Blonde does business, ili kako sam zaradila nešto malo novaca na potpuno neočekivani način...

Nakon stvarno neobično ispunjenog vikenda ponovo je ponedjeljak, a ja sam ponovo sama.
Najbolja je opet on the road, a onda joj dolazi dečko na par dana pa se seli k njemu na Ksaver.

Ovaj put ne samo da sam raskinula subotnje prokletstvo, nego sam prolumpala cijeli vikend, dan i noć.

Petak - Val produkcija u Marijinom zvonu. Čopor ljudi koje sam davno poznavala, od kojih ih se većina u međuvremenu poženila a neki su i u slatkom iščekivanju, i to ne po prvi put, odličan dj-ing Dalibora Matanića, moj neizostavni objekt za tračanje Jelena Veljača sa svojim sladunjavim dečkom (zašto, o zašto pobogu ta beskrvna žena ima tako lijepu liniju, tako dobru odjeću ko da sam je ja sama birala, tako dobru frizuru ko da nikad nema bad hair day... i tako ljepuškastog mužjačića? O zašto???)...
Naplesala sam se ko prava pošast plesnog podija, i to na stvari koje nisam čula još od srednje škole (Smithsi, Violent Femmes), stvari koje mi bacaju osmjeh na lice (Abba, Gloria Gaynor), stvari koje me podsjećaju na faks i preznojeno padanje u trans pod stroboskopom (Chemical Brothers, Fatboy Slim), stvari koje čine da se osjećam starom (Kaiser Cheefs, Franz Ferdinand), stvari zbog koje izazivaju jezu i strah od doktora (Michael Jackson)... Svakako bolje nego da sam petak provela u Splitu, blazirano srkućući Long Island i pocupkujući desnom nogom u Hemingveju na dosadnoj rođendanskoj fešti rodice G, što je bio plan koji sam otkazala u zadnji čas.
Još bolje je bilo što je postojao i drugi "floor", tj. sala sa stolovima za kojima se deralo po janjetini i u kojoj su prašili harmonikaš, kontrabasist i lik s gitarom (komad s harmonikom je bio prvoklasni!!!), izvodeći neumorno pravi megamix za svadbe i krštenja...
Kako je dobro kad žena može dignut ruke u zrak, lupit šakom o prsa i zaurlat Mišu, Zeku, Grdovića, Lojtricu, dvije-tri o garavušama garniranima dunjama, malo Mate Bulića i Thompsona, a da se ne mora osjećat neugodno pred čoporom vrlo urbanih poznanika, jer su se u međuvremenu i oni preobrazili u razdrljene zvijeri usta punih kamena, krša, masline i Hercegovine...
Inače, ja i moje cure smo već tradicionalno svake veljače na Noći hercegovaca u Splitu, posljednje dvije godine u hotelu Lav, zahvaljujući šefu/dečku jedne od nas... I uvijek smo veće i srčanije hercegovke od svih prisutnih, mada smo sve s otoka ili iz vlaške. Uf, dobri su ti hercegovački mladi kultivirani manageri i poduzetnici, i stvarno znaju sa ženama, samo što svi redom imaju isti defekt - ženu, zaručnicu ili od obitelji blagoslovljenu curu... Na žalost, ta se kvalitetna sorta pari isključivo međusobno.
Nego, gdje sam ono stala?
Ah, da! Jedini sezonski domjenak na kojem sam se stvarno raspištoljila uz minimalnu moguću količinu alkohola.
A oko 1.30 dobila sam sms od mog M, kako slave rođendan jedne stvarno drage cure, profesionalne sponzoruše koja ima srce i dušu veću od Triglava i ja je strašno volim, i kako užasno žele da im se pridružimo u... ups, ne želim se kompromitirati čak ni kad sam anonimna na blogu, dovoljno je reći narodnjak, vrištanje do zore, šampanjac i sve ostalo što uz to ide.
Odavno nisam dočekala zagrebačko jutro na ulicama :). Ni pojela totalno friško pečeni burek.

Subotu sam provela s najboljom prijateljicom iz bivše firme koja je svratila za vikend (firme prije one u kojoj sam dala otkaz), na potezu od Bulldoga do Maraschina, olajavajući njenu direktoricu marketinga (žena je rospija i zlostavljač, nije ni čudo što joj se tim stalno raspada i ljudi bježe... mada sam se ja jedina s tom ženom na poslu dobro slagala, ne znam kako ni zašto. Ali frendici treba dati podršku, pružiti priliku da olakša dušu, skupiti materijala za blagdanske kave u Egoistu i Procaffeu, a i sebi dati povoda za osvježiti stav kako nije uvijek baš tako jako loše biti nezaposlena...)... Zapravo, kad malo bolje razmislim, to je sve što smo i radile dva sata. tračale njenu šeficu. Ali kvalitetno i temeljito.

Nakon toga bacila sam sidro s M, MX i T u Floresu, uz Freixenet i cheesecake, tračajući našu poznanicu koja je ljubavnica nogometaša XY, i koja je na istom tom mjestu prije nekog vremena bila u društvu M kad se pojavila njegova zakonita, i kako su se lijepo družile uz kavu sat vremena, zaljubljeno pričajući o svom mužu i dečku, bez da su imale pojma da govore o istom praznoglavom tikvanu, dok je M molio boga da ni jednoj ni drugoj ne iscuri ime...
Pojavila se i moja famozna J, dolepršala u Zagreb samo zbog Shapeshiftersa. Onako neurotična i ne baš pri zdravom razumu, ali ona nikad nije pri zdravom razumu i to je dio njenog šarma pa je zbog toga tako volimo, opet je preblajhala kosu u maniri okorjele turbofolk ukrajinske plesačice i odjenula maćehinu srebrnu lisicu i starke po kiši. Dovukla je par kesa s kutijama za cipele i šokirala nas izvlačeći na stol ni manje ni više nego 6 pari prokletih starki!
Starke su njen totalni fetiš, i taman je htjela kupiti nove ispranomodre (mislim u Officeu, ali nisam sigurna, ko bi nju razumio), kad je skužila da ne samo da su snižene na 390 kuna, nego i za kupljena 2 para treći dobiješ gratis, pa je kupila 4 para i dobila još dva... I tako riješila božićne darove za najbliže prijatelje. Dakle, ove godine me pod njenim borom očekuju ispranoplave All Stars tenisice, što uopće nije loše, jer su moje crvene i bijele u jako lošem stanju, a nadam se da kombinacija kožne jakne, clutch torbice, duge gipsy haljine i starki na proljeće 2009. još uvijek neće biti totalno passe'...

Navečer su nas čekali Shiftersi u Aquariusu.
Naime, to je gotovo pa moralna obaveza. Svaki put kad imaju gig u Lijepoj našoj ja sam tu.
Max Reich, polovica dvojca, moj je stari frend. Iz vremena dok je on još bio mlad i neafirmiran. A ja studentica, koja je 1999. skupljala novce da sa dva jednako nabrijana frenda napokon ode na sveti hadž na Ibizu, jer to je bilo nešto što je jednostavno bilo... pa, moralo se!
Da ne kompliciram priču, na trajektu između Ibize i Formenteire simpatičan frajer je slučajno prolio pivo po mojoj nozi, što je rezultiralo jednom jako ljepljivom sandalom, bijesnom omamljenom plavušom, isprikom, jeftinim pivom pomirenja (ako bi se pivo na toj geografskoj lokaciji moglo nazvati jeftinim), pričom, ponuđenim smještajem u šupetini (svakako bolja opcija od vreća za spavanje i tuširanja na javnoj plaži) i prijateljstvom...
Nisam ostala dugo, tek piće-dva, malo druženja prije početka seta, dovoljno da zaplešem i do 1.30 doplazim doma.
Jer nisam više u cvijetu mladosti, a i nekako sam čudno ukliještila kuk...

A ni jučerašnji dan nije bio baš za bacanje.
Kad žena ima prijateljicu u marketingu pivskog giganta, onda ima i karte za sve koncerte koje pivski gigant sponzorira.
Lil' Kim.
Niš posebno.
Pogotovo ako za rođendan dobijam Beyonce.
Ali eto, da i to malo sisato čudo vidim...
Pa, sad... ako je ona kao seksi, onda ću i ja na svoje salo navuć nešto usko, raskopčat sise do pupka i bit jednako seksi. Ionako smo skoro istih dimenzija (srećom, ona je jača od mene).
Samo što su moje dinje ipak u kategoriji cate...

Inače, niije da se bunim što sam opet ostala solo doma, dapače.
Naime, treba mi stan za moj novi blagdanski business.

Počelo je slučajno, prošli tjedan, kad je Najbolja donijela u petak košaru domaćih keksa na posao. Kaže da je marketing, inače zona sumraka na kraju hodnika, odjednom postao jako popularan odjel u kojem su svi imali nekog posla...
Nije da sam neki majstor slastičar, ali zaboravila sam kako malo ljudi danas zapravo zna raditi domaće kolače, pogotovo ljudi mojih godina.
Kad sam bila klinka svačija mama je radila kolače, bar dvaput tjedno, a ja sam bila jedan od onih rijetkih freakova koji su za rođendan imali kupovnu tortu iz Bobisa, garniranu čudesima od marcipana u obliku ruža, patkica, zečića, praščića..., ali tako jebeno bezukusnu, dok se na drugim rođendanima ekipa davila u tijestu od oraha, čokoladno-margarinskim kremama, pravim čudima slastičarskog umijeća majki koje su uspijevale radit u poduzeću, održavati stan besprijekornim, kuhati zdrave obroke svaki dan, uzgajati fikuse i afričke ljubice, ponešto sašiti i još imati vremena za odgoj djece, kave i trač partije... Mi smo imali spremačicu, hranili se ćevapima i sendvičima (dok baka ne bi skužila da je kritično i poslala gomilu smrznutog gulaša i punjenih paprika), a rijetki majčini pokušaji da uzgoji biljku ili nešto skuha su bili tako poražavajući i nejestivi da je uskoro odustala (kad nekome ne ide, onda ne ide!). Uspijevalo nam je jedino drvo života u kuhinji, i to na neki misteriozan način... Doduše, toliko smo ga uspješno gnojili mesom i krumpirima i zalijevali juhom iz mamine kuhinje, da je jednostavno moralo rasti ko ludo.

Nakon što sam završila peti razred osnovne, prvi u kojem nisam išla u cjelodnevni boravak nego bila osuđena na domaću kuhinju, zaključila sam da je vrag odnio šalu i da, ako želim opstati, moram naučiti kuhati! To ljeto je tata bio doma, a kako je on profesionalni kuhar (ali pomorac, dakle doma 3 do maksimalno 4 mjeseca godišnje, a tada se trudi kuhinju izbjegavati u širokom luku), imala sam sasvim dobrog mentora a želudac je dobio priliku da zadrži neoštećenu sluznicu još neko vrijeme.

I stvarno mi dobro ide.
A kolači su moja posebna strast.

Dakle, Najbolja me isti petak nazvala s posla da njena kolegica iz drugog odjela ima rođendansku feštu danas, i doma i u firmi, i može li ona od mene naručit veću količinu keksa po mom izboru. A nego što da može!
Tako sam jučerašnji dan, do odlaska na Malu Sisatu Kim, provela u kuhinji. I žena mi danas oko podne javila da sam je oduševila! A u međuvremenu sam dobila i još dvije narudžbe - K je odnijela neke na posao danas, pa je njena šefica pitala mogu li ja za srijedu caterirat kod njih u agenciju malo veću količinu toga za proslavu nečijeg odlaska na porodiljni, a javila se još jedna kolegica od Najbolje - ona ne bi puno, ali da su dosta trajni, da ima za do Božića!

Nije da ću zaraditi neke značajne novce, ispekla bi ja to sve mukte, čak i sama kupila materijal, jer stvarno užasno volim pravit kekse i kolače, ali ako mi neko želi dat lovu za nešto u čemu stvarno uživam... Pa, to je jako dobro! dapače!
Taman skupim nešto novaca za dobru novogodišnju haljinu.

Doduše, čudan je to karijerni skok, od managerice do kućne pekarice, ali ja sam zadovoljna.

Jer to znači da ću nekoliko sati provesti na nogama, u stalnom pokretu. što je definitivno najbolja tjelovježba za nekoga kao što sam ja.
iPod na plazmu, pustit Luxury House For An Exciting Sunset In Miami, Nude Dimensions ili neki Ministry Of Sound Session, pozvat par cura za društvo, i organizirat cookie tulum uz vina koja je Najbolja dobila kao poslovne darove (ona ne pije jer alkohol deblja).

Inače, presretna sam jer sam smršavila. Da, istina je, imam 4 kila manje nego prije mjesec dana kad sam onako sva jadna došla u Zagreb.
Pretvorila sam se u zastrašujuće zadovoljnu i blistavu ženu, i sama sebi se smiješim od sreće svaki put kad prođem kraj zrcala.
I ovaj put stvarno vjerujem da je moguće da to stanje potraje vječno!


15.12.2008. u 15:36 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se