kad K ponovo sebi normalizira i organizira život, užasni muž će odslužiti svoju sramotno malu kaznu za prilično ružan zločin, a onda će početi problemi...
K se već unaprijed boji.
Vjerujem joj.
I bojim se zajedno s njom.

N (žensko N) ima Problem:

Kratko i jezgrovito: Možda jest dobila stalni ugovor od T-Mobilea i krasan managerski posao, ali je na parkingu ogrebala golemu kadu od sportskog auta svog šefa/dečka, i ne zna kako da mu kaže, jer auto je nov, a on jako osjetljiv na njega....
Gaaaaaaaaaah!!!
Daj se ženo sredi! Pa to je bar lako: glumiš iznenađenje, šok i nevjericu, jer neka budala mu je ogrebala auto na parkingu, i zovete policiju za prijavit štetu (zbog osiguranja)... i vuk sit a koza cijela! Zaboga, to spada u osnove!!! Ja sam to Nezakonitom bar 5 puta napravila sa sva tri auta!!! I nikad nije posumnjao u zle namjere opakih namjernika s parkirališta (mada smo zapravo imali garažu...)!

I ima Problem:

I, cura koja je srednju školu i fakultet te nekoliko godina poslije diplome odradila u velikim urbanim sredinama, zadnjih godinu dana živi na Otoku.
I to je psihički satire, trla brla, blablabla...

Ok, ima posao, živi u kući u vlasništvu roditelja, ne plaća stanarinu, ne plaća režije, jer oni ne bi dozvolili da njihova princeza pored njih živih troši još i na to, ali neku svoju samostalnost mora imati, hrani se svaki dan kod njih, i cijelu plaću troši samo na odjeću i cipele. I organiziranje tuluma. A i skoro svaki vikend je u Splitu, zadru ili Dubrovniku...
I pritom još izgleda ko avion, ma što avion, Concorde!
Što joj uopće fali u životu???

*************

Haloooooo? Ljuuuuudiiii?
Mislim, ono...
Nemam stalni posao? Ljubavni život mi je apsojebenolutna katastrofa, dobila sam toliko nogu od poželjnih jednokratnih machosa i toliko uleta od totalnih jadnika da se sramim sama pred sobom ovogodišnjih statistika? Imam 32 godine i kronično sam neudana? Financijsko stanje mi je... pa, najblaže rečeno, poražavajuće? U takvim sam dugovima da jednostavno odbijam razmišljati o tome, jer me samo razmišljanje navodi na samoubilačke misli? Trenutačno čak ni s roditeljima ne živim, nego rođacima? Nabila sam koje kilo, a nisam Iva Todorić da dimenzije mogu luksuzno zamaskirati Escadinim šatorom u obliku haljine?
I onda, jeli loše meni ili vama?

Osim K. Njoj je, priznajem, stvarno loše.

Nego, kad sam najviše u bedu, ja se trudim stvoriti oko sebe iluziju da mi nikad u životu nije bilo bolje.
Grozno bi bilo pružiti priliku plemenu zlobnih kokošaka iz mog prijašnjeg života poduzetničke nezakonite gospođe, zlonamjernih kolegica s bivšeg posla i stravičnih baba-krvopija iz kvarta materijal za naslađivanje. Što njih, uostalom, briga!

A priliku da se uparadim i vadim mast sam dobila već u predbadnjački utorak.

Naime, Najbolja je otišla na božićni spa seks bez granica u inozemstvo sa svojom ljubavi, a njena sestra Z se obvezala terijera odvesti sa sobom na Otok.
Prije toga Z se morala zaustaviti u Splitu, budući da se u Marmontovoj otvarala nova Samoiraghi e Vigano optika, a kako je lanac optika klijent pr agencije u kojoj Z radi i njen account, tako je Z došla u Split a dadiljanje psića prepustila meni.

Čuvanje male meni inače nije problem, jer jednostavno obožavam to dražesno stvorenje. Bile smo nerazdvojne za cijelog mog boravka u Zagrebu, a i inače smo lude jedna za drugom.
Ja sam bila ta koja je natjerala Najbolju da je ne mučimo dugom dlakom i frizuricama s mašnicama nego je ošišamo sportski, kao westy terijera. I da joj promijenimo dosadnu prehranu jer je mala počela odbijat hranu. Razmazila sam je sirom, šetnjama i dozvolom kopanja po blatu (ipak su jorkširski terijeri genetski predodređeni za hvatanje štakora, ne?), jer mi nema ništa gore od pretvaranja zdrave životinjice u kućnu mumiju, ma kako skupocjena bila.
Ali kad moja mala dlakava frendica dolazi iz legla kakvog nema u Hrvatskoj, pritom oko vrata ima Hermesovu ogrlicu, ormice i uzicu, Mrs.Bones pink sportski pulover, a uza sve to putuje u Louis Vuittonovom Dog Carrieru, onda nije zgorega sve to prošetati po gradu. Tek tako, za šminku.
Moja pokojna Britney Spears je tajkođer bila fini psić, ali njen carrier je ipak bio malo skromniji, a i opremica je bila obična (mada smo među psećom odjećom imali par skupljih komada).

Dakle, što obući za šetnju novog psića? Tek onako, da zaintrigiram ljude i da pokrenem koji novi trač (jer novi psić u rukama, skupa opremica i carrier sigurno znače da sam možda nabola novog sponzora, ne? A žena o kojoj se ne trača zapravo kao da i ne postoji...).
Osim nove/stare spy Fendice boje karamela nisam imala ništa novo ni adekvatno.
Ali, kad žena pročačka po onom zabačenom kutku ormara u koji se bacaju shopping promašaji, odjeća kupljena za "kad smršavim kilo-dva", nenosive cipele, topovi iz kojih ispadaju cice ili previše otkrivaju tetovaže, svakako može naći nešto zanimljivo...

I tako sam pronašla - njih!
Čizme!
Na koje sam potpuno bila zaboravila.
Savršene niske jahaće čizme do koljena, boje karamela, neznatno drugačije nijanse od torbe!

Prije 3 godine, dok smo sve još nabadale naokolo na užasno visokim petama a vrhovi tek prešli iz špicastih u oble, bila sam sa Nezakonitim kod njegovih partnera u Firenzi. Dok su se frajeri bavili businessom, ja sam s gospođom jednog od njih haračila gradom i dućanima, i tako se dokopala i Dolceovog i Gabbaninog tvorničkog outleta... Ah tog raja prekrasnih stvari po urnebesno smiješnim cijenama.
I na kraju kupila besmisleno neudoban crni čipkani korzet koji sam dvaput obukla na traperice, bolesno uske bootcut krojene tamne traperice s toliko niskim strukom da sam se osjećala ko da sam navukla vibrator s nogavicama, sićušni plišani zebrasti sakoić s pink svilenim reverima i manžetama, i čizme. Za koje nisam zapravo znala što bi s njima, budući da sam tada odbijala na svoju nogu staviti bilo što sa petom ispod 10 centimetara, ali bile su tako jednostavne, klasične i lijepe, sa malim zlatnim D&G logom na sarama, i još tako povoljne (ispod 100 Eura), da sam jednostavno morala!

Srećom, jer su mi sada savršeno došle.

Dakle, navukla sam traperice u njih, na to bijelu dolčevitu jeftinjaču (iz 2005-e) iz Manga, i preko svega - da pokrijem dupe ko u belgijske tegleće kobile, barokna bedra i škembicu koja se prelila preko struka - navukla golemi pončo u zemljanim tonovima s resama, koji je tamo negdje 90-ih pokojna baka dovukla kao suvenir iz Argentine, stegnula se preko ponča u struku velikim kožnim pojasom boje karamela iz 80-ih, preko svega toga dodala dugu drvenu ogrlicu, zalizala kratku kosu u stranu, stavila crveni ruž, nabacila Fendicu preko ruke, Vuittonku u ruku, psića pod ruku, i odmarširala pravo na prvu bojnu liniju uz more u maniri perverzno bogate južnoameričke nasljednice... I s 11 kuna u džepu.

Srela sam brdo ljudi, poznatih i manje poznatih, sjela na nekoliko kava s nekoliko grupica znanaca... I na sva pitanja o tome gdje sam sada, što radim, s kim sam, jesam li stvarno bila u Zagrebu i jesam li još stvarnije svratila do Srbije na jeftinu i kvalitetnu liposukciju (Molim? Znači neko je stvarno prosuo tu priču???) odgovarala totalno misterioznim smješkom i sasvim malim odbljeskom zuba...

Mislim, ne moraju svi znati baš sve? wink


26.12.2008. u 23:52 sati | 50 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Vrijeme za novogodišnje odluke

Danas pišem svoj posljednji zagrebački post. Vraćam se kući u Split.
Nije baš da sam nešto ludo raspoložena za povratak doma, ali što se mora nije teško... nego je još duplo teže.

Plan je slijedeći: do 28. sam u Splitu, a onda se pridružujem društvu na mom Otoku, u mom Mistu.
Ne samo da ću se opet sresti s mojim curama R, I i M koje su tamo udarile stalnu bazu, nego dolazi i Z iz Zagreba (to je mlađa sestra od Najbolje, koja je uvijek tu negdje oko mene ovih dana ali je jednostavno ne stignem spomenuti...), a 30-og dolazi i Najbolja. U međuvremenu se u Misto vratila i K, koja je napucala svog groznog muža (koji je u zatvoru), pokupila dijete i vratila se iz kontinentalnih krajeva mami i tati.
Dakle, 7 paklenih komada se vraća iz otpisa i ponovo surfa učmalim noćnim životom našeg malog Mista...

Problem nam unaprijed predstavlja novogodišnji tulum.
Tradicionalno, novogodišnji tulum se odvija kod I doma... ok, osim zadnje dvije godine, kad smo svi nekako bili rasuti na nekim drugim geografskim lokacijama, i to nije loše mjesto, budući da I ima krasnu veeeeliku prizemnicu s ogromnom kuhinjom i još golemijim dnevnim boravkom, jako dobro ozvučen unutrašnji prostor, a sve to na odličnoj lokaciji – najbliže kuće su udaljene najmanje100-tinjak metara tako da možemo stvarati buke i nereda koliko nam duša želi a da se niko ne žali... Plus veliki vrtovi oko kuće, oko metar i pol ispod terase, u koje možemo ubaciti previše ukomirane posjetioce na triježnjenje, bez da nam rade nered u kući (a da usput malo i pognoje tlo... Ok, postoji tu i bazenče, sasvim malo, kućne izrade, ali zimi prazno i zatvoreno, a nakon što smo jedne zime ubacile njenu sestru na triježnjenje i skoro je utopile i totalno zabranjeno).
A posjetilaca obično imamo i više nego što bismo htjele, ne samo zato što smo kao čopor uvijek bile it cure, nego zato i jer je I totalna lokalna zvijezda. Sićušna, sa svojih metar pedeset i nešto sitno, ogromne duge kose pune pramenova i ekstenzija, preplanula, s pola tube sjajila na usnama, napucana u minjake i haljinice vrištećih boja, surovo utegnuta velikim remenima, oboružana zlatnim detaljima i klutch torbicama, uvijek nestabilna na najmanje 10 centi štikle, I izgleda kao domaća verzija Gabrielle iz kućanica, i definitivno kao prototip učiteljice iz muških smjelijih snova (da, I je učiteljica. Odlična u svom poslu. A sve djevojčice u njenom razredu su nekako misteriozno sklone dotjerivanju, plastičnom nakitu i laku za nokte...). Njena sklonost koketiranju, jaaaaako lošim muškarcima koji izazivaju probleme i bave se mutnim poslovima, i prženje najmanje trojice na tihoj vatrici neizvjesnosti (istovremeno) čine je još privlačnijom frajerima od njenog fizičkog izgleda džepne Venere iz obitelji Soprano.
Ne samo da stilski slijedi Gabrielle, nego je jednako sklona upadanju u kontroverzne situacije i čudnovate ekscese, a budući da kuća ipak nije u vlasništvu I nego njenih roditelja, i budući da je u prvom tromjesečju ipak malo pretjerala s organiziranjem raspištoljenih pijanki koje su završavale fizičkim obračunima, samo jednom pucnjavom (njen tata je lovac rekreativac, i normalno je da će neko doći u iskušenje ako je kuća opremljena vatrenim oružjem...) i jednim slučajnim trovanjem (prstacima, a kako je tuć prstace zakonom zabranjeno i jako kažnjivo, i kako je odlazak žrtve prstaca na hitnu povukao neka logična pitanja kao npr. kako su se ti prstaci, i to jako puno njih, uopće našli tu... logično je da su joj starci ispalili), odnedavno su ljudi udarili veto na tulume...
Unatoč tome što im je za godišnjicu darovala krasan pribor za coctaile (taman da imamo za tulum...)

Dakle, gdje i kako se smjestiti za novogodišnju noć?
Ima nas 7 cura, i treba naći odgovarajući tulum, na kojem će biti dovoljno poželjnih muškaraca u rasponu od 24 do 35 godina, ali da nisu neki lokalni looseri, da je omjer privlačnih prema osrednjima 65:35, da nas neće ugnjaviti tragičnom glazbom ili igranjem Twistera, i da neće objesiti nos ako oko 2 sata zbrišemo u lokalni disko na trovanje Mišom i Magazinom, razvodnjenom votkom i Bakarskom vodicom...
Neka javna proslava u dovoljno cool lokalu? Jok, ne dolazi u obzir! To je za one koji su izvisili! Mislim, kako bi to izgledalo??? I ostanak doma uz tv program do 2 bi bio puno bolja opcija od guranja i prolijevanja po nekakvoj rupi, u vrijeme kad vani neće biti niko stvarno zanimljiv...

Ali uopće ne brinem oko toga gdje ćemo i kako ćemo. I će sigurno složit savršenu novogodišnju kombinaciju, pa taman natjerala nekoga da odustane od svojih organizacijskih planova i prilagodi se njenima, u to ne sumnjam.

Zašto se toliko radujem novogodišnjem tulum na Otoku? Kad je to zapravo jedan najobičniji bijeg na sigurno, i to još u pripixxinu...
2008-u sam dočekala u privatnom prostoru sa 50-ak totalnih luđaka koji plešu salsu, 2007. sa najbližim prijateljima i Nezakonitim na Sunseeker Predatoru u elafitskom akvatoriju.
2005. je Nezakoniti imao posla pa sam pobjegla frendicama na Otok, kao i 2006, kad smo prvi put bili surovo posvađani pa sam utekla curama po utjehu i margarite...
Ali još tamo negdje od 92-e uvijek smo zajedno, bez obzira na trenutne ljubavne, poslovne i ostale životne okolnosti, uvijek po istom scenariju (kuća od I, lokalni disko) i muškarci u našim životima su svaki put bili prisiljeni na razumijevanje situacije. Jer oni su (pokazalo se) prolazni, a cure ostaju zauvijek...

Ok, priznajem, da se u zadnji čas pojavi neki princ u bijelom BMW-u i ponudi mi odlazak privatnim avionom na novogodišnji tulum u Radissonu u Dubaiju, cure bi morale imati razumijevanja...
Ali kako su šanse za to ravne onima da preko noći izgubim 10 kila u snu, mislim da neću bit u prilici tražit razumijevanje...

Nego, problem mi predstavlja i što obući...
Naravno, kako je sad recesija jako u điru i svi se pozivaju na nju, a kako je bio i neki zgodni prilog u četvrtak ili petak u Jutarnjem o vintageiranju i recikliranju, tako sam odlučila napasti ormare starijih članica klana i upregnuti u prekrajanje moju frendicu L, besposlenu i imućnu kućanicu koja fenomenalno šije a trenutačno ne zna što bi sa sobom...

Teta ima fenomenalnu denver-plavu Christle Carrington style haljinu od brušene svile, duljine do koljena, visokog struka, punu nabora i komotnu u gornjem dijelu, s dekolteom do pupka... Ako skinem grozne šišmiš-rukave i goleme football-spužve s ramena, kombiniram s nekim dobrim pojasom, imam haljinu spremnu za Vogue.
Bakina midi-haljina s plitkim izrezom oko vrata i rukavima do 3/4 nadlaktice od teške kineske svile. modre s utkanim crnim cvijetovima, Balmain iz 70-ih, dar njene francuske frendice slikarice, nosila sam je na maturi, a kasnije 90-ih na martensice i čupavu kratku frizuru, uz malo skraćivanje do koljena može postati fenomenalan komad za clubbing. Uostalom, ponekad je manje gole kože više seksipila...
Rodičina wrap haljina iz 70-ih, šivana po modelima Diane Fon Furstenberg, totalno disco, od crveno-srebrnog lamea, idealna je za izlaske, a kako je dekolte golem potreban mi je samo samoljepljivi nevidljivi grudnjak i traka da slijepi tkaninu dekoltea za kožu, da ne bi cice iskočile na izvolte. Ok, i možda duge rukave suziti i skratiti na 3/4...
I za kraj, duga večernja totalno široka haljina od viskoze boje šljive, dekolte pokriven do vrata rastezljivom čipkom iste boje i s dugim rukavima. Ako skinem rukave, skratim je do koljena, donji rub malo stisnem laštikom i stegnem se nekim dobrim pojasom u struku, dobijem supercool kratku balon haljinicu za zimske izlaske, skoro istu kao onu zelenu Nicole&Vanessa koju je Najbolja platila poprilično, a na proljeće je kombiniram s ravnim čizmama i kožnom jaknom za dan...

Sviđa mi se ovo s reciklažom...

Također, imam i nekakav posao, dakle taman skupim lovu za opaku Lancel torbu koju sam u subotu snimila u Centru Kaptol... Tek su stigle, i čisto sumnam da će baš tako nestati u mjesec-dva, kad je boja koju ja želim ionako primjerenija proljeću...
B radi na nečem novom, i potrebna mu je osoba koja nije kreativac kao on nego kuži posao, tako da zajedno radimo na studiji... Naravno da bih, ovako konkretno besposlena, za svog drugog po redu najboljeg muškog prijatelja projekt napravila besplatno, ali kako on vjeruje da se najkvalitetnije stvari dobivaju ako se autora uredno plati... Pa, eto, ja se ne bunim!

Ali, svjesna sam da zapravo moram potražiti pravi posao. Ono, s radnim vremenom i plaćom koja ne ide na ruke nego se u banci knjiži na tekućem računu kao dohodak, zbog kredita, kartica i ostalih gnjaveža.
Do sada sam samo glumila samoj sebi da tražim posao. Dok u stvarnosti nisam mrdnula prstom.

A kad već razmišljam o traženju posla, moram razmišljati i o ostalim planovima i ciljevima za godinu koja dolazi, te shodno tome sastaviti listu novogodišnjih odluka koju radim svake godine u ovo vrijeme, a usput pregledam i prošlogodišnju, tek da vidim koliko toga nisam ostvarila...

Ali to mi je nekako postalo naporno, tako da mislim da u 2009. ulazim bez ikakvih planova i odluka, pa gdje me život naplavi...


22.12.2008. u 11:47 sati | 27 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kraj godine i kraj još nekih stvari...

Kraj prvi:

Jučer se u Zagrebu pojavila i moja sestra. Uh, da, imam ja i sestru, osam godina mlađu od sebe (i brata, ali on je glupi dugokosi biker koji stvarno nikoga ne zanima osim možda nekih groznih pretjerano našminkanih cura koje loču pivo, igraju biljar i znaju razliku između... pa, tih nekih motora!). Ali obično izbjegavam uopće razmišljati o svojoj sestri, jer me svaki put zaboli mozak od uzrujavanja.
Jako volim svoju sestru i mislim da je stvarno totalno posebno stvorenje. Ona je najdražesniji mračni cinik na svijetu sa tako hipertrofiranim smislom za crni humor da me ponekad jeza hvata od njene surove duhovitosti. Vjerujem da bi se moja Seka definitivno našla u karijeri stand up komičara, ali jako okrutnog, mada ona još uvijek varira između studija ekonomije (kojeg nikako da završi) i blistave poslovne karijere konobarice.
Međutim, koliko god ja nju obožavala, moja Seka me istovremeno dovodi na sam rub ludila.

Ne samo zato jer je 10-ak centimetara viša od mene, prokleto prirodno vitka (razgovarala sam često s frendicama koje imaju mlađe sestre o tom neobičnom fenomenu da su mlađe sestre uvijek nekako više i mršavije od starijih sestara... i složile smo se da je to definitivno pravilo, i da nas to jaaaaaaaaako baca u bed!), ne zato jer nam svi govore da smo iste u licu i da imamo iste oči (što je totalno nelogično, jer ona ima okruglije lice a ja ovalno, njene su oči prekrasne različak-plave a moje svijetlozelene, kapci su nam skroz drugačije dubine, oblik očiju je nešto drugačiji jer su moje okruglije ali nakošene u vanjskim kutevima dok su njene više bademaste, a da ne spominjem gustoću i oblik trepavica u čemu je šišam za duljinu Diorshow maskare i uvijača, i njen izraženiji donji kapak zbog kojeg uvijek djeluje blago neispavano!!!).
Ono što me stvarno dovodi do ludila jest kategoričko odbijanje moje sestre da se kultivira!!! Unatoč tome što je fantastičan materijal za vrhunski komad!!!
Znam zilijun žena koje bi ubile za njenu kosu. Seka ima lavovsku grivu, kao pravi horoskopski Lav, beskrajnu masu tamne kovrčave kose koja pretežno izgleda kao da se češlja granom!!!
Nekoliko puta sam je ispeglala, isfenirala, oblikovala kovrče u nešto oku prihvatljivo, ali bez ikakvog uspjeha u nagovaranju da tako i nastavi. Šteta, jer su svi oko nje padali u ekstazu, a brdo mojih frendica je pitalo ko joj je radio tako fantastične ekstenzije za gustoću, jer da izgledaju ko prave!!!
Osim oblika tog čuda na glavi, Seka je također sklona izrazito dosadnim bojama kose, od neugledne zagasitosmeđe do jeftine crvenkastokestenjaste, a kako se ne može odlučiti da dvaput zaredom pofarba kosu u istu boju, tako svaki put ima izrast drugačije nijanse od ostatka kose! Što mene dovodi do ludila!

Mada imamo jednaku sklonost prema torbama i cipelama, za nju je definicija cipele - tenisica, a ljetne sandale - gumena japanka! Seka ima milijun tenisica svih mogućih boja i vrsta, od klasičnih starki i fancy Masarottovih Startasica (ali ne onih slatkih roza na leopardov uzorak kao što su moje, jer Seka prezire sve što je roza!), preko Etniesica i ostalih skaterskih brandova, do standardnih Adidasa, šminkerskih Dieselovih modela i ovih visokih Nikeica koje ja totalno odbijam jer su se takve odvratne visoke stvari zadnji put nosile kad sam ja bila u sedmom osnovne (visoke kožne Pume ili Nikeice, spitfire jakna Carrera, jastučići na ramenima... horror...). A tek torbe... Platnene torbe, Converse torbe, Gola torbe, Diesel torbe, Reebok sportske torbe, indijske izvezene torbe... torbe s kojima se ne izlazi među ljude!!!

A tek garderoba! Njena garderoba je poseban slučaj!
Za moju Seku spektar se sastoji od slijedećih boja: siva, tamnosiva, prljavosiva, maslinastozelena, kaki boja bljuvotine, bljuvotina sa sirom, bljuvotina sa paštom bolonjeze, bljuvotina od blitve, crna, svježe crna, blago odstajala crna, crna koju nismo prali Dreftom, boja totalno ucrvane šljive, boja trulog mesa, boja plijesni na komadu tofua koji je 4 mjeseca trunuo u frižideru, te nekoliko detalja boje krizanteme koja je dočekala Božić u vazi na groblju i jedan šizofrenično crveni pulover.
Seka ima cice antičke boginje, krasne trice koje stoje same od sebe, zdravo čvrsto mliječno tkivo koje kategorički odbija razotkriti dekolteom dubljim od mini v-izrea koji dopire do ključne kosti...
I stalno nosi sumorne samterice i traperice, koje uvijek izgledaju jednako nezanimljivo, štofane uniseks hlače koje žalosno vise na njenom tako slatkom prćastom dupetu... Grozno!!! Izgleda ko ona strašna Ornela iz Big Brothera!!!

Njeno lice je ipak nešto što me posebno baca u očaj!!! Imamo isti ten, u prvoj polovici 20-ih i ja sam tu i tamo imala pms potkožne erupcije, ali bar sam naučila kako ih njegovati da bi danas imala besprijekornu meku glatkoću bez ijedne borice, dok je za Seku kozmetika državni neprijatelj broj jedan! Obrve je bar razdvojila u dvije, ali još uvijek su kovrčave i alanfordovske, olovka i sjenilo nikako da definiraju svoju zonu na licu, a maskara uvijek nekako završi po kapcima...

Moja Seka je oduvijek bila moj najveći neuspjeh!

Šefica moje bivše agencije je nudila da Seka radi za nju kao hostesa, ne po kafićima i sličnim mjestima nego na finim događanjima, frendovi iz svijeta mode htjeli su Seku uvaliti u modeling, ali seka je sve to agresivno odbila. Kao, što će ona tamo, nije za nju ništa što podrazumijeva odustajanje od njenog principa nujne nemarnosti.

Jučer je Seka bila moje najveće iznenađenje u životu...
Pojavila se prekrasno isfenirane blistavočokoladne kose, relativno uredno našminkana, u poprilično lijepim sivim hlačama i ravnim crnim čizmama, u dražesnom bijelom puloveru, i ja sam doslovno ostala bez riječi!
Drugi šok je uslijedio kad je izjavila da je kupila dobar fen, četku i peglu za kosu, i da ovaj novi uredni look održava već neka tri tjedna, da joj se sviđa i da je zadovoljna, da čak namjerava probušiti uši, i da traži neki novi posao!
Jednostavno nevjerovatno! Moja Seka je odjednom postala toliko nevjerovatno lijepa mlada žena da ne znam da li da plačem od sreće ili crknem od ljubomore!
I da, Seka je profesionalno oblikovala obrve!

Kraj drugi:

Kao svaka prava i normalna splićanka, za mene je podrazumijevajuće da iz kuće ne izlazim bez naočala za sunce, bilo da vani prži ili padaju sjekire.
Famozne cvike nisu samo modni dodatak, one su gotovo pa implantat, kulturološki obvezna ekstenzija gornjeg dijela lica.
Cvike nas čuvaju naše oči od strašnih i opasnih uv zraka. Svi znaju da je kod nas u Dalmaciji sve bijelo i plavo, kamen i more i nebo (ono malo zelenila u sredini koje djeluje tako neprirodno ionako spalimo svako ljeto, pa nismo valjda ona grozna Istra, zeleno lijevo i desno, to ponekad djeluje tako klaustrofobično...), i da je refleksija sunca ubitačna za oči, a oči su ogledalo duše, pa tako zapravo usput njegujemo i svoj duhovni život!
Cvike nas čuvaju da ne budemo razotkriveni. Naime, kad sjedimo na štekatu i srkućemo kavu, obično okom zvjeramo oko sebe ne bi li našli novu temu za sočan trač, a nema ništa gore nego kad objekt olajavanja skuži da govorimo o njemu (tj. njoj...). Ili da frajer kojeg već stoljećima snimamo primjeti da smo nedajbože zainteresirane za njega...
A vrlo često i da na nedjeljnoj kavici uz more sakriju tragove subotnjeg bančenja. Chillin' with hangover se daleko lakše izvodi ako je pola dehidriranog lica sakriveno golemim staklima...
Uostalom, većini žena su cvike za sunce jedini komad s dizajnerskim potpisom koji će ikada imati u svom vlasništvu. Moj M je jednom rekao kako ga fascinira to što po Splitu vidi ljude odjevene u krpe iz Terranove i kineskih dućana kako na nosu nose najmanje tisuću i po kuna naočala... Zato niko normalan ne kupuje plastične lažnjake ili jeftine naočale od par stotina kuna bez pravog branda. Osim glupih turista ljeti, koji nabiju na oči plastiku bez uv zaštite koju nije proizvela Luxottica i misle da su tako cool i zaštićeni od zlog sunca (doduše, ta čudna vrsta također šeta gradom izgorena i oguljena i ponosi se svojim opekotinama koje će kasnije pokazivati frendovima doma kao kancerogeni suvenir s Jadrana). I, naravno, božemeprosti da nosimo isti model više sezona, kao što sam to viđala po Zagrebu, da skupo i lijepo odjevene žene šetaju s cvikama od prošle i pretprošle sezone...
Ja osobno trenutačno imam nekoliko komada u opticaju: dva para klasičnih avijatičarskih Ray Bunki (tamnozelena stakla sa silver i gradirana ružičastosmeđa sa bronze okvirom - njih se može nositi godinama i uvijek su jednako trendovske), Tom Fordice, dva para klasičnih Dior Gloss ogromnih naočala (totalno crne i sa ljubičastim okvirom) i veeeeeelike smeđe Guccice.

Moja sestra je jutros također doživjela šok. Ona je na dogovorenu kavu došla sa svojim velikim klasičnim Max Marama na nosu (poklon od mene), a ja sam došla - golog lica!
Da mi ona nije obratila pažnju na to, ja uopće ne bi skužila da zapravo već skoro dva tjedna šetam gradom s naočalama u torbi!!! Ko prava purgerica kad je vani kiša i oblačno! Bože, totalno sam se asimilirala!!!Ressistance is futile...

Kraj treći:

B je totalno prebolio Malog Ricki Martina! Nakon godine dana različitih faza prebolijevanja, od očajničkih poruka u 3 ujutro, pijanog plakanja s bocom u naručju, trganja odjeće i valjanja u lokvi alkohola na stolu uz najgore narodnjačke naricaljke, faze on je divan i želim mu samo dobro u životu, faze nek mala kurva trune u Paklu, faze nekontoliranog promiskuiteta, faze isposništva, liječenja duševnih boli radom i samo radom, shoppingom, Iskricom, Smokvom, Rotkvom, plaćenim muškarcima, Isusom, Buddhom, Krišnom i Kabalom, čitanja knjiga tipa He's Not That Into You i svakodnevnog teroriziranja ljubavnim jadima svakoga ko je iole bio raspoložen slušati cviljenje o jednoj izdanoj ljubavi, B je došao u stanje u kojem već dva tjedna nije niti spomenuo malog izdajnika!
B je zaljubljen!
U frajera koji uzvraća!
U sina mog okulista!!!

Divno je kada je najbolji prijatelj sretan.
Divno je što ne moram više slušat o Malom Gadu.
Divno je da se bar neko seksa...

Kraj četvrti:

I što reći za kraj 2008. godine? Kako sumirati? Ništa pametno.

Nešto dublje sam zagazila u 30-u a još se nisam udala.

Udebljala se, doduše, jesam, ali to mi uopće nije bila namjera.

Nisam ispunila plan za zadnji kvartal, a taj je bio da se ekspresno uzdignem iz pepela sala kao prelijepi plavokosi Feniks konfekcijskog broja 36, bez celulita i ljubavnih jastučića...

Doduše, ponovo sam plavuša. To je bar prošlo uspješno.

Promijenila sam posao, dala otkaz, doživjela i preživjela mobbing najniže vrste, tresnula na dno i ustala, ali na krivu nogu.

I prvi put nakon više od 10 godina, ovu ću 2009. najvjerovatnije dočekati solo. Ne samo sa statusom single (stare) cure (i totalnog promašaja, budimo realni), nego i bez razvratnog sudruga za sitne jutarnje sate.

I ako to nije razlog za propadanje u duboku kaljužu samosažaljenja, onda ne znam što bi to moglo biti gore od ovoga!


19.12.2008. u 11:19 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kraj još jedne karijere i početak blagdanskog rasula...

Nakon dva dana cookie-tuluma padam s nogu.
Lijepo je primati kune, lijepo je raditi nešto što voliš, ali nakon dva dana neprospavanih noći nekako ne želim više raditi kolače!!!

Cookie party je inače započinjao oko 6 popodne, pripremanjem tijesta uz house ritmove, oko 7 bi se već okupile cure, 3 do 5 komada, načimalo vino, palio joint, peklo, plesalo i miješalo kukovima do 11, kad su cure polako išle doma a ja ostajala nekako baš dobro raspoložena radit... do 01.30 sam već jedva stajala na bolnim nogama, brašnjava, kose pune tijesta, ulijepljena marmeladom, s mljevenim orahom u oku (pod lećom, žuljaaaa....), sinusa iziritiranih od šećera u prahu (da, PRAVOG šećera, nego kojeg drugog!!!) proklinjući običaj da svaku novu godinu dočekam u totalno novoj kombinaciji i s totalno novim crvenim rubljem, što fali staroj odjeći, ah da - ne mogu je navuć, dakle kolači, uf, zašto nemam novaca za onu crvenu coctail haljinu iz Heruca, mijesi, peci, filaj, reži, vadi, gaaaaaaaaaaah, opekla sam seeee.... I tako do negdje tri ujutro, kad sam padala s nogu u očaj pri pogledu na brdo suđa u kadi, sniježnu atmosferu u kuhinji, boce na podu, ispečene prste i svoje bijelo izobličeno lice u zrcalu...

Pomalo strahujem od trenutka kad će Najbolja bacit pogled u vinski ormarić, budući da u njemu sad vlada pustoš.
A očistile smo joj Krauthakerov Sauvignon iz 2006, Chateau Kamnik, domaći pelješki plavac (mmmm... fini...) i malo domaćeg pošipa od mog dide i, naravno, Tomićevi Hektor (krasno vino tipa Porto, pravo žensko, moj all time favorit) i Opolo Nobile (rose', malo tanko ali neodoljivo ružičasto vino), ali ta zadnja dva sam joj ionako ja bila poklonila - da se nađe kad dođem.

Našla sam krasnu crnu charleston-haljinu na volane, Soaked In Luxury, 300-tinjak kuna na nekakvom sniženju, i uopće ne izgleda jeftino, uz odgovarajući remen (lakirani, obični, u boji), čarape ili tajice i bolero može se nositi u nekoliko kombinacija i stilova, i dok sam se ja predomišljala neka prekvarcana tuka ožbukana narančastim puderom, s golemim dupetom i sagorenim pramenovima mi je kupila ispred nosa!!! Dabogda u njoj izgledala jeftino!!!

Moj najdraži B na svijetu se pojavio u Zagrebu, kao poslom, a zapravo u potrazi za predbožićnim razvratom i razuzdanim shoppingom, te Moleculeom od Excentric Parfumes.

Excentric Parfumes se mogu u Hrvatskoj kupiti samo u Victoru.
Ne volim ići u Victor jer tamo rade nadrkane ružne babe koje te mjere zlim okom punim uroka, i znaju biti jako neljubazne. Naročito je antipatična jedna koja ima figuru kulena i goleme silikonske usne pred kojima bi se Kasandra i Vjekoslava Bach zajedno mogle poklopiti ušima od srama.
To stvorenje je bilo užasno drsko prema A kad je htjela kupiti Chloe' torbu od 9000 kuna, jer je valjda procijenila da A to ne može sebi priuštiti. A itekako može. Samo što je A bila odjevena neprilično za posjetu tom uzvišenom concept storeu... Naime, cijeli je dan mozgala da li da proviziju sprčka na nju ili na neplaćene račune, a onda ju je nazvala S1 i rekla kako bi nakon posla mogla kupit upravo TU torbu, i to crnu, a samo je jedna, jer joj je dečko odlučio kupiti za rođendan... Ja i A smo taman nakon njenog posla jele fajitu s nogu u Daily Freshu, i nisam stigla ni do pola kad je A poklopila mobitel, izvukla me šokiranu i gladnu, srećom sam bar capuccino pokupila sa stola, opalila stampedo uz Ilicu do parkinga, ugurala u auto i nagazila gas pravac Victor.
Najkraći put je bio kroz zeleni val preko Traumatologije, gdje smo proletjele nekakvim zabranjenim smjerom na parkiralište od hitne, a za nama panduri koji su taman u blizini završili globiti neko drugo auto i uključivali se u promet kad je naš Smart prošišao kraj njih. Uletjele smo dakle na parking od hitne, policija za nama, kuc-kuc na prozor... A je inače paničarka de luxe, ali valjda je žudnja za torbom bila toliko jaka da se hladnokrvno snašla u sekundi i rekla frajeru da vodi frendicu kojoj je jako zlo na hitnu. Ja sam ekspresno klonula u sic i pogledala frajera polukolabiranim pogledom kroz trepavice, nakon čega su nas još neko vrijeme sumnjičavo pratili pogledom dok smo ulazile u hitnu, gdje smo čekale kraj vrata da se maknu s parkinga, i izletjele van. Samo što se A morala na brzinu iz salonki i hlača presvući u tenisice za aerobik i duge tajice iz gepeka jer je meni u vožnji ispao poklopac s cappuccina pa se sve prolilo po bijelim hlačama i iscurilo u salonku. A nije ugodno biti u mokrome kad je hladno.
Samoubilački smo pretrčale cestu, ona obuzeta žudnjom i odlučna ko nikad u životu, ja u strahu za vlastiti život i nestabilna na 10 cm visokoj inkvizicijskoj obući, i uvihorile u Victor, gdje nas je baba sa usnama soma kapitalca zlostavljala neljubaznošću 10-ak minuta, ružno mjereći A koja je od struka naniže bila u odjeći za fitness u ne baš najboljem stanju (izgažene crne Reebokice i isprane ofucane pamučne tajce), dok A nije pazarila i torbu i Ekscentrika (kojeg zapravo nije imala u planu kupiti, ali kad je bal... nek trpi plastika!). A ni nakon plaćanja se baš nije pretgala od ljubaznosti, nego je s takvim prijezirom vezala brandiranu trakicu na vrećicu da je u meni izazivala agresiju.

Nego, ja više volim Nicholas u Kaptol centru, u kojem mogu do besvijesti prevrtati po preslatkim Baby Dior papučicama za bebe i Baby Escada pletenim torbicama od tisuću i po kuna za jednogodišnjakinke, padati ničice pred ONOM bež Marc Jacobs torbom o kojoj već dva mjeseca pišem Djedici Božićnjaku i u nesvijest zbog diiivnih Stella McCartney accessoiresa, a tete su tako ljubazne da se topim od miline...

Dakle, B je tu. A to znači zabavu, zabavu i još zabave. Opće predblagdansko rasulo.
Zabava počinje već danas, nakon što izmilim iz KICa u kojem uz kavu čačkam po netu zahvaljujući hotspotu, i preselim dupe u Flores u kojem me očekuje B i sretni par mojih najomiljenijih tetaka na svijetu.


17.12.2008. u 15:08 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Blonde does business, ili kako sam zaradila nešto malo novaca na potpuno neočekivani način...

Nakon stvarno neobično ispunjenog vikenda ponovo je ponedjeljak, a ja sam ponovo sama.
Najbolja je opet on the road, a onda joj dolazi dečko na par dana pa se seli k njemu na Ksaver.

Ovaj put ne samo da sam raskinula subotnje prokletstvo, nego sam prolumpala cijeli vikend, dan i noć.

Petak - Val produkcija u Marijinom zvonu. Čopor ljudi koje sam davno poznavala, od kojih ih se većina u međuvremenu poženila a neki su i u slatkom iščekivanju, i to ne po prvi put, odličan dj-ing Dalibora Matanića, moj neizostavni objekt za tračanje Jelena Veljača sa svojim sladunjavim dečkom (zašto, o zašto pobogu ta beskrvna žena ima tako lijepu liniju, tako dobru odjeću ko da sam je ja sama birala, tako dobru frizuru ko da nikad nema bad hair day... i tako ljepuškastog mužjačića? O zašto???)...
Naplesala sam se ko prava pošast plesnog podija, i to na stvari koje nisam čula još od srednje škole (Smithsi, Violent Femmes), stvari koje mi bacaju osmjeh na lice (Abba, Gloria Gaynor), stvari koje me podsjećaju na faks i preznojeno padanje u trans pod stroboskopom (Chemical Brothers, Fatboy Slim), stvari koje čine da se osjećam starom (Kaiser Cheefs, Franz Ferdinand), stvari zbog koje izazivaju jezu i strah od doktora (Michael Jackson)... Svakako bolje nego da sam petak provela u Splitu, blazirano srkućući Long Island i pocupkujući desnom nogom u Hemingveju na dosadnoj rođendanskoj fešti rodice G, što je bio plan koji sam otkazala u zadnji čas.
Još bolje je bilo što je postojao i drugi "floor", tj. sala sa stolovima za kojima se deralo po janjetini i u kojoj su prašili harmonikaš, kontrabasist i lik s gitarom (komad s harmonikom je bio prvoklasni!!!), izvodeći neumorno pravi megamix za svadbe i krštenja...
Kako je dobro kad žena može dignut ruke u zrak, lupit šakom o prsa i zaurlat Mišu, Zeku, Grdovića, Lojtricu, dvije-tri o garavušama garniranima dunjama, malo Mate Bulića i Thompsona, a da se ne mora osjećat neugodno pred čoporom vrlo urbanih poznanika, jer su se u međuvremenu i oni preobrazili u razdrljene zvijeri usta punih kamena, krša, masline i Hercegovine...
Inače, ja i moje cure smo već tradicionalno svake veljače na Noći hercegovaca u Splitu, posljednje dvije godine u hotelu Lav, zahvaljujući šefu/dečku jedne od nas... I uvijek smo veće i srčanije hercegovke od svih prisutnih, mada smo sve s otoka ili iz vlaške. Uf, dobri su ti hercegovački mladi kultivirani manageri i poduzetnici, i stvarno znaju sa ženama, samo što svi redom imaju isti defekt - ženu, zaručnicu ili od obitelji blagoslovljenu curu... Na žalost, ta se kvalitetna sorta pari isključivo međusobno.
Nego, gdje sam ono stala?
Ah, da! Jedini sezonski domjenak na kojem sam se stvarno raspištoljila uz minimalnu moguću količinu alkohola.
A oko 1.30 dobila sam sms od mog M, kako slave rođendan jedne stvarno drage cure, profesionalne sponzoruše koja ima srce i dušu veću od Triglava i ja je strašno volim, i kako užasno žele da im se pridružimo u... ups, ne želim se kompromitirati čak ni kad sam anonimna na blogu, dovoljno je reći narodnjak, vrištanje do zore, šampanjac i sve ostalo što uz to ide.
Odavno nisam dočekala zagrebačko jutro na ulicama :). Ni pojela totalno friško pečeni burek.

Subotu sam provela s najboljom prijateljicom iz bivše firme koja je svratila za vikend (firme prije one u kojoj sam dala otkaz), na potezu od Bulldoga do Maraschina, olajavajući njenu direktoricu marketinga (žena je rospija i zlostavljač, nije ni čudo što joj se tim stalno raspada i ljudi bježe... mada sam se ja jedina s tom ženom na poslu dobro slagala, ne znam kako ni zašto. Ali frendici treba dati podršku, pružiti priliku da olakša dušu, skupiti materijala za blagdanske kave u Egoistu i Procaffeu, a i sebi dati povoda za osvježiti stav kako nije uvijek baš tako jako loše biti nezaposlena...)... Zapravo, kad malo bolje razmislim, to je sve što smo i radile dva sata. tračale njenu šeficu. Ali kvalitetno i temeljito.

Nakon toga bacila sam sidro s M, MX i T u Floresu, uz Freixenet i cheesecake, tračajući našu poznanicu koja je ljubavnica nogometaša XY, i koja je na istom tom mjestu prije nekog vremena bila u društvu M kad se pojavila njegova zakonita, i kako su se lijepo družile uz kavu sat vremena, zaljubljeno pričajući o svom mužu i dečku, bez da su imale pojma da govore o istom praznoglavom tikvanu, dok je M molio boga da ni jednoj ni drugoj ne iscuri ime...
Pojavila se i moja famozna J, dolepršala u Zagreb samo zbog Shapeshiftersa. Onako neurotična i ne baš pri zdravom razumu, ali ona nikad nije pri zdravom razumu i to je dio njenog šarma pa je zbog toga tako volimo, opet je preblajhala kosu u maniri okorjele turbofolk ukrajinske plesačice i odjenula maćehinu srebrnu lisicu i starke po kiši. Dovukla je par kesa s kutijama za cipele i šokirala nas izvlačeći na stol ni manje ni više nego 6 pari prokletih starki!
Starke su njen totalni fetiš, i taman je htjela kupiti nove ispranomodre (mislim u Officeu, ali nisam sigurna, ko bi nju razumio), kad je skužila da ne samo da su snižene na 390 kuna, nego i za kupljena 2 para treći dobiješ gratis, pa je kupila 4 para i dobila još dva... I tako riješila božićne darove za najbliže prijatelje. Dakle, ove godine me pod njenim borom očekuju ispranoplave All Stars tenisice, što uopće nije loše, jer su moje crvene i bijele u jako lošem stanju, a nadam se da kombinacija kožne jakne, clutch torbice, duge gipsy haljine i starki na proljeće 2009. još uvijek neće biti totalno passe'...

Navečer su nas čekali Shiftersi u Aquariusu.
Naime, to je gotovo pa moralna obaveza. Svaki put kad imaju gig u Lijepoj našoj ja sam tu.
Max Reich, polovica dvojca, moj je stari frend. Iz vremena dok je on još bio mlad i neafirmiran. A ja studentica, koja je 1999. skupljala novce da sa dva jednako nabrijana frenda napokon ode na sveti hadž na Ibizu, jer to je bilo nešto što je jednostavno bilo... pa, moralo se!
Da ne kompliciram priču, na trajektu između Ibize i Formenteire simpatičan frajer je slučajno prolio pivo po mojoj nozi, što je rezultiralo jednom jako ljepljivom sandalom, bijesnom omamljenom plavušom, isprikom, jeftinim pivom pomirenja (ako bi se pivo na toj geografskoj lokaciji moglo nazvati jeftinim), pričom, ponuđenim smještajem u šupetini (svakako bolja opcija od vreća za spavanje i tuširanja na javnoj plaži) i prijateljstvom...
Nisam ostala dugo, tek piće-dva, malo druženja prije početka seta, dovoljno da zaplešem i do 1.30 doplazim doma.
Jer nisam više u cvijetu mladosti, a i nekako sam čudno ukliještila kuk...

A ni jučerašnji dan nije bio baš za bacanje.
Kad žena ima prijateljicu u marketingu pivskog giganta, onda ima i karte za sve koncerte koje pivski gigant sponzorira.
Lil' Kim.
Niš posebno.
Pogotovo ako za rođendan dobijam Beyonce.
Ali eto, da i to malo sisato čudo vidim...
Pa, sad... ako je ona kao seksi, onda ću i ja na svoje salo navuć nešto usko, raskopčat sise do pupka i bit jednako seksi. Ionako smo skoro istih dimenzija (srećom, ona je jača od mene).
Samo što su moje dinje ipak u kategoriji cate...

Inače, niije da se bunim što sam opet ostala solo doma, dapače.
Naime, treba mi stan za moj novi blagdanski business.

Počelo je slučajno, prošli tjedan, kad je Najbolja donijela u petak košaru domaćih keksa na posao. Kaže da je marketing, inače zona sumraka na kraju hodnika, odjednom postao jako popularan odjel u kojem su svi imali nekog posla...
Nije da sam neki majstor slastičar, ali zaboravila sam kako malo ljudi danas zapravo zna raditi domaće kolače, pogotovo ljudi mojih godina.
Kad sam bila klinka svačija mama je radila kolače, bar dvaput tjedno, a ja sam bila jedan od onih rijetkih freakova koji su za rođendan imali kupovnu tortu iz Bobisa, garniranu čudesima od marcipana u obliku ruža, patkica, zečića, praščića..., ali tako jebeno bezukusnu, dok se na drugim rođendanima ekipa davila u tijestu od oraha, čokoladno-margarinskim kremama, pravim čudima slastičarskog umijeća majki koje su uspijevale radit u poduzeću, održavati stan besprijekornim, kuhati zdrave obroke svaki dan, uzgajati fikuse i afričke ljubice, ponešto sašiti i još imati vremena za odgoj djece, kave i trač partije... Mi smo imali spremačicu, hranili se ćevapima i sendvičima (dok baka ne bi skužila da je kritično i poslala gomilu smrznutog gulaša i punjenih paprika), a rijetki majčini pokušaji da uzgoji biljku ili nešto skuha su bili tako poražavajući i nejestivi da je uskoro odustala (kad nekome ne ide, onda ne ide!). Uspijevalo nam je jedino drvo života u kuhinji, i to na neki misteriozan način... Doduše, toliko smo ga uspješno gnojili mesom i krumpirima i zalijevali juhom iz mamine kuhinje, da je jednostavno moralo rasti ko ludo.

Nakon što sam završila peti razred osnovne, prvi u kojem nisam išla u cjelodnevni boravak nego bila osuđena na domaću kuhinju, zaključila sam da je vrag odnio šalu i da, ako želim opstati, moram naučiti kuhati! To ljeto je tata bio doma, a kako je on profesionalni kuhar (ali pomorac, dakle doma 3 do maksimalno 4 mjeseca godišnje, a tada se trudi kuhinju izbjegavati u širokom luku), imala sam sasvim dobrog mentora a želudac je dobio priliku da zadrži neoštećenu sluznicu još neko vrijeme.

I stvarno mi dobro ide.
A kolači su moja posebna strast.

Dakle, Najbolja me isti petak nazvala s posla da njena kolegica iz drugog odjela ima rođendansku feštu danas, i doma i u firmi, i može li ona od mene naručit veću količinu keksa po mom izboru. A nego što da može!
Tako sam jučerašnji dan, do odlaska na Malu Sisatu Kim, provela u kuhinji. I žena mi danas oko podne javila da sam je oduševila! A u međuvremenu sam dobila i još dvije narudžbe - K je odnijela neke na posao danas, pa je njena šefica pitala mogu li ja za srijedu caterirat kod njih u agenciju malo veću količinu toga za proslavu nečijeg odlaska na porodiljni, a javila se još jedna kolegica od Najbolje - ona ne bi puno, ali da su dosta trajni, da ima za do Božića!

Nije da ću zaraditi neke značajne novce, ispekla bi ja to sve mukte, čak i sama kupila materijal, jer stvarno užasno volim pravit kekse i kolače, ali ako mi neko želi dat lovu za nešto u čemu stvarno uživam... Pa, to je jako dobro! dapače!
Taman skupim nešto novaca za dobru novogodišnju haljinu.

Doduše, čudan je to karijerni skok, od managerice do kućne pekarice, ali ja sam zadovoljna.

Jer to znači da ću nekoliko sati provesti na nogama, u stalnom pokretu. što je definitivno najbolja tjelovježba za nekoga kao što sam ja.
iPod na plazmu, pustit Luxury House For An Exciting Sunset In Miami, Nude Dimensions ili neki Ministry Of Sound Session, pozvat par cura za društvo, i organizirat cookie tulum uz vina koja je Najbolja dobila kao poslovne darove (ona ne pije jer alkohol deblja).

Inače, presretna sam jer sam smršavila. Da, istina je, imam 4 kila manje nego prije mjesec dana kad sam onako sva jadna došla u Zagreb.
Pretvorila sam se u zastrašujuće zadovoljnu i blistavu ženu, i sama sebi se smiješim od sreće svaki put kad prođem kraj zrcala.
I ovaj put stvarno vjerujem da je moguće da to stanje potraje vječno!


15.12.2008. u 15:36 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Emotivno-predblagdanski post u božićnom duhu...

Moje najveće zadovoljstvo jest pečenje kolača i keksa. Drugo najveće zadovoljstvo jest dekoriranje stana u prigodnom blagdanskom duhu i stvaranje tople atmosfere.
To dvoje u kombinaciji baca me u ekstazu dublju od one.... uh, htjela sam reći dublju od one prouzročene kvalitetnim seksom, ali to bi bila tako autotješeća laž i samozavaravanje, a i obećala sam sebi da više neću lagati kad je seks u pitanju (glumiti orgazme, reći da je baš veliki i kako mi je bilo lijepo, ili općenito umanjivati važnost dobrog i redovnog seksa u svome životu...), zato recimo da me to dvoje u kombinaciji nekako baš ispunjava...

Najbolja je dobila famoznu i popularnu crijevnu virozu od koje se mršavi pred blagdane, pa je utorak, srijedu i četvrtak provela doma umjesto na drugom kraju kontinenta, a ja sam napokon dobila priliku da se igram toplog doma i obitelji.

Lijepo je biti cijeli dan doma i pritom imati kraj sebe živo ljudsko biće.
Još ljepše je kad je ljudsko biće živo ali bespomoćno i ovisno o meni. Kad ljudskom biću kuham pileću juhicu i rižu s povrćem, kompot i čajeve, pa još namještam jastuke, tetošim, i radim sve one lijepe stvari koje me ispunjavaju.

A još ljepše kad bolesnu Najbolju uhvati neka nostalgija za mamom i toplim domom, pa mi da Diners, Maestro (i pin, naravno), ključeve od auta, i pošalje kupiti bor i nešto prigodnih ukrasa da stvorimo božićnu obiteljsku atmosferu doma, sastojaka da ispečemo koji trajni keksić za goste koji bi mogli navratiti, i neku dobru knjigu za čitanje...

Ja sam se, naravno, vratila s manjim ali savršenim borićem, zalihom ljubičastih i mentol zelenih balona iz Magma Homea, ljubičastim i mentol zelenim svilenim vrpcama od kojih sama radim mašne za grane, srebrnim perlicama, glitterima i kontur pastom za ručno finiširanje mat balona, sitnim svijećicama (bijelim, ne volim šarena ni krupna svjetla), ljubičastim i srebrnim lametama, 10-ak metara trake od umjetne borovine, slatkim malim bijelo-srebrnim gipsanim anđelima za bor, još slađim bijelo-srebrnim gipsanim Isusom, Marijom i Rogonjom od muža za pod bor (radovi moje prijateljice, jako povoljno dobiveni, skoro mukte, jer su neki malo krhnuti ), adventskim vijencem u srebrno-ljubičastom, umjetnom imelom, plišanim Rudolfom za ulazna vrata, kapom Djeda Mraza za nju i sobovim rogovima na obruču za mene, gomilom aromatiziranih svijeća, božićnim stolnjakom i nadstolnjakom, božićnim salvetama, 5 kila brašna, pola tone oraha, lješnjaka, badema i rogača, zalihom prašaka, kvasaca i šećera, vanilijom u svim oblicima (od štapića do tinkture), cimetom, kilom čokolade za kuhanje, brdom maslaca, 20 jaja, kantom marmelade, papirom za pečenje, kanticom od po kile Nescaffea, Storyjem, Extrom, Starsom, Glorijom, Grazijom (koji će joj vrag knjige dok RTL napucava Vanju Halilović??? Halooooooo???), i dvije kutije Ronhill Slimsa za mene.
Nije imala ništa protiv desanta na njen račun, dapače.
Mada sam zaboravila kupiti čaj od šipka, dvopek i ostale gadarije koje jedu i piju ozbiljno bolesni ljudi.

Posljednja dva dana sam tako provela u kićenju i žmardanju stana, dok se Najbolja u pauzama između kauča i klonje radovala ko beba.

Sad imamo golemi adventski vijenac nasred stola (malo sam se prešla u procjenjivanju dimenzija) od kojeg jedva odložimo čašu na isti, te iz jednakog razloga malo pretjerano dugi no krasni stolnjak na srebrno-crvene pejzažiće pod snijegom, psihodelično svjetlucavi bor na stoliću kraj plazme (pretjerala sam u količini ukrasa u odnosu na dimenzije bora, ali teško mi bilo nešto od toga ostaviti u kutiji), sve to smješteno u dnevnoj sobi pretvorenoj u džunglu girlandi od poliesterske borovine okićene golemim mašnama i balonima, te plastičnu imelu za ljubljenje iznad ulaznih vrata s unutrašnje i veselog Rudolfa na vratima s vanjske strane. Svijeće iz Sephore, zelene i ljubičaste, u onim svojim preslatkim čašama u boji, napale su sve raspoložive površine stolića, polica, prozora...

A ja sam se prekjučer u rano popodne bacila na miješenje prhkih tijesta i pečenje keksa, koje je potrajalo do negdje tri sata ujutro.
Tako sada imamo doma nekoliko košara pokrivenih ubrusićima i napunjenih husarima, zebricama, limun-zvijezdama, padobrancima i firentincima.
Nema ništa ugodnije od plesanja uz radio, pečenja kolača, prašenja brašnom, urlanja božićnih, gledanja tv-a, plakanja i smijanja zbog ljubavnih jada, lakiranja noktiju, mirisa cimeta i peciva, čitanja horoskopa i gatanja iz kave, šminkanja, izležavanja na kaučevima... I ponovnog otkrivanja onog predivnog duha prosinca koji smo negdje životnim putem pogubile.

Jedna je košara kolačića otišla s Najboljom jučer na posao. Za njen tim. Jer Najbolja je direktorica kakvu bi svaki tim i zaposlenik ponaosob mogli samo poželjeti.
I ne tvrdim to samo zato jer je ona moja Najbolja bukvalno od dana kad smo se rodile.
Osim što je vrijedna, pametna i sposobna, te neopisivo dobroćudna, ona stvarno voli i poštuje ljude s kojima radi. I nikad ne gubi kontrolu niti diže glas i istresa zlovolju na njima.

Ponekad se stvarno pitam kako je takvo čarobno i savršeno stvorenje koje niže poslovne i društvene uspjehe bez po muke, rođeno da uljepšava svijet svojom pojavom i pozitivnošću, dopalo baš mene da mi bude najbolja prijateljica i oslonac u životu u svakom trenutku?

Jer nas dvije smo toliko različite, koliko dvoje ljudi uopće mogu biti.

Naše poznanstvo je od samog začeća bilo podrazumijevajuće, budući da su nam obitelji već tradicionalno i generacijski bliske. Djedovi su skupa tulumarili po partijskim i sindikalnim eventima te bili lokalni stupovi zajednice, bake dijelile recepte, krojeve iz Burde, frizerku i obavezno zajedno provodile bar po dva sata dnevno, tradicija se nastavila s našim majkama (mada nisu živjele u istom gradu), i napokon, ja i Najbolja smo rođene isti dan, u istom rodilištu, istoj rađaonici (10 sati razlike), i naravno da se znalo da ćemo se i mi družiti kroz život, mada to nije najnužnije značilo da baš moramo postati i najbolje prijateljice na svijetu.
Ali se dogodilo tako.

Do 13-e godine nismo živjele u istome gradu, ali viđale smo se na praznicima, ljeta provodile skupa, međutim je vremenom razlika između razmažene male splićanke i jednostavne djevojčice iz manjeg mjesta nekako uzela maha pa smo se udaljile, sve dok ja nisam zbog određenih obiteljskih okolnosti doselila baki.

Naš ponovni susret u istoj osnovnoj školi nije bio baš najprijateljskiji. Dapače, na samom početku dogodila nam se burna mini-borba za status.

S jedne strane je bila Najbolja, najljepša i najpopularnija zvijezda škole, jedno od onih čarobnih savršenih stvorenja, besprijekorna princeza u koju su svi zaljubljeni, koju svi žele za prijateljicu, koja je prirodno prva i glavna u svemu, ambiciozna, najbolja učenica, sportašica, aktivna u svim mogućim školskim aktivnostima, puna stila i produkt savršenog odgoja divne obitelji pune ljubavi.
S druge strane sam se pojavila ja, dobrostojeće gradsko derište, s maskarom na očima i supermodernom frizurom obojanom kanom (u vrijeme kad učenice osmih razreda u malim otočkim gradićima nisu dolazile našminkane na nastavu niti koristile lak za kosu), 8 naušnica u uhu, Levisicama 501, kožnom jaknom, koje je pritom još i znalo popušiti cigaretu bez da se uguši, popiti pivo bez da se onesvijesti, i za koju se pričalo da je to ljeto sa rođakom - lokalnim frajerom - zapalilo joint (nije bila istina - ali malo reklame ne škodi...).

Budući da Besprijekorna Najbolja ipak nije bila baš toliki dobroćudni neegoistični i neslavohlepni anđeo u duši, a ja sam bila dovoljno egzotična da joj na samom početku trijumfalne osmaške godine preotmem dio podrazumijevajuće pažnje i obožavanja, te u nekim školskim predmetima dostojan i jednak protivnik, prvih nekoliko mjeseci smo se tiho borile za teritorij i status u srcima suučenika, i hladno gledale preko školskog hodnika.
Sve do jedne predbožićne nedjeljne matineje u lokalnom disku, kad je Najbolju spopao neki vrag pa je popila votka juice i poželila cigaretu, koju sam samo ja u društvu imala hrabrosti užicati nekome od starijih cura za šankom...
Naravno, nenavikloj na nikotin, najboljoj je ekspresno pozlilo, ja sam nevoljko preuzela krivicu za njenu mučninu i izvela je vani na buru... A ostalo je povijest.

Do uskršnjih praznika već smo ponovo bile nerazdvojne, kao u ona idilična vremena dok smo bile male i provodile ljeta na ljuljački u njenom ili plastičnom bazenu u mom dvorištu, pod ne baš budnim okom baki zauzetih ispijanjem kave i tračevima (odatle potječu šavovi na njenoj glavi, moj slomljen nos, više razbijenih mliječnih zuba i koljena, par slomljenih kostiju, nekoliko psećih i mačjih ugriza popraćenih antitetanusom, dva razbijena prozora i zajednički pad s kruške bez ozbiljnijih posljedica - osim za krušku), šišale lutke i jedna drugu škaricama za papir, gađale kamenjem mačke po susjedstvu, štedile džeparac za odlazak na pizzu i igrale se porođaja medvjedića.

Ja sam najbolju učila kako biti opuštena, dotjerana i poročna - sa mnom se prvi put opila rakijom od višanja i povraćala u vešmašinu, počela se šminkati, poljubila (pa morala je zaboga od nekoga naučiti! I mene je naučila frendica u sedmom razredu!), kupila grudnjak i naučila odrezati jastučiće za ramena u savršeno oblikovane ekstenzije za sise, pratiti slijepo modne trendove primjerene našim godinama i budžetu, razgovarati sa starijim momcima (onima od 16 i 17 godina)...
Najbolja je mene naučila kako zanosno klonuti pred muškim rodom, kako iste natjerati da plešu kako žena svira, kako šarmirati nastavnike, kako uspješno lagati ukućanima i tjerati u svakoj prilici vodu na svoj mlin, kako ... Ah, sve ono što djevojci treba kako bi bila jednostavno savršena i neodoljiva!

Jedna drugoj smo u tim mladim danima dale upravo ono što je bilo potrebno da postanemo kompletne.

Zajedno smo krenule u gimnaziju i slijedeće četiri godine dijelile razred, ali ne i klupu.
Ona je bila dobra cura koja prati nastavu u prvoj, ja ona ne tako dobra koja spava ili rješava s Najboljim Prijateljem križaljke u zadnjoj.
Ali to ne znači da nismo bile nerazdvojne.

Ja sam bila uz nju u svim njenim ljubavnim brodolomima, ona je spremno lagala za mene pred ravnateljem u više prilika.

Zajedno smo otkrivale čarobni svijet bulimije, lakih i srednjelakih narkotika, prvih seksualnih iskustava, prvih ljubavnih razočaranja, i prošle kleptomansku fazu - ko bi povjerovao da je princeza iz fine familije bila hladnokrvna lopuža u svojim adolescentskim danima, dok sam ja zapravo bila kukavica i trtaroš.

Tipično srednjoškolsko prijateljstvo, a takva obično pokleknu kad prijateljice krenu na različite fakultete u različitim gradovima.

Naše nije.
Unatoč razdaljini i drugačijim životnim stilovima, ostale smo jednako bliske.

Najbolja je upisala Ekonomiju u Zagrebu, smjestila se na Cvjetnom, otkrila solarij, Saloon, twin-setove, čari monogamne veze i predanosti studiju, urednih mjesta za izlaske, finih studentskih poslića, ambicioznog društva i urednog života po planu, bez promjena i stresa.

Ja sam upisala fakultet u Splitu, prepustila se klupskom ludovanju, zabavi, putovanjima, raznoraznim čudnovatim poslovima, ljubavnim sapunicama; družila se s poduzetnicima, finom djecom, bikerima, šminkerima, partijanerima, sponzorušama, getanima, skejterima; prolazila faze od mirne djevojke do luđakinje koja visi s balkona...

Nismo se viđale često, čak ni ljeti, jer ja sam ljeta provodila na putu ili radeći nešto. Svejedno, Najbolja je uvijek bila tu uz mene kad mi je bila potrebna, i ja sam uvijek bila uz nju.
A velika je stvar imati osobu kojoj možeš jednog dana banuti na vrata studentske sobe, dekintirana i očajna, na rubu živčanog sloma, izgubljena i preplašena, zatražiti da samo bude uz tebe nekoliko dana dok se stvari ne srede, i zatim ponovo nestati, bez straha da će se taj posebni netko uvrijediti i otpisati te, ili odbiti biti tu.
Zajedno smo u studentskim danima prebrodile nekoliko obiteljskih i egzistencijalnih kriza, slomova veza, jednu neželjenu trudnoću, dvije afere s očevima i ljubavnicama, par smrti bliskih osoba i tešku prometnu nesreću.
Zapravo, kad bolje razmislim, kroz te četiri godine smo jedna drugoj dolazile uvijek i samo kada nam je bilo teško. Lijepe trenutke smo čuvale za neke druge ljude i dijelile sa osobama koje nas nisu istinski poznavale.
A teški trenuci su istinski test za prijateljstvo. Jer su rijetki oni koji ostaju uz nas kad je gadno, ma koliko nam se zaklinjali u odanost dok teče med i mlijeko.
Možda smo tada trebale jedna drugu tako očajnički samo zato jer smo obje teški kontrol-freakovi kada je naš immage u pitanju, i nikada ne bismo dozvolile da nas okolina u bilo kojem trenutku percipira na bilo koji drugi način osim kao vječno nasmijane, pozitivne i u svemu uspješne društvene leptiriće.

Nakon studija stvari su se počele mijenjati. Najbolja je upala u prvi posao i otada uspješno ganja karijeru. Vodi upravo onakav život kakav je zacrtala još u gimnaziji, izbjegavajući sve što bi joj moglo poremetiti savršeno organiziranu svakodnevicu i osujetiti borbu za položaj na poslu i u društvu. Ja sam otada prošla sito i rešeto, od života u inozemstvu, preko karijere i divljeg braka, do ne znam ni ja sama čega. Neko smo vrijeme živjele skupa, zatim bile razdvojene državnim granicama, pretežno u različitim gradovima.
Promijenile smo se od onih klinki kakve smo bile u srednjoj školi, ali i međusobno bolje upoznale. Podijelile više lijepih trenutaka nego onih loših. I cijelo vrijeme bile tu jedna za drugu, i znam da ćemo uvijek biti.
I dalje jedna drugoj pružamo potrebnu dozu onoga što onoj drugoj fali.
Ona meni daje razum i staloženost, oslonac da ponovo stanem na noge kad opalim glavom o zid, trijezan i analitički um kad zabrijem u neku od krajnosti kojima sam tako sklona, logično rješenje za probleme koji mi se čine nerješivi, rame za plakanje i ormar pun čarobnih stvari na posudbu.
Ja njoj dajem opuštenost i zaigranost, rješenje problema iz nelogične ali na neki način ipak funkcionalne perspektive, savjete u vezi odijevanja i prepreka u vezi, dane provedene na mjestima na koja ona sama ne bi nikada otišla, slikovite ljude kakve ona sama nikada ne bi ni primjetila, smijeh, akciju, topli domaći obrok, i društvo u usamljenim večerima u otrovnom stanu na Vrbanima.

Jedna drugoj dajemo prijateljicu, sestru, suborca, beskrajnu ljubav i predivno vrijeme zajedno.

I ne, nikad se u životu nismo posvađale, ne na onaj način da ne razgovaramo više od par nadurenih minuta.
I ja jesam grozna tračibaba, ali nikada ništa o Najboljoj nije prešlo preko mojih usta osim najboljeg.
I ma koliko ljudi prošlo kroz moj život, i ma koliko ljudi prošlo kroz njen, unatoč tome što smo dva totalna antipoda, mi smo jedna drugoj jedine konstante.

Niko na svijetu ne poznaje me tako dobro kao moja Najbolja.

I kad doplazim doma nakon razuzdanog subotnjeg izlaska, i nađem je kako tiho hrče na kauču sa psom na trbuhu i ključem u ruci (da mi ga baci preko balkona u slučaju da je nazovem i kažem da nisam sposobna naći svoj u torbici, što se događa u prosjeku svaki drugi put kad izađem vani), naravno da je pospremim u krevet i sjednem uz laptop pisati raspekmeženi post o tome koliko volim svoju prijateljicu i koliko sam sretna što je imam...


14.12.2008. u 02:39 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kopi-pejst, tj. blog-leksikon. Po četvrti put danas

A i ja sam kopirala sam ovo od drugarica Rahatlice, Anke Partizanke i Rudarke , makla njihove odgovore i ubacile svoje, te zalijepila...
Što je živi dokaz kako mi žene jednostavno obožavamo raznorazne testove i upitnike ovoga i onoga...

ime:
Elle

nadimak:
Barbarela

da saznam da me neka cura trača, ja bih:
Iskopala joj oko, iščupala kosu, odgrizla uho i tako je surovo olajala da se ne bi imala obraza pojavit u gradu idućih 60 dana... Ma, whatever... mene tračaju stalno, ja tračam druge, pritom uživam, jer sve je to za ljude.

najviše komplimenata dobila sam na račun:
Cica. I guze, dok je još bila Beyonce a ne Missy Elliot...


kad se osjećam seksi, odjenem:
Korzet, haltere, čarape, sve to bez gaćica, preko malu crnu haljinu, goleme štikle, a onda mi bude tako neudobno i promaja među nogama da se opet osjećam sjebano kao prije seksi feelinga...

iznenadit ćete se kad vam kažem da nikada u životu nisam:
Naučila cijelu tablicu množenja

najbolji ljubavni savjet koji sam dobila glasi:
Ostavi ga par puta dok je najzaljubljeniji, tek da jače zagrize, i definitivno drž njegovu majku što dalje od sebe...

posljednji put sam plakala:
Kad je najbolja pričala kako je imala predivan vikend sa svojim Tajkunom. Od ljubomore.
Ne, nego prekjučer, kad sam shvatila da se siva haljina nije stisnula u pranju nego se moje dupe raširilo...


mislim da je super kad muškarac:
Ne priča o ženi, curi, mami, šefu, autu, novcu (koji ne namjerava trošiti na mene)...

totalno sam ovisna o:
Manikuri. I sapunicama.

lijepo je biti u vezi, zato što:
imaš nekog uvijek dostupnog za seks kad se tebi hoće, bez priprema za izlazak i kopanja po mobitelu. I da ti posudi 500-600 kuna za haljinu kad nemaš.

znam da sam zaljubljena:
Kad smišljam imena za djecu i vježbam svoj novi potpis - s njegovim prezimenom.

outfit u kojem provodim slobodno vrijeme je:
Donji dio pidžame i majca aktualnog bivšeg.

nikada ne izlazim iz kuće bez:
Hmmmm... Da vidimo... Labella, dva-tri ruža, par sjajila za usne, konca za zube, zrcala, fotoaparata, papirnatih maramica, kreme za ruke, kondoma, ključeva, dva mobitela, novčanika, rokovnika, punjača za mobitele, Svetog Ante, memory sticka, iPoda, nalivpera, Orbita, korektora (ne za papir!!! Za eventualno nesavršenstvo na licu), ljepila za nokte (odlično lijepi potpetice), brda neplaćenih računa... Uf, malo mi je preduboka torba!!!

može me instant ohladiti kod dečka:
Špic-papak, loši maniri.

moja najlošija osobina:
Pametovanje, lijenost, neorganiziranost, nespretnost, poročnost, neumjerenost.

na sebi najviše volim:
Činčilu. Crnca. Može i oboje.
.
najčudniji trač koji sam čula o sebi:
Opa, ima toga...

moja najgora navika je:
Ponoćni snack...

kad je u pitanju fizički izgled:
Ja sam konstantno na rubu živčanog sloma...

prijatelji me stalno zadirkuju zato što sam:
Ne usude se.


11.12.2008. u 15:48 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Barbara Jean i tajna Tajne

Jučer sam pregledavala slike mene i curki koje smo okinule preksinoć u Hypo centru, onako vesele i okićene glupim šeširima, i pala u duboko samosažaljenje i samooplakivanje.
Naime, u usporedbi s njima, ja izgledam ko golema Barbara Jean naspram ostalih ženskih likova iz Rebe! Ili još gore, Fran Fine se pretvorila u Sylviu!!!
Možda bi trebala prestat gledat glupe serije na RTL-u ujutro kad se probudim?
Jer napokon sam shvatila ko je onaj veseli kit koji mi svako jutro namigne iz zrcala prije nego stavim leće u oči... Ne, nije plod moje goleme dioptrije, ni halucinacija izazvana Breezerom od limete za laku noć, nego moja slika i prilika!!!
Golema sam!
Nikad u životu nisam bila ovoliko debela!
A što je najgore, još sam i izgubila koje kilo...

Osjećam se stvarno loše i grozno, i nema toga što bi moju tugu pretvorilo u radost...
Ok, možda ima, npr. neki slatki mali sms ili poruka na Facebooku od Oženjenog... ali ne, ne smijem! Apstiniram od frajera, što podrazumijeva i apstiniranje od razmišljanja o njima!

Inače, moja nova faza unutrašnjeg mira podrazumijeva i čitanje psihološke i paraneštoselfhelpliterature, pa sam ozbiljno prionula na proučavanje Tajne.

Tajna je tako dobra! Ono, skroz super!

Uostalom, i Oprah to kaže. A ako neko zna što i kako treba, onda je to definitivno Oprah!

Dakle, ako sam dobro shvatila, u slučaju da nešto stvarno totalno želim, onda to samo moram zatražiti od Svemira, jako vjerovati u to, pripremiti sve u životu da se posloži upravo tako da se stvar ostvari tj. da sve bude spremno kada se stvar ostvari, i vjerovati u sretan ishod, ali ne razmišljati o tome kako će se ostvariti, niti imati sumnje, jer onda šaljem negativne vibracije Svemiru pa mi se onda dogodi upravo obrnuto od onoga što želim, tj. dogodi se ono od čega strahujem...

Svemir je kao golemi online store od kojeg se naručuju stvari koje želimo, kaže autorica. A ja dodajem - s tuđom karticom.
Zato sam odlučila prvo napraviti popis onoga što želim šopingirati u Space.com:

1. POSAO:
Želim biti modna urednica u britanskom Marie Claire. Ili hrvatskom Cosmu, whatever!
2. IZGLED:
Želim imati težinu, opseg nadlaktice i bokova, mišićni tonus te čvrstoću poprsja koje sam imala između ožujka 2003. i lipnja 2005. Totalno idealno, a tad sam još bila i plavuša...
3. BLAGOSTANJE:
Pa da, želim da mi stalno bude dobro i imućno... Jel to nešto loše? Jel ima možda neko da to ne želi?
4. JIMMY CHOO I MARC JACOBS:
Neobjašnjivi ali stalni dotok najnovijih cipela i torbi ova dva branda na kućnu adresu...
5. OŽENJENI:
Gol na srebrnom pladnju, okružen pečenim krumpirićima i ćevapima (bez svinjetine)

Ostatak ću smislit usput.

Nego, ima tu puno istine. Naime, nekad davno sam instiktivno funkcionirala po istom principu, dok još ta žena nije imala pojma da Svemir radi upravo na taj način. Stvari su pošle naopako tek onda kad sam pomislila da svijet možda i nije stvoren zato da ja u njemu lagodno plovim kroz život kako meni najbolje odgovara...

Najbolji primjer za djelovanje Tajne jest moja matura.
Naime, u gimnaziji nisam baš bila neka cura od knjige, više onako od društvenog statusa i tuluma, za razliku od Najbolje koja je bila supernadarena i za jedno i za drugo... Predmeti koji su mi se sviđali zaokupljali su mi pažnju na satu, pa su se nekako i polagali sa pet sami od sebe, a oni koji su mi bili dosadni... pa, oni su se nekako na šarm polagali s dvojkom ili trojkom sami od sebe. I, naravno, ne smijem zaboraviti na tradicionalni popravni iz matematike. Svake školske godine.

I tako, kada je došao trenutak za polaganje ispita zrelosti, našla sam se u prilično složenoj situaciji.
U našoj maloj ženskoj bandi dvije su frendice maturirale godinu dana ranije u obrtničkim školama, dvije su bile iz naše škole ali ih je matura čekala tek dogodine, a Najbolja i Druga Po Redu su, naravno, oslobođene mature... Usput, poklopile su se i neke za učenje nepovoljne ali za mene itekako povoljne okolnosti, kao što je dolazak frenda pomorca i 24-satno sedmodnevno tulumarenje u njegovoj novouređenoj kući s gomilama frajera u kasnim dvadesetim godinama i oh-tako-cool cura starijih od nas koji su nam itekako imponirali, rođakovo otvaranje popularnog mjesta za izlaske koje je utjecalo na nagli skok društvenog statusa vaše odane, kupanje i sunčanje, vozikanje motorima i gliserima, izležavanje po vikendicama, i to sve u ono fenomenalno doba godine puno sunca i ugode, koje sam obično provodila zgrbljena nad knjigom u paničnom pokušaju da nadoknadim mjesece predanog nerada i srčanog zabušavanja.

A stvarno sam htjela upisati svoj faks, koji je pritom još bio i težak za upis... Za što mi je ipak za početak trebala položena matura.

Nakon napornog mjeseca izvršavanja društvenih obaveza i konstantnog izazivanja ugode, za vrijeme kojeg sam ukućane držala u uvjerenju da po cijele dane učim kod Najbolje, pa i prespavam kod nje isključivo zato jer me ona priprema za maturu (interesantno, njeni su roditelji bili uvjereni da ona po cijele dane provodi kod mene jer me priprema za maturu, i samo zbog toga skoro svaki dan i prespava kod mene...) osvanuo je i taj famozni tjedan za polaganje ispita zrelosti.

E, sad...
Obrana maturalnog rada nije bila problem, jer ako sam ga već pisala (da, sama sam ga napisala... I trebalo mi je jako puno uvjeravanja da nastavnik napokon pristane na temu koja govori o ženama koje su obilježile kreativne faze Pabla Picassa...) logično je da znam sve o njoj, a izborni predmet, povijest umjetnosti, je bio jedan od onih koji su se učili i polagali s odličnim sami od sebe, tako da je i to prošlo bezbolno.
Zadaće iz hrvatskog i engleskog napisane u 20 do 30 minuta svaka...
I onda...
Nakon serije uspjeha zaprijetila je opasnost da se otkrije da sam ipak totalni zabušant koji nije ni prismrdio knjizi cijelo to vrijeme.

Naime, s engleskim sam odavno na ti. S dodatnim engleskim od šeste godine, kao i s metodom učenja koja je podrazumijevala čitanje teen i modnih časopisa na engleskom, gledanje filmova na piratskim netitlovanim VHS-ovima u kojima svi govore engleski, konstantnu posvećenost i predano obožavanje MTV-a, česte posjete rodbini u anglofonim zemljama, kao i razgovore, razgovore, razgovore (plus rođakova kolekcija erotske literature na engleskom i romani Jane Austin i sestara Bronte koje sam imala na engleskom, a od kojih bi mi srce ustreptalo svakih par mjeseci) stvarno nisam imala potrebu otvoriti knjigu za odličnu ocjenu, ali na maturi su postojala pitanja koja su uključivala nekakvo biflanje pravila o tome zašto nešto mora bit upravo tako a ne nekako drugačije.
Naravno da ja nisam imala pojma ništa o ničemu.
Međutim, pitanje koje me nakon baterije rečenica za nadopunjavanje zadesilo je bilo... pa... jednostavno...
Nisam mogla vjerovat vlastitim očima!!!
Određeni i neodređeni član!

Naime, nekoliko mjeseci ranije nastavnica iz engleskog me uhvatila u nedjelu i primjereno kaznila.
Nas par razrednih pošasti imale smo običaj popravljati šminku redovno i uvijek 5 minuta prije kraja svakog sata (da nas slučajno neki školski Apolon ne bi zatekao nespremne na putu između dvije učionice, ili neka konkurentica iz drugog razreda uočila propust na fasadi), tj. 10 minuta prije završetka trećeg sata (da budemo lijepe i besprijekorno ožbukane na velikom odmoru), odnosno 15 minuta prije isteka posljednjeg sata (dug je put do doma...).
A taj dan se radilo o zadnjem satu, i mora da sam stvarno bila užasno iritantna dok sam šestarom razdvajala trepavice slijepljene pod n-tim slojem maskare, jer me nastavnica istjerala doma s oksfordskom gramatikom pod rukom i zadatkom da idući sat izreferiram usmeno i pismeno sve o - određenom i neodređenom članu!
Naravno, idući sat je sve zaboravila, jer ipak sam bila njen mali ljubimac, ali kako sam se temeljito pripremila za mogućnost da sam pala u nemilost na dulje vrijeme, velika većina naučenog je ostala u glavi.

I, za kraj, horror svih horrora - usmeni iz hrvatskog!
Džaba mi svi dotadašnji odlični, jer ako kresnem hrvatski nema svjedodžbe o maturi, a najmanja šteta je upropašteno ljeto.
Problem nije bio u onom dijelu koji se odnosio na književnost, jer sam književnost obožavala, gutala lektire i ostalo štivo, dapače, kroz 4 godine gimnazije razvila sam nekoliko stilova kojima sam pisala lektire i zadaćnice za svoje stalne mušterije iz svog i paralelnih razreda, u zamjenu za testove iz matematike, fizike, kemije, zemljopisa i ostalih dosadnih predmeta na koje mi se nije dalo trošiti dragocjeno vrijeme.
Problem je bio u dijelu koji se odnosio na jezik! Teoretskom dijelu!
Na tom polju sam se glatko provlačila bez ispitivanja na račun literarne i novinarske grupe i školskih novina, pa nikome nije ni palo na pamet provjeravati znam li ja na primjer uopće definiciju glagola i imenice, a kamoli što je to npr. fonetika ili prilog (blitva, krumpir, njoki?)...
Strava je postajala tim veća što su iz razreda izlazili prestravljeni kolege s izvještajima o tome kako jesu ili nisu znali sve ili ništa o sintaksi rečenice, fonologiji, morfemima... Sve nekim pojmovima čijeg sam se postojanja tek nekako prisjećala u blagoj izmaglici...
Ali budući da je bilo prekasno za uzmak, nije mi preostalo ništa drugo osim okušati se. Pa što bude.
I bilo je Antigona (mačji kašalj), Marin Držić (oni to mene zezali?), realizam (hahahahahaha!!!) i - šok i nevjerica - VELIKO I MALO SLOVO!!!
Ogromna i besmislena kobasica od rečenice prepuna čudnovatih primjera sa svim mogućim i nemogućim kombinacijama velikih početnih slova u svim mogućim i nemogućim kombinacijama...
Savršeno!!!

Na kraju sam, na šok, nevjericu i zgražanje kompletnog nastavničkog vijeća, maturirala sa neosporivom i čistom peticom.
Naravno da sam se doma napasla darova i hvale ko nikad u životu (osim možda kad sam diplomirala), jer iskreno niko nije vjerovao da će stvar proći tako glatko i dobro, niti da je noćna mora mog obveznog školovanja duga 12 godina napokon gotova...
Ali ja se sama nisam baš previše uzbuđivala.
Naravno da sam znala da će sve proći u redu, jer u listopadu je trebalo krenuti na predavanja. Mislim, zar je moglo biti ikako drugačije? Ionako nisam imala vremena kao moja obitelj uzrujavati se nebitnim i samopodrazumijevajućim, jer sam cijelo to vrijeme, uz preintenzivnu zabavu, bila i strašno zaokupljena početkom veze sa mojom opsesijom koja me držala cijelu srednju školu (naime, cura od 15 i frajer od 22 godine nisu nikakva kombinacija, ali kad cura ima 18 onda frajer od 25 više ne gleda kroz nju... nego u najgorem slučaju kroz njen grudnjak!!!).

Ista sreća i pouzdanje da će sve biti točno onako kako treba vodili su me u manje-više svemu kroz život, od upisa na fakultet i poslijediplomski, do dobivanja upravo onih poslova koje sam baš htjela (unatoč neiskustvu ili neadekvatnoj struci...).
Do trenutka kad sam postala brineta u dosadnoj odjeći, zaokupljena karijerom i kreditom, destruktivnom vezom i neplodnim okruženjem.

Dakle, vrijeme je bilo da me nešto trgne i da se ponovo vratim na staro.

Za početak - moja idealna težina...

A budući da znam da slijedi brdo komentara o tome kako lažem, pričam gluposti i fantaziram - priča o mojoj maturi je zaista totalna istina, od prve do zadnje riječi, postoji i brdo svjedoka, a i bolje da sam ispričala nju nego onu o tome kako sam se upisala na faks, jer to je bila takva blamaža s neočekivanim preokretom na kraju, da ni sama ni dan danas ne vjerujem sama sebi kad se sjetim.


11.12.2008. u 03:22 sati | 19 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Totalno zen plavuša i njen potpuni unutrašnji mir te ponovo pronađena i uspostavljena samokontrola...

Napokon sam uspjela pronaći nezaštićenu mrežu u zgradi pa mi je internet dostupan i kad sam doma a nemam laptop i karticu od Najbolje.
I tako je vikend koji je trebao biti usamljen postao poprilično zanimljiv... bar online.

Na žalost, fitting predviđen za petak je neslavno propao.
U četvrtak sam malo previše zabrijala s curama na Philipsovom partyju u Aquariusu, a kako sam pritom zaboravila nešto i jesti, posljedice su bile razorne za želudac.
Da, radila sam totalnog kretena od sebe. Plesala ko sumanuta, popela se na stage s frajerom iz benda, a curke su me u zadnji čas spriječile da zatulim na karaoke, mada ja obožavam karaoke, i svaki put uporno pjevam Can't Live If Living Is Without You (ako Idi I Ne Budi Ljude od Magazina nije dostupan), što one vrlo dobro znaju, kao što poznaju i moje pjevačke sposobnosti... Nisam ih uspjela razuvjeriti naglašavanjem činjenice da mi je golema afro perika nabivena do nosa, a pola lica pokriveno ružičastim šljokičavim naočalama, i da ne želim pjevat Mariah nego Dancing Queen od ABBE, jer one su jednostavno odlučile da NEĆU, u protivnom idem doma pješke... A budući da nisam htjela ići doma pješke u popravljenim crvenim salonkama po kiši, bilo je na kraju po njihovom.
Imala sam i nekoliko udvarača, od kojih je najuporniji bio stari ljigavac u pimpovskom odijelu s glupim spikama. Dobila sam poslovnu ponudu od frajera iz banda da im budem plesačica. Hvala, radila sam kao plesačica na stageu 4 mjeseca u Milanu, i osim što sam 4 dana u tjednu danju umirala od glavobolje i bauljala ko bezglava kokoš zbog mamurluka na dnevnom poslu u galeriji, i osim što je gomila kretena uzimala sebi za pravo da mi se uvaljuje, moj tadašnji dečko (talijan, usto još i južnak i ljubomoran, a kasnije je ispalo da je i biseksualac...) je dobivao histerične napade zbog mog posla pa sam s olakšanjem odustala čim sam otplatila polovni skuter Yamahicu koju sam tada strašno htjela.

Dakle, pijanka.
Ja se uvijek ponašam krasno i damski, bez obzira koliko mi um bio intoksiciran, i nikad se ne kompromitiram (previše) u javnosti, sve do trenutka kada se dokopam kućnog praga. A onda padam ničice pred kantu, s cigaretom u jednoj i Alka Seltzerom u drugoj ruci, pokušavajući ne bljuvati po cipelama, kosi, psu i namještaju.

Eto, zato sam prvu polovicu petka provela u mračnoj sobi, s terijerom na glavi i olujom u želucu, dok je Najbolja naizmjenično kuhala kave turkinje i mutila Bioaktiv nar brusnica s malo votke (odličan lijek za želudac).
A drugu polovicu petka sam provela šopingirajući nešto dekorativne kozmetike u pola cijene u Martimexu (mada je ispalo da je divno YSL sjenilo boje paunovog perja zapravo neprivlečno sivkasto kad se jednom nađe na očima), farbajući kosu sama u platinasto (ne podnosim prokleti izrast!) i očajavajući nad odjećom za izlaske koju sam ponijela - jako neinspirativan izbor.

Srećom, subota je ispala nešto zanimljivija, taman po mom guštu, mada kišna do bola.
Bivši dečko me vodio na ručak, a frajer s kojim sam jednom kao imala nešto na večeru. A budući da su oboje u sretnim vezama, na moju sreću nisu čak ni pokušali nešto, što bi mi do nedavno došlo kao uvreda, ali sada je dočekano kao kompliment.
Ili možda i nije...
Jer sam ostala duboko zabrinuta da postoji mogućnost da ipak nije sve tako savršeno u redu sa mnom.
Možda sam stvarno postala predebela?
Ili prestara?
Mislim, naravno da bih odbila svaki pokušaj ponovnog zbližavanja, kao što napravim svaki put kad se sretnemo, ali ovaj put nisam imala ŠTO odbiti...
Zašto?
Možda zato jer sam nosila ravne čizme i dolčevitu?
Ili zato jer imam kratku kosu?

Znala sam da je problem u toj prokletoj kosi...

Jer ovako ogoljeno i bespomoćno se nisam osjećala još od druge godine faksa i katastrofe s obrijanom glavom.
Naime, na drugoj godini faksa sam pretjerala s blajhanjem. Bila sam u nekoj čudnoj opsesivno-kontrolfreakovskoj fazi galopirajuće bulimije, kada sam pokušavala održavati savršenu vanjsku sliku dok je cikličko povraćanje i prejedanje preuzimalo kontrolu nad mojim životom… Nisam dozvoljavala sebi da izađem iz kuće bez savršeno opeglane i usklađene odjeće, uglancanih cipela, besprijekorne šminke i kose, a bože me sačuvaj da se na savršeno platinastoj kosi vidio milimetar crnog izrasta! Što nije baš jednostavno ako žena ima kosu koja bezobrazno brzo raste…
Nakon što je moja frendica frizerka odbila izbijeljivati i platinirati taj nesretni izrast svakih 15 dana, uz savršeno logično objašnjenje da ću uništiti kosu i tjeme, a sa ekrana mi se svako popodne u isto vrijeme cerila Pamela Anderson u Baywatchu sa svojom savršeno platiniranom kosom bez izrasta, odlučila sam preuzeti stvar u svoje ruke. Ciklus od 15 dana se uskoro pretvorio u 10dnevni, i sve je bilo savršeno (osim neugodnog pečenja tjemena, nesnosnog svrbeža i iritacije, malo intenzivnijeg ispadanja kose i jako bolnog češljanja) neko vrijeme…
…Dok jednog zimskog dana nisam isprala kosu i skužila da mi je u ruci ostao pramen s dobrim komadom kože.
I ne samo jedan.
Tjeme je bilo doslovno u ranama, kosa je ispadala hrpimice, a osjećaj je bio prestrašan!
Moj stari je uzeo svoje užasnuto dijete za ruku i odvukao me kod najboljeg dermatologa u gradu, koji je rekao da tu nema mile-lale, nego da idemo na ćelavo dok ne izliječimo opekotine na glavi. Ne želim se uopće prisjećati groznog osjećaja bola i poniženja dok je sadistička naci-sestra zlurado strugala mašinicom za šišanje po mojoj bolnoj glavi, kao ni podlog izdajničkog cereka mog starog kad je paklena rabota bila napokon gotova. A definitivno nisam oprostila ni doktoru, inače obiteljskom prijatelju, koji je naše obiteljsko poznanstvo iskoristio kao olakotnu okolnost da se nasmije na moj račun!
Jer ono što me gledalo iz zrcala stvarno nije ličilo ni na što! Zapravo, ličilo je, ali na neki perverzni mješanac Marylina Mansona i Freddieja Kruegera…
Gola lubanja mjestimično pokrivena sitnim čekinjama, ranama, sukrvicom, plikovima, gorućom iziritiranom crvenom kožom i nečim sluzavim što je curilo i sjajilo se pod svjetlom… a ispod nje sablasno prepudrano lice s dva crna kolobara oko crvenih očiju i crnim prugama od suza i šminke, preko obraza i nosa do usta, i još niže, preko brade do dolčevite…
I onda je moj izdajnički otac zacvilio onu famoznu Naprijed braćo tifusari, preko vode do slobode…, na što su i doktor i sestra zajedno s njim sebi dali oduška, a ja sam udrila u neutješno urlanje koje mora da se čulo najmanje do Dugopolja!

I tako sam dva mjeseca hodala gradom ko totalna čudakinja, glave namazane svakojakim pomastima, omotane gazama i pamučnom kapicom, i pokrivene vunenim kapama, groznim zimskim plišanim šeširićima (koji su tada bili apsolutno moderni ali meni neopisivo odbojni) ili omotane turbanolikim maramama u pokušaju da izgledam prikladno koliko je to moguće na poslu hostese u HNK. Naravno, budući da mi je bilo neugodno priznati baš cijelu istinu o tome zašto sam privremeno ošišana na ćelavo, još neugodnije ikome osim najboljoj frendici s faksa pokazati na što moja glava liči, a definitivno nisam smjela ići na treninge i znojiti se pod gazama pa sam dobila ekspresno par kila te stoga podbuhla u licu, stvar je rezultirala nekim super tračevima… od kojih su najbolji bili onaj o tumoru na mozgu, tetovaži imena bivšeg dečka na lubanji i nekakvoj egzotičnoj spolnoj zarazi od koje su mi sve tjelesne površine pod dlakom ošugavile…

Još nekoliko mjeseci nakon što se koža na glavi oporavila nosila sam ekstremno kratku kosu, i nisam se baš najugodnije osjećala, jer su me ljudi malo neodobravajuće gledali, a i općepoznata je stvar da je kosa najjače žensko oružje… Mada moram priznati da se frajerima sviđalo.
Srećom, muke oko puštanja su bile ublažene činjenicom da su se tada nosile one dražesne čupave špicaste Prodigy frizurice, a i ponovo sam se prebacila u plavušu čim je doktor dopustio…

Nego, kad sam već kod tračeva, frendice od doma su mi javile što se to zapravo događa sa mnom… U slučaju da ja sama toga nisam svjesna, tu su uvijek dobronamjerni jezici da me upozore da sam totalno skrenula. Naime, novost je da sam doživila totalni živčani slom, dala otkaz u nastupu pomračenja uma, ošišala i pofarbala kosu jer sam se podvojila kao ličnost, i pobjegla u Zagreb (autostopom možda?), gdje sam trenutačno na liječenju od manične depresije ili nečeg sličnog, ali zapravo zato jer sam luda i spremam se na liposukciju i možda čak i povećanje usana (??? – ovo prvo mi je još i jasno, pa koja to zaboga žena ne bi htjela na liposukciju, ali mislim da ipak imam dovoljno velike usne i da definitivno ne želim postat Neven Ciganović), i sve to unatoč tome što na Facebooku redovno osvježavam status i postam slike iz trenutačne svakodnevice, ne bi li pokazala da je sa mnom trenutačno sve u najnormalnijem redu (točnije, da izlazim i tulumarim jednako kao što bih to radila i da sam doma).

Radujem se današnjem danu. Prije Hurinog Madman partyja imamo promociju kuharice (Pivac????) čemu se – budući da je riječ o hrani, i to ne samo u obliku pisane riječi – neizmjerno radujem.
Kao i susretu s brdom ljudi koje odavno nisam srela, jer smo sada svi veliki i jaaaaako puno radimo (ok, neki od nas...).

Inače, pronašla sam unutrašnji mir. Napokon sam sva baš nekako načisto sa samom sobom... I nije to loš osjećaj, dapače.
Lijepo je biti načisto sa samom sobom.
Svaka bi žena to trebala biti, s vremena na vrijeme.
Naime, uopće se ne uzrujavam više zbog frajera, točnije Oženjenog Koji Je Netragom Nestao, a ni bilo kojeg drugog iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ja sam predivna, samostalna, pametna, inteligentna, snalažljiva, veličanstvena, a pritom još i plavokosa žena, koja valjda može preživjeti i neku fazu u životu bez muškarca!!!
I koja definitivno može preživjeti verbalno i psihičko zlostavljanje svoje obitelji vezano uz zasnivanje braka i rađanje djece!!!
Također, ne paničarim više zbog posla.
Istina, skoro sam dva mjeseca nezaposlena, ali priznajem da mi odavno u životu nije bilo ovako dobro.
Činjenica je da sam u životu najluksuznije živjela kad nisam imala stalni posao ni dovoljno novaca. Nekako su lijepe stvari poput honorara, odjeće i raznih dražesnih darova dolazile same od sebe.
Frajeri me časte hranom, frendice frizerajem i beauty tretmanima, a da ne spominjem predivnu činjenicu da živim u krasno uređenom i udobnom stanu POTPUNO BESPLATNO jer Najbolje zapravo nikad nema doma?
A čak sam pronašla i nezaštićenu mrežu...
Izlazim, tulumarim, održavam ten i spavam do kad hoću (tj. do kad džukela hoće...), a najveća briga mi je hoću li uspjeti danas užicati termin za manikuru koju plaća frend jer mu se nikako ne sviđa kad imam izrast na gelu...
A imam vremena i za sklapanje zanimljivih poznanstava. Za šetnje gradom. Kuhanje i pečenje kolača i keksa svaki dan (što je najbolja dijeta, jer miješenje, valjanje i sagibanje troši kalorije, a općepoznata je stvar da kad žena kuha totalno izgubi apetit...) kojima uveseljavam cure.

I da, odlučila sam se na samokontrolu i apstinenciju što se muškaraca tiče.
Bar dok ne smršavim do prihvatljivog konfekcijskog broja, dakle da opet dobro izgledam u halterima i ne moram iz sobe izlaziti unatraške...
Bit će to teška kušnja, ali na muci se poznaju junaci...


08.12.2008. u 14:03 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Kosu sam skratila malo za promenu, malo al dovoljno da svi se okrenu...

Budući da je vrag odnio šalu, ja sam se uputila u frizeraj. Svi znaju da je za ženu najbolje da, kad je tužna, ode na frizuru. A budući da je moja izrasla frizura već počela bacati na stajling blagajnice iz Konzuma (big & bold & bananayellow), a i kako je najbolja u komi, dejtale smo Marinu, njenu genijalnu frizerku.

Naravno, moja će se Sandra doma u Splitu opet ljutit, jer da zašto ja idem u Severinine frizerke kad već 10 godina kod nje dobijem uvijek vrhunski i mukte, pod uvjetom da joj dovodim frendice u čoporima... Je, al ja onda dovedem svoje frendice, i onda ona nema vremena za mene kad ja hoću, nego po tri tjedna čekam da me ubaci, a onda izgubim volju i želju za frizurom...
Pa smo dogovorile: u Zagrebu se šišam, a ona me u Splitu farba.
Doduše, zato sam sada nagrđena malim izrastom a' la Britney, ali budući da je Britney ipak Britney... Onda sam opet sva totalno u trendu, zar ne?

A i odlučila sam ponovo pustiti kosu, tako da nismo napravili golemi zahvat, samo smo preoblikovali u neki mini-bob u stilu Rihanne, sa ogoljenim vratom i dugom šiškom na stranu, nešto slično prvoj kratkoj frizuri Victorie Beckham v/s Pink, pa sam bila zadovoljna... sve dok me nisu počeli fenirati. S brdom volumizera!!!
Tako da u ovome trenutku malo bacam na Donnu Martin Beverly Hils. Do prvog pranja.

S ovakvim puf-bubikopfom na glavi slobodno mogu vodit središnji Dnevnik na HTV-u.

Ali mislim da je inspiracija za feniranje došla iz neke više dimenzije, naime sjedila sam otprilike između Nenada Hervatina i nečeg što je ličilo na Kseniju Urličić, tako da je tv-pretjerans valjda nekako visio u zraku...

A zapravo i nije tako loše kad se naviknem (svako malo bacim blog-editor u bar na dnu monitora, a wallpaper mi je taman i mračan, pa se mogu gledati i proučavati do mile volje, ogledalce moje, a sve to bez da ljudi oko mene u KIC-u skuže da sam zaokupljena svojim likom...).

Uostalom, večeras je ta Philips ili Braun stvar u Aquariusu, i ako uspijem zadržat volumen do večeras imat ću bar frizuru s daškom 70-ih (na Ljupku Dimitrovsku), jer sumnjam da će se iko stvarno spucat u duhu 70-ih...

Inače, sinoć - katastrofa! Ja stvarno nemam sreće s noćnim životom ovih dana...
Izašli smo u 9, doma bili već u 10.30.
Naime, dečko T-ovog frenda je prije izlaska konzumirao neki kebab koji mu je ekspresno naškodio, budući da nije preporučljivo jesti kebab i onda piti whisky kad imaš gadan gastritis, pa smo urlajućeg dečka odveli doma, a mi se pokislo razišli.

Zato se nadam da ću večeras biti bolje sreće.

Najbolja ide na hot weekend s Tajkunom, pa sam odlučila podignuti njen opali duh i potaknuti je da još ovaj vikend napravi pravu stvar u svoju korist, a bogami i moju.
Ako se što skorije uda za njega, to je veća vjerovatnost da će se meni širom raskriliti vrata u nepresušnu riznicu prigodnih potkoženih ženika... Budući da se oni dvoje uporno drže daleko od očiju javnosti i stranica Storyja, vrata su mi tek otškrinuta, ali prsten na ruci i potpis na papiru mijenja mnoge stvari...

Najbolji način da privučem sile Svemira da je dragi što prije zaprosi jest da joj kreiram auru nevjeste.
Zato sam je natjerala da sutra uzme slobodan dan i ugovorila probu vjenčanica.

Proba vjenčanica je inače godinama omiljena zabava mene i mojih cura. Kako svaka od nas potajno sanja o tom danu kada će obući na sebe nešto veliko, bijelo, besmisleno, raskošno, preskupo i nepraktično, uz nadu da make-up majstor neće biti u fazi inspiracije tropskim papigama i transvestitima a frizer u lošim odnosima s dečkom, a kako smo pritom sve nekako odgodile taj važan čin u životu, možemo se bar dobro zabavljati.
A nema ništa bolje nego dogovoriti termin i baciti se u isprobavanje.
Po mogućnosti u blago pripitom stanju.
I, naravno, treba najaviti salonu da dolazimo obje (ili koliko nas već ima...), tako da sve možemo uživati u raskoši materijala i smijati se do besvijesti.
Jer, naravno, prve su na tapetu one najužasnije i najružnije, oklopnjače s korzetima, krinoline i zastrašujuće kreacije siren-kroja koje ama baš nikome dobro ne stoje.
Kad se dobro navaljamo od smijeha dolazi red na one stvarno lijepe, uusne, bajkovite, elegantne i skupe... I na odgovarajuće dodatke, poput rukavica, velova, a u boljim salonima i nakita, cipela, te jastučića za prstenje...
Ako nas se vjenčanica dovoljno dojmila, mi dovoljno popile prije fittinga, a salon nudi stvarno full service, nije na odmet pregledati i ponudu pozivnica, konfeta i ostalih aksesoara koji idu uz haljinu i prigodu...
Nakon fittinga dolazi na red ručak na nekom stvarno slatkom i kjuuuuut mjestu, nakon ručka shopping, a kao veliko finale kući se razvlače kaučevi, zovu curke u čoporu, rashlađuje neki dobar muškat (Ziganteov, ili Armanov muškatel, jer čemu mijenjati provjerenu rutinu), mota joint i u dvd stavlja Pretty Woman.

Samo što ćemo sutra preskočiti uobičajene rituale. Nakon Spose tek brzinski ručak, nakon kojeg još brže kupujemo seksi rublje za Najbolju, a zatim ona odlazi... dok ja ostajem sama, sa jorkširskim terijerom u naručju, sixpackom Stelle u frižideru i Pretty Woman u dvd-u, u otrovnom stanu na Vrbanima...


04.12.2008. u 14:28 sati | 25 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

I'm blonde, what's your excuse? Ili: kraj jednog životnog razdoblja dugog 2 dana...

Duga dva dana me držala urednost. Moram priznat da sam se jako čudno osjećala.
Istina, Bree mi je najdraža Očajna Kućanica, ali mislim da mi je karakterom nekako ipak najbliža Gabrielle, tako da ne razumijem...
Istinabog, nije loše biti opsesivno uredna, ali nakon što sam jučer izribala fuge u kupaonici, posložila rublje u ormaru po bojama i čarape po gustoći tj. broju dena, te Najboljoj za večeru ispekla KRUH (!!! U stanu sam našla samo brašno, mlijeko i češnjak, a kvasac sam užicala kod susjede), i to garlic bread, u obliku cvijeta, skužila sam da je vrag odnio šalu... Ne zato jer je i ona bila jako zbunjena, nego jer koja to normalna i ambiciozna žena može gubiti dane posvećena kućnim poslovima, kad je vani čeka predivan svijet pun izazova i radosti?

I da, zaboravila sam zadnjih mjeseci spomenuti da doma u Splitu imam nekog kao... pa, nazovimo ga dečkom. Nije da sam tu vezu u bilo kojem trenutku smatrala ozbiljnom, više rekreativnom, a i odgovaralo mi je što je tako prepun posla i što se rijetko viđamo, a još je i bankar pa mu odijelo seksi stoji (pogotovo ako ga ne skine nego samo malo otkopča... Priznajem da imam fetiš na business look), ali nekako mi je postao prezahtjevan. A i ispuštao je neke čudne zvukove prije orgazma, što zna užasno dekoncentrirati ženu.
Kako bilo, budući da vezu nismo konzumirali otprilike dva mjeseca, nekako sam smatrala da je i sam došao do istog zaključka kao i ja, ali nije da sam ga baš planirala potpuno poslati u ropotarnicu jer me je unatoč svemu izvodio na lijepa mjesta, i skupa, i u svim (rijetkim) splitskim mjestima za noćne izlaske je uvijek imao stol u separeu, što je jako korisno ako žena ima lijepe ali bolne cipele i ne želi da joj ih izgazi raja koja se gužva na podiju...
I da, slao je tu i tamo cvijeće, obično nakon što bih prespavala kod njega...

Ovaj tjedan je Bankar poslovno u Zagrebu. A ja, zanesena Oženjenim Koji Je Netragom Nestao, nisam bila raspoložena za viđanje s Bankarom. Ali, budući da je bio uporan...
...Sam sjela jučer malo sama sa sobom, sa terijerom u krilu, kavom pred sobom i cigaretom u ustima, izvadila roza rokovnik na Barbie i počela pisati pluseve i minuse glede Bankara i mogućeg nastavka naše romanse.

Dakle, njegove prednosti:

* Slobodan je
* Spreman da se skrasi, i to u trenutku dok meni divlja biološki sat a rodbina me zlostavlja udajom
* Iz nekog samo njemu shvatljivog razloga na neki način zaljubljen u mene
* Ima krasnu nekretninu u boljem dijelu grada, velike kvadrature
* I u njoj krasnu Scavolini kuhinju, crvenu, sa svim potrebnim za moj omiljeni sport - kuhanje
* A rijetko je u gradu
* Dobro zarađuje
* Ambiciozan je
* Ima vilicu ko Brad Pitt i redovan je u teretani
* Rado viđen u gradu
* Iz predobre obitelji da bi bila istinita
* I njegovoj mami sam super (žena je jednom banula u stan dok sam ja krčkala punjene paprike i čistila nered za sobom, i mislim da sam je u tom trenutku kupila...)

A što mu ne govori u prilog:

* Slobodan je
* I spreman da se skrasi
* Bljutavo je romantičan (na onaj papak način) i uvijek dostupan
* Ševi ko tetraplegična lignja
* Sklon je Joli i Mili Hrniću, i to iskreno (unatoč tome što je redovan svako ljeto na Moralesu u Aurori)
* IDE REDOVNO NA MANIKURU
* I ima mi nekako premale i prenježne šake za muškarca, što mi je strašno odbojno
* Depilira prsa, mada ja volim tapetić
* I da, jesam li spomenula da zapravo nikad nisam osjetila ono nešto, nekakvu iskru, želju da to među nama postane nešto više... Želju da ga ponovo vidim i danas i sutra i prekosutra i svaki dan, potrebu da misli na mene i ja na njega...?
* I da mi nikad nije palo na pamet da bi baš bilo super da se sad vidimo, nego je svaki naš susret bio na njegovu inicijativu i uporno nagovaranje?

I što sad? Najlakše bi bilo ignorirati, povući se, praviti se blesava, dok frajer ne odustane, jer... Jer je tako najlakše. Ne moram gledati razočarano lice nasuprot sebe koje je do maloprije bilo prepuno nade, ili trpit optužujuće i molećive smsove u sitne noćne sate, ili - još gore - umirati od srama dok se kreten u 2 sata ujutro i drogiran ko svinja dere ispod balkona KURVOOOO NAŠLA SI DRUGOGAAAAA dok iz bembure dere Đogani, bijesni susjedi mi proklinju rodbinu, a policajac moli AJDE CARE, LEGENDO, BUDI MIRNO, LJUDI SUTRA RADE, NIJE TOGA VRIDNA, ŠTA ĆE SVIT REĆ, JOŠ ĆE PLAKAT ZA TOBON...(A uopće nisam bila našla drugoga!!!).
Dakle, nestati bi bilo najlakše.
Ali, budući da sam odlučila da sam sada nova, poštena i dobra žena, koja sve radi ispravno i ne povrijeđuje tuđe osjećaje jer tako navlači lošu Karmu, bijes Svemira i sve vrage paklene na grbaču, upriličila sam susret oči u oči sa Bankarom.
I zato jer je loše nekoga držati na stand by i rezervi, jednako loše kao kad si i sama rezerva na stand by-u.

Doduše, u njegovoj hotelskoj sobi, ali samo zato jer još nisam imala prilike vidjeti kakve su u Westinu sobe, ali to ne znači da sam imala namjeru istu i iskušati.
I nisam.
Ukratko, sve sam mu objasnila, kako ja zapravo ne želim nastaviti i da ovo među nama nema smisla, i kako je on krasna osoba i zaslužuje ljubav, i kako nije problem u njemu nego u meni...
Da bi mi on na kraju rekao: DROLJO JEDNA, NAŠLA SI DRUGOGA!
I sad?
Nek mi neko kaže da nisu svi muškarci isti...

Pa sam mu lijepo rekla kako mu zapravo nisam imala namjeru to reći da mu ne povrijedim osjećaje, ali da je seks s njim bio dobar samo zato što sam mogla 10 minuta gledat na miru televiziju preko njegovog ramena i imat daljinski u vlasti dok je on bio zauzet rudarenjem.
Te se pokupila, nazvala M i T, i spustila se s njima do Fly-a na alkohol i žalopojke.

I negdje, između petog i šestog Bacardija sa sokićem od kruške, dok sam pijana ko letva ronila suze u T-ov Armani (prošlogodišnji, srećom), brisala maskaru istim, te naricala nad tužnom sudbinom, odjednom mi se dogodilo prosvijetljenje!

Pa sam shvatila da sam svemu što mi se dogodilo s Oženjenim zapravo ja sama kriva!
Pametna žena zna reći ne, a ako je pritom i stvarno inteligentna doma za takve slučajeve drži vibrator da je riješi želje koju je tuđe vlasništvo u njoj probudilo za vrijeme ručka na fensi javnom mjestu. Zrinka Cvitešić sigurno puno dulje nije dala!
Pametna žena sigurno nije napravila milijun puta istu stvar koju je Oženjeni napravio meni, jer totalno pametna žena zna da nije uzalud poslovica NE RADI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA RADE TEBI, kao i da je Svemir zajedno sa Sudbinom osvetoljubivi mali gad, a gadnu Karmu se može navuć u tren oka, samo tako, to je najmanji problem. To svi znaju koji su pametni.
Zato je Angelina uspješno otela Brada od Jennifer, ali je u međuvremenu navukla bijes bogova pa se iz vanzemaljske ljepotice i boginje seksa pretvorila u totalno prolupali križanac Majke Tereze, Hanče Mašić i bakalara.

Da, i ja sam napravila upravo istu stvar nekoliko puta u životu - igrala se lova i zavođenja, bezobrazno i odlučno, dok nisam napokon dobila što sam htjela, recku u Barbie rokovniku, trofej za hvalisanje na nedjeljnim kavama s kvočkama, a onda nestajala bestraga.

I zato totalno i potpuno zaslžujem da mi srce bude slomljeno. Bez prava na žaljenje.

Nego, legao honorar na račun. I crna haljina iz Benettona u ormar. I napokon poštena maskara - Diorshow!

Večeras smo u Shamballi a sutra... Ko zna! Već će me negdje sudbina naplavit!


03.12.2008. u 13:24 sati | 15 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ženska posla, ili kako je opet sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova... :)

Eto, prevalila sam još jedan tjedan preko leđa.
Koja su u posljednje vrijeme u malo boljem stanju, hvalim se, jer jutra započinjem nabijanjem kompleksa samoj sebi gledajući noge vježbajuće Renate Sopek, grcajući u nostalgiji uz Beverly Hills (bože, kakav sam balavi komad bila u vrijeme kad se to gledalo), a zatim mrcvareći ukočeni organizam jogom između kauča i stola, dok mi se živčani jorkširski terijer pokušava popeti na glavu (to je ono vrijeme kad na tv-u imam samo Kunolovca, Novu Lovu, dokumentarac i Sabor, a još je rano za odlazak u grad...).

Prošao je i Fashion Week, prošli su i neki rođendani, sve se izdržalo stoički!

A došao je i novi kauč od Najbolje, kojeg sam cijelo jučerašnje popodne sastavljala sama, uz asistenciju živčanog jorkširskog terijera, tako da sam sva ponosna na sebe i na činjenicu da znam i mogu sastavljati složeniji namještaj. Te da sam sigurno izgubila, ono, milijun kalorija, dok sam se gnjavila sa raspakiranjem, sastavljanjem, presvlačenjem i guranjem trosjeda po dnevnom, te odnošenjem brda najlona i kartona (ali tek nakon što sam ispuckala sve balončiće zraka na tension sheetsima, hehehehehe) u kontejner, niz i uz stepenice, jer je lift odlučio crknuti upravo kad je meni bio najpotrebniji.

Budući da od Oženjenog nema ni traga ni glasa (osim u nekim javnim glasilima i na netu), odlučila sam ne brati brigu i posvetiti se važnijim stvarima.
Čišćenju, na primjer.

Najbolja ima spremačicu koja dolazi dvaput tjedno i stan pun razbacane odjeće i cipela, šminke, modnih dodataka, te sporadičnih ostataka pakiranja gotove hrane, vrećica iz shoppinga i pokidanih najlonki pretvara u dražesni mali budoir, hram čistoće i meditacije, zen i feng shui utočište... što traje nekih pola sata, dok se nas dvije ne vratimo doma i pobacamo stvari gdje stignemo.
Budući da nismo prljave, samo neuredne, ja se izrazito trudim površine održavati bez prašine, podne pločice sjajne i parkete uglancane, što je - obzirom na psića u kući, ne baš lak zadatak.
Ali sada sam stavila si u dužnost da stan održavam UREDNIM!!!
Odjeća u ormarima, cipele u ormarima, kaputi u ormarima, kape i šalovi u ladicama, torbe na jednom mjestu, kozmetika isključivo u kupatilu, kao i ručnici i šlafroci... A ni pidžamama nije mjesto na kauču, čini mi se.
Pospremanje troši užasno puno kalorija, a ako se izvodi na odgovarajući način pomaže učvršćivanju mišića...

Ako se pritom izvodi s domaćom maskom za blistavi ten na licu, s termosomething anticelulitnim premazom na bedrima i dupetu obučenima u anticelulitne termo hlačice, daje višestruki pozitivni efekt (bez obzira koliko meso žarilo i palilo pod njima!).

Najbolja je odlučila raščistiti pozivnice, račune i ostalo smeće koje joj se nakupilo tijekom proteklih mjeseci, i s užasom otkrila da ima nekoliko wellnes poklon-bonova koje mora iskoristiti do kraja tekuće godine, a nema vremena da ih baš svih iskoristi, pa sam se ljubazno ponudila da joj pomognem prebacivši na sebe sav teret relaksacije i uljepšavanja. I kao prva žrtva je pao Tempio.

Ah taj peeling, ah ta maska za tijelo, ah taj facial i ah ta masaža!!!

Zaista nema ništa bolje za ranjeno žensko srce od podavanja užicima beauty tretmana. Kome treba mužjak, kad postoji spa!

Odlučila sam također poduzeti još nekoliko akcija vezanih uz liječenje ranjenog ega, slomljenog srca i loše cirkulacije.
Naime, nekako sam sebi preblijedolika. To uopće nije dobro. Ispod platinaste kose nikako ne smije biti lice boje krede. Inače žena izgleda kao Jelena Veljača ili, u goroj varijanti, Nicole Kidman, a koja to normalna žena želi izgledati kao Jelena Veljača (ili Nicole Kidman)??? Zato sam odlučila sve novce koju su mi ostali potrošiti na solarij.
Solarij je jako dobra stvar, ako žena nema namjeru izgledati kao zagoreni ćevap (a mnoge posjetiteljice solarija izgledaju upravo tako). Donatella Versace je primjer efekta kakav želim izbjeći.
S mjerom pozlaćen ten djeluje zdravo i seksi.
S mjerom pozlaćen ten je sooooo Gisele Bundchen.
S mjerom pozlaćen ten također vizualno skida par kila.

S mjerom pozlaćen ten i ja nismo baš si dobri, pa me očekuje puno roštiljanja... Naime, ko prava fetiva dalmatinka, bodulka pritom, otkako sam diplomirala i kako sam jako puno radila u životu, jednostavno nemam vremena za kupanje i sunčanje. Situaciju mi otežava i činjenica da živim 100 metara od plaže, što moj odlazak na istu čini nemogućim, jer ko želi ići na more kad je tako blizu??? I kad je tako puno ljudi koji leže jedan drugome na glavi, i njihove urlajuće nejači? A da ne spominjem vikende i godišnji doma na otoku... Mislim, ko se normalan kupa kad cijelu noć mora biti vani, zatim se probuditi na vrijeme za podnevnu kavu, nakon toga krepavati doma ispod klime, pa ići na popodnevnu kavu, pa posjećivati predvečer prijatelje, otspavati do ponoći, i zatim opet vani???
Zato i postoje solariji.
Da bi ekipa s kontinenta, kad se spusti doma na godišnji, slinila u uvjerenju da mi domoroci vodimo bolesno glamurozan beach party life 24 sata na dan, i da smo zato tako preplanuli...
A kako sam ja zanemarila svoj ten zadnjih godinu dana i pretvorila se u ugaslu krizantemu, tako je i moj melanin bestragom nestao.

Obzirom na količinu umjetnog sunčanja koje moram si priuštiti, i dalje sam na prisilnoj dijeti.
A to je odlično. Jer kila se tope, a ja ih imam jedno 10-ak viška, rezultat stresnog, sjedilačkog i neurednog života garniranog poslovnim ručkovima i žderućim team buildinzima (dok su drugi išli na paintball, rafting i razne igre bez granica, moja firma je išla na vikende s janjetinom), sjedenjem u uredu, autu i avionu, međunarodnim sajmovima punima svakojakih čudesa za degustiranje (čari rada u prehrambenoj industriji...), te nekoliko mjeseci užasa na omraženom novom bivšem poslu.
U zamrzivaču Najbolje sam otkrila meksičku mješavinu smrznutog povrća i one mini mrkvice, i sad si priuštim nekoliko komadića lešo svaki dan, što me ispunjava užasom... Jer ko je vidio jesti povrće? Povrće nije za ljude, osim ako nije u obliku francuske salate ili kiselih krastavaca u toplom sendviču!!! Ali nužda zakon mijenja...

A i nije loše pratiti u zrcalu kako se obline opet tope. Još malo, samo nekih 5 kila, i uđem u klasičnu Chanel patch jaknicu koju Najbolja više ne nosi, jer je to komad iz njene "debele" faze (moš mislit).

Dok se ne istopim u preplanulu ljepoticu, ne planiram izlaske. Osim možda u četvrtak, na nekakav Philipsov (ili Braunov, nisam više sigurna) evenat, ali samo zato jer je planiran u điru 70-ih, a ja 70-e i disco glazbu volim, pa se nadam da će biti po mom guštu. A neću morati ni peglati kosu nego ću se pojavit s mojom famoznom mikrofonkom, koja će imati priliku bar jednom izgledati cool i prikladno...


02.12.2008. u 14:03 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)