Žena kulturnjača

Sinoć sam se otišla kulturno uzdignut.
Naime, život mi se zadnjih godinu I kusur pretvorio u kvartašenje I posao. Kavu pijem u kvartu ispred zgrade. Psa šetam po plažama u kvartu. One malo bolje kave s curama I frendovima, za koje obučeš Diesel traperice umjesto Zarinih s rasprodaje, kosu upristojiš šamponom za suho pranje u spreju I nacrtaš lice, također pijem u širem kvartovskom radijusu, u rasponu od Boxa do Egoista.
Čak se I družim sa starcima. Točnije šlepam se tati na ručak. A oni žive u kvartu, ulicu iznad.
I odjeću pretežno kupujem u kvartu – dok sjedim u kafiću istovremeno online shoppingiram.

Osim subotom. Subotom se nekako iskoordiniram s N, rodicom J, V I usputnim satelitima, I onda sjedim ispred Froa na Rivi. Jer kakva je to subota ako u podne nisi bila na Rivi u najboljoj glamuroznoj bundici od čistokrvnog kineskog poliestera, friško nafrizirana, s mat ružem na usnama, I ako te nije uslikala Sonja Dvornik. Jer ako te nije Sonja Dvornik uslikala u podne na Rivi u najboljem izdanju, ako te nije objavila na svojoj Fejs stranici, I ako ti hrpa kujetina s kojima izmjenjuješ zračne kisiće subotom na štekatu ispod slike nije iskomentirala kako si in baš lipa I kako si in baš njihova lipotica, onda je krajnje vrijeme za postavljanje nekih ključnih egzistencijalnih pitanja tipa: tko sam ja, gdje idem, koji je smisao mog postojanja na ovom svijetu… I, naravno, ono najvažnije: postojim li ja uopće ili sam samo svoj vlastiti privid I iluzija, budući da objektiv Sonje Dvornik nije uhvatio moju materijalnu pojavu?

Ali Riva subotom, u fejk krznu ili kaputiću u kojem cvokoćem ali je tako fensi I upecala sam ga na Asosu na finalnoj 70% rasprodaji plus kod za 15% dodatnog sniženja, jednostavno nije dovoljna.
Jer ja sam društveno biće I cura iz grada, I jednostavno mi fali.
A fali mi I biti okružena nekim ljudima svojih godina.
I ženama svojih godina.
A da nisu vječno iste.
Jer ja sam, htjela to ili ne, sad već žena u srednjim godinama. Još malo I 38. Ok, ne osjećam se tako. Ali možda bih morala. Zato jer se tu I tamo osjećam pomalo neprilično kad u 11 navečer u New Balance hipsterskim tenisicama, pod izlikom izvođenja psa na kakanje, pušim joint s kvartovskim dvadesetogodišnjacima na dječjem igralištu I uz Azru igram na karte u kvartovskoj birtiji. Ili u drugom, malo boljem kvartovskom kafiću, lakiram nokte s kvartašicama.
Osim toga, ispala sam iz nekog kulturnog đira. Čak je I moja najbolja frendica s faksa, gotička buržujska princeza u koži I crnini, evoluirala u finu gradsku gospođu u polusalonkama iz Aledone, koja pohodi kulturne evente na kojima se druže pretežno žene, a koji su primjereni srednjoj ženskoj dobi.
A ja sam toliko lijena I neorganizirana, zaostala u primjerenom dobnom razvoju, I tako neprimjerena, da se već mjesecima dogovaram s društvom da napokon odemo pogledat barem to Čudoo u Poskokovoj Dragi, I nikako da odvučem dupe u kazalište. Kao da je HNK u najmanju ruku u Cisti Provo, a ne 25 minuta pješačenja od… pa, kvarta.
Al ja navečer 3 puta tjedno moram vježbat, a ako ne vježbam vodim psa van, kuham za sutra, a onda je Crna Ruža, pa životna uloga Sanje Vejnović, Navy CIS, Castle, Mentalist… Pa opet pas van… I hrpa Fejsbuka. Uostalom, kojeg vraga imam ić u HNK kad imam 5 dana u tjednu Milana Štrljića na tv-u, a on je bio intendant, pa to dođe ko da sam zapravo otišla u kazalište…

Ali onda sam odlučila da je dosta I da ne može to tako. Jer ja sam kulturna žena u srednjim godinama, I moram prirodno težit svome jatu.

A usput je I Sapunerija (Rustika) rekla da ima jedna super monodrama Autorice, na kojoj ima nekog kupusa u riječi, a bogami I u djelu, jer će Autorica imat I kupus koji zapravo nije kupus nego je sapun koji izgleda identično kao kupus, a još je I na Osmi Mart I bit će hrpa žena, sve redom totalno kulturne I prožete samom kulturom I raznim oblicima umjetnosti do kosti. A bit će I nekih lokalnih blogerica, a sramota je da znam uživo pola kontinentalne cool blogerske liste, a ove lokalne ne znam nikako. Pa sam odlučila da ja jednostavno moram biti tamo jer moram vidit kako neke blogerice izgledaju uživo I da li sam ih dobro zamislila.

I tako smo se na Osmi Mart navečer ja I Sapunerija zaputile u Luxora. Koji je na Peristilu. A na kojem sam ja doživila kulturološki šok. Inače preko Peristila brzinski protrčim, isključivo ako subotom prije kave isprid Froa moram svratit do Calzedonije, Diesela ili Karle (do Replaya ili Michal Negrin idem s Rive I priko Pjace. A u Zaru tek nakon kave). A Peristil su očistili I sredili ima … užasno puno vremena. Sammo što mi sad izgleda nekako neprirodno bijelo. Neprirodno ko Istra s onim svojim pretjeranim zelenilom tako blizu obale. Mislim, ne može u Splitu nešto bit tako bijelo I čisto, osim novog shopping malla na periferiji, a ni ti shopping mallovi nikad nisu bijeli nego pretežno žuti I pokriveni onim nekim predimenzioniranim wc pločicama zbog kojih izgledaju ko kontejneri za azilante.
Čak su I sa zgrade di je banka skinuli skele koje su tamo bile, ono… od prvog mandata SDP-a.

A ja sam na samom ulasku u Luxora posumnjala u svoje kulturnjačke kapacitete.
Naime, prava žena kulturnjača vjerovatno zna da, ako na vratima piše da su automatizirana, onda nema smisla potezat, navlačit I pokušavat zatvorit ista dok stoji ispred njih, jer dok stoji ispred njih ona se ne mogu zatvorit automatski, a bogami ni na silu.

A unutra je bilo tek nekoliko žena kulturnjača (još se nisu sve skupile), ali I Marčelina I Gustirna. I to me izneredilo malo. Jer sam ja nekako mislila da bi Marčelina morala imat tamnosmeđu do crnu kosu a ne plavu, I neku opaku kulturnjačku geometrijsku frizuru žene od pera, možda glatki asimetrični bob, a Gustirnu sam zamišljala kao nježnu ženicu tamnoblond do medene kose. Ali bolje da nisu. Ne bi im stajalo.

Nakon toga su došle žene kulturnjače I Autorica. Baš se Luxor lijepo napunio žena. A sve onakve kakve sam ja zamislila, I kako sam ja zamislila da bih u ovim godinama morala izgledati. Pretežno u srednjim I nešto malo zrelijim godinama. Lijepe I njegovane gospođe. Pretežno plave, uz pokoju rijetku tamnu, I jednu jedinu crvenu glavu. I to kako plave… Bog te mazo, ko da sam na setu za 50 nijansi L’Oreala! Osjećala sam se I endemski I nekulturno, mislim da sam jedina u Luxoru imala boju čokolade na glavi!
I fino kulturno odjevene. U svim oblicima I veličinama. Pretežno Marella, jedan Max Mara Weekend kaput od prije dvije sezone, nešto odjeće iz onog skupog dućana za malo oblije gospođe na Peristilu, I razna neka druga kulturna odjeća čiju marku nisam prepoznala ali je bila onako baš… kulturna. S dugim kaputima, bijelim košuljama, tamnim pristojnim haljinama, nešto stvarno ružnih klasičnih hlača, izborom različitih plahtrastih pokrivala za tijelo, I tako to. Dosta kvalitetnih cipela višeg srednjeg cjenovnog razreda ali prestrašnog oblika. I jedna jedina Chanel 2.55 – ica, ali nešto mi nije leglo kod nje… Koliko je kulturno nosit preko ramena lažnu torbu s potpisom? I to klasik!!! Madame Coco bi se vjerovatno omitarila krila u modnom Raju da vidi takvu blasfemiju! U tako kulturnoj atmosferi!!!
I kako onda da se ne osjećam neprilično u svom krajnjem dometu elegancije za kvartovski kafić?! Zar sam toliko ogrezila u nekulturu I kvart da sam zaboravila da idem na kulturu među žene kulturnjače, I da odjeća u kojoj sam se cijelo popodne nakon ručka izležavala na kauču između mame I tate I gledala TLC vjerovatno nije primjerena odlasku na kulturu I infiltraciji među žene kulturnjače? A koja se sastojala od karirane Zarine košulje u sivim tonovima, sive dolčevite (iz Lidla!), ukletih crnih Zara traperica iz Pakla (jer su koštale samo 75 kuna na rasprodaji, I fantastično mi stoje, ali imaju supermoć da privuku svaku dlaku, mrvicu I konac u radijusu od 500 metara, I zbok kojih u torbi nosim kolut boston trake za depiliranje smeća) I Uggsice od ponijeve dlake s maskirnim uzorkom!
Žena kulturnjača ne nosi Uggsice. Ona nosi polučizmice na vezanje ili udobne polusalonke!!! Umjesto karirane nosi neutralnu košulju. Bez dolčevite ispod. Dolčevitu, ako nosi, nosi bez košulje. Eventualno s kardiganićem preko! Možda I nekim finim kulturnim šalom oko vrata!
A ako nije umotana u neutralne slojeve, onda izgleda veličanstveno ekscentrično kao Autorica.

Autorica je izvela svoju malu monodramu koja mi je skroz dobro legla I koja mi se svidila. Ali ok, autoricu sam već tu I tamo čitala (pretežno u novinama), I znam da je dobra autorica.
Ono što me fasciniralo kod autorice je njena ljepota.
Lijepa I pametna žena. U ekscentričnom outfitu. I neuobičajene frizure. Egzotična I lijepa kao Frida Kahlo, samo puno ljepša, I nakon intervencije s dva paketa hladnog voska iz DM-a. Da se ne bi krivo razumili, meni je Frida Kahlo bila prelijepa. Ali ono, u mislima bih zblurala I retuširala portret I pretopila je u Salmu Hayek. U ulozi Fride Kahlo. Prije lijepljenja umjetne monoobrve I brčina. To je jače od mene. Ne mogu sebi pomoć. Kad vidim Bjork, na primjer, instiktivno se mašim za torbu I pipam pincetu.

I tako sam odslušala monodramu izrazito lijepe I talentirane žene, a nakon toga je Sapunerija rezala I dijelila svoje predivne sapune. Izašla sam vani pušiti, tagirala se na Fejsu da svi znaju gdje sam I s kim sam I što radim, I kako sam kulturno evoluirala, I kako I ja imam život I radim zanimljive I dobi primjerene stvari, još se malo podružila I otišla doma.

Doma sam na WhatsAppu provjerila kad je moj poludečko bio zadnji put online, prošpijunirala Nezakonitog na društvenim mrežama (još je single I trenutačno negdje između Malezije I Kine), najela se kikiriki maslaca s čokoladom I srušila se u krevet.

Bivanje ženom kulturnjačom je naporno.
Pogotovo ako nisam ništa alkoholno pila. A nisam jer sam u sebi imala 800 miligrama ibuprofena I 1,6 miligrama bromazepama. Kultura ne ublažava PMS.
Zaspala sam s mislima kako bi bilo lijepo da I ja mogu biti tako nekako prirodno žena kulturnjača kao Autorica. I tako lijepa. I u svom životu imati tako zanimljive muškarce I zanimljive ljude.
Barem su zvučali zanimljivo iz njenih usta.
Moji su tako dosadni. Jednolično-predvidivi kliše. Daj mi visokog managera ili poduzetnika u tamnom automobilu njemačke proizvodnje, po mogućnosti totalno sjebanog I s napornim teretom iz prošlosti, bez smisla za kulturu, I ja sam gotova. I po mogućnosti s manjkom manira a viškom testosterona I kolesterola.

Stvarno je naporno bit žena kulturnjača. Mislim da ja to ne mogu bit.
Ali mi se sviđa bit malo okružena ženama kulturnjačama.
Mislim da ću ovo ponovit.
Ako me budu htjele.


09.03.2015. u 22:47 sati | 14 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

One of the boys pt.2

Osim toga, tu je i moja obitelj. La Famiglia. Koja je trenutačno izrazito frustrirana činjenicom da radim i da napokon imam priliku ponovo izgraditi nekadašnju poslovnu karijeru. I u svome poslu uživam, što je, izgleda, svima trn u oku.

La Famiglia je potegla neke veze da mi se početkom 2015. osigura posao u školi. Državna služba, mali ali uredni prihodi, ljeto za godišnji, radno vrijeme koje će mi omogućiti dovoljno slobodnog vremena da upoznam dobrog muškarca, pouzdanog razvedenika ili, još bolje, udovca s djecom, i koje će mi ostaviti dovoljno slobodnog vremena da se tom muškarcu i posvetim. Nema veze što je plaća bezvezna a posao profesorice odgojnog predmeta stresniji i jadniji od bilo kojeg stresnog posla koji sam do sada radila. Jer profesorica lijepog, nježnog, ženstvenog predmeta u osnovnoj školi je pravi ženski posao. A i kolektiv u školi je preko 80% ženski, ravnateljica je žena, i nema opasnosti da se dovedem u nevolje i na loš glas, što će mi se sigurno dogoditi ovdje gdje sada radim. A nevolje i loš glas su samo pitanje vremena.

Jer radim muški posao. U muškoj firmi. Okružena muškarcima.
Dapače, u našim uredima ja sam jedina žena. Čak nam je i administrativni tajnik muško.

Ok, postoje žene. U računovodstvu i financijama, koji su dislocirani, i vidimo ih jednom mjesečno kad svratimo do njih. I u skladištima, pakirnicama... Ali ove druge žene su mala i kompaktna grupica žena koje vidim jednom do dvaput dnevno - ako nisam s šefovima na terenu. A čak i kada se spustim do tih žena, s njima nema ni ženskih priča ni ženskog zbližavanja. Bez obzira na moje suknje i haljine, visoke pete i dugu kosu, šminku i duge nokte, ja nisam jedna od njih. Ja sam jedan od šefova. Jedan od muškaraca.
Ja sam jedna od onih koji osiguravaju da one imaju stalan posao, redovne i dobre prihode, prekovremene sate koji su dobro plaćeni, božićnicu i uskršnjicu. Ja sam jedna od onih koji opskrbljuju. U našem radnom kolektivu ja sam provider. I ne samo jedna on Njih, ja sam među najbližima samom vrhu hijerarhijske piramide.
Kad prolazim skladištima i pogonima prekida se priča. Kad ja tražim uzorke prekida se posao i trči po ono što mi je potrebno. Zna se da kavu pijem isključivo tursku, s par kapi slatkog vrhnja, komadićem maslaca i žlicom kokosovog ulja, kao i da se, kad sastančimo, momcima nose Cedevita, kola i mineralna, a meni limunada bez šećera. I da se bez limuna, kokosovog ulja i slatkog vrhnja u kuhinjici ne može, jednako kao i bez sokića, keksa i piva (za kasno ostajanje na poslu) za momke.

Ne radim u ženskom niti u pretežno ženskom kolektivu. Radim u muškom brlogu i među muškarcima. I prvi put u životu nemam potrebu igrati žensku ulogu. Niti biti jedna od dvije vrste tipične ženske šefice - okrutna neempatična kuja ili blaga i slabašna djeva. Ja sam jednostavno to što jesam - prva ispod moja dva direktora. Voditelj, koordinator, desna ruka.
Doduše, ja sam i jedina koja se sjeti kad sam s šefovima van države donijeti ženskoj postavi izbor inozemne čokolade ili kesetinu mini Marsova i Snickersa iz aerodromskih free shopova, ali čisto zato jer mislim da je to nekako... ono, ok. Pa natjeram momke da nešto kupe. Mada oni sami putem požderu pola kupljenog i pokušavaju me natjerati da pokleknem pred ugljikohidratima tako što mi mašu gigantskim Tobleroneom pred nosom...
I dobro mi je.
Nisam čak morala ni prijeći nekakve hijerarhijske stepenice da bih došla tu gdje jesam.
Primljena sam na ovaj posao i upravo na ovu poziciju, bez obzira na spol i rod, isključivo zbog znanja, iskustva i sposobnosti, ali možda najviše zbog snalažljivosti, i isključivo zato jer sam bila potrebna.

I prvi put u životu stvarno uživam u svom poslu. U poslu kao poslu, i muškom radnom okruženju u kojem se mogu napokon opustiti i normalno obavljati svoj posao.

Osim toga, bolje je nego što sam planirala.
Svi momci su mojih godina - par više ili manje, sve je to manje-više isto. Iste smo dobi, imamo nekakve slične interese i prošli smo slične stvari u životu. Jedina razlika između mene i kolega je u tome što su skoro svi tu u firmi već preko 10 godina a ja sam nova.
Muškarci ne kompliciraju kao žene. Muškarci su jednostavni i izravni. Kod muškaraca nema drame ni podmetanja.

Na muškarce se možeš i istresti i izderati ako nešto nije ok, možete se verbalno pokačiti u raspravi i kasnije zaboraviti i nastaviti normalno dalje, bez da kasnije moraš gaziti po jajima, balansirati emocijama, vagati riječi i paziti na leđa. S muškarcima možeš iz poslovnih razloga otići na pivo (ok, vino u mom slučaju), janjetinu, mali nogomet (da, i tu sam bila odvučena, više puta. I zaigrala sam. Katastrofalno, no ipak...).
S njima je jednostavno... jednostavnije.

A opet, s druge strane, nije uopće loše biti jedina žena među njima.
I mada sam one of the boys, s druge strane sam i firmina mala princeza. S vremena na vrijeme, i ne zato jer ja to želim ili se ponašam tako.
Ja sam firmina mala princeza najviše zato jer sam mala. Oko mene su pretežno rabijatne grdosije (najniži kolega je visok metar i 88. Svi ostali su metar i devedesetka, pa poviše. Osim vrhovnog vođe. Ali on može sebi dozvoliti luksuz da ne bude jako visok. On je ... pa, šminker talijanskog tipa). A ja sam mala i kad sam na štiklama. Pa ih mogu gnjaviti da mi spuštaju i dodaju stvari, i tome slično. Ili užicati vožnju na paletaru po skladištu. Doduše, bez obzira na visinu, rasturam u zgibovima na šipci na jednom od dovrataka ili preskakanju ograde s šiljcima i provaljivanju katanca kad ostanem s šefovima dulje u uredu pa zaborave na nas i zaključaju kapiju... Ali to je ok. Barem su toliko pristojni da okrenu glavu kad moram u svrhu preskakanja dignuti suknju do struka.
Osim toga, svako malo osjete potrebu da me protetoše iz nekog razloga. Prošli tjedan je kolega otišao po marendu i vidio u samoposluzi nekakav jezivi šljokičavi lak za nokte, pa mi ga je kupio. Jer zna da volim svjetlucave stvari i lakove za nokte. Također svi znaju da praktički jedva jedem ugljikohidrate ali sam slaba na čokoladu, pa mi stalno pronalaze i donose nove i nove čokolade s visokim postotkom kakaa a niskim šećera (ali to valjda zato jer ih grize savjest kad vide kako ja srčem svoju masnu kavicu dok se oni dave u burecima, krafnama i keksima). Nekidan su bili čak toliko dražesni da su mi oprali pod dok sam se vratila s pauze (ja sam locirana u uredu s direktorima, svi ostali su u velikom zajedničkom. Kako direktori većinu vremena nisu tu, tako se ekipa uvuče kod mene kad treba trenutak mira. Ovaj put su jeli krafne i nekome se iscijedila marmelada po podu. Kako nisu skužili na prvu, tako su sve razgacali i razmazali po podu. Onda sam dobila živčani slom i izjurila zapaliti cigaretu, a kad sam se vratila zatekla sam ih kako papirnatim maramicama i otopinom za čišćenje stakla glancaju pod... Na što mi je pao mrak na oči, pa sam išla zapaliti još jednu cigaretu. A kad sam se ponovo vratila momci su uz pomoć Vileda Moča i nekakve krpe obnavljali znanja i vještine stečene na služenju vojnog roka... Zadnji put kad su mi napravili nered izbacila sam ih i otišla čistiti u žutoj haljini. A ovaj put sam imala bijelu, i nisu htjeli da je upropastim kao žutu prošli put).

Već su se navikli ne izbečiti oči u šoku svaki put kad prođu kraj mog radnog stola kojim dominiraju sve nijanse roze i lila, post-itsi u obliku srca i cvijetova izlijepljeni po zidu iza mene, Hello Kitty kutije, čaše za olovke i rokovnik, pisaći pribor s cirkonima i, naravno, još Hello Kitty koja iskače sa zaslona poslovnog i privatnog mobitela (obučenih u silikonske Hello Kitty maske, s cirkonskim Hello Kittycama zabodenim u rupe za slušalice). A to je neko vrijeme bio pravi problem. Svaki prolazak kraj mog radnog brloga izazivao je efekt jelena pred farovima - šok i stupor, i duboku nevjericu. Tako su uzimali moju kremu za ruke i ulje za nokte i vrtili ih po rukama, bojali se otvoriti moje ladice kada bih im rekla da slobodno uzmu nešto što im treba u tom trenutku (a lijepo sam im svima objasnila da ne otvaraju najdonju - u njoj su zrcalo, tamponi i četka za kosu). Sada su već totalno cool i razmaženi, u tolikoj mjeri da bez pardona kopaju po strašnoj ladici kad im trebaju vlažne maramice (i pitaju zašto ovaj put imam obične a ne s losionom), flasteri za porezotine od papira, ibuprofeni za glavobolju i ostale stvari bez kojih su odlično funkcionirali godinama a sad odjednom bez njih više ne mogu. Moj kolega Veliki Čovik se pravda da, doduše nije da oni doma nemaju supruge i kćeri, i cijele gomile sličnih proizvoda, ali do sada ih jednostavno nisu koristili na poslu jer im je bilo malo crnjak...
Dok se nije pojavila žena. S kremom za ruke, flasterima i vlažnim maramicama...
Ipak, Hello Kitty i ružičasto još uvijek teško probavljaju.

Da zabavno mi je. Ali i radim ko konj. Ima dana kad sam u uredu već prije 6 ujutro, i koji se protegnu na 12 sati. Ima vikenda kad se ne odljepljujem od laptopa i mobitela. Ima godišnjeg na papiru ali ne i mogućnosti da na isti odem. Ne zato jer to ne želim, nego jer jednostavno ne stignem. Ima i divnih sniženja na kraju sezone koja jednostavno nemam vremena pročešljati. Zadnji komad odjeće sam kupila kad su me na putovanju momci slučajno zalili kavom pa su me odvukli prije sastanka u beogradsku Zaru gdje su me na brzinu opskrbili broj prevelikim hlačama i jezivim topom kojeg na kraju jednostavno nisam mogla obući.
Ali sam svejedno zadovoljna. Nije mi ni teško ni naporno, a svaki novi dan je novi izazov (ok, većina dana. Neki su zatupljujući do bola).

Međutim, La Famiglia nije zadovoljna.
Radim muški posao među muškarcima. A najgore od svega je to što radim među OŽENJENIM muškarcima!!!
Da. osim što sam jedina žena, ja sam i jedina neubračena. I bez djece.
Što je grozno.
Iz više razloga.
A najviše iz slijedećih:

1. Što će reći ljudi? Svi ti neki ljudi koji poznaju La Famigliu, i koji također poznaju mog bossa i njegovu Famigliu, i koji poznaju the rest of the boys u firmi... A ima ih. I preko njih je La Famiglia upoznata s činjenicom da sam jedina žena i jedina neubračena:

2. Tamo su svi muškarci ubračeni, i ja sam sama, jadna i nezaštićena. I sad će oni oko mene nešto ovo i ono, i ja ću pokleknut i upustit se u vezu koja će mi slomit srce i uzrokovat probleme, i za koju će se, još gore, saznati, i što će onda svi ti ljudi reći?

3. Još gore - ne samo da ću se upustiti u jednu takvu vezu, nego ću vjerovatno probati više kolega, a možda se upustiti i u raskalašene orgije prije, za vrijeme i nakon radnog vremena, i ko zna što još, i onda će se to doznat, i što će onda svi ti ljudi reći?

4. __________ dodati najgori i najpervezniji scenarij koji izopačena mašta može osmisliti, a koji uključuje jednu neudanu ženu bez djece i čopor oženjenih muških kolega s kojima ista dijeli radno mjesto, i sve ono što će onda svi ti ljudi reći...

Što je meni apsolutno nebitno.
Osjećam se dobro. Radim ono što volim. Jedna sam od momaka. I to mi ne smeta. Zadovoljna sam.

Ok. Nisam baš 100% zadovoljna.
Jer gdjegod sam ja tu je i savršeno plodan temelj za razvoj epske drame....

Ali odrasla sam osoba, i savršeno zrela, sposobna i pametna... Ili barem toliko da sam svjesna da se ne kenja na isto mjesto na kojem se i jede. Toliko mozga ipak imam.

No ipak...
Drama je na pomolu.
Od prvog dana na radnom mjestu.
Lirska drama epskih razmjera...


20.08.2014. u 13:48 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

One of the boys pt1.

I tako prođe par godina otkako me nije bilo. I milijun toga se izdogađalo.
Al kvragu, ovisnost je ovisnost, pa bila ona o cigaretama, alkoholu, cipelama, shoppingu, pornografiji, nogometu, laku za nokte ili blogu... nije je se lako riješiti.
Tu i tamo mi prsti polete prema tipkovnici, pa kažem sebi ne, pa opet promislim, pa onda bolje ipak ne...

Ipak sam ja opaka stara egzibicionistica, i privatni dnevnik u intimi doma svoga me ne zadovoljava. A život je zabavan i zanimljiv u posljednje vrijeme i jednostavno imam potrebu ... nešto. Ne znam.

Uostalom, blog mi je donio neke divne ljude u životu (od kojih neke još uvijek nisam upoznala uživo, a s nekima sam čak imala priliku i intoksicirati se i protulumariti). Blog mi je donio i dragu Bugenviliju , koja mi je vratila zdravlje i život, i hvala joj do groba (koji je, nadam se, i opet zahvaljujući njoj, još uvijek dovoljno daleko. Osim ako ne doživim prijevremenu smrt u autu francuske proizvodnje. Što mi iz nekog razloga stoji u online natalnom horoskopu...).

Život je još uvijek fantastična stvar, unatoč svim usponima i padovima proteklih godina. I još uvijek pun fenomenalno lijepih stvari koje ga čine još ljepšim. Doduše, ako ga već ne mogu uljepšavati novim dizajnerskim torbama, mogu barem lakovima za nokte i beskrajnim ispijanjima kava, a i torbe će već doći u nekom trenutku.

Nezakonitog više nema u mome životu. Ni mene u njegovom. I to je sasvim dobra stvar. Ispravna. Ljubav nije garancija da će stvari funkcionirati savršeno. Ljubav također nije samopodrazumijevajuća. Ljubav je neovisna o zajedničkom životu. Zajednički život uz ljubav traži i kompromise. U našem društvu je žena ta koja na kraju radi kompromise u svemu, ili barem većini toga što se odnosi na zajednički život. Podređuje svoje emotivne i fizičke potrebe, podređuje svoje želje i ambicije, popušta i prilagođava se.

Ja sam negdje na pola puta shvatila da ja najvjerovatnije nisam tipična hrvatska žena. Nisam odgojena na takav način. Tj. problem je možda u tome što sam zapravo ja većinu vremena, još od djetinjstva, odgajala samu sebe. Prvo nitko nije imao stvarno vremena za mene. A onda, kad su zaključili da bi mi mogli posvetiti malo pravog vremena i pažnje, ne samo površne brige oko toga jesam li zdrava, kako izgledam u javnosti, jesam li jela i dobila lošu ocjenu (dobre niko nije šljivio. To je bilo podrazumijevajuće), jer što će ljudi reći, bilo je već previše kasno.

Ja sam odgojila samu sebe. Odgojilo me društvo, ulica, škola. Odgojili su me roditelji mojih prijatelja kod kojih sam provodila više vremena nego u vlastitom domu i promatrala obiteljsku dinamiku i emocije, sport koji me naučio da mogu, hoću i smijem, slobodne aktivnosti i strani jezici koji su mi dali vještine i znanja, Odgojili su me bake, djedovi i rođaci koji su mi tijekom vremena provedenog s njima dali puno previše slobode za dijete i teenagerku mojih godina, i zapravo prepustili moj odgoj meni samoj. Sama sam određivala svoja pravila, sama sam išla do krajnjih granica i kasnije ih, poučena vlastitim iskustvom, sama sebi postavljala. Odgajala sam samu sebe i duhovno i emotivno, padala i dizala se i kretala ponovo, jer nisam imala nikoga ko bi bio stvarno uz mene i rekao mi ok, Elle, ne tako, to ne valja, bit ćeš povrijeđena, ne ide to tako, ajde sad se malo isplači i pokušaj ponovo na drugi način, ili nemoj pokušat uopće...
Sama sam naučila kuhati jer mi nitko nije rekao da to nije za djecu mojih godina i da djeci mojih godina ne bi uopće smio uspjeti nabujak ili pašticada. Čitala sam knjige apsolutno neprimjerene mojim godinama jer nikome nije bilo bitno što čitam samo zato jer niko nije imao vremena obratiti pažnju na to što radim. Družila sam se potpuno neprimjerenim random pokupljenim osobama, što djecom, što starijim ljudima, jer mi nitko nije rekao da to ne bi trebalo tako. Postala sam persona kakva sam sama zaključila da bih trebala biti da mi bude najbolje moguće u životu, jer osim nekoliko osnovnih naredbi kojih sam se trebala držati uvijek i u svakoj prilici, a koje još uvijek vrijede i glase: ne mljackaj dok jedeš, drži leđa uspravno, budi uvijek ljubazna, lijepa i dotjerana, koristi pribor za jelo od vanjskog prema unutrašnjeg i posloži ga paralelno u tanjur kad završiš s jelom, i štogod da radiš nemoj da se to sazna u javnosti... zapravo nikad nisam dobila prave upute o tome što moram biti i kakva trebam postati u životu.
Nisam imala priliku postati žena kakva se očekuje da budem, jer nitko nije od mene zapravo ništa očekivao. Osim da ne narušavam savršenu obiteljsku sliku u javnosti. Niti sam imala priliku postati kao neka od žena u mojoj obitelji, ponoviti uzorak, utisnuti se u šablonu, jer nikada nitko nije bio dovoljno uz mene da me oblikuje. Mogla sam samo promatrati žene u mojoj mnogoženoj i izrazito matrijarhalnoj a duboko nesretnoj obitelji, upijati i analizirati međuljudsku i međugeneracijsku dinamiku, i zapravo učiti o tome što i kakva ne želim, ne mogu i neću biti.

I zato, iz današnje perspektive, znam da kod mene stvari socijalno ne štimaju, a previše je kasno da se autokorigiram.

Ja sam žena. Jesam. Totalno. Prava i 100%-tna. I nikad nisam poželila biti bilo što drugo. I nemam problem s time. Ja sam još uvijek i djevojčica i teenagerica i party curka, jednostavno zato jer mi se tako hoće. Jer je negdje usput netko zaboravio u mene usaditi osjećaj da na pragu četrdesete moram biti nešto drugo, i jer mi nitko nije objasnio što se pristoji biti u mojim godinama. Kad se pogledam u zrcalo strefi me Dorian Grey efekt. Čisto iz razloga što mi se nitko nije sjetio utuviti u glavu da bih u ovoj dobi morala imati bore, ozbiljnu frizuru, otežale cice ili probleme s venama pa se nisam sjetila negdje u životu usput pokupiti te bore, ošišati se odraslo, omlitavjeti ili varikozirati vene. Ne zato jer odbijam ostariti, nego ne znam kako se od mene očekuje da izgledam ili se ponašam u ovoj životnoj dobi.

Osim toga, imam problem. Odabrala sam živjeti životom kakav se u našem društvu tolerira muškarcima, dapače. Ali ne i ženama.
Mijenjala sam poslove, mijenjala sam partnere, nisam se skrasila i odtulumarila sam dobre 3/4 dosadašnjeg životnog vijeka. Ako mi se mijenjalo sve iz temelja jednostavno sam davala otkaz, pakirala kufere i odlazila. Ako mi se putovalo - putovala sam. Ako mi se seksalo s dva random upoznata neznanca - seksala sam se. Pije mi se? Pijem. Drogira mi se? Drogiram se. Udaje mi se? Udajem se. Razvodi mi se? Razvodim se. Što mi padne na pamet - to i radim. Diskretno i bez pratećih tračeva, no radim.. Onako kako želim i kada želim. Jer mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela baš tako...

A najvažnije od svega je to što mi se nitko nije sjetio objasniti da ja kao žena ne bih smjela tražiti jednaku količinu pažnje i ljubavi u vezi koju i sama dajem, te da svakako ne bih morala imati pravo na svoju slobodu, svoje prijatelje i svoje slobodno vrijeme, a kamoli karijeru, bez odobrenja Svog Muškarca, eventualno i isključivo pod uvjetima koji njemu više odgovaraju. Da bih se morala žrtvovati kada je to potrebno, sve za Svog Muškarca. Kompromisi na koje ja bez prigovora moram pristati su uvijek veći, brojniji i dublje zadiru u moja prava, želje i potrebe od onih sitnih na koje bi eventualno morao pristati Svoj Muškarac (da, namjerno pišem Svoj, ne Moj), radi mira u kući i da kokoš ne prigovara baš toliko...

Negdje tijekom cijelog tog procesa samoodgoja i samoedukacije nisam naučila biti Prava Žena, Dobra Žena, Poželjna Partnerica i Žena Vrijedna Zadržavanja.

Umorila sam se od kompromisa.
Umorila sam se od toga da budem lutkica za pokazivanje, utočište za odmor, rame za plakanje, sisa za stiskanje ljevicom dok desnica drži daljinski. Umorila sam se od čekanja i nerađenja ničega.

Da sam muško to bi bilo ok. Samo bih jednu histeričnu glupaču, nezahvalnu zbog činjenice da joj je netko u njenim zrelim godinama pružio priliku da ima partnera, i to imućnog, zamijenila drugom. Mlađom, plodnijom, poslušnijom i bolje odgojenom. ženskijom. Idealna partnerica, po mogućnosti u svježim dvadesetim godinama, bi mi došla kao nagrada, šlag na torti, celofan oko buketa. I ljudi bi mi pljeskali, čestitali, stiskali ruku i udarali po ramenu sretni zbog činjenica da sam se napokon uspjela skrasiti. Sretni zbog činjenice da je još jedno pravo muško odlučilo još jednu ženu kompletirati u njenoj ženskoj ulozi. I što se još jedno pravo muško "smirilo".

Ali ja nisam muško. Ja sam samo bezvrijedno žensko. Bezvrijedno jer nisam u paru, u kompletu s muškarcem. I sigurno sam jako nesretna jer sam sama. Moj život bez djece, partnera i ostalih čari suživota mora da je jadan, čemeran i nepotpun, a bez obzira na to što jesam zadovoljna ja sam zapravo duboko isfrustrirana i jadna jer sam sama...
Druge prave žene oko mene mi uporno pokušavaju bezuspješno namjestiti raznorazne razvedene, neoženjene i očajne muškarce, a pogotovo udovce s čoporom djece, jer tako ću najbolje upotpuniti prazninu u svome životu - tako što ću instant dobiti slobodnog muškarca (koji se čak može i opet oženiti u crkvi!!!) i djecu da mi ublaže čemernu jalovost! Oženjeni muškarci, napaljeni muškarci, muškarci koje inače nitko normalan ne šljivi, muškarci u formalnim i neformalnim vezama, sve vrste muškaraca, svi bi oni htjeli olakšati moje čemerne i usamljene dane, pomoći mi u mojoj usidjeličkoj tuzi, jer eto, ja sam sigurno jako usamljena i ugrožena i treba mi seksa da mi pomogne da ostanem psihički normalna...

I tako... umjesto da napokon imam malo mira i predaha, ja sam stvarno postala jezivo isfrustrirana.
Frustriraju me tuđe frustracije mojim životom, i činjenica da me nitko ne želi pustiti na miru, da vlastitu frustriranost svojim životima ljudi oko mene pokušavaju prebaciti na moju grbaču, i usred svega toga ne mogu imati mira.




20.08.2014. u 08:32 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dokona kućanica, mononukleoza, Trener i čvrsto dupe...

Upala sam u najgoru moguću rutinu koja se može dogoditi ženi koja se zatekla u situaciji da upada u rutinu...
Ok, od dijete sam bila na neko vrijeme odustala, budući da mog čovika jeza hvata od same pomisli da bih mogla izgubiti makar pola centimetra prsnog obujma. A onda sam bila prekinula i s vježbanjem na neko vrijeme, jer sam bila istegla nešto na leđima, ali to tek nakon što sam pokušala doma razgibat ta ista leđa kad je popustio ukliješteni vrat (mokra kosa na propuhu... s tako predvidivim posljedicama). A to je bilo nakon što sam pala sa stolice dok sam vadila jesenju posteljinu iz gornjeg dijela ormara i nabila lakat i trticu te zveknula glavom, što je bilo taman par dana nakon što sam izvadila šavove iz izmesarenog prsta...
Što nisu jedine ozlijede koje su me zadesile otkako sam uselila ponovo u svoj bivši dom.
Ispekla sam ruku na pećnici koju je moje sunce zaboravilo ugasiti (jer je nesposoban podgrijati lazanje u mikrovalnoj pa mora uključit veliku pećicu na 220!!!), poskliznula se u jacuzziju (u koji sam ušla da operem pločice na zidu koje je moje zlato uspjelo politi losionom za tijelo ali ne i očistiti za sobom, ali nisam znala da je to isto moje zlato u kadu prevrnulo gel za tuširanje i nije ga ispralo, a gel je proziran i ne vidi se baš...), pa još jednom na kuhinjskim pločicama po kojima je moja pametna ljubav prolila vodu i zaboravila je obrisati (ili me barem upozoriti da je mokro...), i onda još jednom na njegovu potkošulju bačenu na parket u spavaćoj sobi, pa sam opalila čelom o nezatvorena vrata kupaonskog ormarića (kojeg nije zatvorio za sobom, a usput me propustio obavijestiti da je žarulja u kupaonici pregorila), zatim sam dobila vrata od balkona u facu (nos mi je još uvijek natečen), a tek onako usput jutros i sadržaj njegovog ormara u ostavi na glavu (jer gospodin ne zna čemu služe police, pa ih je lakše izvaditi i unutra slagati kutije, gumene čizme, vjetrovke, alat i zračnice od bicikle jednu na drugu, sve to dobro pogurati rukama i fiksirati vratima od ormara...)...
Izgledam i osjećam se kao žrtva obiteljskog zlostavljanja.
Ne samo fizičkog nego i psihičkog.

Moja srećica je, naime, već neko vrijeme prisiljena biti doma. Budući da se radi o blažem obliku mononukleoze (koju je zaradio zato jer mu je bilo žao da propadne pola boce piva koje je prije toga cuclao njegov brat, a koji je zalegao od iste boleštine tjedan dana prije njega) a ne nečemu od čega se mora mirno ležati i ne raditi nered po stanu, tako Nezakoniti sav očajan već tjednima plazi po istome i smeta mi na svakom koraku. Plus, budući da se radi o mononukleozi, ne mogu ga čak ni korisno upotrijebiti za strastvenu tjelovježbu. Tako da je potpuno beskoristan.
Zbog čega proklinjem trenutak kad sam se ponovo useljavala i postavila uvjet da nema televizije ni u spavaćoj ni u bilo kojoj drugoj prostoriji u stanu osim u dnevnom.
Jer kad ja želim gledati Ferhunde, Rosalindu ili reprizu Otimačice on dobije strašnu potrebu buljiti u neki idiotski dokumentarni reality o koćarima na Aljasci, proizvođačima choppera, tuniranim autima, tatoo salonima ili se zalijepiti za Disneyeve kanale i Hannah Montanu!!! Ako ja želim gledati Jerseyliscious on želi History Channel! A kad je meni Ice Loves Coco i Kardashiansice on mora gledati Krv nije voda!!!! Grrrrr!!!
Neću ni spominjat koliko mrzim Krv nije voda, a koliko on vrlo ozbiljno i uživljeno pristupa gledanju istog, pri čemu me svako malo prekida u kuhanju i zove do televizije da mi objasni složenu obiteljsku situaciju kojoj upravo prisustvuje ispred malog ekrana...

Ali to nije sve! O neeeee!!! Jer kad odgleda prvih 15 minuta Dnevnika na Novoj i cijeli na HTV-u, tek onda počinje njegovih dva sata orijentalnih i dalmatinskih intriga! Moj dragi prvo mora pogledati onu tursku seriju sa Savašem i Jasemin, a nakon toga ne smije propustiti Larin izbor! Koji mu je, za Gospu blaženu, predobar! Trenutačno je jako uzrujan jer nema pojma što bi on napravio na Nikšinom mjestu, a Lejla ga pravo nervira, mada bi je rado opalio. Kao i Nikol, i Karmen, i Nelu, i Miju, i skoro cijelu žensku glumačku postavu serije osim one dvi babe i Kike, svima bi on iz*ebao te ženske pi*darije iz glave pa da vidiš kako bi bile normalne, a Alena bi prebio, dok mu je Nikša pravi čovik mada malo papak, a Jakov mu ide na jetru (barem je tako rekao bratu u telefonskom razgovoru za koji je mislio da ga ja ne čujem...). A da ne spominjem kako bi on sredio onog brata od Čiček s dva metka u glavu, istu udao za nekog lika koji je sad s nekom frendicom od Jasemin, i bla...
Ok, onda se ja pokupim na krvavi dejt s trenerom, ali nisam baš sretna.

Ako ne visi na televiziji, dragi onda visi na telefonu i mobitelu. Ili kompjuteru. Ok, mora radit, ali čini mi se da se u posljednje vrijeme nekako pomirio s činjenicom da njegovi ljudi mogu sasvim dobro odrađivati rutinske stvari i bez da im on dahće za vratom, jer na zaslonu njegovog laptopa sve češće umjesto Excella i Outlooka viđam Call Of Duty ili Grand Theft Auto...

A tek njegove prehrambene navike... Tu me je već uspio dovesti do totalnog ludila!
Svaki dan mu u sokovniku smiksam zdrav sokić od raznog svježeg voća i povrća, nekoliko puta dnevno, da moje zlato dobije zdravih vitamina i naboosta imunitet. A što on napravi s punom čašom od pola litre? Čim mu okrenem leđa zalije biljke u dnevnom boravku! Ponekad i one na balkonu! Par dana sam sumnjala, ali je to izvodio predobro i nije bilo lako zateć ga na djelu. Pa sam vrebala. I napokon ga uhvatila prekjučer! Halooooo? Neko se trudio da uzgoji to voće i povrće, a ja sam bacila brdo novaca i živaca samo da bih mu nabavila svježe, sezonsko i ekološki proizvedeno!
Osim toga, čim se maknem iz stana gospodin zove dostave i davi se u nezdravoj spizi! Čiju aluminijsku i kartonsku ambalažu sakriva u ormaru u sobi za goste! Doduše, još uvijek ne zna da sam ga otkrila, taj adut čuvam za veliku svađu koju planiram za trenutak kad mi stvarno prekipi, a to će biti uskoro. Tek nekoliko neobrijanih dana, pari usaftanih čarapa ispod kreveta i novih rupa od cigareta na prekrivaču za kauč ga dijeli od mog posvemašnjeg bijesa.
A kad mi stvarno, ali ono STVARNO prekipi, e onda je gotov!

Da sam htjela dijete bila bih ga sebi rodila!

Ali ok, ako već misli da nije neka velika stvar što cijela dva dana nije oprao zube jer se ionako ne ljubimo i ne ide među ljude pa nije greda, onda i ja svog konja za dizanje živaca imam...

Npr. trenera.

Ok, to je bio i njegov trener, i trener je još određenom broju žena u ovom gradu, ali moj trener je ZGODAN! A posljednjih mjesec i po sam se uz mog trenera i ja baš nekako uzgodnila...
Osim toga, ne samo da sa svojim trenerom radim sat i po svaku večer osim nedjelje (kvragu, treba organizmu dat priliku da dođe k sebi, nisam profesionalni sportaš), nego se i svako jutro ustajem u 6 da bih odtrčala s njim sat vremena po Marjanu. Što nije plaćena usluga. Jednostavno, volim trčanje ujutro, a vježbanje navečer. Pa smo se dogovorili da me pokupi ujutro kad se on priprema za radni dan relaksirajućom trkicom u prirodi.
Naime, ja i moj trener smo si baš nekako postali frendovi. Dobro se slažemo, pričamo o nekim zajedničkim interesnim temama (oboje smo dobro zamaskirani nerdovi) a nije na odmet to što on ima stvarno zabavne frendove kad subotom navečer izađem vani s curama pa sretnemo njegovo društvo, a ja imam stvarno lijepe frendice, pa se tako svi sretnemo negdje u Šumice i družimo...
To je, dakle, prvi razlog zašto se dodatno družimo ujutro.
Drugi razlog je taj što se mom treneru sviđa jedna od mojih frendica, točnije AA, kojoj također treba jutarnja rekreacija prije radnog dana, pa nam je lakše skovati plan u kojem nam se AA pridružuje ujutro i polako se navikava na njegovo društvo, kao i fantastično oblikovanu zadnju ložu u pamučnoj trenerci koja tako strateški seksi naliježe na muževan gluteus, na ritmične pokrete velikih leđnih mišića ispod znojem natopljenog hoodija... Uh, ne smijem! To je rezervirano za AA, ne za mene...
Doduše, AA je još uvijek nesigurna glede njega jer je nešto malo mlađi od nje, tek 3 godine, a ona je tradicionalno odgojena cura koja priznaje samo muškarce od svog godišta pa naviše. Što je loš način razmišljanja koji hitno moramo iskorijeniti.

Naravno, moje zlato Nezakonito mi je jedino u srcu. I on to zna.
No ipak... Ljubomoran je. Tek onako malo. A meni nije krivo.

A ja sam postala stvarno dosadno stvorenje. Uzrujana kućanica opsjednuta čvrstoćom svog dupeta i neredom koji se taloži po stanu otkako mi je čovik na bolovanju...


17.12.2011. u 15:13 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Dijeta, zbunjenost, određena odrastanja koja me plaše...

Ja sam jedna užasno gladna žena.
Ok, nisam baš gladna kao gladna, ono, stvarno gladna, dapače, tijelo mi je u totalnom šoku od tolik količine zdravih vlakana i manjka toksičnog junka...
Ali sam gladna određene hrane.
Npr, otkako više ne radim ja i Nezakoniti imamo naš mali jutarnji ritual – navijem budilicu u 6, i dok se on tušira ja skuham kavu, pripremim stol, nabijem dioptrijske naočale na nos (čim malo prođu vrućine idem na lasersko skidanje dioptrije. Što je prednost života bez limita na kartici...), zavežem kosu, navučem nešto na sebe, uskočim u japanke i u 6 i po se spustim u Billu po vrući friški mali francuz i kilo naranača za svog dragog.
Zatim sjedamo za stol i ... pa, doručkujemo. Tj. on doručkuje. Satare cijeli vrući mali francuz s maslacem i jebeno dobrim džemom od jagoda ili šljiva koji sam ja sama radila, skupa s friško cijeđenim sokićem od naranče koji sam štrukala za moju ljubav i veeeeelikim aromatiziranim cappuccinom s puno pjene od „debelog“ mlijeka koje kupujem isključivo za aparat za capuccino. Cappuccino miriše, svježi topli kruh miriše, maslac se s njega cijedi... A s mojih usta se niz bradu cijede sline dok brljam po svom tanjuru podgrijane juhe od kupusa i kroz zube cijedim tursku kavu zaslađenu s 10 žličica stevije (uzalud...) i zamaćanu s dvije kapi bijele vodice koja se prodaje kao mlijeko s niskim postokom masnoće.
Patim.
Jučer sam bila u napasti da popustim, zapravo počela sam se sva tresti od žudnje pred odjelom kruha i peciva, pa sam uz kruh kupila i kroasan od marelice, lisnato s čokoladom i štrudel od sira, sve još uvijek toplo i oh tako mirisno, i odmah po izlasku iz Bille zagrizla u lisnato s čokoladom.
Ajme.
Ajme taj trenutak kad sam osjetila predivno toplo masno pecivo i čaroban okus topeće čokolade na nepcu... Koji seks, koji bakrači! Daj masti, daj šećera i škroba!
Srećom, ekstaza je trajala kraće od prosječnog orgazma. Prije nego što sam uspjela progutati ispljunula sam zalogaj u kanu za smeće i još u nju pobacala i peciva.
Apage!
A doma sam iz frižidera izvadila lončinu smrdljivog ukropa, izvadila par kacijoli, podgrijala i pokusala u agoniji, dok je moj najdraži grabio po marmeladi i smijao se mojim nadljudskim naporima da se u skoroj budućnosti uvučem u najuže moguće traperice koje postoje na tržištu.

Ok, zapravo malo varam. Samo mrvicu. Vani umjesto velike kave s mlijekom pijem cappucino s vanilijom, lješnjakom ili karamelom. Ali to je sve. Inače se držim dnevnog i tjednog rasporeda.

Nije mi lako ni kad kuham ručak.
Nezakoniti, naime, voli kripnu domaću spizu preko tjedna, a vikendom jesti vani. Trenutačno se samo zbog mene odrekao vikend obrokapo restoranima. Pa zato moram kuhati i subotom i nedjeljom. Danas sam, na primjer, napravila teleći gulaš s krumpirima i mahunama, krem juhu od brokule (domaću, ne iz kesice) i pitu od bresaka. Na ručku smo imali njegove mamu i tatu, brata i bratovu buduću suprugu. Oni su se davili u spizi. Ja sam se davila od muke. Kupus-juhom, blitvom i piletinom s grill tavice (bez masnoća). Za desert sam pojela kutijicu Tic-Taca.
Mislim, nije Tic-Tac toliko loš, ali ipak više volim one Das Gesunde Plus Wohlbefinden Zuckerfrei Pfirsich Mintse iz DM-a, one s okusom breskve.

A nekako mi se čini da svi oko mene stalno nešto jedu.
Jučer sam otišla na podnevnu kavicu s AA do Egoista, nakon čega smo odlučile prošetati na još jednu hranjivu kavicu do Žbirca. Ja sam bila gladna pa sam srkala rashlađeni rooibos čaj s jagodama i goji bobicama iz bočice koju uvijek nosim sa sobom (kad ne mogu jest mogu bar pokupovat pola Kuće Čaja i nalijevati se čajevima...). I AA je bila gladna pa smo stale kraj Male Kuće da ona uzme piletinu u tortilji. Inače, problem s AA je u tome što ona nikad ne zna koje bi priloge stavila u fast food, pa uvijek uzima ono što uzme neko drugi. Tako da me natjerala da odaberem priloge za nju. Ah, prilozi uz piletinu u tortilji iz Male Kuće... Moje omiljeno... Malo ljute hot salse, puno blagog umaka od jogurta, malo gaude, malo feta sira, svježa paprika, kukuruz, rajčice... i par kapi Tabasca. Ay Caramba i Carambita! AA je zagrizla u tortilju, a ja sam morala isti sekund odjuriti doma i podgrijati tanjur odvratne juhe.

Ok, nije da ljudi oko mene odobravaju moju najnoviju dijetu.
Frendice su mi podrška. One razumiju.
I Mama. Ona je ionako cijeli život živi na kavi, cigaretama i vodi, i smatra da je odricanje zdravo i nužno za ženu koja ima moju tjelesnu građu. Dapače, Mama je oduševljena. Trenutačno me čak ni ne smatra mekušnom, slabom i beskarakternom, što je veliki pomak u našim odnosima...
Nezakoniti baš i ne. On se boji da bih mogla izgubiti cice. A i dosadno mu je jesti sam. Mada, nije da nema razumijevanja. I on je bio na režimu kad je skidao petnaest kila, ali to je bilo vrijeme kad nismo bili zajedno.
Pa mi je nabavio trenera. Tj. doveo mi je frajera s kojim je on radio kad je skidao višak. Momak je odličan, zaslužan za nekoliko boljih ženskih tijela u gradu, i s njimpočinjem raditi čim mi skinu šavove s prstiju (nekidan sam, naime, skoro ostala bez cijelog jednog i pola dva prsta, kad sam testirala moje lijepe nove profesionalne noževe na telećoj ruži za dragoga... Nije mi toliko žao prstiju, mada sam za z izbjegla prerezati tetive i živce, ali ne mogu prežaliti teletinu koje se, dok sam pješke trčala na hitni kirurški, dočepao pas i smazao je. Bio je to stvarno krasan komad mesa, obrađen onako kako sam naučila na Masterchefu...).
Ali trener bi me stavio na nekakvu prehranu s kojom sve to ide puno sporije, a ja to ne želim. Želim na brzinu odvaliti nešto kila pa tek onda krenuti s izbalansiranom prehranom.
I onda se ja s tim trenerom svađam... Ali ok, ako mi je propisao prehranu ne znači da ću se ja iste i držat, ne? Barem ne još.

Nego, nakon nekoliko mjeseci totalno nenamjerno prekinute komunikacije, opet sam počela kafenisati s ludom rodicom J.

J se osjeća dobro. Totalno je, kako ona kaže, produhovljena u zadnje vrijeme. I nekako.... normalna.
Nakon što je na par mjeseci bila zabludjela u veganstvo i pogoršala svoju ionako kroničnu anemiju, i sve to kombinirala s nekakvim budističko-hinduističko-starokršćanskim filmom u glavi, za vrijeme trajanja kojeg je bezuspješno meditirala, bavila se raznoraznim jogama i duhovnim praksama (ma što joj to značilo), te napokon odustala. Ali tek nakon što joj je željezo spalo na nulu, rebra provirila kroz top, cice se smežurale i smanjile na veličinu suhe šljive a skočni zglob izletio pri pokušaju svladavanja nekog čudnog joga položaja.
Sad je cool. Opet se prejeda biftecima u papru iz kućne radinosti i husarima iz Hrvatskih kolača, gips s noge još nije skinula, a dogodilo se još nešto jaaaaaako važno. I krajnje neobično.
Naime, rodica J je uspjela 7 mjeseci izdržati na istom radnom mjestu!
Nije dala otkaz!
Dapače, sasvim joj je ok na poslu.
Osim toga, ovo ljeto, za razliku od prošlih ljeta, nije provela financirajući nekog novog nadripseudoartista po jadranskim otocima. Niti je sreću pronašla u zagrljaju nekakvog ocvalog gradskog ženskara.
Rodica J radi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu. A kupila je i peglu za kosu i Rowentinu rotirajuću fen-četku, pa napokon izgleda kao normalna žena.

Nisam sigurna da mi se sviđa takva rodica J.
Naime, J je oduvijek bila... Pa, jednostavno J.
Ok, nikada nisam blagonaklono gledala na njene blesave ispade, manjak zdravog razuma, morbidan izbor muškaraca i bahati životni stil, ali to je bilo... Pa, to je nekako bila jedna od rijetkih konstanti u mome životu. Rodica J je oduvijek bila takva, bučna, nerazumna, dramatična, neuredna, zbunjujuća, nepredvidljiva, razmažena, histerična i nepodnošljiva. A ja sam uvijek šizila na nju i zbog nje, i vječito je neodobravala. Ali... to je bila ONA! I uvijek je bila takva!
A sada više nije.
Sjećam se dobro njenih plišanih trenerki uvučenih u jahaće čizme i krznenih bundi od obje pokojne bake koje nosila preko takvih besmislenih kombinacija. Općenito, njene perverzne sklonosti da nosi vintage bundu i par dijamantića u ušima, uvijek i u svakoj prigodi, čak i ako ispod krzna ima pidžamu i ide na brzinu kupiti kruh i mlijeko u Keruma ispod kuće. I njene vječno razvaljene frizure, merlinke počešljane petardom. I njenih razmazanih ruževa ili uflekane maskare, njenih šljokičavih haljinica za izlaske koje bi oblačila preko traperica za na posao, njenih velikih i skupih dizajnerskih torbi koje bi oštetila nakon dva dana i u kojima se moglo naći svašta – od ćelave Barbike, preko više kutijica razmrvljenog pudera i zgnječenih ruževa, paketa Barillinih špageta, nekoliko bočica parfema za koje mjesecima nije znala gdje su nestale, napola pojedenih peciva, pola boce votke, multivitaminskih medvjedića za djecu, glave mjenjača, prljave muške potkošulje, zanimljivih oblutaka s plaže, kliješta papagajki, izolir trake, male staklenke Nutelle... Njenog osebujnog i spontanog immagea cure koja je planirala izaći iz stana među ljude kao dotjerana girly lutkica ali se negdje na pola puta odlučila na stil Jovanke Broz, u međuvremenu odustala i od toga i izjurila iz kuće u prvim cipelama koje je dohvatila jer, kao i obično kasni već 45 minuta, a još toliko joj treba da stigne do mjesta na kojem se dogovorila naći. Njenih vječnih kašnjenja. Njenih odustajanja od poslova, zbog čega ju je jedno vrijeme pratio loš glas među pripadnicima struke u gradu. Njene ovisnosti o kolačima i dijetama (ok, neki zlobnici bi to nazvali bulimijom, ali pa što onda, zar je svi nemamo barem malo?). njenog apsolutno nepriličnog ponašanja kad je puna alkohola. Njenog katastrofalnog izbora frajera...
I normalno da se dobro sjećam kad je još do prije nekoliko mjeseci to bila ona. Već godinama.
Ova nova J s kojom se posljednjih dana intenzivno družim me pomalo plaši.
Uvijek na vrijeme dolazi na dogovoreno mjesto.
Uredno ošišana (i to s šiškama!), njegovane i oblikovane frizure.
Odjevena u diskretne košuljice ili majce koje se slažu s hlačama ili suknjom, i na sve to odgovarajuće pristojne cipele. Nigdje golotinje na neočekivanim mjestima, ništa predugo ili prekratko, nikakvih 10 komada suvišnog nakita na vidiku. Uredno prozirno sjajilo na usnama, ni traga crvenog ili pink ruža na usnama (a kamoli na zubima). Uredan lak na neizgriženim noktima. Ok, još uvijek vuče ogromnu torbu na ramenu, ali nekako mi se čini da u njoj ima puno manje škovaca i neočekivanih predmeta, a ono što iz nje vadi nije pokriveno razmrvljenim kompaktnim puderom.
Ne dere se na konobare. Ne urla pozdrave s jednog kraja kafića na drugi, tek pristojno mahne ili se ustane i dođe do osobe koju želi pozdraviti. Ne komunicira glasom 4 oktave višim od onog koji bi se kategorizirao pod glasnim. Ne gestikulira tako da ruši stvari sa stolova i ozlijeđuje sugovornike.
Čak i vozi poprilično staloženo, bez dramatičnih kočenja, naglog prebacivanja brzina, zlostavljanja gasa, neočekivanog pretjecanja, nedozvoljenih polukružnih okretanja (ok, u tjedan dana samo se dva puta nedozvoljeno polukružno okrenula i oba puta je cesta bila zapravo skoro prazna...) i ne svađa se s drugim vozačima kroz prozor dok ja pokušavam umrijeti od srama ili barem potonuti u svoje sjedalo...

A čini mi se da se trudi biti i puno manje egocentrična i da je opasno smanjila onaj svoj“ ja pa ja i ja te ja i još malo mene“ pristup ljudima oko sebe.

Nešto se čudno događa s njom.
Ne spominjem joj moju iznenađenost njenom neočekivanom preobrazbom. Zapravo, uopće ne spominjem ništa pred njom, osim standardnih komplimenata za frizuru i krpice.
Ima li to možda neke veze s (njenim) 30-im rođendanom?
A ja nisam sigurna da li sam sretna zbog nje, i općenito zbog činjenice da se pretvorila u normalno ljudsko biće.
Ili sam zapravo prestravljena jer mi nije jasno što se to s njom dogodilo, a stvarno mi nije jasno što se to s njom dogodilo. Ni kako. I, najvažnije, ZAŠTO?
I da li me to što sada mogu s njom u javnost bez da me u iti jednom trenutku pogodi osjećaj da se moram ljudima oko sebe ispričati zbog J-inog postojanja raduje ili čak pomalo i rastužuje.
J i njena ekscentričnost i dramatično traženje pažnje su mi nekako uvijek bile konstantne i samopodrazumijevajuće stvari u životu. Drugačiju J ne bih mogla ni zamisliti, jer takvu je znam oduvijek, otkako smo bile sasvim male.
A ako J više nije J koja je oduvijek bila, tko je onda ova nova J i zašto je takva?
Ako od J više ne mogu očekivati da bude jednostavno J kakvu poznajem, znači li to da svijet postaje neko čudno mjesto u kojem više ništa nije sigurno i nepromjenjivo?
I, najstrašnije od svega, ako je J odlučila napraviti nekoliko ustupaka da bi se prilagodila okolni u kojoj živi, nauštrb svom sebeljublju i potrebi za dramom, i odustajući od apsolutno svega što ju je činilo tako uzrujavajuće jedinstvenom pojavom, znači li to da ću i ja u jednom trenutku odustati od sebe na neki način? Napraviti nekoliko ustupaka Nezakonitom i/ili svojoj obitelji? Postati kućanica, supruga, majka i prihvatiti pretvoriti se u nešto u što se od mene oduvijek očekuje da se pretvorim, i što cijelog života kategorički odbijam?

Ako je J odustala od svoje vječne igre razmažene ekscentrične princeze, hoću li i ja u jednom trenutku ipak pokleknuti i odustati od vječne nestalne kokete i teenagerice koju nikako da pustim da se odlijepi od mene i dozvoli mi da postanem žena kakva se od mene očekuje da budem?


11.09.2011. u 18:04 sati | 16 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom tj. rujanskom godišnjem pt. 3/Džaba pločice kad fale daske

Naslov zapravo nema veze s postom, ali nekidan jeto izjavio dečko od bestića, i mada znam da je prastaro, oduševilo me po milijuniti put.
I, na kraju krajeva, opisuje otprilike 75% muške populacije kojom sam u posljednje vrijeme okružena, tako da totalno stoji.

U međuvremenu stanje mojih dišnih puteva ne ide ka vidnom poboljšanju.
A vrijeme je upravo idealno za kupanje. I sunčanje i sve ostalo. I kavice. Prokletstvo.

Prokletstvo je zato jer je Komad uzela dva tjedna godišnjeg, NNP također, AA je dijete do početka škole poslala malo kod bivšeg muža, TT je u Kaštelima kod novog frajera i njegove familije, Šarmantni Gad (koji mi je u međuvremenu postao hetero bestić) je također na godišnjem ali mu žena nije pa bismo mogli visiti po kavama po cijele dane...
I tako, umjesto da se družim po ugodnijim temperaturama i u bilo koje doba dana, ja ležim doma i umirem.
A svi oko mene se zabavljaju.
Idu na kupanje na Šoltu, Čiovo i Brač. Svaki dan.
Izlaze.
Plešu.
Piju.
I jedu.

A kad smo već kod jedenja, opet sam na dijeti.
Mislim, zašto ne?
Nema više stresa, dakle nema ni laganog održavanja linije bez po muke.
A kako još uvijek nosim najmanje broj veće traperice od svih svojih frendica, tako bi bilo krajnje vrijeme za mali shrink. To fit. The jeans.
Ok, nije sad da ću opet aktivirat dobru staru bulimiju.
Niti ću ovo pretvorit u proana blog.
Ali malo zdravog gladovanja na parsto kalorija dnevno još nikome nije naškodilo, pa neće ni meni.
Uostalom, za zimu zovu visoke i vrlo naglašene strukiće s tankim remenjem oko istih, a i nije baš da široke hlače visokog struka ili prekrasne midi i maksi haljine na falde dobro padaju kad je tijelo na granici da od pješčanog sata postane vreća pijeska...
Aj hejt... Ali kad se već mora, zašto ne spojiti neugodno s beskorisnim i malo gladovati.

Ovaj put sam se odlučila za kombinaciju dijete špiljskog pračovjeka, s naglaskom na Dukan danima i tu i tamo pokojim potpuno sirovim detoksikacijskim danom. Nakon tjedan-dva mogla bih ubaciti pomalo South Beacha, pa malo posta na voćnim sokićima, i opet na pračovjeka. Uostalom, dijeta špiljskog pračovjeka je jako dobra za prevenciju karijesa i paradontoze, dobro djeluje na ten, a i puna je vitamina i antioksidansa za očuvanje preplanulog tena nakon ljeta. (Samo što moj rapidno gubi na intenzitetu sa svakim tuširanjem, čemu sam doskočila novim setom od 12 prekrasnih ručnika kaki boje, tako da nakon tuširanja zapravo i ne primjećujem koliko je ljetne brončane epiderme ostalo na ručniku i koncentriram se na ignoriranje činjenice da sam pomalo izblijedila u licu...).
Ali ću svakako prije nego što se vratim u javnost (kod mene agonija sa sinusima traje obično dva tjedna najmanje) i krenem s kombiniranjem dijeta poraditi na tome da odvalim komad sebe surovom dijetom s kupus-juhom. Ono, izroniti iz pepela glađu sprženog sala kao prelijepi feniks broj užeg struka opasanog novim kožnim remenčićem boje karamela sa sitnim brončanim zakovičicama. Kojeg sam kupila vrlo povoljno na nekakvoj rasprodaji u Benettonu samo zato jer je bio jako lijep i povoljan, ali ga pritom nisam probala, pa je ispalo da je malo knap... Ako ga zakopčam tako da mogu disati onda se vidi da je zakopčan na rupi koju sam dodatno probušila. A ako ga zakopčam tako da izgleda dobro, onda ne samo da jedva dišem nego ne mogu ni sjesti a da se malo ne prelije iznad i ispod njega... što svakako nije efekt koji sam htjela polučiti kupovinom istog.
A moram ga nositi, jer tako dobro ide na novu udarnu kombinaciju za jesen, koja se sastoji od starih bijelih niskih starki, jako široke i do poda dugačke maksisuknje blijedožute na mikroskopski leopard uzorak, stare bijele Led Zeppelin majce i saddle torbe preko ramena, u kombinaciji s puno velikih narukvica, fenomenalnim velikim retro naočalama za sunce koje vrište OSAMDESETE!!!, mat crvenim ružem, crvenim lakom za nokte, ogromnim naušnicama koje sam ubola 70% snižene u Accesorizeu i dugom valovitom raspuštenom bakrenom kosom ispod velikog floppy šešira... Mah, da skratim, kombinacija je ubojito dobra. I sve moje cure su rekle da je fenomenalna, ali jednostavno ne ide bez upravo ovog remena. I bez barem pet kila manje. Ok, to nisu rekle, ali vidjelo im se u očima. A i sama imam zrcalo doma.

Dakle, gladujem.
Kad skinem kile onda ću ih održavat dijetom špiljskog pračovjeka u kombinaciji s raznim drugim zdravim prehranama, a do tada...
Gladujem.

A u međuvremenu bih mogla završiti i priču o Hipsteru, kojeg sam ionako pospremila u folder „Koja sam ja glupača (bila)“. Ok, možda više onaj „Bože, da su mi one godine a ova pamet“.
Jer ako je Hipster ičemu koristio i ičemu me u životu podučio, onda je to bilo onome da mogu igrače nanjušiti na kilometar i da se mogu dobro zabaviti pobjeđujući ih njihovim vlastitim oružjem – prije nego što oni dokusure mene. A i ne moraju me pokušavati dokusuriti – nekad se mogu s njima i samo igrati. Onako. Just for fun. Ako se pojavi prilika a ja baš i nemam nekog pametnijeg posla. I podučio me da se čuvam igrača takvog tipa. I, na kraju krajeva, cijepio me od padanja na iste.

Nego, stala sam na naše prvo ljeto, kad me vratio Basistu.
Nakon ljetnog ispitnog roka zbrisala sam krajem srpnja na Otok, gdje sam se planirala liječiti od slomljenog srca druženjem s Najboljom i starim frendicama, i trošiti tijekom godine zarađene novce na povremene posjete ekipi na drugim otocima i po priobalju, te pokoji ljetni festival u susjedstvu.
Pokušala sam i kao prohodati s frajerom iz Zagreba koji je došao par tjedana kod mog prijatelja iz srednje a koji je bio njegov novi prijatelj s faksa, i koji je nakon mog Otoka otišao mami i tati u vikendicu na Bol, i svakako htio da mu se pridružim.
Ok, mislila sam, Bol je doduše na Braču, ali je prijateljica u tjednom telefonskom izvještaju spomenula da je Hipster trenutačno u Splitu i da planira u Istru s nekim ljudima, a i u slučaju da svrati do Brača ionako je na suprotnoj strani otoka od Bola. Pa sam prihvatila ponudu da s prijateljicama iz Splita dožem kod Zagrebačkog koji bi nas smjestio u jedan od apartmana od njegovih staraca.
I ok, sve je bilo predobro nekoliko dana, dok nije došla subota, a sa subotom i neki od poznatih stranih dj-eva u Facesu. Kako Zagrebački baš i nije bio raspoložen nakon par pića otići peglati na elektronsku glazbu (točnije, bio se još prije ponoći tako pretjerano ubio alkoholom da ga je trebalo pratiti doma), tako sam se s curama uputila prema klubu. Pješke. I nakon cipelcuga pred ulazom zaključila da sam, budući da smo navikle da troškove izlazaka većinom snosi Zagrebački, ponijele premalo novaca da bi sve imale dovoljno za upad. Na kraju je jedna od cura platila i ušla potražiti unutra nekog svog poznanika konobara da nas uvede besplatno.
Dakle, ona je ušla a mi smo ostale čekati.
I čekale.
Beskrajno dugo.
Previše dugo.
A kad se na kraju pojavila... pa nije se pojavila u društvu frenda sa šanka nego Hipstera!
Naravno da mi je srce palo u pete. I naravno da sam cijeli parti, nakon što nas je Hipster udobno smjestio za nekakav stol s nekakvom ekipom koja je alkohol naručivala u bocama pa smo mogle cugati unatoč budžetu nedovoljnom za mineralnu i kutiju cigareta, umjesto u plesu provela tražeći ga pogledom i slineći.
A kad je pukla zora i Hipster se napokon udostojao obratiti mi se, niko sretniji od mene. Jer Hipster je htio da sutra pregazim pola otoka i svratim do njega i ekipe.
Pa sam nakon par sati sna pokupila cure, uz nekakvu mlaku skužu za Zagrebačkog, i stopirajući po najgorem zvizdanu dojedrila na drugu stranu škoja, samo da bi nakon toga opet stopirala do Hipsterove vikendice koja je bila u uvali nekih žnj kilometara od mjesta, i da bi me Hipster tamo upoznao sa svojom curom iz Slovenije.
Naravno da mi nakon toga nije bilo dovoljno poniženja, pa sam, jer je Hipster izrazio želju da se družimo, slijedećih par dana svakodnevno tjerala Zagrebačkog da žica starcima auto i da se idemo družiti s Hipsterom i njegovim društvom na drugu stranu otoka. A kako su se Hipster i njegovo trenutačno društvo nekako baš i iz nekog čudnog razloga svidjeli Zagrebačkom, tako ovaj nije imao ništa protiv. I dok su oni u hladu srkali bevande, pušili travu i igrali na karte, ja sam se zdušno trudila na sve moguće načine privući Hipsterovu pažnju i uvjeriti ga da sam bolja od njegove slovenske cure. A budući da je cura to skužila, a i da Hipster zapravo nije pretjerano poklanjao pažnju niti jednoj od nas dvije, tako smo se zapravo cijelo vrijeme natjecale u samoponižavanju, od toga da smo bile jedine dvije cure u ekipi koje su se stalno kupale u toplesu (zbog čega je kompletna muška ekipa obigravala oko nas i pokušavala nam se u plićaku očešati o cice – osim Hipstera, naravno), do toga da smo jedna drugoj cijelo vrijeme pokušavale napakostiti sitnicama kao što je slučajno guranje na ježine ili još slučajnije cijeđenje vrećice meda iz kafića po kosi dok se u blizini mota osa...
Kada je došao trenutak u kojem su starci od Zagrebačkog morali popuniti apartman najavljenim gostima, moje tri splitske frendice se vratiti u Split, a Zagrebački u Zagreb zbog pripremanja ispita, ja sam već bila toliko zaglibila u patetičnom obigravanju oko Hipstera da je Najbolja u pratnji svog tadašnjeg dugogodišnjeg dečka (i mog dobrog frenda) odlučila uzeti stvar u svoje ruke i urazumiti me. Pa su njih dvoje jedno jutro sjeli na trajekt do Splita, presjeli na trajekt za Supetar, stopirali do Bola gdje su im starci od Zagrebačkog rekli da nismo u Bolu nego ipak bliže Supetru, našli prijevoz do Hipsterove uvale, natjerali Zagrebačkog da nas vrati u Bol po moje stvari i prebaci nas ponovo do Supetra, ukrcali me u trajekt do Splita, i u zadnji čas nas ubacili u trajekt nazad do Otoka. Ok, uspjeli su me urazumiti jer sam i sama bila svjesna što izvodim, i ono malo preostalih praznika sam provela na sigurnom, s ljudima koji su me držali na uzdi.
I sve je bilo ok. Malo sam mrzila samu sebe jer sam radila od sebe budalu, malo zahvaljivala Svevišnjem što Zagrebački ipak nije skužio da cijelo vrijeme trčim za frajerom koji mu je bio baš super za druženje, malo obavljala svakodnevne aktivnosti poput kavica, odlazaka na kupanje i tulumarenja, i začas je došao rujan. I povratak u Split.

Tijekom slijedećih mjeseci sve je bilo ok – odlučila sam da za Hipstera nema više mjesta u mome životu, i bila sam totalno cool i apsolutno hladnokrvna u situacijama u kojima smo bili u istome društvu, što i nije bilo tako teško jer Hipster nije imao nikakvu curu pa nisam imala razloga da šizim od ljubomore. Zapravo... Ponekad je čak bio i skroz ljubazan sa mnom, pa sam se osjećala dobro. I ok, možda se samo malo nadala da mu je ipak stalo, ali ima problema s osvješćivanjem svojih emocija i slična ženska sranja u koja uvjeravamo same sebe kad nekome do nas nije stalo ali mi želimo da mu je stalo...

Sve dok nisam kupila kompjuter.
I imala problema s njim.
Pa se Hipster sam ponudio da mi ga malo sredi, instalira par programa i slično.
Ubrzo nakon toga sam trebala napraviti seminar za faks, a htjela sam u rad ubaciti i neke slike i da budu lijepo uklopljene u tekst i po mogućnosti u boji. Što nije bilo izvedivo jer je jedini skener na faksu riknuo, tek rijetke kopirnice su imale skenere i printere u boji a i to je koštalo ko Svetog petra kajgana... a meni je trebala petica iz seminara, jer je vrijedio kao kolokvij, tj. skidao mi je trećinu ispita. A Hipster je to doznao od moje frendice i, kako je on imao frenda koji je radio u nekom print studiju (ipak su to bile još uvijek devedesete...), tako se sam ponudio da mi on to sredi.
Nakon toga se ponudio da s njim odem autom u Zagreb posjetiti Najbolju koja je bila nešto u komi i trebala je utjehu a ja nisam bila pri lovi, zatim je nabavio neku specijalnu veterinarsku hranu za bolesnu mačku moje cimerice Đorđe, i samoinicijativno mi napravio još par usluga... i već je došao novogodišnji tulum na kojem smo opako zabrijali i ujutro uz kavu imali prvi vrlo ozbiljan razgovor. On je odlučio da mi opet hodamo, ali ja moram biti jako pažljiva prema njemu, i vrlo uviđavna, jer on nije osoba koja trpi preveliku ovisnost u vezama i trebam mu dati prostora kad mu zatreba, zatvoriti oči pred eventualnim šaranjima jer on ne može stalno biti vjeran jednoj partnerici, ne smijem ga opsjedati njuežnostima jer on nije čovjek od buci-bucija...

Pa smo tako ja i Hipster hodali. Točno pola godine. Do ljeta.
U tih pola godine imali smo faze apsolutne idile, nevjerovatno ljigavih izljeva nježnosti i ljubavnih izjava, faze kad smo dane i tjedne provodili slijepljeni jedno za drugo kao sijamski blizanci... čak nije imao nikakvih izleta van veze, što bi bilo divno da me cijelo vrijeme nije držao u stanju strepnje jer bi svako malo izjavio kako me voli ali mu je malo dosadio seks samo sa mnom, ili kako je mlad da se veže toliko samo za jednu ženu, ili kako je svijet pun dobrih ženskih... U međuvremenu je malo putovao van zemlje, bio sa starcima na skijanju, i tako to. No ipak me je odveo u svoj rodni grad gdje sam upoznala mamu i tatu (koji su bili otalno ok prema meni, ali me zato on mučio mjesecima pričama o tome kako njegovi misle da sam užasna i kako ne odobravaju našu vezu... no unatoč tome su mi poslali dar za rođendan i pozdravljali me svaki put kad bi ga nazvali a ja se zatekla kod njega doma). I vodio me sa sobom u Sloveniju, gdje smo odsjeli kod njegove bivše cure koja nekako baš nije bila oduševljena činjenicom da joj nije najavio da i ja dolazim, i da se peglamo na njenom kauču dok ona spava u sobi dva metra dalje (a on je inzistrirao na bučnom seksu upravo svakenoći koju smo proveli u Sloveniji).
Ali nema veze, jer sam bila toliko zatelebana da mi uopće nije smetalo to što bi povremeno imao napade kučkastog i dramatičnog ponašanja, što se znao izderati se na mene u društvu ili me natjerati da ispadnem glupa (što mu je ipak jako rijetko polazilo za rukom, pa bi se onda danima durio i bio nepodnošljiv...). Niti što je uvijek gnjavio da mu perem odjeću, blajham kosu (kad je bio u toj fazi), kuham ili hodam na trepavicama kad bi bio loše volje i zatvorio se na tjedan dana u stan. Jer on nije mogao tjedan dana biti sam u stanu, pa sam ja nakon faksa, posla i treninga morala trčati kod njega, i tamo držat jezik za zubima i buljiti u tv dok je on u mračnom raspoloženju nešto čitao i odbijao komunikaciju.
Nije me smetalo ni kad bi odjednom zaključio da sam mu premršava i da se boji da ću izgubit cice pa sam pristajala da me oko ponoći šopa pizzom i Domaćicom, sve dok ne bih došla u fazu da jedva zakopčavam traperice, nakon čega smo se svađali jer sam ja htjela na dijetu, da bi onda, kad bih izgubila tih par kila i opet bila normalna tvrdio da sam debela i da moram smršavit...
Jer, pobogu, pa mi smo se voljeli do neba i još više! I što su te sitne faze u raspoloženju kad nas veže viša sila i kad me on zapravo voli...
Barem se razbacivao izjavama o ljubavi. U tolikoj mjeri da sam stvarno vjerovala u to.

Na ljeto sam dobila nogu.
On je morao otići u New York. Ja sam morala polagati ispite i raditi. A kako on nije znao koliko će ostati, a svakako je htio probati malo newyorške ljubavi ako se ukaže prilika, tako nije imalo smisla da službeno budemo skupa nego bi najbolje bilo da napravimo malu pauzu.

Pa smo je napravili.
I trajala je više od godinu dana.
Naravno, provela sam ljeto slomljenog srca. Pogotovo kad sam čula da je na Braču s nekom strankinjom. Na jesen smo se viđali po gradu, ali kako se dio društva malo raspao tako više nismo bili u istom užem krugu ljudi, a i meni su neke stvari stigle do kokošjeg mozga pa sam odlučila krenuti dalje. Izlazila sam. Upoznala nekoga, prohodala na par mjeseci, u naletu girl powera ga ostavila, zatim se totalno zaljubila, i općenito bila sva cool. I samo povremeno tu i tamo pomislila kako sam sretna što sam ga se zapravo riješila.
Par puta smo bili i na nekoj kao prijateljskoj kavi. I onda mi je pričao kako se totalno smrtno i po prvi put u životu stvarno zaljubio u neku curu iz Belgije koju je upoznao na Braču i koja nije htjela nastavit vezu nakon ljeta, i kako pati pa sad mora bit u promiskuitetnoj fazi. Što me je prvi put kad sam čula uništilo. Ali kako sam glumila da me nije briga, tako je na idućoj kavi (trebao me čak 5 puta nazvati da pristanem) uz ponavljanje priče o belgijanki izjavio da ga ja ipak najbolje razumijem i da bi mogli opet pokušati biti skupa. Više iz ponosa a manje zato jer sam o stvarno hjela rekla sam da nema šanse, i da smo oboje krenuli dalje, ali da možemo bit frendovi, pa sam pristala i na iduću kavu. Ali kako su te kave postale poprilično ponižavajuće za mene, tako sam odustala od njih. Nastavio je zivkati, ali kako sam ostala dosljedna tako je polako izgubio interes...


04.09.2011. u 14:33 sati | 9 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom godišnjem pt. 2/Hipster

Navukla sam prokletu ljetnu virozu praćenu stravičnom upalom sinusa.
A za sve su krive jednako proklete ekstenzije.
Kad žena ima stvarno ogromni višak (tuđe. Azijske. Jako dugačke. Vrlo kvalitetne.) kose na glavi, taj se višak ne suši baš lako na suncu. Pa tako žena vlažnog tjemena dođe doma, a doma je u međuvremenu došao i njen Nezakoniti, i naravno da je raspalio klimu na nekakvu arktičku temperaturu, i onda ženu pokosi nagla promjena temperature, a kako je žena još uvijek preumorna od cjelodnevnog namakanja u mlakom moru, pržuckanja i čitanja Gunthera Grassa (ne pitajte...), to znači da je lijena isti sekund po dolasku doma oribati se od soli i osušiti egzotični tapison na glavi, ali to isto tako znači i da je jaaaako gladna, pa ta gladna žena odmah otvara frižider, vadi piletinu i tortilje, sjecka povrće, prži el pollo s paprenim začinima na grill tavici, riba el queso, zalijeva sve velikom količinom (američkog) umaka od jogurta i luka te (kineskog) slatko-ljutog chilli sosa, mota u tortilju, sjeda tako vlažnog tjemena pred tv u iglu-atmosferi i eto ti ga vraga – dok sam slistila moju omiljenu verziju fajite fasovala sam sinusitis.
Ali kakav sinusitis...
Preblago bi bilo reći da sam u ljutoj agoniji.
Jer osim sinusitisa imam i laringitis.
Ne mogu disat na nos, jedva dišem na grlo, a škrge na žalost još uvijek nemam.

Zapravo, gnojna upala sinusa uopće nije tako jako loša stvar.
Prisilila me da sjedim doma, a to znači da sam se bacila u inrospekciju i rezimiranje ljeta.
I uspu preskočila još jednu oproštajnu kavicu s... nazovimo ga Hipsterom.

Hipster je onaj On kojeg sam spomenula na kraju predprošlog posta, koji se naglo&neočekivano pojavio u gradu nakon žnj godina izbivanja. I na trenutak me učinio zabrinutom da ću posustati u svojoj odluci da ne posustanem u namjeri da provedem ostatak života u ljubavnom skladu s mojim Nezakonitim.

Hm. Dakle. Hipster.

Hipster je, ne znajući da je hipster, hipster bio još tamo negdje u drugoj polovici 90-ih...
I da, hip je i u ono vrijeme bilo hype. Osim što je moda bila nešto drugačija, gadgeti nešto veće veličine i kratkotrajnijih baterija, bez brze i efikasne online kupovine svi su mogli zaista trashasti & nije me briga originalni look postići najbliže u Grazu ili Anconi, a zbog pomanjkanja Youtubea, svima dostupnog superbrzog bežičnog interneta i ostalih tehnoloških prednosti koje današnji svijet ima pred onim otprije 10-15 godina, veći broj opskurnih nikadčuo bendova je imalo priliku ostati upravo takvima – opskurnima i nikadčuo bendovima.
Samo što se to danas zove hipster, i toalno je definirani subkulturni pokret.


Hipster je bio vrlo poseban.
Mada niko nije imao pojma zbog čega.
Ok, bio je totalni geek i tehnološki freak, ali to svakako nije bio razlog zašto su sve cure koje sam poznavala ludovale za njim.
Hipster je bio užasno neugledan.
Mršavi žgoljavac kokošjih bljedunjavih prsa, pretjerano prekriven dlakama, bezvezne obrasle kose, s štreberskim i zastarjelim prevelikim dioprijskim naočalama koje su mu davale taj neki... pa, određeni immage, ne, a koje bi skinuo jedino ljeti, kad se stvarno nije moglo kretati gradom bez ružnih Oakley cvika za sunce (onih s gadnim narančastim reflektirajućim staklima...). I da, nije čak imao slatku, privlačnu, markantnu ili na bilo koji način zanimljivu facu. Čak ni to. Lik u ofucanim majcama s vrlo umnim i wannabe duhovitim natpisima, ili onima opskurnih skejterskih brandova, u vječnim vojničkim hlačama iz čijih su džepova stršale kao vrlo cool knjige (englesko izdanje Lovca u žitu, Trainspottiga ili nečeg sličnog), videokasete sa snimkama koncerata Einsturzende Neubauten ili nečeg sličnog (ok, nije da se nisam palila na mladog Blixu Bargelda...), slušalice discmana, raznorazni fanzini i arti-farti časopisi, i sve što nije stalo u ofucani ruksak ili poštarsku torbu, ovisno što je u tom trenutku bilo prava stvar koja se mora nositi (bilo neki skejterski, klasični Eastpack, ili onaj koji je neko vrijeme kao bio jako in a zapravo nije bio ruksak nego hibrid ruksaka i torbe, sa samo jednom ručkom preko prsiju...). I uvijek je, ah kako nemarno i cool, imao raparene čarape, i neke strašno smrdljive stvari na nogama. Bilo da se radilo o Planikinim ljubičasto-zelenim gojzericama, izgaženim skejterskim patikama ili Martensicama, uvijek je to bila prava stvar koja je u tom trenutku bila... pa, prava stvar, ne? G-shock na ruci, ogrlica od čeličnih kuglica oko vrata, dog-tags, name it, uvijek je bio okićen pravim accessoriesom u pravom trenutku, mada ga uopće nije, kao, bilo briga, ali eto, to što gledate na frajerima na MTV-ju on sasvim slučajno već ima...
Ali osim izrazitog smisla za posjedovanje kasete s pravim novim nikad čuo bendom ili prave pamučne majce, Hipser se zapravo nikad nije isticao ničim posebnim.
Ok, osim jednim...
Iz nekog je čudnog i neshvatljivog razloga bio magnet za cure.

Ali zašto? I kako?
Hipster se zapravo poprilično izbjegavao družiti s ženama, a u situacijama kada je bio prisiljen biti okružen njima pretvarao se u neugodno, cinično i zlobno mrzovoljno stvorenje koje svaku nositeljicu XX kromosoma jedva podnosi.
Nije svirao u bendu, niti bio dj, niti općenito aktivno sudjelovao u bilo kakvoj aktivnosti koja bi uključivala ikakve udruge, svirke, koncerte, jamove, performancee, klupsku scenu, ali je svejedno svugdje bio viđen i, iz nekog čudnog razloga, dobar sa svima koji su imali nekakve veze s organiziranjem i sprovođenjem istih. Želiš upad i povlašten tretman, upoznavanje s organizatorima, bendom, bilo kime? Samo se pojavi s Hipsterom, i sve cool.
Hipster je godinama bezuspješno studirao u Splitu (zapravo je došao iz kontinentalnih krajeva), mislim da je otprilike svake druge godine upisivao novi faks – od medicine, preko PMF-a do ... mislim da je nekakva elektrotehnika bila posljednja. Mama i tata su kupili stan sinu studentu i slali dovoljno novaca da tijekom cijelog mjeseca dijete može biti opskrbljeno pristojnom najlonskom kesom trave i zalihom piva u frižideru.
Hipster za cijelog svog boravka u Splitu nikada nije radio. Ništa. Ono, ama baš ništa.
Hipster je ljeta provodio lunjajući po gradu i okupljajući ekipu, a zatim bi na tjedan-dva sprašio s tom ekipom u obiteljsku vikendicu na Braču gdje se tulumarilo od zore do slijedeće zore, zatim bi ponovo svratio malo do grada, pa opet na Brač, i tako od ranog lipnja do kasnog rujna.
Hipster je ponekad na dulje vrijeme napuštao Split. Redovno zimi, da bi optišao na skijanje sa starcima, nakon čega se vraćao s gomilom slika sebe kako pozira s daskom za snowboarding, tom ah tako cool novom ekstremnom disciplinom rezerviranom samo za najekstremnije coolere, ali nekako je svima bilo jasno da nema šanse da je taj uopće stao na dasku, a kamoli se spustio na njoj. Ali ok, Hipster je imao i bijesnu biciklu u hodniku stana, a nikad ga niko nije vidio da je vozi, kao i role iza kauča, na dovoljno uočljivom mjestu, i nekakve posebne penjačke tenisice u kupaonici, mada također nikada nije uočen kako rola ili, bože me sačuvaj, slobodno se penje po marjanskim padinama. Pa ipak, bio je dobar sa svim facama koje su u gradu prakticirale ekstremne sportove.
Ili bi povremeno zbrisao na neko skroz cool mjesto na par tjedana ili mjesec dana. U London, na primjer. Ili Veneciju. Berlin. Marseilles. New York. Reykjavik. Amsterdam. Odnekud je svugdje imao nekakve frendove koje je redovno posjećivao i koji su ljeti posjećivali njega na Braču. Cijelu plejadu šarenih žitelja squatova s dreadlocksima i bradama koji su žonglirali vatrom, žgoljavih vikend-ovisnika o heroinu masne zalizane kose u sakoima od odijela preko zgužvanih bijelih košulja, tetoviranih mišićavih cura obrijane glave, spazmičnih dj-eva opsjednutih goa tranceom, neshvaćenih uličnih umjetnika s žutim ili ružičastim dioptrijskim naočalama, gotičara u kožnim mantilima s ugrađenim vampirskim krunicama na očnjacima, likova prema kojima bi dijete Vivienne Westwood i Jean Paul Gaultiera (da ga slučajno imaju, naravno, i da mu roditelji osmišljavaju immage) izgledalo kao dosadni štreber s prava koji izlazi u Mastersa i sluša Petra Grašu... Name it, nema čega nije bilo na njegovim fotkama zimi i u njegovom domu ljeti.

Pa unatoč svemu, Hipster je bio najveći lažnjak ikad.
Nezanimljiv, pun praznih a napuhanih priča, ponavljač, imitator, usto još i fizički neprivlačan, no ipak...
Svi su bili svjesni toga.
A nekako je uspjevao biti frend sa svima.
I sve su cure trčale za njim.

I normalno da sam, od trenutka kad sam napokon shvatila ko je lik o kojem sve cure pričaju i kojeg stalno negdje viđam ali mi nije nešto posebno, no ipak, svi luduju za njim i svima je super, postala beznadežno, neizlječivo i opsesivno zaljubljena u njega.
Uostalom, kružila je ta neka legenda o njegovim ljubavničkim vještinama, pa ono...

I tako se ta priča s Hipsterom vukla kroz moj život neke tri godine... Tri beskrajno duge godine.
Nikad mi nije bio onako, kao, pravi dečko. I u međufazama sam se zaljubljivala u neke druge dečke, hodala s njima, prekidala, mirila se, i svašta nešto, ali stalno sam imala te neke faze s Hipsterom...

A sve je započelo tako što sam jedne rujanske večeri odlučila da neću prije partija uz more s frendicama do Pulsa, nego idem s nekakvim random upoznatim alternativcima do Jazza, jer Hipster ponekad svrati tamo. Uostalom, tek sam prije nekoliko tjedana bila odlučila da sam smrtno zaljubljena u njega, a još sam bila u svom najboljem ljetnom izdanju. Em sam imala cool priču (bila sam tri tjedna kod rodice u Londonu i Birminghamu, i vodila me na Glastonburry festival), em sam nakon toga uspjela brzinski skinuti pet kila koje sam dobila od smrznutog pilećeg curryja iz mikrovalne i beskrajnih burgera i crnog piva, em sam još uvijek imala fenomenalnu londonsku frizuru od strašno puno sitnih pletenica do pola leđa, i jako puno jeftinih cool krpica s Camden Marketa s kojima sam se pravila važna (mislim da minicu s roza i maslinastim maskirnim uzorkom nisam skidala sa sebe), novu tetovažu na nozi, novi privjesak na pirsu na pupku, i sva sam bila sama sebi strašno seksi.
Večer je tek počinjala. Na Obojenoj, u Šekspira, ne sjećam se više, svakako negdje uz more, spremala se neka opaka tech house brijačina do zore. Famozni bijeli smajlići ću već podizali leptiriće u trbuhu. Nakon jointa na Matejuški i pola pive bila sam spremna za romansu, na putu za Jazz.
I vjerovala da radim pravu stvar.
Budući da nisam radila ništa što inače nisam radila a da nije polučilo uspjeh kod suprotnog spola (barem za jednokratnu brijačinu).
Hipster se nakon nekog vremena pojavio na štekatu od Jazza.
A jedna od cura u društvu je poznavala neku curu koja je bila u Hipsterovom društvu, pa smo se nakon nekog vremena svi združili u čopor i otišli uništiti Hipsterovu kesu trave na Vidilicu.

Gdje sam uspjela zaokupiti na kratko Hipsterovu pažnju britanskim pričama, ali na kraju se sve svelo na to da ipak nisam bila na pravim mjestima. Ono, bah, Ministry of Sound, ljeti tako nezanimljiv... I pih, na Glastonburryju sam bila pred krivim stageovima i slušala krive bendove. I oh, i ah, i zar je to sve? Nisam bila ni ovdje ni ondje, nisam vidjela to, nisam čula ono... tako jadno i turistički i mainstream...
Ali ništa mi nije moglo pomutiti moje ecstasyjem preplavljeno raspoloženje.
I mada se na kraju nikome nije išlo na tehno peglu, nije bilo loše.
Jer sam zoru dočekala kod zoološkog, s mojim jezikom zaglavljenim među Hipsterovim krajnicima, i općenito Hipsterom zaglavljenim pod mojim cK gaćicama.

Naravno, nakon sudbinskog sraza su prošla otprilike 3-4 tjedna i puno suza, bacanja pogleda i vrludanja gradom u potrazi za susretom, puno usputnih javljanja i bauljanja po zajedničkim okupljalištima dok smo ponovo prokomunicirali.
Nakon mjesec dana smo čak i nešto kao prohodali.
Što je trajalo otprilike dva mjeseca, pa se prekinulo, jer je on morao otići kod svoje CURE koja studira u Sloveniji, pa na skijanje sa starcima, a onda je morao dati ispit na kraju ispitnog roka, pa je bio u depresiji jer je pao ispit, i tako sve do svibnja. Kad sam ja već mislila da sam ga prebolila i prohodala s likom koji je actually bio sladak i faca i svirao bas u bendu, i kojemu je bilo stalo do mene.
Ali kako sam ja mislila da je meni bilo stalo do Hipstera zato jer Hipsteru nije bilo stalo do mene, ali ja sam mislila da mu je stalo ali da ima problema s razumijevanjem vlastitih osjećaja... tako sam isti sekund kad je frendica s faksa spomenula da bismo mogle otići na neku glupu i dosadnu svirku na koju mi se nije išlo ja oduševljeno pristala. Jer frendica je išla tamo da bi proganjala nekog lika koji joj se sviđao, a koji je sasvim slučajno bio u krugu ljudi koji su se družili s Hipsterovim frendovima (mislim, to su ipak godine kad se dvadesetogodišnjaci gradom kreću u vrlo brojnim čoporima, ne?).
Naravno, Hipster je bio tamo, u društvu neke cure koja mu je kao posljednjih tjedana bila cura, ali svi su govorili kako su prekinuli i kako ona sad trči za njim pa sam isti sekund kad je Hipster doplazio do mene i predložio mi da se kao malo šlatamo pred njom pristala. Jer zašto ne pomoći bivšem dečku da se riješi te grozne dosadne žene koja ga opsjeda, jadničak, a ona je tako napasna... A kad je Hipster otišao i korak dalje od javne šlatačine, i onako grleći me objavio svima da smo ponovo skupa... pa, niko sretniji od mene.
Unatoč tome što sam imala dečka.
Kojeg sam sutra ekspresno ostavila (da su u proljeće 1997-e mobiteli bili u širokoj upotrebi kao danas, ostavila bih ga bila SMS-om isti sekund čim mi se Hipster obratio!!).
Pa smo tako ja i Hipster hodali idućih tjedan dana zagrljeni gradom, o bože, niko sretniji od mene, a moj dotadašnji dečko nas s tragičnim izrazom lica slijedio unaokolo. Za što me, naravno, nije bilo ni najmanje briga. Jer ja sam bila Hipsterova, a Hipster je bio moj.
Dok jedno popodne na kavi Hipster nije izjavio da za 15-ak minuta dolazi i moj bivši dečko, što me ispunilo srećom i ponosom. Jer, naravno, a što bi drugo, sad će njemu Hipster objasnit kako smo mi zaljubljeni i kako bi bilo krajnje vrijeme da nas prestane slijediti unaokolo i pričati ljudima o tome kakva sam ja izdajnička kuja a Hipster nula od čovjeka... I svi ćemo živjeti sretno do kraja života. Možda se čak počnemo i družiti, a dečko nam bude kum na vjenčanju...
Naravno, tako sam ja bila sebi zamislila u glavi, ali ne i Hipster.
Koji nam je prvo svima naručio duple votke. Pa još jednom duple votke. Koje smo brzinski ispijali u neugodnoj atmosferi i glupom small talku.
Kad je zaključio da smo svi dovoljno pijani, moj Hipster, moja ljubav, moj princ i vitez, započeo je govor o tome kako se on osjeća jadno zbog cijele ove situacije koju je izazvao i kako ne želi da dobar momak i dobar basist pati, i da je odlučio (pazi sad ovo!) da će me vratiti mome dečku jer je ovo sve skupa preveliki moralni teret za njega!!! Što je najgore, on je već nekoliko dana po gradu puštao priču o tome što će napravit!

O muke i jada! O mene glupače!
Koliko sam bila povrijeđena, toliko sam bila dirnuta veličanstvenom gestom moje ljubavi...
Pa sam, slomljenog srca, provela idućih mjesec dana izbjegavajući i svodeći susrete s nanovo natovarenim dečkom na najmanju moguću pristojnu mjeru dok ga ne ostavim ponovo. Nekako sam se osjećala dužnom još malo hodati s njim, budući je moj predivni voljeni Hipster ipak podnio puno veću žrtvu – odrekao se moje ljubavi da bi oslobodio emotivno labilnijeg druga patnje...
Naravno, mene niko ništa nije pitao.
A Hipster je nakon nekog vremena zbrisao na Brač s nekakvim posjetiteljima iz neke trenutačno cool evropske države.


31.08.2011. u 23:23 sati | 11 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Elle na kolovoškom godišnjem pt.1

Moj novi bestić, Gospodin, je gej. Doduše, mogla sam i sama to zaključiti – niti jedan hetero muškarac kojeg poznajem ne zna tako dobro upariti svilu, lan i odurne Gucci mokasine a da ne izgleda nekako... nehetero... ako znate na što mislim.
To je kao nekakva javna tajna, budući da on uvijek ima nekakve pratilje i muze, ali svakako nije nešto za što moj Nezakoniti nije i prije znao. Inače mi ne bi tako lako uvalio Gospodina za bestića. I ne bi bio tako prokleto ravnodušan na moje stalno druženje s njim...
Dapače, budući je osjećao moju tugu izazvanu stagnirajućim društvenim životom, Nezakoniti se pobrinuo da mi, kad sam se već skompala s Gospodinom, osigura bezopasnu svakodnevnu pratnju.

Pogotovo otkako opet ne radim.
Istekao mi je, naime, tromjesečni ugovor plus pola mjeseca tuđeg studenskog ugovora. Toliko sam bila potrebna na projektu. Trebat će me možda ponovo u rujnu, a do tada mogu chillati. Pa eto, chillam, od početka kolovoza do sredine slijedećeg mjeseca.

Kako da ne!
Taman sam se bila navikla na nemilosrdni tempo i deficit privatnog života, i ponovo morala postati prokleta očajna kućanica...

A Nezakonitom se to strašno sviđa.
Nezakoniti je presretan.
Pre, pre, pre presretan.

Pa me je odmah po istjeku ugovra odveo kupiti puno lijepih haljina za izlaske, kaftana za plažu, novih sunčanih naočala, cipelica za pravit se važna, i čak dva šešira (koja mi uopće nisu potrebna jer mrzim šešire, ali eto, kupila sam tu jednu fedoru i taj veeeeeeliki Jlo-asti šešir s ogromnim mekanim obodom, čisto iz fore). Kupili smo svjetlucava ulja za tijelo sa zlatnim česticama, balzame za usne u kompletu s mirisnim pomadama za kožu prije, za vrijeme i poslije sunčanja, kupili smo po jedan par japanki uz svaki plažni kaftan, brdo kopči, gumica i češljića za kosu s veeeelikim tekstilnim orhidejama (ili čime već a da je floralno), i ručnike koji se slažu uz torbe koje se slažu uz kaftane koji se slažu uz japanke, a koje se slažu sa sredstvima za sunčanje. A iz New Yorka je, s poslovnim partnerom, stigla i moja nova prekrasna saddle torba Salvatorea Ferragama, koju, ono, nose svi celebovi ove sezone, i koju je partnerova žena naganjala po Saksu samo za mene.
I ja bih, kao, sada morala biti sretna.
Jer je on sretan.
Jer sam ova posljednja dva tjedna postala upravo ono što bi on baš nekako htio da budem.
Njegova ženica, njegov predstavnik u javnosti, njegova pokretnina i investicija za pokazivanje i zastupanje u društvenim aktivnostima u kojima on nema vremena (a još manje želje) sudjelovati.

Obojila sam kosu. I ugradila skoro 200 komada ekstenzija.
Sada imam dugačku bakrenu kosu do pola leđa.
To je, kao, skroz ok. Jer je crvena nova čokoladnosmeđa, koja je do nedavno bila nova platinasta, koja je bila novi pramenovi. Pa onda, ako su mogle Blake Lively, Drew Barrimore, Rihanna, Scarlet Johansson, pa i Chloe kardashian,onda valjda mogu i ja.
Uostalom, sad se doslovno SVI farbaju u neku nijansu crvene, od one totalno Rihannaste crvene, preko Franka Batelić crvene, mahagoni, bakrene, rđaste, pečene sienne, do jagoda-blond. Ili barem dodaju neki crvenkasti touch već postojećoj boji.
Što je, zapravo, prilično glup potez usred ljeta, budući da crvene nijanse na suncu užasno lako blijede i oksidiraju u neke čudne neugledne narančaste. Ali ok, sada sebi mogu priuštiti frizera na tjednoj bazi. Što se, uostalom, od mene i očekuje. A imam i marame i šešire. Kao i ulja, pomade i mazalice koje kosu štite od UV zračenja...

Sad sam zlatna gradska sponza. Zlaćane kose do struka, u zlatnim sandalicama (obični Accessorize, no ipak...), zlatnih kartica na moje ime u novčaniku od pozlaćene kože...

A da bih bila primjereno opremljena pozlećenim entourageom, osim Gospodina, koji je moja nova pratnja i bestić, dobila sam i novog frenda – okorjelog i razmaženog pripadnika prave zlatne mladeži.
Protiv kojeg Nezakoniti nema ništa protiv.
Naime, on je još dijete od jedva 26 godina, a kao svaka prava balkanska muškarčina moj Zakoniti jednostavno ZNA da nije prirodno da žene mogu biti privučene 8 godina mlađim, zgodnim, ležernim i raskalašenim nasljednikom zalizane kose i košulja raskopčanih do gornje trećine savršenog sixpacka ako kraj sebe imaju pravo znojavo i dlakavo, da ne spominjem škembasto balkansko muško obrijane glave... Oooo, kako krivo... Osim toga, Nezakoniti se uzda u činjenicu da sam zarađuje svoj novac dok Nasljednik troši onaj obiteljski, a to bi svakoj pravoj balkanskoj sponzi trebalo biti dovoljno da zna koga se treba držati...
Uostalom, Nezakoniti je siguran u mene i zbog činjenice da poznajemo Nasljednikove roditelje i družimo se s njima, i da su roditelji zaključili da je jako dobro što nasljednik pokazuje zanimanje za druženje sa mnom jer sam: a) dobar utjecaj koji sina razmetnoga može nagovoriti da ipak završi fakultet i možda se prihvati nekog ozbiljnog posla u životu; b) zapravo uopće nisam sponza nego normalna cura/žena (dobro da je to NETKO uopće shvatio!!!); c) družica muškarca koji, za razliku od njihovog sina, zarađuje vlastiti novac, pa ne postoji opasnost da zavedem malog i sjednem im na račun...

I tako sam, dok moj Nezakoniti radi ili se druži u kvartovskoj kafani, blagoslovljena zabavnim društvom zgodnog mladog Nasljednika. Često u kombinaciji s Gospodinom, koji je na sebe preuzeo ulogu gardedame.
Pa tako s Gospodinom, svojim frendicama i muškim frendovima odlazim na raznorazna kalorična otvaranja, zatvaranja i ine domjenke, kavice i pićenca te lagano đuskanje uz lake ljetne house i lounge note.
Nasljednika čuvam za bolje stvari. Za opijanje do zore, divlje plesanje po Zrću (da, otišla sam na dva dana, ubijte me... a klela sam se da nikad više i da sam to prerasla...), Primoštenu, Vodicama i Dubrovniku, cjelodnevno izlaganje melanomu i karcinomu kože na ležaljci ispod Radissona (prednost poznavanja pola barmena na plaži i činjenice da Sekin najnoviji dečko jedan od njih je ta da ne moram plaćati ležaljku i suncobran...).
A kako je Nasljednik još uvijek mlad i raskalašen, tako sam se i ja vratila s njim koju godinicu unazad.
Ono, ne sjećam se kad sam se zadnji put trijeznila tako da sam u 5 sati ujutro, dok sviće zora, doma išla pješke uz more i usput malo i zaplivala u kompletnoj odjeći... Ili započela večer ispijajući preskupi pjenušac i trpeći ubode mutantskih krvoločnih komaraca na terasi istog onog Radissona pod kojim se sunčam danju, i to u društvu likova koji izgledaju i zvuče kao pripadnici zagrebačke romske mafije, a završila je u nekakvoj garaži igrajući trešetu s Nasljednikovim frendovima iz starog kvarta.

Nema sumnje, Nasljednik je totalno osvježenje u mom životu.

Jedini problem je to što tvrdi da je zaljubljen u mene...

Ok, ja sam vrlo realna i samokritična osoba. Da bih bila stvarno komad fali mi bar 10 centimetara visine, a višaka imam i previše. Od viška mozga (pravi komad na plaži čita Story a ne prave knjige, s koricama i stranicama na kojima je puno slova, i definitivno se ne bavi poslom ozbiljnijim od hostesiranja, modeliranja, promoviranja ili, eventualno, ako je wannabe, prodavanja odjeće i cipela...), preko definitivnog viška dupeta i viška u konfekcijskom broju, do viška dobre volje da trpim raznorazne budale koje mi se prilijepe i viška strpljenja da se smješkam i glumim potamnjeli, kosmati, sisati, zubati i svjetlucavi fikus u društvu likova čije me priče ne nadahnjuju...
I previše govorim. I to o stvarima o kojima se ljudima ne priča ili o kojima nemaju pojma, kao što su posao, politika, antiglobalizam, antiklerikalizam i.e.
Osim toga, sklona sam izazivanju sablazni, kao ono neki dan kad sam pred frajerom koji je actually saborski zastupnik i tupavi oportunist te cijelom ekipom lokalnih „poduzetnika“ kritizirala njegovu stranku i izrazila svoju nadu da ista debelo padne na izborima, dapače, pola sata secirala strankinu financijsku politiku koja nas zadnjih 20 godina vodi prema nestajanju socijalne države i pauperizaciji po default programu Čikaške škole, kao i pravoj politici koja stoji iza pritiska za privatizacijom škverova i plasiranja laži o istima kao gubitašima, dok nitko zapravo nije imao pojma o čemu pričam... Ili kad sam jučer na večerici pred čoporom nouveau riche ekipe u najboljim godinama, zabrinute za sudbinu Tome Horvatinčića, koja je raspravljala kako bi se ovaj mogao najbolje izvući, čvrsto i nepokolebljivo tvrdila da dotični zaslužuje svih 10 godina za predumišljaj. Nezakoniti me nakon oba incidenta doma dobro oprao, ali kvragu, to je valjda jače od mene...
Što dovodi do još jedne od mojih nepodobnih osobina koje me čine anti-komadom: unatoč tome što sam slaba na šušku i lijepe stvari, ja nisam samo legalist nego i prokleti socijalist do kosti, toliko lijeva da bi bilo upravo sablažnjivo da ne pišem lijevom rukom. Ok, osim što sam lijeva ja sam i previše lijena da bih bila išta više od salonskog revolucionara. No ipak, lijeva sam.
A pravi komad nikad nije lijevi. Pravi komad je apolitična koka, eventualno onako čisto iz trenda može biti malo krajnje desničarka, ali samo u posebnim prigodama kao što je Thompsonov koncert.
Osim što je apolitičan, pravi komad je obavezno i deklarirana smjerna katolkinja. Dovoljno rečeno.
Ono što me još miljama dijeli od pravog komada je i moja prokleta konzervativnost. Naime, ja čvrsto vjerujem da se ljudi moraju ponašati i odijevati u skladu sa svojim godinama. Pravi komad mora biti izazovno odjeven i polugol, seksualiziranog ponašanja, biti sklon umjerenim opsceniziranjima u sedatiziranim stanjima, plesati po stolovima na Anu Nikolić ili Bobana Rajovića, a nije nepoželjno u posebnim prigodama niti blicati golim cicama po Zrću. Poznajem gomilu žena mojih godina koje to, naime, rade. I od strane svih muškaraca koje poznajem smatrane su komadima. Jer za dobrim se konjem prašina diže. A na prašinu sam alergična. Ja vjerujem u čednu odjeću dobrih krojeva u 30-ima, ručkove s frendicama, privatne stolove u klubovima koji omogućuju plesanje bez naguravanja i potezanja na zakrčenom podiju (i đikanskih uleta znojnih budala)... Prednost dajem maloj količini dobrog vina pred jeftinim šarenim koktelima od litre, kvalitetnoj tkanini pred dekolteom do pupka, njegovanom bobu pred ofucanim ekstenzijama (ok, priznajem, ove moje su bile trenutak slabosti ali neće se ponoviti...), minimizeru pred Wonderbraom, Gucci balerinkama boje pudera (50% snižene u Stiefelkoenigu u Ilici...) pred zlatnom D&G štiklom od 14 cm, i diskretnim fillerom na čistom tenu pred botoksom ispod kile pudera (i to usred srpnja i kolovoza...)...

Dakle, nisam komad.
Ono za čim se frajeri okreću, mislim. Previše sam obla, konzervativna, zakopčana, lijeva i jezičava.
Nekad sam bila.
Već dugo vremena nisam.
Mislim, nije da ne bih htjela biti. Žena sam. To je normalna želja. Sve mi duboko u sebi, ma koliko mislile da smo to prerasle, zapravo želimo biti veličanstveni seksualni objekti iz muških mokrih snova. Želimo biti straaaaaašno željene. Želimo da se okreću za nama i prate nas pogledom, želimo da nam se uvaljuju čopori muškaraca koje ćemo nonšalantno otkantati, želimo da nas žele...
Ali, budimo iskreni, ja to odavno više nisam.

Komadi su ono što se još uvijek bezobrazno i besramno mota oko Nezakonitog, u nadi da će ga uloviti prije nego što postane službeno nedostupan za ženidbu. I jer je Nezakoniti i sam komad. Komadom ga čine auti u garaži, flotica i bankovni račun.

Komadi su i ono što se mota oko Nasljednika. Ono s čime se Nasljednik druži.
Beskrajni defile preplanulih, dugonogih i dugokosih bescelulitnih komada koji samopouzdano izlažu svoje najbolje atribute u vrućim hlačicama, sićušnim uskim haljinicama i minijaturnim bikinijima, zveckaju ogromnim pozlaćenim naušnicama i narukvicama, bljeskaju najkvalitetnijom keramikom iz kataloga najboljih zubnih protetičara, naslanjaju nježno nabujala poprsja na njegova ramena i manikirane ručice na bedra, govore mu raspjevanim glasićima o stvarima o kojima je tako ugodno slušati, tako beskrajno seksi da u pitanje dovode i moju vlastitu seksualnu orjentaciju...
I uopće nije upitno zašto to rade.
Mislim, dečko je Nasljednik.
A osim što je nasljednik, Nasljednik je i sam komad.
A nema prirodnije stvari na svijetu nego da komadi budu privučeni komadima.

Ali jok, Nasljednik je u svojoj besposlenoj i razmaženoj obijesti zaključio da se želi zaljubiti u mene...

Mislim, nije on stvarno zaljubljen. Odavno sam prestala gajiti iluzije o svojoj fatalnoj privlačnosti za muški spol, koja opada proporcionalno rastu konfekcijskog broja hlača i (poravnatih) bora na čelu. On je samo odlučio slijediti trend koji su započeli Demi i Ashton, a u posljednje vrijeme ga oživjeli Vojvotkinja od Albe i njen najnoviji muž (Ok, i Camilla je starija od Charlesa, ali budući da oboje izgledaju ko inventar prirodoslovnog muzeja vjerovatno se tu radi o pravoj ljubavi...).
A budući da se dečko drži svoje odluke, stavlja me u pomalo neugodnu situaciju.

Ok, zabavno je družiti se s njim. Zabavan je, raskalašen (u granicama normale kad je sa mnom u društvu), sklon bezazlenim ekscesima, razigran i beskrajno šarmantan. I tako dražestan kad mi priča gluposti u koje ne vjerujem i pokušava ukrasti malo fizičke bliskosti, pa makar me samo držati za ruku, nonšalantno zagrliti jer je, kao, sretan što me vidi, mazati mi na plaži uljem djelove tijela koje mogu natrackati i sama, davati puse u obraze, popravljati mi frizuru, obgrliti dok plešemo... I nije da nije ugodno tu i tamo osjetiti tako dobro tijelo uz svoje, topli dah uz vrat, slučajne prste u kosi...
Ali to je sve. Jer onda moram postati zločesta i stavljati ga na njegovo mjesto. Upozoriti na to da bi npr. ona lijepa visoka dvadesetogodišnja brineta u crvenom koja ga gleda mogla bit ljubomorna. Ili da su niti dva metra od nas frendovi od Nezakonitog. Ili okrenuti temu s njegovih emocija na njegov poražavajući akademski (ne)uspjeh i činjenicu da ima 26 godina a još nikada ništa u životu nije radio i da mene više privlače muškarci poput npr. Emila Tedeschija nego njegovog (prokleto zgodnog) najboljeg frenda glasovitog Playboya koji živi od ne znam kakvih sumnjivih poslova i novca bivše supruge koji je novac njenog bivšeg supruga ... (ok, to je laž, Playboy je pre..., dok mi Tedeschi zapravo i nije baš nešto).

Zapravo, i sama se nalazim u čudnoj situaciji.
Mislim da svog Nezakonitog nekako volim više nego ikad. I moja ljubav proporcionalno raste činjenici da ga sve manje vidim, osim kad se mrtav umoran dovuče doma. Tada ga imam samo za sebe. Da ga nahranim, napojim, izmasiram, obaspem nježnostima, provedem kvalitetnih sat-dva zajedničkog vremena ispred televizije, prije nego ga u hrčućem stanju spakujem u krevet.
I odjedrim u noćni život s curama, Gospodinom, Nasljednikom...
Ali upravo zbog toga što ga toliko volim moj libido se nalazi u neugodnoj poziciji. A Nezakoniti je stvarno u gužvi, i bit će još par mjeseci, dok ne zaključi jedan stvarno važan i veliki posao. Koji mu je strašno važan. I koji ga jednako veseli koliko i umara.
A zbog tog posla naš seksualni život trpi.
I onda imam kraj sebe to izrazito seksualno mlado stvorenje koje trenutačno misli da me želi, i na koje zapravo nisam imuna. Koje me strašno zabavlja. Koje je spremno sa mnom provoditi svo vrijeme ovoga svijeta, i čak voli i mog psa.
Svjesno se igram s vatrom.
A opet, ne mogu sebi pomoći, bar ne tako da Nasljednika skroz izbacim iz života...

I zato jedva čekam rujan.
Unatoč tome što se Nezakonitom to ne sviđa, u rujnuponovo počinjem tražiti posao.
I Nasljednik se vraća u grad u kojem (već godinama i poprilično bezuspješno) studira.

A do tada... Ha, pa valjda ću preživit bez da napravim nešto stvarno glupo...


28.08.2011. u 16:58 sati | 17 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Prid neverin u Raju

Dani su se opet pretvorili u rutinu. Kuća – poso, poso – kuća... I tu i tamo ponekad birtija. Jednostavno nemam vremena misliti na ništa osim stvarčica koje odmah upadaju u oko i koje rješavam u hodu, kao što je napukli lak na noktima ili brza depilacija. Naravno, već je dovoljno vruće da kosa stalno stoji zavezana u nekakav čvor ili pletenicu na tjemenu, čak i kad se vikendom uspijem dokopati plaže, tako da do jučerašnjeg odlaska u frizeraj uopće nisam skužila da je narasla već toliko da je prešišala ramena.

U ljubavnom gnijezdašcu... cvate?
Ne bih znala definirati da li sam baš 100% sretna.

Ja i nezakoniti smo tako brzo upali u nekadašnju rutinu da mi gotovo fali ona neka međufaza koju ljudi obično prođu između prvog poljupca i plaćanja zajedničkih računa.

Čini mi se da je moj povratak doma uzet nekako zdravo za gotovo.
Došla sam, raspakirala torbe, preuzela svoju nekadašnju ulogu pratilje pod rukom, masterchefa u kuhinji, majke u danima kad je Dijete kod tate... Postala sam ponovo Žena i Majka.
Ne i Kraljica, kvragu! Ne i Kraljica...

Očajnički čeznem za malo zajedničkog vremena daleko od svih. Za malo vremena samo za nas dvoje. Ok, ljeto je, on sada užasno puno radi. Ali i ja užasno puno radim, jednako puno kao i on! I jednako sam iscrpljena petkom navečer, i jednako frustrirana svime i svačime, i jednako me užasavaju vikend-obaveze prema prijateljima i obitelji. I sve što želim na kraju dana je mirna čaša vina u ugodnom društvu negdje uz more. Negdje barem 50 metara dalje od stana. U njegovom društvu. I društvu nenapornih bliskih ljudi. Negdje gdje je atmosfera domaća i opuštajuća, svjetlo prigušeno a glazba diskretna. Ispred Egoista, na primjer. A ponekad je dovoljan i ocijeđeni grejp s malo Bacardija i leda protresen u shakeru, dobra kniiga i moja stopala u njegovom krilu, a sve to na našem vlastitom balkonu. Ponekad poželim da izađemo zajedno na neku lijepu i romantičnu večeru van grada, ili jednostavno nestanemo negdje preko vikenda. Negdje gdje ne poznajemo nikoga, i niko ne poznaje nas.
Na žalost, njegova vizija idealnog zajedničkog opuštanja i posvećenosti jedno drugome izgleda otprilike ovako: kasnopopodnevni posjet kvartovskoj kladionici, i nakon toga srkanje pivčine s novootkrivenim frendovima u novootvorenoj birtiji u prizemlju. Mislim, jest da je naš kvart dovoljno fin i miran, i da su sve to neki fini i mirni ljudi, odvjetnici, doktori, poduzetnici, manageri i pokoji sportaš. Ali na kraju radnog dana svi su oni tek gomila mužjaka dlakavih nogu u bermudama i gadnih papaka u šlapama, koja složno cucla svoju bočicu – dvije, kroji slijedeći sastav vlade, sastavlja i rastavlja prvu momčad Hajduka (posljednjih dana su se ipak malo više posvetili reprezentaciji), standardno se bavi privatnim i poslovnim životom Željka Keruma, i tu i tamo se složno okrene za grupicama jedva punoljetnih komada u minici koji se spuštaju prema okupljalištima na Zenti... A ja bih tu trebala s kvartovskim suprugama i životnim družicama izmjenjivati recepte za anticelulitne ručkove prikladne za vruće dane, informacije o popustima i akcijama u City Centru, ljetnim aktivnostima i losionima za sunčanje za djecu? Halooo, ja još uvijek nemam djecu! A i da ih imam, sigurno ne bih svoju bebu na rastućim temperaturama zlostavljala ekološkim platnenim pelenama koje ne upijaju pišicu i izazivaju osip i crvenilo na guzi, samo zato jer je eko sada iz nekog meni nedokučivog razloga in među ženama koje sudbina planete zanima koliko i prošlosezonski kupaći kostim, a zanima ih samo zato jer imaju spremačicu/dadilju/tetu čuvalicu koja se bavi iskuhavanjem pokakanih pelena... Uostalom, ne da mi se socijalizirati ni s ovih nekoliko još službeno neudanih i mlađih životnih suputnica, od kojih samo jedna radi ali neće još dugo, još samo da joj se uhvati beba na čemu zdušno radi, pa se osigurala i ne mora više raditi do kraja života...
A ni doma nije bolje. Nezakoniti ne voli sjediti na terasi. Navodno ga smetaju komarci, koji njega uopće ne šljive (mene grizu ko ludi, ali otkako sam nabavila tinjalicu nema ih više). A zaključio je i da je alergičan na cvijeće i bilje na terasi, mada nema pojma na što je alergičan niti mu se ta navodna alergija na bilo koji način manifestira. Ali eto, alergičan je i grizu ga komarci. Možda ga ne bi toliko grizli da je uspio u pokušaju da nađe na terasi idealno mjesto za televiziju, po mogućnosti neko s kojeg je ne bi morao unositi u stan ako padne kiša. Uostalom, čemu se gnjaviti na terasi kad je unutra veeelika ogromna kutna garnitura, tako mekana i udobna, i ogromni ekran, a sada eto i dovoljno zaobljena žena na koju može osloniti lijevu ruku dok desna stišće daljinski?
Ok, nije baš da je uvijek alergičan na cvijeće na terasi. Tu i tamo dođe ekipa pa se okrenu gradele na terasi, a zna se spremit i peka u krušnoj peći koju je napravio na toj istoj alergenoj terasi u godinama odvojenog života. Ali ok, vjerovatno nisam upoznata s činjenicom da smrad zagorenog mesa djeluje antialergijski i antirepelentski teodbija komarce, niti da je ta božanska aroma koja mi se danima nakon gradelade povlači po stanu i izbija iz zavjesa, stolnjaka i kauča zapravo dobra za Feng Šui...

Naravno, ne mogu se osloniti na njega niti da će prošetati psa! Obično bi s njom završavao u kafiću ispod zgrade, a otkako sam ga uhvatila da joj daje Heinekena, i još čula od konobarice da je pas pio i Nescaffe, nema šanse da ga pustim van s njom. Mada se zapravo odlično slažu i jako vole. Mala bijač spava njemu u zagrljaju, prati ga u stopu i vječno mu je u krilu. Ali ne može mi psu davat da pije samo zato jer je njemu to super!!!

Prvih mjesec dana sam se strašno trudila, a i s njegove strane su tu i tamo dolazili slatki mali znakovi privrženosti, pažnje i ljubavi. I pokoja riječ. A onda smo prešli na rutinu. Ok, svaki dan ga barem jednom uhvati onaj ludi trenutak nježnosti, iznenadna potreba da mi govori nešto glupo i slatko, grli i daje puse i bla... Ali to nije to!
Jer imam osjećaj da moje želje, moje potrebe, da ja sama nisam važna.
On je sretan jer sam ja tu.
Ali nisam sigurna da sam ja sretna jer sam tu.

Prije neka tri tjedna sam počela razmišljati o tome kako sam ne baš presretna.

Uspjela sam ga nagovoriti da, umjesto da drmne pivicu u baznoj birtiji (vrlo elegantnoj, doduše, i sređenoj od jedne od najšmensi interijeristica u hrvata, no ipak kvartovskoj gluvari) i nakon toga spraši na mali balun, ode sa mnom i mojim društvom na večernje pićence do Egoista. Mislim, ono, to je još uvijek kvart. Samo koji korak dalje. Malo ćemo se družiti s ljudima koje volim i koji su željni dobro ga upoznati, svakako će tu biti i brdo njegovih frendova, napokon petak je navečer, nećemo sjesti ni stajati ispred Hedonista, niti ćemo izlaziti kasno, i napokon to je meni za ljubav i bla, pa je pristao. Mada je, kao, u nekoj asocijalnoj fazi (?) kako on to naziva, i mince and mingleing mu je bzvz, i to bi značilo da mora skinuti havajke, staru polo majcu i japanke a navući neku pristojniju košulju ili majcu kojoj kragna ne zijeva do pupka, ima sve gumbe na broju i po mogućnosti nema na prsima logo neke cementare ili telekomunikacijske kompanije, hlače čija primarna funkcija nije pokrivanje jajca na plaži, i možda neke japanke koje nisu od gume, ili čak neke od onih skupih cipela kojih inače ima na bacanje ali ne nosi, po mogućnosti se obrijati mada se brijao još jučer, i nabaciti par kapi nečeg što ne miriše na vidanje rana i liječenje opekotina od sunca, skinuti radni G-shock i staviti neki od onih svojih skupih i finih satova, i ponašati se pristojno nakon dva pića.
Uspio je ponašati se pristojno nakon dva pića, toliko pristojno da je zaboravio da postoji određena grupica starih gradskih pozera, šminkera i kretena s kojima se on druži ali se moje cure njih klone jer jedan od njih redovno lomi srce mojoj prijateljici i tretira je ko štracu pa ga mi zato ne volimo, a ostatak muškića su gomila napuhanih sebeljubivih budala. Pa ih je, čim je vidio da dolaze, dovukao za naš stol...
Nakon pola sata pola mojih cura i pola njegovih (starih) momaka su se prebacili cupkati u Hedonista, zajedno s mojim dragim koji je otkrio da se od pića „za pičkice“ kao što je Sommersby od kruške može oblejati jednako uspješno kao i od „muškog“ alkohola, i koji je otkrio mali milijun nekih „dobrih starih frendova“ koje inače kao ne podnosi a neke od njih zdušno trača kad nisu u blizini. Ja sam ostala sjediti ispred Egoista, manje zato jer mi se nije dalo u gužvu, više zato jer sam obula prekrasne nove sandale za sjedenje. Koje je btw on platio, ali ih uopće nije registrirao na meni. Ubitačno seksi i neudobne. Funkcionalne utoliko što sam željela u njima njemu biti seksi. U njima i novoj tirkiznoj haljini. Koju nije ni primjetio. Čak ni kada je ispred Monsoona izvadio Diners i rekao neka platim to što sam unutrala probala pa da se napokon više maknemo jer će dobit slom živaca nakon dva sata u shopping mallu.
Ostala sam sjediti s dvije moje cure umorne od posla i jednim od onih starih momaka koje ne volimo a kojem se isto nije dalo u gužvu.

A taj jedan od njegovih starih momaka... Pa, iz nekog razloga sam o njemu uvijek imala ne baš lijepo mišljenje, a da zapravo nikad nisam izmijenila dvije riječi s čovjekom. Ali ono, u tom je društvu,u kojem većinu poznajem, i uvijek negdje gdje izađem s curama sjede stol-dva od nas, pa kao da ga već godinama znam. Uostalom, pomalo je javna osoba, tako da dovoljno o njemu znam profesionalno, kao i iz nekakvih lifestyle časopisa, i tako... A to je isto kao da ga i poznajem. Mislim, zar svrha postojanja Glorije nije u tome da se ne zamaramo previše stvarnom socijalizacijom s ljudima kad možemo jednostavno pročitati intervju s njima i zaključiti sviđaju li nam se ili ne?
Mah, jedan od onih tipičnih bonvivanskih likova u zreloj dobi koji izgledaju nevjerovatno dobro za te svoje djedičaste godine, još uvijek sa svim dlakama na glavi na broju, i još uvijek bez preupadljivih sjedina. Šarmantan i dovoljno bogat, ležeran u svojim lanenim košuljama i Gucci mokasinama, što su detalji koje nikako ne volim na muškarcima ali ovaj je jedan od rijetkih na kojima to lijepo izgleda. I neupadljivo. Prirodno, ne nouvele riche. Čovjek koji je nakon razvoda nanizao u svom naručju i domu impresivan broj tupoglavih tabloidskih starleta iz cijele Lijepe Naše, dovoljno impresivan da svaka žena s gramom funkcionalnih moždanih stanica može zaključiti da nije vrijedan pozitivne ocjene. I, uostalom, druži se s budalama, pa ono...

Joj, kako sam bila u krivu.
Jer on je Gospodin. U pravom smislu te riječi.
Zabavan, pametan, uspješan i šarmantan, a istovremeno i pravi gradski huncut i zajebant. Ali tu stranu svoje ličnosti ne pokazuje svakome.
A jednako kao što ja njega, ono, poznajem, jer uvijek je negdje tu blizu i oko mog društva, i on poznaje, ono, mene. Najviše iz priča mog Nezakonitog. Koji je, ono, često pričao o meni nakon prekida. Sve tri godine koliko nismo bili skupa.
I nada se da sam sada sretna. Jer misli da nisam napravila lošu stvar, dapače, kad sam ga bila ostavila. Jer je stvarno bio postao koma osoba i prilično autodestruktivan. I da su rijetke žene koje ostave frajera s novcem kad više nisu zadovoljne. Dapače, sve žene koje on poznaje su spremne trpiti varanja, loše ponašanje, beskrajne izlaske i trošenje na ljubavnice da bi se impresioniralo, samo da ne izgube novac koji dolazi u paketu s lošim muškarcem.
Dotakli smo se i moje frendice koju njegov frend emotivno mrcvari već par godina, prešli na njegovo društvo koje on jako voli i koje ga zabavlja mada puno toga što rade on ne odobrava, završili na njegovom poslu, i kako sam bila pijana i pričljiva jako ga je impresioniralo to što jako dobro poznajem njegov rad. Ono što on jako voli. Društveni status i novac koji mu je rad donio ne doživljava previše ozbiljno, zadovoljan je da mu je ono u čemu najviše uživa u životu omogućilo da ne razmišlja previše o egzistenciji, ali prošao je on i teške dane, i zna da novac lako kvari, ali ok, donosi i neke zabavne stvari u životu, i tako, kad se nešto nudi...
I riječ po riječ, izgubili smo nekoliko ležernih sati u ugodnom razgovoru dok je moj dragi radio majmuna od sebe desetak metara zapadno, cupkajući na disko hitove i komercijalni house, kreveljeći se i frajerišući, a sve to ispijajući Sommersby od kruške...

I ne, Nezakoniti nije pokazao ni tračak ljubomore zbog mog novostečenog hetero bestića, dapače, jako mu je bilo drago što sam se baš lijepo složila s njegovim frendom kojeg on smatra ljudinom.
Uostalom, ljudina je star, a moj Nezakoniti je prema njemu ko jutarnja rosica, a budući da se financijski može mjeriti s njim, sigurno ne bih mogla pokazati ozbiljan interes za zrelog djedicu kad imam njega...
Ili možda ne?

Jer već nakon par dana ponovo smo se družili. Došla sam u kafić pola sata ranije od dogovorenog s frendicama da na miru pročitam novine, on je došao sam popiti kavu, a kako su kafićka Slobodna i kafićki Jutarnji već bili kod mene, tako je i on sjeo da zajedno pročitamo i popričamo. Spomenuli smo i nekakvu dobrotvornu večeru na koju sam trebala ići s Nezakonitim ali Nezakoniti mora van grada taj dan, i meni se ne ide a moja frendica koju njegov frend muči strašno želi ići sa mnom umjesto nezakonitog - baš zbog tog njegovog frenda koji će biti tamo. Na što je Gospodin rekao da on kao mora ići tamo, ali mu se ne da baš, ali ako zna da će biti neko zabavno društvo možemo se lijepo svi iskombinirati. Dapače, nazvao je Nezakonitog da mu kaže da me obavezno pošalje, da će se on brinuti da mi ne bude dosadno... Što je nezakonitom bilo baš cool.
Nakon toga smo se sreli u Jokeru pred zatvaranje. Ja sam kupovala u zadnji čas dar za rođendan AAine kćeri, on se vraćao iz teretane. Pa smo popili kavu zajedno i puno pričali.

Družili smo se i na večeri, družili smo se i nakon večere.
Družili smo se i ovaj ponedjeljak na izboru Miss Dalmacije za Miss Hrvatske 2012, gdje mu je bilo zabavnije s mojim društvom se maknuti od stola, sjest na zidić koji okružuje baštu hotela Park u kojoj se taj izbor održavao, piti pivo iz boce s nama (jer, ono, nemoš sidit na zidiću a ne pit pivo!!!) i smijat se pjevačkim „zvijezdama“ i curama tako punima samopouzdanja a bez stvarnog pokrića u izgledu ili pameti (Isse, šta je misica ružna! Prestrašno!!!)...

Naravno, nije da mi se baš dalo na taj izbor za tu Miss... ali moja frendica je pratila njegovog frenda, i neki prijatelji su bili sponzori a neki i u žiriju, pa sam žrtvovala ponedjeljak navečer nakon što sam visila na poslu do 19.00, i dala joj podršku... Ok, usput sam išla i jer sam se baš radovala što ću sresti Gospodina i družiti se s njim.

Nisam nevjerna. I ne pada mi na pamet. Bar ne s Gospodinom... Jer bio bi to gaf epskih razmjera, nakon kojeg bih mirne duše mogla pokopati sve nade, želje i ambicije da ću jednog lijepog dana postati cijenjena gradska matrona neukaljanog ugleda i časti, u kompletu s titulom gospođe Nezakonite...
Niti je Gospodin tip muškarca koji bi iz zabave frendu pokušao opalit družicu.
Ali ipak, uživam u njegovom gentlemanskom društvu, pažnjicama, i bla...

Naravno, Gospodin nije sasvim bezopasan. Mislim da i on itekako uživa u mom uživanju u njegovom društvu.
Ali i svjestan je da sam na opakom rubu da zglajzam od očaja izazvanog mojom romantičnom prirodom i nezadovoljenjem iste od strane mog čovika.
Ako ne s njim, onda s nekim drugim.
Nekim ko je manje opasan po moj društveni status, ali daleko pogubniji za onaj emotivni...

Jer On se vratio u grad. I pozvao me na kavu.


24.06.2011. u 20:50 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

2011 - Elleina godina?

Radim. Ko konj.
A pritom ne zarađujem baš nešto naročito.
I ne bavim se fensišmensi klijentima, nemam slobodnog vremena za sjeduckanje na kavama s dobro potkoženom besposlenom ekipom, niti se prešetavam naokolo u lijepoj dizajnerskoj odjeći i s lijepom frizurom na glavi.

Zapravo, radim za kikiriki. I izgledam sama sebi ko hrpa zgaženog dreka. Smrdljivog. Već tjednima vrtim istih 6 komada odjeće u mašini jer nemam vremena za izvući sezonsku odjeću iz space bagova ispod kreveta, a još manje imam vremena za shopping. Uostalom, nemam baš čime ni obaviti shopping jer mi banka jede sav legalno zarađen novac. Za krpanje onog astronomskog minusa na tekućem, kao i preostalih dugova na kreditnim karticama.

Ok, mogla bih izvaditi drugi tekući, pa onda dijelom plaće krpiti dug na ovome. Mislim, nije da sam pod ovrhom ili takvo nešto. Barem nisam još. A mogla bih nemilice trošiti i lovu od mog Nezakonitog. Ionako imam pristup svim računima i sve njegove kreditne u svom novčaniku. U City Centru me baš nekako mame XYZ i Monsoon, Douglas je prepun prekrasnih kremastih ruževa u pastelnim bojama, a pred izlogom Michal Negrin konstantno doživljavam višestruke orgazme... Ali nekako mislim da bi bilo krajnje vrijeme da postanem zrela osoba. I prihvatim punu odgovornost za svoje nepromišljeno ponašanje kad je novac u pitanju. Riješim dugove. Zauvijek začepim minuse. Prestanem stavljati svoju patološku potrebu za gomilanjem lijepih i skupih stvari ispred gole egzistencije.

Mada to baš i nije tako strašno kako se čini na prvi pogled... Mislim, ionako sam još uvijek grozomorno predebela da bih izgledala dobro u modelima koje želim imati na sebi, tako da sam zapravo financijsku dijetu uskladila s onom prehrambenom. Taman ću se do početka ljetnih rasprodaja stisnuti dovoljno da uđem u onu Marellinu uberslatku haljinicu za kojom čeznem još otkako su proljetne kolekcije stigle u dućane...

Ali dobro, vratimo se na posao.
Dakle, radim. Ko konj.
Ali sam sretna. Ko prase u blatu.
Ovaj put neću pričati o tome što radim i gdje radim, jer Split je mali grad a posao je specifičan.
Ali sam sretna i to je najvažnije. Ne smeta mi stres, dapače, stres je dobar za liniju. Ako budem te sreće, kroz neko vrijeme bih mogla imati struk, dupe i bedra ko moje dvije kolegice. A sve bez puno svjesnog odricanja. Mislim, uz ovakav tempo hrana je čisto gubljenje vremena. Istina, od stresa malo strada ten, a dobiju se i nekakvi podočnjaci, ali te se stvari daju srediti kvalitetnom preparativnom kozmetikom i dobrim izborom dekorativne, pa se ne brinem previše.
A nije da baš radim u branši u kojoj sam okružena muškim komadima, eventualno susrećem gospodu zrelijih godina i prezrelog stasa, tako da me zapravo i nije briga.
Najvažnije je da mi je čovjek kojeg volim rekao da sam mu prelijepa upravo u trenutku kad sam neopeglane kose i lica masnog od noćne kreme, u staroj pidžami i japankama za plažu, motala s kuhačom u ruci oko špahera.

Ok, vratimo se ponovo na posao.
Sve je započelo s telefonskim pozivom kojim sam obaviještena da sam primljena za popisivača.
Zapravo, primljena sam za kontrolora jer sam već popisivala na prošlim popisima, a imam iskustva i u anketiranjima i sličnim poslovima. Ali budući da sam od susjede iz zgrade koja radi u Državnom zavodu za statistiku saznala kakav je to zapravo posao kontrolora, ipak sam zaključila da je bolje biti popisivač. Jer kontrolori imaju fiksnu paru, ali i beskrajno zaglupljujuć posao, a ja sam cura koja se ipak puno lakše snalazi s ljudima nego s papirima. A znala sam da će se među popisivačima uvijek naći i lošijih i sporijih i onih koji će odustati, i da će najbrži dobiti još popisnih krugova i eventualne ostatke od ovih malo manje brzih, i tako to... pa sam se odlučila za pješadiju. Uostalom, kontrolori imaju pretežno sjedeći posao a popisivači su stalno u pokretu, što je dobro za mršavljenje, a to svakako nije argument za odbaciti...

I, kako to već ide u životu, kad ti ne ide – onda ti ne ide, i točka.
Kad ti krene... E onda te krene i više nego što si planirala.

U prvom tjednu popisa pozvana sam na četiri razgovora za posao.
U dvije firme sam obavila samo razgovor, u jednoj sam obavila i razgovor i testiranje jezika.
U trećoj sam zakasnila na testiranje, ali test je bio poprilično zabavan. Jedan od onih psiholoških testova osobnosti s trik-pitanjia, kakvih sam obavila mali milijun u životu na raznim selekcijama, ali ovaj je bio drugačiji. S pitanjima poput da li sam ikada prisvojila nešto tuđe – naravno da jesam; da li sam ikada o nekoj osobi govorila njoj iza leđa – mislim, a ko od nas nije tračao?! – ili da li imam neke osobe koje mi žele zlo – hm... pa... zamjerila sam se nekim ljudima...
U svakom slučaju, ne znam zašto ali kupili su me tim testom. A iz nekog razloga su mi se i curke s kojima sam imala vrlo kratak kontakt svidjele na prvu.
Za par dana sam pozvana na završni razgovor.
U međuvremenu sam na završni razgovor bila pozvana u još dvije od tri firme. U jednoj su me htjeli primiti odmah idući tjedan, ali nešto mi u atmosferi nije leglo... U drugoj su me također htjeli. Bili su spremni čekati da završim s popisom, plaća je bila mrak, radno vrijeme je bilo poprilično ležerno, i svakako bih bila pristala, ali...
U mojoj sadašnjoj firmi su se odlučili za mene!
I ne, nisu bili spremni čekati da završim popisivanje, htjeli su me odmah krajem tjedna. Nisu mi ponudili neku dobru plaću, dapače. I nisu mi mogli obećati da ću nakon što isteknu tri mjeseca još uvijek raditi tu.
Ali su, iz nekog od onih neobjašnjivih razloga, bili upravo ono što sam htjela! Prava stvar za mene! Tako da se uopće nisam dvoumila.

Doduše, nisam htjela pustiti ni da mi moji popisni krugovi ostanu nedovršeni. Jer ne volim da moj posao dovršavaju drugi. Pa sam nekako kroz popodne uspjela obavljati i to. I zaradila popriličnu svoticu. Malo manju od kontrolorske. Ok, da nisam 10 dana radila dva posla možda bih bila nabila i veću cifru, ali to mi više nije bilo važno.

Jer sam pronašla posao u kojem stvarno uživam. Koji me ispunjava.
Doduše, koji osim mene zadnjih tjedana ispunjava i svo moje radno i slobodno vrijeme. Koji mi čak krade i od vikenda.
Ali ga ludo volim.

A u međuvremenu se dogodila sudbina.

Ok, dogodila se istog onog petka, prije nekih dva mjeseca, kad su me nazvali iz splitskog Državnog zavoda za statistiku da sam primljena za popis.

Prvo je oko 10.15 ujutro nazvao muškarac koji je zvučao užasno umorno i glasom čovjeka koji se beskrajno dosađuje me obavijestio da se tog i tog dana u toliko i toliko sati moram javiti na to i to mjesto radi popisa stanovništva. Pa sam bila vrlo euforična i sretna. A kako sam u stanju sreće i euforije vrlo nekoordinirana, i kako sam u tom trenutku upravo pila kavu i pušila cigaretu (ok, priznajem, moje nepušenje je trajalo otprilike četiri i po dana...) na balkonu na kojem se sušila puna mašina najlonskih čarapa, tako sam poskočila s ligeštula i cigaretom progorila najlonke koje su visile negdje lijevo od mene i srušila kavu sa stolića, pa sam morala baciti najlonke u smeće i skuhati si drugu kavu.

Taman kad sam s novom šalicom kave ponovo sjela na balkon, ugodno se zavalila, otvorila nekakvu novu vampirsku ljigu Stephenie Meyer (ok, priznajem, zaljubljena sam u Edwarda, želim i ja svog vampira dijamantne kože i ljubičastih podočnjaka koji će biti spreman žrtvovati svoj besmrtni život zbog mene, i što onda? Zar to ne želimo svi?) i pripalila novu cigaretu, negdje oko 10.35 je ponovo zazvonio mobitel.
Broj nije bio memoriran, ali djelovao je poznato. Previše poznato. Previše brojeva 7, četvorka na pravom mjestu... U želucu me nešto čudno stislo, i iz nekog razloga nisam imala hrabrosti, želje ni volje odgovoriti na poziv. Premišljala sam se malo previše. Dok mobitel nije prestao zvoniti.
Nakon par sekundi opet je zazvonio. Ponovo isti broj.
Nakon dva ringa ipak sam se javila.
Muškarac koji mi je odgovorio zvučao je jednako umorno kao i ovaj prvi, ali ne i kao da se dosađuje.
Dapače, zvučao je upravo kao jedina osoba koju poznajem a koja uvijek ne telefonu prije podneva zvuči umorno.
Kao jedina osoba čiji glas me može natjerati da ostanem bez riječi.
Jedina osoba čiji glas...
Ma, čemu filozofiranje – zvučao je kao Nezakoniti!

I bio je Nezakoniti.
I rekao je: Slušaj ja upravo parkiran tebi ispod kuće, vidin te na balkonu, aj molin te jeli se možeš spustit po ure do kafića isprid portuna, tribali bi stvarno ozbiljno porazgovarat.

Naravno da sam rekla da me evo za pet minuta.
I da je on rekao da požurim jer da on ima brdo posla a stvarno se moramo vidit.
I da sam sišla tek za 20 minuta, jer sam se morala srediti i našminkati, jer sam birala nekakvu odjeću u kojoj ću izgledati zanosno i mršavo, ali koju sam uflekala maskarom jer su mi se ruke tresle od treme, pa sam morala naći alternativu među odjećom koja je bila čista.
I naravno da je nazvao nakon 20 minuta, taman dok sam zaključavala stan, pa sam opet ispustila iPhone iz ruke, i opet sam uspjela razbiti i ovog novog...

A razgovor je tekao nekako otprilike ovako. Bez ikakvog uvoda, bez pozdrava, bez pripreme, isti trenutak čim sam sjela za stol:
On: Slušaj, ja mislin da ću ispast zadnji kreten, ali ono, ja ću ovo reć pa šta bude.
Ja: Reci...
On: Ma vidi, nije problem ako me od...eš, ali ću probat.
Ja: Reci...
On: Ja i ti bi morali opet probat bit skupa.
Ja: Ja isto mislin da bi mi morali opet probat bit skupa.
On: (šuti)
Ja: (šutim)
On: ...
Ja: ...
On: ...
Ja: ...
(nakon što smo oboje popušili otprilike po pola cigarete)
On: Dobro, kako ćemo onda to napravit...? Oćemo negdi razgovarat o tome?
Ja: A ne znan... Mogli bi izać negdi?
On: Kad?
Ja: (par sekundi razmišljam o tome da opalim neki čudan termin. Npr. za pet dana. Da glumim teško dostupnu.Da se, ono, malo pomuči... Istovremeno gledam njegove ruke. Njegova ramena. Njegov vrat. Njegov poboljšani, unaprijeđeni, novonabildani struk. Njegov... khm, pogled mi ide malo niže od struka... Pa se predomišljam.) Ajmo negdi večeras?
On: (kasnije je priznao da je mislio reći da ne može. Da je mislio glumiti malo teže dostupnog. Predložiti da se vidimo npr. sutra... Ali da nije mogao prestati buljiti u moje strateški ispushupirane cice): Može. Šta si ti mislila? Oćemo ić nešto pojist?
Ja: ...
On: Oćemo ić... nešto gledat?
Ja: Šta ima u kinima?
On: Ne znan... Šta bi ti gledala?
Ja: ... ... ... Ne znan... Sumrak?
ON: Ajme... A jeli moramo baš?
Ja: ... A ja bi baš nekako... (naravno da bih ja baš TO! Ono, romantike i pritajene erotike taman koliko treba za pravu atmosferu...)
On: Uf... Jel baš to oćeš?
Ja: A ja bi...
On: A dobro. A di ću to nać?
Ja: Ja ga iman na hardu...
On: Oćemo onda doma?... Sori, u mene doma?
Ja: Ajmo ća!
On: Aj, ja ću napravit nešto za jist.
Ja: Može. Onu tvoju manistru? (tjestenina sa sirom je jedino što on zna skuhati a da je jestivo. A radi je prilično dobro. Sve drugo bi bila katastrofa)
On: Može, ali samo ako ćeš ti radit palačinke.
Ja: Može. Koje?
On: S orasima. Mlinac za orahe nisi bila odnila, još ti je u kužini. Tavu za palačinke moraš donit ti.
Ja: Al je nemaš? Šta, bivša ti nije obnovila suđe? (naime, kad sam odlazila odnijela sam skoro svo posuđe koje sam kupovala u godinama zajedničkog života...)
On: A je, moš mislit. Ona nije ništa kuvala. Aj, kupiću ja neku tavu za palačinke...
Ja: Aj nemoj ti kupovat ništa, molin te. Ti'š uzet neku jeftinu iz Konzuma, nešto od late, to će mi sve zagorit. Znan kako to izgleda kad ti kupuješ nešto za kuću. Ja ću donit.
On: Aj može. Dogovoreno. Šta triba kupit?
Ja: Ma ja ću donit...
On: A e, nema šanse. Ti ne radiš, šta'š ti trošit pare, napiši. Ne, još bolje, ja te kupin u 7 pa ćemo ić skupa u spizu. Da ne ispadne da san opet kupija sve krivo.
Ja: Aj može. U sedan.
On: Dobro. Ja ti moran sad ić, kasnin, iman sastanak. U sedan? Na parkiralištu?
Ja: U sedan na parkiralištu.
(pružamo jedno drugom ruku i rukujemo se. Onda se gledamo zbunjeno. Mislim, ono... rukujemo se? On zove konobara i plaća, odlazi, nakon par koraka stane, osvrće se, namiguje, ja namigujem njemu. Ostajem dovršiti kavu...)

I što još da kažem?
Da sam sretna, zadovoljna i ispunjena, poslovno i emotivno?
Radim posao koji obožavam. I ponovo sam na staroj adresi na Zenti. U svom domu. Našem domu. Kao da nikada nisam nigdje drugdje ni bila.
Kao da nikada nisam ni otišla.

Prošle su tri godine.
Ni ja ni on više nismo isti. Zapravo... jesmo na neki način. Još uvijek smo ja i on. Jedno. Ono isto jedno koje smo bili na početku. Nešto malo stariji, možda mrvicu čak i zreliji, spremniji na neke stvari na koje u prošlosti nismo bili spremni. Ali još uvijek jedno. Na neki način to nikada nismo prestali biti. Barem ja nisam. Nisam se osjećala kompletnom bez njega. Nešto je falilo. Ne znam, ali nadam se da je ista stvar i sa njime. Još uvijek ne otvaramo neke teme, ali razgovaramo. Možda ne više nego što smo razgovarali prije. Tada smo razgovarali puno. Ali ne dovoljno. Ne o pravim stvarima. On je i dalje često i puno odsutan poslom. I ja sam opet prezauzeta poslom. Ali to više nije kao prije. Zajedničkog vremena imamo malo, ali imamo ga više nego ikada prije.
I, za razliku od prošlosti, čini mi se da će naša budućnost biti puno uspješnija


15.05.2011. u 22:26 sati | 36 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se