Edhel Taurë
nedjelja, 13.04.2008.
ZoWaaey ce brzo pa u 19-tu uci :D
Jos nekih 16 dana :D i eto mene punoljetne... Tad ću napraviti jedan kratak pregled prijašnjih godina, jako dobrih godina i neću govoriti o budućim željama jer ih ima previše. Možda ću natuknut koju, ipak :D
Obožavam ovo razdoblje u kojem sam rođena. Jer proljeće je simbol ponovnog rađanja prirode i sve je opet lijepo nakon ružne zime. Pogotovo zagrebačke zime. Moji doživljaji tek razbuđenih boja neki vikend su bili hiperbolizirani još nekim posebnim događajima tako da je ove godine proljeće posebno kroz spekitar emocija i osjeta. Moran priznat da san se ulovila kako opet iden na to misto di san se prominila i da je presmješno fizičko sjećanje. :) ugl, nisan bas znala di me noge nose, ali dobro san se iznenadila.
Otkako sam slobodna, pretvorila sam se u ptičicu i letim jako visoko i jako brzo. Ponovno unosim pripreme za zdravije ja i čvršće ja. :)
Radim nešto vježbi oblikovanja svaki dan i trčim redovito te se hranim više i zdravije. Pijem mnogo tekućine i budnija sam hehe.
Sada sve želim zapaziti i svugdje biti i iskoristiti vrime.
Naravno da imam želju za darom. Dar za moj 18-ti rođendan će biti poseban u nekoliko aspekata i veselim se, nadam se da ću ga što prije dobiti.
Znam da je to najatraktivniji dar koji ću ikada dobiti zadnjih godina dobiti zato i jesam strpljiva. (Moš' mislit hehe, meškoljava sam ka neka žabetina na skliskon kamenu)
Pitala si me danas, Ive moja, kako ja uvijek dobijem ono što želim, e pa razmišljala jesam i mislim da sam tu negdje došla do rješenja. Mislim da ako stvarno jako želiš nešto da ćeš to i dobiti. Naravno da to mora biti neka koliko toliko realna želja, ali ono o čemu smo pričale je realno i samo mislim da je intezitet želje jako bitan.
Dalmatinke jesu temperamentnije, iako ja jesam mirniji, introvertniji tip, moj je temperament dovoljno jak da imam taj intezitet. Većina stvari je za****** dok ne krene. A kad krene krene.
A ono "ja to ne mogu"... imala sam ja tih stvari i još ih iman. I znan da je to hrpa gluposti koje te stisnu uza zid i ne daju ti mira. Ali ja ponekad nisan mogla spat noćima dok nisam rekla... STOP ja moram ići i suočiti se sa time.
Ne znam jesam li ti pričala no onaj moj strah od preskakanja kozlića krajem osnovne, mene je cijelo ljeto pred školu ubijalo kako ću ja u srednjoj preskakati kozlića kad sam ja utuvila da ja to više ne mogu i neću moći ikada. Ja sam plakala ko beba nekoliko tjedana dok nisam došla do mame koja mi se nasmijala i rekla kako je to tebe strah od obične koze, ti si luda, šašava... Ja sam otišla tati i rekla ja moram u tu dvoranu i moran preskočiti tu glupu kozu.
Ujutro smo otišli u dvoranu i tata je pripremio kozlića i stao sa strane da me uhvati kad skačem. Trebalo mi je 5 puta da probam da se vraćam i ponovno se zaletavam. Šesti put je uspjelo nekako. I ja sam htjela još 10 puta to ponovit da sam sigurna da ja to zapravo znam izvesti.
Radila sam ja dosta kompliciranije stvari, kao premet naprijed a sad da ja tu ne znam skočiti preko koze... Tako i druge stvari. Moraš imati nekog crva u guzici koji ti neće dati spavati.
Evo sad dosta zajebancije, ide kratka pričica...
Bija je to frajer, crni frajer. Ima je malenu bilu fleku ispod vrata i na stumaku. Zbog toga je bija još veći frajer. Mahnua bi ponekad repon kad bi se otvorila vrata ili kad bi vidija mene. Zvala san ga Majlo i to mu je dobro pasalo. On je bija pravi. On je bio taj. Cilo ga je misto senjavalo kad je prolazi. Lip i šesan. Uvik je bi šesan jer se dobro liza i tako uvik čist.
Kad bi se nas dvoje susreli uvik bi mi pružia šapu i promrnjao pozdrav onako sneno. Bia je dobar mali. Bio je crn i zato je bija frajer. :)
Pusa mom majlu u vječnin lovištima...
četvrtak, 03.04.2008.
moja eksplozivna diverzija tvoja nova verzija
Je je, ružan koliko god bio ovaj sivi grad danas + još oblačenje bez granica grenica, za mene sunce u sve šesnaest. hihi, naljepše moje boje tamno tamno zeleno i svijetlo toplo zelena na drvećima oko mene dok cupkam kući. Dok se vraćam... o :) o da.
Opet su jutrom procvali u žitu makovi crveni....
O da. Mislim da lice puca od smjehova
Da mirisi i dodiri, dodiri i mirisi tu i tamo bezbroj, nedovoljno
za igrace kakvi smo mi, žustri i kontrastni
Samo se smiješkam, ponovno radeći nelagodu hladnim sjenama ovog grada, gledajući mene, pokazujući na onu ludu, na ONU ludu,
a ONA luda im vraća smijehom i pogledom u krošnje zelene
Nema veze sa ičim, Berza Bez Granica u glavi, ali ipak trenutak, i to je zapečaćeno. hm, da tri puta klimam glavom. I opet smijem se danas.
Jer sve pada na noge, kiša, vrijeme, ljudi, susreti, uobičajeno, uspomene.
Danas ovaj grad nije bio onaj isti.
Kukci nisu ali ptice smo, letjeti želimo i hoćemo...
